Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-834/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Gabriele Topić Kordej, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ismar Avdagić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa Sanja Vukina, odvjetnica u OD Vukina i partneri d.o.o. radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-24/2025-28 od 13. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-24/2025-28 od 13. siječnja 2025. u stavku II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-24/2025-28 od 13. siječnja 2025. u stavku II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.096,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,64 EUR od 17.11.2008. do isplate

- na iznos od 0,81 EUR od 17.11.2008. do isplate

- na iznos od 1,67 EUR od 16.12.2008. do isplate

- na iznos od 0,20 EUR od 16.01.2009. do isplate

- na iznos od 3,31 EUR od 16.01.2009. do isplate

- na iznos od 3,17 EUR od 20.01.2009. do isplate

- na iznos od 5,76 EUR od 16.02.2009. do isplate

- na iznos od 0,81 EUR od 16.03.2009. do isplate

- na iznos od 2,86 EUR od 16.03.2009. do isplate

- na iznos od 2,18 EUR od 16.04.2009. do isplate

- na iznos od 1,96 EUR od 16.04.2009. do isplate

- na iznos od 2,92 EUR od 18.05.2009. do isplate

- na iznos od 1,32 EUR od 18.05.2009. do isplate

- na iznos od 3,45 EUR od 16.06.2009. do isplate

- na iznos od 4,07 EUR od 16.07.2009. do isplate

- na iznos od 4,36 EUR od 17.07.2009. do isplate

- na iznos od 3,68 EUR od 16.09.2009. do isplate

- na iznos od 3,99 EUR od 16.10.2009. do isplate

- na iznos od 3,38 EUR od 16.11.2009. do isplate

- na iznos od 4,07 EUR od 16.12.2009. do isplate

- na iznos od 4,22 EUR od 18.01.2010. do isplate

- na iznos od 1,93 EUR od 18.01.2010. do isplate

- na iznos od 3,85 EUR od 16.02.2010. do isplate

- na iznos od 6,41 EUR od 16.03.2010. do isplate

- na iznos od 6,94 EUR od 16.04.2010. do isplate

- na iznos od 3,71 EUR od 16.04.2010. do isplate

- na iznos od 4,28 EUR od 17.05.2010. do isplate

- na iznos od 1,40 EUR od 17.05.2010. do isplate

- na iznos od 8,43 EUR od 16.06.2010. do isplate

- na iznos od 9,76 EUR od 16.07.2010. do isplate

- na iznos od 8,53 EUR od 16.07.2010. do isplate

- na iznos od 4,33 EUR od 16.08.2010. do isplate

- na iznos od 4,00 EUR od 16.08.2010. do isplate

- na iznos od 9,35 EUR od 16.09.2010. do isplate

- na iznos od 3,78 EUR od 16.09.2010. do isplate

- na iznos od 12,43 EUR od 18.10.2010. do isplate

- na iznos od 14,34 EUR od 16.11.2010. do isplate

- na iznos od 16,31 EUR od 16.12.2010. do isplate

- na iznos od 19,82 EUR od 22.12.2010. do isplate

- na iznos od 14,66 EUR od 17.01.2011. do isplate

- na iznos od 4,39 EUR od 16.02.2011. do isplate

- na iznos od 8,38 EUR od 16.02.2011. do isplate

- na iznos od 9,29 EUR od 15.03.2011. do isplate

- na iznos od 4,39 EUR od 15.03.2011. do isplate

- na iznos od 14,33 EUR od 15.04.2011. do isplate

- na iznos od 18,90 EUR od 16.05.2011. do isplate

- na iznos od 21,29 EUR od 23.05.2011. do isplate

- na iznos od 19,97 EUR od 15.06.2011. do isplate

- na iznos od 4,63 EUR od 16.06.2011. do isplate

- na iznos od 24,84 EUR od 15.07.2011. do isplate

- na iznos od 5,28 EUR od 16.08.2011. do isplate

- na iznos od 24,70 EUR od 16.08.2011. do isplate

- na iznos od 10,63 EUR od 15.09.2011. do isplate

- na iznos od 11,16 EUR od 15.09.2011. do isplate

- na iznos od 15,28 EUR od 17.10.2011. do isplate

- na iznos od 3,41 EUR od 17.10.2011. do isplate

- na iznos od 20,63 EUR od 24.10.2011. do isplate

- na iznos od 24,49 EUR od 06.12.2011. do isplate

- na iznos od 26,10 EUR od 04.01.2012. do isplate

- na iznos od 26,43 EUR od 10.01.2012. do isplate

- na iznos od 27,74 EUR od 10.02.2012. do isplate

- na iznos od 28,15 EUR od 12.03.2012. do isplate

- na iznos od 27,19 EUR od 10.04.2012. do isplate

- na iznos od 27,70 EUR od 10.05.2012. do isplate

- na iznos od 28,23 EUR od 11.06.2012. do isplate

- na iznos od 27,44 EUR od 10.07.2012. do isplate

- na iznos od 27,37 EUR od 10.08.2012. do isplate

- na iznos od 25,88 EUR od 10.09.2012. do isplate

- na iznos od 25,88 EUR od 10.10.2012. do isplate

- na iznos od 27,49 EUR od 12.11.2012. do isplate

- na iznos od 27,14 EUR od 10.12.2012. do isplate

- na iznos od 27,65 EUR od 10.01.2013. do isplate

- na iznos od 26,21 EUR od 11.02.2013. do isplate

- na iznos od 25,66 EUR od 11.03.2013. do isplate

- na iznos od 27,24 EUR od 10.04.2013. do isplate

- na iznos od 25,69 EUR od 10.05.2013. do isplate

- na iznos od 24,87 EUR od 10.06.2013. do isplate

- na iznos od 23,95 EUR od 10.07.2013. do isplate

- na iznos od 25,08 EUR od 12.08.2013. do isplate

- na iznos od 25,70 EUR od 10.09.2013. do isplate

- na iznos od 26,28 EUR od 10.10.2013. do isplate

- na iznos od 26,52 EUR od 11.11.2013. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskoj dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4.b) Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 17. studenoga 2006. godine između tužiteljia ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Société Générale- Splitska banka d.d, Split, Ruđera Boškovića 16, OIB: 52508873833 kao kreditora, koja glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima:jedanposto) od iznosa odobrenog kredita plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita.“

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 42,66 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22.11.2006. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskoj dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatom iznosa od 4,89 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom da se utvrdi ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 17. studenoga 2006. godine između tužitelja ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Société Générale-Splitska banka d.d, Split, Ruđera Boškovića 16, OIB: 52508873833 kao kreditora, u dijelu čl. 1. st.1. koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti od CHF... po prodajnom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita.“

VI. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 42,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem zahtjeva iz podneska od 6.9.2024. godine.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.165,45 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv dijela presude, u stavku II. i III. izreke i u stavku II. izreke rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007-Odluka USRH, 84/2008, 96/2008-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023-dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 17. studenog 2006. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% te tužitelj potražuje isplatu radi preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 1.096,66 eura sa zateznim kamatama, i po osnovni naknade za obradu kredita isplatu iznosa od 42,66 eura sa zateznom kamatom od 22. studenog 2006.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je nastupila zastara i da li je ništava odredba ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te tijek kamata dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje, kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude i rješenja dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude i rješenja. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Na žalbene navode da je tužitelj neopravdano izostao s ročišta i da je došlo do presumiranog povlačenja, potrebno je reći da iz stanja spisa proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog suda od 5. studenog 2024. i odlučeno da se tužba smatra povučenom obzirom da tužitelj nije pristupio na ročište 5. studenog 2024., dakle suprotno tvrdnji tuženika sud je i donio odluku povodom izostanka tužitelja sa ročišta

5. studenog 2024. (list 274 spisa).

Međutim, tuženika ispušta iz vida da je stavljen prijedlog za povrat u prijašnje stanje te je rješenjem suda od 9. prosinca 2024. (list 282 spisa) dopušten prijedlog za povrat i ukinuto navedeno rješenje od 5. studenog 2024.

Stoga, neutemeljeni su paušalni žalbeni navodi da se prvostupanjski sud oglušio na neopravdani izostanaka tužitelja i bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 12. i 13. ZPP-a i kao takvi su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

11. Jednako tako, tuženik neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999 - dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999- pročišćeni tekst, 8/1999- ispravak i 14/2002) te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer je imao omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao.

12. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da je tužitelj sa prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu;

- da je tužitelj ispunio svoje obveze prema odredbama tog ugovora o kreditu;

- da predmetni Ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF) i da je navedena odredba o valutnoj klauzuli bila predmet spora u parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog Ugovora o kreditu-kupnja motornog vozila, a i iz iskaza tužitelja u kojem je rekao da je kredit podigao radi kupnje motocikla za privatne potrebe;

- da je sud temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz naprijed spomenutih presuda neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. („Narodne novine“ br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete; navedeno iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava;

- da bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21 tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama;

- da iz uvjerljivog iskaza tužitelj proizlazi da da je kredit podigao za kupnju motocikla za osobne potrebe i da se o ni jednoj odredbi iz ugovora nije pregovarao;

- da tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bila odgovarajuća i da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora;

- da su ništave odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatoj po prodajnom deviznom tečaju kreditora za valutu CHF na dan ispunjenja obveze kao i odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita koju je jednostrano i bez pregovora sa tužiteljem odredio prednik tuženika, te nije jasno od čega se ta naknada sastoji i za koje točno usluge se ista plaća;

- da je radi utvrđenja visine izveden dokaz financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Mariu Tkalec;

- da prema nalazu i mišljenja vještaka ukupna razlika između iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na kunu i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da do tog rasta nije došlo u odnosu na trenutak stavljanja kredita na raspolaganje odnosno da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita iznosi 1.096,66 eura (samo pozitivne razlike, kada je tečaj bio viši od početno ugovorenog), dok samo negativne tečajne razlike iznose -42,66 eura;

- da iz nalaza proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena iz kredita prilikom isplate kredita dana 21.11.2006. u iznosu od 76,23 CHF, odnosno 354,66 kn, odnosno 47,07 eura.

- da nije bilo primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka;

- da je nalaz izrađen u skladu sa pravilima struke;

- da je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u podnesku od 22.3.2024. time da je najkasnije potraživanje tuženika dospjelo 13.12.2013. kada je tužitelj otplatio predmetni kredit (prema otplatnom planu i specifikaciji uplata) pa je stoga osnovan prigovor zastare koji je istaknuo tužitelj i da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju;

- da je tužba podnesena 13.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2014. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno 16.6.2018. (valutna klauzula) pa zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli jer nije protekao petogodišnji zastarni rok;

- da zastara nije nastupila niti za preinačeni zahtjev, jer je preinaka tužbe (nakon provedenog financijskog vještačenja) dopuštena, pa je zastara prekinuta i za preinačeni zahtjev već podnošenjem tužbe time da utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva;

- da prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na zahtjev za isplatom naknade za obradu kredita jer zastarni rok za istu počinje teći tek pravomoćnošću presude u ovoj pravnoj stvari.

13. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio na temelju čl.12. ZPP-a da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništava u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF kao i da je ništetna odredbe o naknadi za obradu kredita te da je potraživanje tužitelja radi preplate u odnosu na valutnu klauzulu osnovano u iznosu od 1.096,66 eura i naknade za otplatu kredita u iznosu od 42,66 eura te na temelju čl. 322. i čl. 323. u vezi čl. 225. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) te čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način.

14. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

15. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

16. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu pravomoćna dana 14. lipnja 2018., koja je predmet raspravljanja u pravnoj stvari, a kako je tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare obzirom da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, pa su žalbeni navodi neosnovani.

18. Na žalbene navode vezano za zastaru u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev koju je prvostupanjski sud pravilno dopustio sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a nakon provedenog financijskog vještačenja, valja reći da je zastara prekinuta i za preinačeni dio podnošenjem tužbe kako to pravilno i navodi prvostupanjski sud, pa je neosnovan prigovor zastare i u odnosu na preinačeni zahtjev.

Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

19. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke, a na koji nalaz tuženik nije imao primjedbe, obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetne i nepoštene valutne klauzule isplati iznos od 1.096,66 eura.

20. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate te naplate naknade.

Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetne odredbe, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

21. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja, utvrdio da stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te je pravilno ocijenio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj imao parametre utvrđenja visine iste (1,00 % od iznosa odobrenog kredita), ista ipak nije poštena u smislu odredaba ZZP/03.

22. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, te zahtjev za isplatom stečenoga bez osnove temeljem iste, a u utuženoj visini, koju visina nije sporna.

23. Naime, na žalbene navode valja reći budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je iskazao da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo tima da je predmetna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude.

24. Pri tom treba nadodati da iz sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, a za koje tuženikove akte o uvjetima kreditiranja je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se po prirodi stvari o istima ne može pregovarati, pa da se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika.

25. Jednako tako, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

26. Obzirom na sve naprijed navedeno, suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da je predmetna odredba nepoštena i ništetna.

27. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prigovor zastare neosnovan obzirom da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

28. Na navode žalbe valja reći da u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 se i ispituje poštenost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, dakle, u pravilu, ne cijelog potrošačkog ugovora, pa se na utvrđenje nepoštenosti tj. ništetnosti upravo primjenjuju pravila o zastari povrata stečenoga temeljem tzv. djelomične ništetnosti, odnosno ništetnosti dijela ugovora - pojedine ugovorne odredbe.

Konačno na navode žalbe ukazuje se da kada je riječ o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, između ostaloga, i pravilima o zastari se nastoji postići odvraćajući učinak na način da se nastoji ubuduće odvratiti trgovce od upotrebe nepoštenih odredaba.

29. U odnosu na navode žalbe potrebno je reći tužitelj ima pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a - nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio, a tužitelj nije imao nikakva utjecaja na sadržaj ugovora, pa neosnovano tuženik u žalbi osporava i dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate.

30. Obzirom na sve navedeno, tužitelj sukladno čl. 1111. ZOO-a ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, u utuženom, a o zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO.

Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac budući je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena nakon dana uplate kao dana stjecanja (naplata 21. studenog 2006.) odnosno prema postavljenom zahtjevu.

31. U odnosu na ostale žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

32. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

33. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 , 126/22 i 138/23 – dalje u tekstu; Tarifa) koja je bila na snazi u trenutku donošenja pobijane odluke, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

Kraj činjenice da tužitelj nije uspio u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

Jednako tako, na žalbene navode valja reći da prvostupanjski sud tužitelju nije dosudio trošak sudskih pristojbi pa su žalbeni navodi neutemeljeni dok je trošak vještačenja pravilno odmjeren.

34. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te na temelju čl. 368. st.1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke, a na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

35. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret pa je na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u stavku II izreke ove presude.

U Zagrebu 23. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Sandra Artuković Kunšt, univ. spec. iur.