REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI – POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj Pn-65/2020-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli – Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku EJ, protiv tuženika AUTO BENUSSI d.o.o. Pula, Industrijska ulica 2/D, OIB 96262119913, zastupanog po punomoćnici Lindi Kocijančić, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 21. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, zakonskog zastupnika tuženika i punomoćnice tuženika, 23. rujna 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.847,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. siječnja 2019. pa do konačne isplate po stopi koja je promjenjiva i određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancisjkim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je tužba tužitelja djelomično povučena za iznos od 112,41 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.187,50 EUR, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 3. travnja 2020. navodi da je s tuženikom 30. studenoga 2018. sklopio ugovor o najmu automobila Renault Megane registarskih oznaka [registarska oznaka] na neodređeno vrijeme, s time da je najam planiran na 15 dana. On je 1. prosinca 2018. unajmljenim automobilom zajedno s kolegom UJ krenuo na putovanje, međutim već su se prvoga dana putovanja na njemu pojavile smetnje o kojima je obavještavao djelatnika tuženika TJ, a koji ga je uvjeravao da je s automobilom sve u redu. Međutim automobil je 2. prosinca 2018. navečer, dok su se nalazili u Amsterdamu u Nizozemskoj, u potpunosti prestao raditi, a dok su on i UJ otišli potražiti pomoć „pauk“ služba je odvezla automobil zbog nepropisnog parkiranja. Do tog nepropisnog parkiranja došlo je zbog kvara na automobilu, a on je za to platio kaznu u iznosu od 373,00 EUR. Nakon preuzimanja automobila uspio ga je upaliti i odvesti se do hotela Holland Lodge u Utrechtu gdje je bio smješten, međutim, kada je sljedećeg jutra odnosno **.**.2018. s UJ trebao krenuti na poslovni sastanak u Dusseldorf u Njemačkoj, automobil opet nije bilo moguće upaliti. Stoga je prema telefonskoj uputi djelatnice tuženika RJ pozvao taksi koji ih je odvezao u Dusseldorf na sastanak i potom ih vratio u Utrecht. Uslugu taksi prijevoza platio je ukupno 550,00 EUR, a upravo ga je tuženik uputio na korištenje takvog prijevoza dok mu ne stigne zamjensko vozilo, pri čemu mu je i rečeno da će mu tuženik nadoknaditi sve troškove koji su mu nastali zbog kvara na unajmljenom automobilu. Nadalje navodi da ga je OJ sljedećeg dana odnosno 4. prosinca 2018. u jutarnjim satima obavijestio da će kroz sat do dva u Utrecht stići „šlep“ služba, koja će uzeti automobil te mu istodobno dovesti zamjensko vozilo kako bi mogao nastaviti svoje putovanje u Njemačku odnosno u Frankfurt gdje je također imao dogovoren sastanak, pa budući da zamjensko vozilo nije stiglo, ponovno je prema uputi tuženika koristio taksi prijevoz i tu uslugu platio u ukupnom iznosu od 650,00 EUR. S obzirom na to da ga je tuženik ignorirao, odlučio je da više neće čekati zamjensko vozilo i da će otići do mjesta gdje je automobil bio parkiran, za potrebe čega je ponovno koristio taksi uslugu koju je platio 40,00 EUR, a tada je uspio upaliti automobil i odvesti ga u obližnji Renault servis, kako ga je na to uputio OJ. U tom su servisu osposobili automobil, međutim i dalje je pokazivao upozorenje „SERVICE REQUEST“, u vezi kojeg mu je upozorenja OJ rekao da ga ignorira. Nakon toga se vratio u Holland Lodge u Utrechtu i platio četiri noćenja provedena u tom hotelu, u iznosu od 220,00 EUR. Sljedećeg dana odnosno 5. prosinca 2018. uputio se u Hamburg u Njemačkoj, a automobil je ponovno upozoravao na kvar „INJECTION NOT FUNKTION“, nakon čega je također ponovno prestao raditi. Zbog toga je morao odsjesti u obližnjem smještaju, što je platio 80,00 EUR. Potom je 6. prosinca 2018. ponovno otišao kod automehaničara, no neovlaštenog, koji je pregledao i testirao automobil te mu za tu uslugu naplatio 120,00 EUR, međutim nije bio u mogućnosti otkloniti kvar. Nakon toga se uputio u Dansku iz koje je trajektom planirao otići u Norvešku. Međutim zbog ponovnog kvara na automobilu zakasnio je na trajekt pa je prespavao u hotelu Montra, što je platio 120,00 EUR. Sljedećeg dana odnosno 7. prosinca 2018. trajektom je stigao u Norvešku, gdje je prisustvovao poslovnim sastancima, a tamo je prenoćio kod prijatelja. Prijatelj ga je vozio po potrebi, a kod njega je inače i ostavio automobil. U Norveškoj se zadržao sve do 12. prosinca 2018., a budući da automobil nije bio u voznom stanju i da su ga djelatnici zaposlenika ignorirali, ostavio ga je na sigurnom parkingu i za to platio 200,00 EUR. Da bi se vratio kući morao je koristiti avion, taksi prijevoz i autobus, a time su mu nastali dodatni troškovi. Avionsku kartu na relaciji Kopenhagen – Zagreb platio je 248,00 EUR, taksi prijevoz od zagrebačkog aerodroma do zagrebačkog autobusnog kolodvora 200,00 kuna (26,54 EUR)[1] , a konačno autobusnu kartu na relaciji Zagreb – Pula 134,00 kune (17,78 EUR). Smatra da mu je krivnjom tuženika nastala imovinska šteta, a troškove koje je imao odnose se na „pauk“ službu u iznosu od 373,00 EUR, taksi usluge u ukupnim iznosima od 1.355,00 EUR i 200,00 kuna (26,54 EUR), noćenje u hotelu Holland Lodge u Utrechtu u iznosu od 220,00 EUR, noćenje u hotelu Montra u Danskoj u iznosu od 120,00 EUR, parking u Norveškoj u iznosu od 200,00 EUR, smještaj u apartmanu u iznosu od 80,00 EUR, trošak automehaničara u iznosu od 120,00 EUR, avionsku kartu u iznosu od 248,00 EUR, autobusnu kartu u iznosu od 134,00 kune (17,78 EUR) te predujam za najam predmetnog automobila u iznosu od 1.500,00 kuna (199,08 EUR), kojeg je platio tuženiku prilikom preuzimanja automobila. Budući da je tuženik znao za neispravnost automobila i takvog mu dao u najam, što je pak tužitelja onemogućilo u korištenju istog te mu prouzročilo imovinsku štetu, predlaže donijeti presudu kojom će se tuženiku naložiti platiti mu 2.716,00 EUR i 1.834,00 kuna (243,41 EUR) zajedno sa zateznim kamatama koje na te iznose teku od 1. siječnja 2019. pa do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da je s tužiteljem sklopio ugovor o najmu automobila Renault Megane registarskih oznaka [registarska oznaka], međutim spori osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava da bi bio odgovoran za štetu koju je tužitelj navodno pretrpio, jer je tuženik kao najmodavac taj koji je onda morao postupati protivno ugovoru da bi nastala ugovorna šteta. Upravo suprotno, smatra da je tužitelj onaj koji je postupao protivno ugovoru o najmu automobila i Općim uvjetima kojima je propisana zabrana prelaska granice Republike Hrvatske bez prethodnog odobrenja, a za koji se prelazak naplaćuje dodatno osiguranje u iznosu od 362,50 kuna (48,11 EUR), kada ga je koristio u Njemačkoj, Nizozemskoj i Danskoj, ali i u Norveškoj, koja nije država članica Europske unije. Općim uvjetima je propisano i da je za slučaj suprotnog postupanja najmoprimac taj koji je u obvezi podmiriti eventualnu štetu koja nastane, uključivo gubitak vozila. Navodi i da je tužitelj postupao protivno Općim uvjetima kada je 2. prosinca 2018., umjesto da prestane koristiti vozilo i obavijesti tuženika o kvaru, „otišao potražiti pomoć.“ Osim što tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz u odnosu na visinu navodne štete, navodi da naknada za nepropisno parkiranje ne može teretiti tuženika već tužitelja, na kojem je isključiva krivnja za takvo parkiranje, a da je tužitelj obvezan snositi troškove po osnovi prometnih kazni propisano je i odredbama članka 5.4. i 10.1. Općih uvjeta koji su sastavni dio sklopljenog ugovora o najmu. Osporava i da je tužitelj koristio taksi prijevoz od Utrechta do Dusseldorfa, kao i do Frankfurta, jer za to nisu dostavljeni nikakvi računi, a nije životno ni logično da bi se na taj način putovalo između dva grada. Osim toga iz navoda tužbe proizlazi da je tužitelj odvezao automobil iz Utrechta, što je protivno daljnjim navodima da ga nije bilo moguće upaliti. Osporava odgovornost za trošak smještaja u hotelima Holland Lodge i Montra, za što također niti nisu dostavljeni računi. Spori i da je tužitelj platio automehaničara u iznosu od 120,00 EUR, koji prema tvrdnji iz tužbe nije bio ovlašteni automehaničar, a prema odredbi članka 5.3. Općih uvjeta najmoprimac je dužan predočiti račune ovlaštenog servisa kada traži refundaciju troškova. Smatra i da ga se ne može teretiti za troškove parkiranja jer je taj trošak obveza svakog najmoprimca. Pritom, ističe i da nije životno niti logično da se od [adresa] do Kopenhagena prevali put s pokvarenim automobilom. Osim toga, tužitelj je bio dužan vratiti automobil tuženiku jer nisu ugovorili mogućnost njegovog ostavljanja, pa time spori i odgovornost za štetu koju je tužitelj imao plaćanjem avionske karte, taksi prijevoza i autobusa. U pogledu plaćenog predujma pak navodi da tužitelj nema pravo na njegov povrat jer je koristio uslugu najma automobila. Konačno, osporava da je znao za „neispravnost“ automobila jer je ono u trenutku predaje bilo ispravno, a da je tome tako proizlazi i iz navoda iz tužbe da je tužitelj njime prešao put od [adresa] do Amsterdama, natrag u Njemačku, a potom iz Njemačke do Norveške. Pritom, iz navoda tužitelja proizlazi i da kvar nije uočen niti u ovlaštenom servisu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. U pisanom očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj pojašnjava da mu je imovinska šteta uzrokovana tuženikovom povredom obveze da mu u najam preda ispravno vozilo, na kojem nije bio niti izvršen redovni periodični servis kako to nalažu uzance o tehničkoj ispravnosti, a što potvrđuju navodi servisera iz ovlaštenog Renault servisa i lampice upozorenja na komandnoj tabli vozila. Tvrdi da nije imao saznanja o ograničenjima o područjima korištenja unajmljenog automobila i da ga je stoga imao pravo koristiti u svim državama u kojima je i bio, a navodi i da su ga tuženikovi djelatnici RJ i LJ na sastanku održanom 18. siječnja 2019. nakon povratka s putovanja pitali, među ostalim, i zašto nije naveo točna odredišta njegovog poslovnog putovanja, što ide u prilog njegovoj tvrdnji da je vozilo koje mu je dano u najam bilo pred periodičkim pregledom i u „diskutabilnom stanju tehničke ispravnosti“, kojeg se kao takvog nije smjelo dati u najam, posebice u slučaju duljih relacija. I OJ mu je rekao da bi mu stavili na raspolaganje neko drugo, pouzdanije i sigurnije vozilo, da su znali na kakav se daleki put sprema. U vezi kronologije događaja, navodi da je na poslovno putovanje krenuo s kolegom UJ **.**.2018., kojeg je dana obavio poslovni sastanak u Sloveniji. Na samom početku putovanja u vozilu je imao osjećaj ugode, hvalili su njegov izgled, interijer, zvuk motora i njegovo kretanje. Nakon tog sastanka uputili su se preko Austrije i Njemačke do Nizozemske, gdje je sljedećeg dana također imao dogovoreni poslovni sastanak. Tijekom putovanja prema Nizozemskoj više su puta stali na benzinskim postajama kako bi „natankali“ gorivo, kako bi nešto pojeli i popili, ali i da bi se automobil „odmorio“. Sljedećeg dana odnosno 2. prosinca 2018. u 18:00 sati krenuli su iz Utrechta gdje su bili smješteni, u Amsterdam na poslovni sastanak, a do tada je s vozilom sve „naoko“ bilo u redu. Međutim s obzirom na to da je 3. prosinca 2018. u jutarnjim satima imao sljedeći poslovni sastanak u Dusseldorfu, odlučio je čim prije krenuti prema Njemačkoj. Tada se po prvi put na kontrolnoj tabli vozila upalila signalna lampica s naznakom „SERVICE REQUEST/CHERING CONTROL FUNCTION“ odnosno na hrvatskom jeziku „traženje

– zahtjev za servis/učiniti provjeru funkcija“, a nakon što je prešao četiri do šest kilometara upalila se i lampica „INJECTION NOT FUNKTION“. Tada je vozilo počelo „cupkati“, a činilo se da će stati sam od sebe. Odvezao je vozilo do prvog slobodnog mjesta, s time da su ga on i UJ morali i gurati jer se vozilo ugasilo i više ga nije bilo moguće pokrenuti. Potom su otišli potražiti pomoć, međutim kada su se vratili nakon petnaestak minuta vozilo nije bilo na parkirnom mjestu gdje su ga ostavili, već ga je „dignuo pauk“, a za dizanje, prijevoz i garažiranje vozila toj je službi platio 373,00 EUR, i to na način da je neki drugi taksist, kojeg je pozvao taksist koji ih je dovezao do mjesta gdje se nalazilo vozilo, izvršio kartično plaćanje, a on mu je potom taj dugovani iznos, uz druge naknade, naknadio u gotovini. Vozilo je nakon preuzimanja uspio upaliti i odvesti se u Utrecht gdje su noćili, a za vrijeme vožnje bila je upaljena samo signalna lampica „SERVICE REQUEST/CHERING CONTROL FUNCTION“. Sljedećeg jutra odnosno 3. prosinca 2018. odlučio je krenuti za Dusseldorf unatoč toj upaljenoj lampici, a nakon pedesetak kilometara ponovno se upalila lampica „INJECTION NOT FUNKTION“ odnosno na hrvatskom jeziku „ubrizgavanje nije u funkciji“, dok je motor počeo „cupkati“ i činilo se da će stati „sam od sebe“ jer je vozilo naglo počelo smanjivati brzinu. O tome je obavijestio djelatnika tuženika TJ, a povratno ga je nazvala RJ koja ga je uputila na korištenje taksi prijevoza. Taksist kojega je pozvao da ga odveze do Dusseldorfa za tu mu je uslugu naplatio 250,00 EUR, a za to mu nije izdao račun navodeći da mu je naplaćeno ispod cijene i da izađe iz taksija jer ima naručenu sljedeću uslugu. Nakon tog poslovnog sastanka, na koji je stigao sa zakašnjenjem, vratio se u Utrecht gdje ga je čekao UJ, a kako bi se vratio također je morao koristiti taksi prijevoz, kojeg je platio 300,00 EUR. Taksist mu nije dao račun s obrazloženjem da se za noćne izvanredne vožnje ne izdaje račun. Sljedećeg jutra, 4. prosinca 2018., nazvao je TJ koji mu je ranije najavio dolazak zamjenskog vozila, međutim kako se nije javljao, s UJ se uputio u Frankfurt na sljedeći poslovni sastanak. Taksi prijevoz je platio 350,00 EUR, no taksist mu nije htio dati račun. Malo je nedostajalo da se s njim fizički sukobi, a odustao je od traženja računa kada je taksist izvadio elektrošoker. U Utrecht su se također vratili taksijem, što je platio 300,00 EUR. Prihvativši savjet UJ, ovaj put nije tražio račun. Sljedećeg dana, 5. prosinca 2018., pozvao je taksi i uputio se do mjesta gdje je ostavio vozilo. Tu je uslugu platio 40,00 EUR. Ponovno je nazvao TJ i ovaj put mu predložio da odveze vozilo do najbližeg ovlaštenog Renaultovog servisa, udaljenog oko 30 kilometara, što je TJ prihvatio nakon što je za to dobio odobrenje od nadležnih kolega. Nadalje navodi da je tada uspio upaliti vozilo i odvesti ga u taj servis, s čijim je djelatnicima OJ razmijenio e-mail adresu i ostale podatke. U konačnici kvar je otklonjen, a rečeno mu je da je posrijedi bio upad nekakvog stranog metalnog tijela u injektore odnosno turbinski sklop motora. Po preuzimanju popravljenog vozila uočio je samo da je upaljena lampica „SERVICE REQUEST“ odnosno na hrvatskom jeziku „traženje – zahtjev sevisa“. Djelatnik u spomenutom ovlaštenom servisu mu je rekao da na vozilu unutar 30.000,00 km nije učinjen obvezatni periodični pregled, a kada je o tome informirao TJ, on mu je pak rekao da ignorira lampicu i da će servis obaviti nakon povratka vozila u [adresa]. Nakon toga, po povratku u hotel Holland Lodge, platio je 220,00 EUR za četiri noćenja, a prilikom plaćanja saznao je da niti oni ne izdaju račune za usluge boravka u hotelu. Nakon njegovog inzistiranja, manager AJ mu je obećao da će račun poslati na e-mail adresi tužitelja čim dobije tu adresu. Potom je **.**.2018. s UJ iz [adresa] krenuo u Hamburg, gdje su prisustvovali poslovnom sastanku. Nastavili su put prema Flensbourgu, međutim ponovno se upalila lampica „INJECTION NOT FUNKTION“, a motor vozila je počeo „cupkati“ i naglo usporavati. Rad motora se vidno pogoršavao pa se na kraju morao premjestiti na sasvim desni trak namijenjen za vozila pomoći na cestama, hitne pomoći te za vozila u kvaru. U toj je traci i zaustavio vozilo. O tome je odmah obavijestio TJ. Budući da ga nije povratno nazvao, odlučio je upaliti vozilo i sporom vožnjom dovesti se do pedesetak kilometara udaljene benzinske postaje. Na benzinskoj postaji je saznao da u blizini nema ovlaštenog Renault servisa, već samo neki drugi automehaničar koji radi tek od 9:00 sati. Stoga je morao noćiti u jednoj obiteljskoj kući koja iznajmljuje sobe, što je platio 80,00 EUR. Sljedećeg jutra, 6. prosinca 2018., odvezao je vozilo kod tog automehaničara, koji je ustanovio da je posrijedi insuficijencija injektorskih sklopova, no nije se usudio intervenirati u ugroženi sklop, a posebice jer je riječ o vozilu pod garancijom. Taj mu je automehaničar ujedno i rekao da mora vozilo, ako ga želi koristiti, ugasiti svakih 15 do 20 minuta kako bi se motor ohladio. A tu mu je uslugu pregleda i testiranja vozila naplatio 80,00 EUR. Potom se uputio prema Danskoj, međutim zbog više zaustavljanja vozila zakasnio je na trajekt koji povezuje spomenutu državu s Norveškom, a koji prometuje samo u prijepodnevnim terminima, pa je morao prenoćiti u hotelu Montra, što je platio 120,00 EUR. Sljedećeg dana odnosno 7. prosinca 2018. uspio se ukrcati na trajekt, međutim po dolasku u luku Kristiansand u Norveškoj ponovno su počeli problemi s vozilom. Uspio je doći i do grada Stavangera gdje živi njegov prijatelj Č. Tamo je parkirao vozilo, a na poslovni sastanak i drugdje gdje je trebalo, vozio ga je spomenuti prijatelj, kod kojeg je ujedno i noćio. Sljedećeg dana, 8. prosinca 2018., nazvao je TJ ne bi li saznao zašto ga nitko nije kontaktirao posljednja četiri dana, a TJ se tada iznenadio što se nalazi u Norveškoj. U toj je državi ostao još dva dana, a kako je imao posla i obveza, odlučio se vratiti u [adresa] i unajmljeno vozilo ostaviti u Stavangeru. Č. ga je naime odvezao na aerodrom, gdje se ukrcao na avion koji prometuje na relaciji Stavanger – Lufthan Sola – Kopenhagen, a potom je presjeo na avion koji prometuje na relaciji Kopenhagen

– Zagreb. Avionsku kartu je platio 248,00 EUR. Č. je prije odlaska ostavio 200,00 EUR kako bi podmirio eventualne troškove koji bi nastali zbog toga što je vozilo ostavio na parkirnom mjestu ispred stambene zgrade stanodavke tog prijatelja, u Stavangeru na adresi [adresa]. Konačno, 12. prosinca 2018. je stigao u zračnu luku Franjo Tuđman. Da bi došao do autobusnog kolodvora morao je koristiti taksi prijevoz iz zračne luke, što ga je koštalo 200,00 kuna (26,54 EUR), a autobusnu kartu na relaciji [adresa] – [adresa] platio je 134,00 kune (17,78 EUR). Sljedećeg dana, 14. prosinca 2018., otišao je u poslovnicu tuženika i kontaktirao TJ, kojem je rekao gdje se vozilo nalazi i kojem je izrazio nezadovoljstvo tijekom razdoblja od njegovog unajmljivanja do posljednjeg telefonskog kontakta 8. prosinca 2018.

3.1. U tom je pisanom podnesku tužitelj naveo i da od tuženika potražuje naknadu štete „u njenom vjerodostojnom iznosu“ od 2.847,00 EUR odnosno 22.629,27 kuna, pa kako je time smanjen tužbeni zahtjev s prvotno potraživanog iznosa od 2.959,41 EUR (2.716,00 EUR + 1.834,00 kuna / 243,31 EUR), o kojem se djelomičnom povlačenju tuženik, iako mu je predmetni podnesak dostavljen, nije izjasnio, primjenom odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08. – ispravak, 57/11., 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) odlučeno je kao u točki I izreke rješenja.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u račune i fotografije (listovi 7-15 spisa), dopis (list 16 spisa), Opće uvjete najma (list 23 spisa), račun (list 110 spisa) i dokumentaciju na stranom jeziku (listovi 111-120 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka TJ, UJ te tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Tužitelj svoju tužbu temelji na tvrdnji da mu je tuženik kao najmodavac predao tehnički neispravno vozilo marke Renault Megane registarskih oznaka [registarska oznaka] odnosno vozilo koje nije bilo u stanju podobnom za ugovorenu uporabu jer se, prema prvotnoj tvrdnji, na njemu već prvoga dana pojavio kvar koji mu je prouzročio imovinsku štetu. Spomenuta šteta mu je dijelom zbog otežanog korištenja vozila, a dijelom zbog potpune nemogućnosti njegova korištenja, tvrdi, nastala na području Nizozemske, Njemačke, Danske i Norveške i to plaćanjem „pauk“ službe u Amsterdamu u iznosu od 373,00 EUR, taksi usluge u ukupnim iznosima od 1.355,00 EUR i 200,00 kuna (26,54 EUR), noćenja u hotelu Holland Lodge u Utrechtu u iznosu od 220,00 EUR, automehaničara u Njemačkoj u iznosu od 120,00 EUR, noćenja u hotelu Montra u Danskoj u iznosu od 120,00 EUR, parkinga u Norveškoj u iznosu od 200,00 EUR, smještaja u apartmanu u iznosu od 80,00 EUR, avionske karte u iznosu od 248,00 EUR i autobusne karte u iznosu od 134,00 kune (17,78 EUR). Potražuje i povrat predujma kojeg je tuženiku platio 30. studenoga 2018. prilikom preuzimanja vozila u iznosu od 1.500,00 kuna (199,08 EUR).

7. Među parničnim strankama nije sporno da su tuženik kao najmodavac i tužitelj kao najmoprimac 30. studenoga 2018. zaključili ugovor o najmu automobila marke Renault Megane registarskih oznaka [registarska oznaka] na određeno vrijeme, s trajanjem najdulje do mjesec dana, a planiranim trajanjem oko 10 do 15 dana, prilikom kojeg je zaključenja tužitelj platio predujam u iznosu od 1.500,00 kuna (199,08 EUR), a koji se iznos imao uračunati u ukupnu cijenu najamnine po povratu vozila tuženiku. Nije niti sporno da je tužitelj predmetno vozilo koristio izvan državnih granica Republike Hrvatske, kojeg je u konačnici ostavio u Kopenhagenu u Norveškoj, kao i da je tužitelju u Amsterdamu u Nizozemskoj izrečena novčana kazna zbog nepropisnog parkiranja u iznosu od 373,00 EUR.

8. Međutim tuženik je tijekom postupka osporavao da je u najam predao tehnički neispravno vozilo i da bi stoga bio odgovoran za štetu koja je navodno nastala tužitelju. Sporio je i da se na vozilu pojavio kvar o kojem govori tužitelj, pa tako i nastanak imovinske štete budući da nije dokumentirana nikakvim računima, a sporna je i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava i da bi tužitelj imao pravo na povrat plaćenog predujma.

9. U konkretnom su sporu zbog vremena nastanka obveznog odnosa primjenjive odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO) kojima su normirana prava i obveze ugovornih strana u odnosu proizašlom iz ugovora o najmu, a taj je odnos podrobnije reguliran odredbama tuženikovih Općih uvjeta najma vozila, koji su sastavni dio ugovora o najmu automobila marke Renault Megane registarskih oznaka [registarska oznaka].

10. Prema odredbi članka 553. stavka 1. ZOO-a najmodavac je dužan najmoprimcu predati i održavati stvar u stanju podobnom za ugovorenu uporabu. Ako je stvar predana u stanju neprikladnom za ugovorenu uporabu ili u stanju koje bi uporabu znatno ograničavalo, najmoprimac može raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje najamnine, a u slučaju raskida ugovora najmoprimac ima pravo na naknadu štete zbog neispunjenja obveze (odredbe članka 553. stavaka 2. i 3. ZOO-a).

11. Svjedok UJ je u svom iskazu naveo da je s tužiteljem krenuo na put u prosincu 2018. jer su u Nizozemskoj imali dogovorene sastanke s nekoliko turističkih agencija. Problemi s vozilom su počeli već na putu za Nizozemsku, prije Dusseldorfa, i to tako da u šestoj brzini nisu mogli voziti više od 90 km/h jer se preko te brzine vozilo treslo kao da se nalaze u vlaku. Tužitelj je sa svojeg telefona nazvao TJ i rekao mu za taj problem, čak su snimali i video poziv da TJ vidi što auto signalizira i kako radi, na što im je on rekao da idu u servis. Na putovanju su prošli nekoliko servisa i mehaničara, a trebali su dobiti i zamjensko vozilo, no na kraju nisu, a tužitelj je non- stop zvao TJ. Pojasnio je da je vozilo bilo u voznom stanju, no da nisu mogli voziti preko 90 km/h. Vozilo je u konačnici ostavljeno na privatnom parkingu jedne gospođe 100 dana, možda i više. Iz servisa ga je preuzeo ĐJ, kojeg je poslao pretpostavlja tuženik, a misli da ga je od spomenutog privatnog parkinga do tog servisa odvezao upravo on s još jednim prijateljem. U vezi događaja u Amsterdamu, kada je vozilo stalo, naveo je da su prvo mislili da im ga je netko ukrao pa su koristili taksi kako bi ga pronašli. Na tom su putovanju trebali spavati u hotelima ili hostelima, ali zbog kvara ne baš po rasporedu i po danima kako su u konačnici i spavali. Primjerice, u Utrechtu su prespavali četiri noći iako su trebali jednu ili dvije. Nakon svega tužitelj se vratio avionom jer je od kuće bio udaljen 2.800 km, a vozilo se moglo kretati do najviše 90 km/h. Pojasnio je da su zbog problema s vozilom na sastanke odlazili taksijem, a na bliže i autobusom. I kroz Dansku su vozili 90 km/h, čak su tražili pomoć od njihove policije koja ih je uputila u servis, no servis je bio zatvoren pa su zakasnili na trajekt i morali prespavati, bilo je svačega. Pojasnio je da su vozilo odvezli u ovlašteni servis, i to prvo u Nizozemskoj, nakon čega su mogli voziti neko vrijeme do 140, 150 km/h, a kasnije su u Danskoj tražili takav servis, koji je međutim bio zatvoren. U konačnici vozilo je bilo u ovlaštenom servisu i u Norveškoj, otkuda ga je tuženik preuzeo. Pojasnio je i da je u Europi gotovo nemoguće platiti gotovinom, posebno veće iznose, pa kako su on i tužitelj imali gotovinu, usluge su za njih plaćali drugi ljudi, većinom taksisti, a za neke su usluge dobili račun, dok za neke nisu. Zbog korištenja gotovine neke su usluge plaćali skuplje jer su trebali potkupljivati taksiste da im plate ležarinu ili kaznu za auto i slično.

12. Svjedok OJ je u svojem iskazu naveo da u trenutku kada je tužitelj preuzimao vozilo je naveo kako mu je vozilo potrebno za lokalnu vožnju i eventalno da će morati u Njemačku. Odlazak izvan granica EU nije spominjao pa stoga nije ni upozoren na ograničenja koja se odnose na korištenje vozila izvan granica EU. Tužitelj ga je kontaktirao u svezi poteškoća oko vozila. Nakon svega tuženik je organizirao dovođenje vozila iz Norveške gdje je ostavljeno, i to cestom jer je bio u voznom stanju, nakon što je u ovlaštenom servisu u toj zemlji utvrđeno da je ono ispravno. Čini mu se da ga je tužitelj već sljedeću večer (od preuzimanja vozila) kontaktirao i rekao da ono ne vozi dobro. U tom se trenutku vozilo nalazilo u Njemačkoj, čini mu se na granici s Nizozemskom. I nakon toga ga je tužitelj kontaktirao no on ga je uputio na kolegicu iz tehničke službe. Tužitelj ga je u vezi istih problema zvao i dok je bio u Danskoj, na što bi mu rekao da se obrati ovlaštenom servisu. Unatoč tome, tužitelj je nastavio svoje putovanje. Ne može tvrditi da tužitelj možda nije imao problema sa vozilom međutim ono što zna jest da je vozilo nakon više od mjesec dana stajanja u Norveškoj upaljeno, odvezeno u ovlašteni servis, pregledano i spojeno na softver, gdje je utvrđeno da je vozilo ispravno pa je kao takvo i dovezeno natrag u [adresa]. Pojasnio je i da u slučaju kvara korisnik ne smije napustiti vozilo već da ga mora, nakon javljanja najmodavcu, odvesti u najbliži ovlašteni servis, a zaključno navodi i da je tužitelj do napuštanja vozila s njime prešao možda 2.400 km.

13. Tužitelj je u svojem iskazu u bitnome naveo da je došao u poslovnicu tuženika u Puli kako bi uzeo u najam vozilo. Nitko ga nije pitao gdje će se tim vozilom kretati, smatra da je to njegova privatna stvar ali da su pitali bi rekao. Ne zna da li je rekao na koliko će dana vozilo koristiti. Vozeći vozilo na autocesti u Njemačkoj gotovo tri puta izgubio život jer se ono nije moglo kretati brže od 90 km/h. O problemu je obavijestio djelatnika tuženika, a nakon stotinu takvih poziva mu je rečeno da otiđe u prvi ovlašteni servis, što je i učinio. U tom servisu su mu rekli da su kvar riješili, a ne sjeća se tko ga je platio, možda tuženik. Međutim isti se kvar ponovno pojavio kada je potom krenuo za Norvešku, pa ga je odvezao kod automehaničara u Njemačkoj, prije nego je dakle stigao do Danske. I taj automehaničar mu je nakon pregleda rekao da mora voziti ispod 90 km/h te da ne smije ubacivati u šestu brzinu, no nije ga popravljao. Taj je račun on platio. Troškove koje je imao dokumentirao je računima i priloženi su spisu, no sjeća se samo da je riječ o troškovima smještaja, popravka vozila i štete koju je pretrpio jer nije na vrijeme stizao na poslovne sastanke i pravovremeno ugovorio booking, no ne i iznosa. Pojasnio je i da mu se prvi kvar dogodio u Njemačkoj negdje između prvog i drugog dana, potom na prijelazu iz Nizozemske u Njemačku, a konačno prilikom prelaska iz Danske u Norvešku. Tako ga je do 90 km/h mogao voziti otprilike tri dana, a nakon spomenutog popravljanja u ovlaštenom servisu, bilo je ispravno jako kratko. Zaključno je naveo i da je bilo moguće s vozilom prijeći 4.000,00 km jer vozilo nije bilo konstantno u kvaru, a kada je bilo u kvaru, vozio ga je do maksimalno 90 km/h.

14. Zakonski zastupnik tuženika je u svojem iskazu u bitnome naveo da je bio upoznat sa svime jer su ga o tome obavještavali djelatnici, a vidio je i ugovor o najmu, pa tako zna da je tužitelju predano vozilo Renault Megane s prijeđenih 29.300 km koje je tužitelj trebao, kako je to rekao, koristiti lokalno, možda do Njemačke jedan dan. Nakon svega to je vozilo iz Norveške preuzeo vozač kojeg su angažirali, a koji ga je tamo i odveo u ovlašteni servis, gdje je utvrđeno da vozilo nije imalo zabilježenu grešku. Tom prilikom se na njemu nisu vršili nikakvi radovi. Nakon što je vozač do [adresa] prešao 2.600 km, vozilo se i dalje nastavilo iznajmljivati bez ikakvih daljnjih kvarova. Smatra da tužitelj ne iznosi istinu i da je izbjegavao otići u ovlašteni servis iz njemu nepoznatih razloga, a takav bi trošak bio pokriven, kao i smještaj u slučaju da je vozilo potrebno zadržati u servisu dulje od 24 sata. Zaključno je, nakon što su mu predočene fotografije kontrolnih ploča, naveo da je riječ o Renaultovoj kontrolnoj ploči, no da nije moguće tvrditi da pripadaju predmetu najma jer na fotografijama nije vidljiv broj prijeđenih kilometara.

15. Tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, od početka postupka pa sve do zaključenja glavne rasprave nije pružio dokaze u prilog tvrdnji da mu je tuženik predao vozilo koje nije bilo u stanju podobnom za ugovorenu uporabu, pa je takva tvrdnja, na kojoj se temelji tužbeni zahtjev, ocijenjena nedokazanom.

16. Prije svega valja reći da je tužitelj u tužbi prvo tvrdio da su se na vozilu već prvoga dana putovanja (1. prosinca 2018.) pojavile smetnje o kojima je obavijestio djelatnika tuženika TJ, a da je 2. prosinca 2018. navečer, dok su se on i UJ nalazili u Amsterdamu u Nizozemskoj, u potpunosti prestao raditi, no potom je u očitovanju na odgovor na tužbu i to po prvi puta naveo da je tog prvog dana putovanja prvo obavio poslovni sastanak u Sloveniji, a potom da su nastavili put preko Austrije i Njemačke sve do konačnog odredišta u Nizozemskoj. U tom je očitovanju potom posve proturječno navodima iz tužbe naveo da je na početku putovanja u vozilu imao osjećaj ugode i da su on i UJ hvalili izgled vozila te njegov interijer, zvuk motora i samo kretanje, a i naveo je i da su tijekom putovanja prema Nizozemskoj više puta stali na benzinskim postajama kako bi „natankali“ gorivo, kako bi nešto pojeli i popili, ali i da bi se automobil „odmorio“. On i UJ su 2. prosinca 2018. u 18:00 sati krenuli iz Utrechta u Amsterdam na poslovni sastanak, a do tada je, kako to kasnije oprečno tvrdi, s „vozilom sve naoko bilo u redu“. Da su problemi s vozilom počeli prvo u Njemačkoj, a potom na prijelazu iz Njemačke u Nizozemsku, kada su navodno gotovo tri puta izgubili život jer se na autocesti nisu mogli kretati brže od 90 km/h, tužitelj je tvrdio tek u svom iskazu i to tek nakon saslušanja svjedoka UJ koji je pak, suprotno ranije spomenutoj, a prvotnoj tužiteljevoj tvrdnji kako je do kasnijih večernjih sati 2. prosinca 2018. s vozilom sve bilo u redu, iskustvo putovanja od samog početka opisivao kao vožnju vlakom navodeći da se još od Dusseldorfa (u smjeru kretanja za Nizozemsku, dakle prvog dana putovanja) nisu mogli kretati brže od 90 km/h. Potom, tužitelj je u tužbi nakon obrazlaganja kako mu je i zašto s noći sa 2. na 3. prosinca 2018. izrečena novčana kazna za nepropisno parkiranje, naveo da je **.**.2018. s UJ trebao krenuti u Dusseldorf na poslovni sastanak no da vozilo uopće nije bilo moguće upaliti, pa da su pozvali taksi koji ih je odvezao do Dusseldorfa i potom vratio u Utrecht, što je platio ukupno 550,00 EUR (koje sastanke na području Njemačke svjedok UJ u svom iskazu ne spominje), dok onda u spomenutom pisanom očitovanju pak ne tvrdi da vozilo uopće nije bilo moguće upaliti, već suprotno, tvrdi da je tog jutra 3. prosinca 2018. (još od večeri prije) bila upaljena signalna lampica „SERVICE REQUEST/CHERING CONTROL FUNCTION“ i da je unatoč tome tim vozilom odlučio sam krenuti prema Dusseldorfu, na kojem mu se putu, nakon pedesetak kilometara, upalila još i lampica „INJECTION NOT FUNKTION“ uz „cupkanje motora“ i smanjivanje brzine, dok ga je, dok je on bio u Dusseldorfu, ponovno oprečno, UJ čekao u Utrechtu u hotelu Holland Lodge. Pritom, svjedok UJ u svom iskazu ne spominje svoj odlazak na poslovni sastanak u Frankfurt, a prema tvrdnji tužitelja iz očitovanja na odgovor na tužbu na njemu su zajedno prisustvovali 4. prosinca 2018., kojeg je dana taksi prijevoz iz Utrechta do Frankfura i nazad platio ukupno 650,00 EUR. Pritom, tada je tužitelj tvrdio i da se tog istog dana na kraju vožnje prema Frankfurtu skoro fizički sukobio s taksistem koji je na kraju izvadio i elektrošoker, o kojem događaju (a niti o sudjelovanju na poslovnom sastanku u Frankfurtu), osim da su jednom prilikom imali samo „neugodnu“ scenu, svjedok UJ u svome iskazu uopće ne govori. Potom je tužitelj u tužbi tvrdio da je 4. prosinca 2018. u dogovoru sa TJ odvezao vozilo u ovlašteni Renault servis, gdje su ga popravili, no da je na vozilu i dalje svjetlila lampica „SERVICE REQUEST“, što mu je TJ rekao da ignorira. Suprotno tome, u očitovanju na odgovor na tužbu tvrdio je da je ovlašteni Renault servis posjetio dan kasnije odnosno 5. prosinca 2018., a tada je naveo i da je OJ s djelatnicima tog servisa razmijenio e-mail adresu i ostale podatke. Tvrdio je i da mu je djelatnik u tom servisu rekao da na vozilu unutar 30.000 km nije učinjen obvezatni periodični pregled i da je do kvara došlo zbog upada nekakvog stranog metalnog tijela u injektore odnosno u turbinski sklop motora, kao i da mu je kasnije i dalje svjetlila lampica „SERVICE REQUEST.“ Tvrdnja o odlasku u ovlašteni servis u Nizozemskoj podudarna je s dijelom iskaza svjedoka UJ u kojem je govorio kako su nakon toga mogli voziti do 140 – 150 km/h, a da je vozilo nakon toga bilo ispravno, no jako kratko, govori i tužitelj u svojem iskazu. Međutim, suprotno tome, OJ je u svom iskazu ukazivao na propust tužitelja da vozilo odveze u ovlašteni servis, a o tom je propustu iskazivao i zakonski zastupnik tuženika navodeći da je tužitelj iz nepoznatih razloga izbjegavao otići u ovlašteni servis iako bi mu troškovi nastali u takvom servisu bili priznati, kao i noćenje ako bi zbog popravljanja vozila bilo onemogućen u njegovom korištenju dulje od 24 sata. S tim u vezi za istaknuti je da prema odredbama članaka 6.3. i 6.4. Općih uvjeta najma, koji su sastavni dio ugovora kojeg su parnične stranke zaključile, najmoprimac može izvršiti hitne popravke, no samo u ovlaštenim servisima po prethodnom odobrenju najmodavca, u kojem će slučaju imati pravo na povrat troškova uz predočenje računa ovlaštenog servisa, kako na području Republike Hrvatske, tako i izvan njezinog područja – no tužitelj je u nastavku iskazivanja naveo da se ne sjeća tko je platio trošak ovlaštenog Renault servisa i da misli da ih je snosio tuženik, a nakon navoda svjedoka TJ i zakonskog zastupnika tuženika da tužitelj zapravo nikada nije otišao u ovlašteni servis i da je vozilo iz Norveške vraćeno bez ikakvih smetnji i uočenih kvarova, nije imao pitanja niti ikakvih primjedbi.

16.1. Nadalje, tužitelj u svom iskazu i tijekom postupka ne spori da tuženika nije obavijestio o planu svojega putovanja, odnosno korištenju vozila izvan područja Europske unije, i smatra kako je imao pravo vozilo koristiti u svim državama u kojima je bio, dok je Općim uvjetima tuženika točkom 2.5. i 2.6. propisano da se najmoprimac obvezuje vozilo koristiti unutar granica Republike Hrvatske te da neće prelaziti granicu Republike Hrvatska bez prethodnog odobrenja najmodavca jer je u suprotnom obvezan u potpunosti podmiriti eventualnu nastalu štetu, dok za korištenje vozila izvan granica Europske unije najmodavac mora tražiti prethodno odobrenje najmodavca uz dodatnu nadoplatu osiguranja vozila u iznosu od 382,50 kn, koju nadoplatu tužitelj ne tvrdi da je platio. Dakle, tužitelj je prelaskom unajmljenim vozilom izvan granica Republike Hrvatske bez odobrenja tuženika i ne plaćanjem dodatnog osiguranja za korištenje vozila izvan granica Europske unije postupio protivno Općim uvjetima najma vozila tuženika koja su sastavni dio Ugovora o najmu vozila te se i s obzirom na navedeno neosnovano poziva na odgovornost tuženika u konkretnoj situaciji.

17. Prema ocjeni ovoga suda, kraj izuzetnih proturječnosti u svojim navodima, tužitelj tijekom postupka nije pružio niti jedan adekvatan dokaz kojim bi potkrijepio tvrdnju da mu je tuženik u najam predao tehnički neispravno vozilo te da je na njemu uopće postojao kvar koji mu je prouzročio otežano korištenje odnosno potpunu nemogućnost njegovog korištenja. Osim što tužitelj na te već na početku postupka osporene okolnosti nije predložio provođenje odgovarajućeg vještačenja po vještaku prometne struke jer bi predmet vještačenja bilo prometno sredstvo (već je predloženo provođenje strojarskog vještačenja koje nije prikladno dokazno sredstvo za utvrđenje pravno relevantnih činjenica, pa ga sud nije proveo), njegov se tužbeni zahtjev temelji isključivo na iskazu svjedoka UJ koji jedini od saslušanih svjedoka, i to kao jedini neposredni svjedok, govori o kvaru na vozilu, a koji pak iskaz, ovaj sud ne prihvaća. Osim što je taj svjedok u prijateljskim odnosima s tužiteljem, pa tako i osobno zainteresiran za ishod ovoga postupka, neuvjerljivi su njegovi navodi kojima očito pokušava opravdati nepostojanje barem materijalnih isprava (računa, potvrda hotelskih i avionskih rezervacija, radnih naloga i slično) kojima bi bilo koji tužiteljev navod i to bilo u pogledu osnove, bilo u pogledu visine, bio potkrijepljen. Neuvjerljivo je, neživotno i nelogično da tužitelju tijekom cijelog putovanja nitko nije izdao račun za izvršenu uslugu (počevši od neuvjerljivih priča da apsolutno niti jedan hotelijerski, automehaničarski ili taksi subjekt ne izdaje račune, bilo zbog toga što ih jednostavno uopće ne izdaje, ili jer ih ne izdaje tijekom „noćne izvanredne“ vožnje) te da su tužitelj i svjedok UJ unatoč tome što je u zemljama Europske unije u kojima su se kretali gotovo nemoguće platiti gotovinom, a što im je bilo poznato, prilikom plaćanja koristili samo i isključivo gotovinu i to na način da su je davali trećim nepoznatim osobama, koji bi u njihovo ime vršili plaćanje drugim mogućim sredstvima. I to tim više što bi takav obrazac postupanja i rizici koji s njim dolaze prema ocjeni ovoga suda bili nespojivi upravo s tužiteljevim tvrdnjama da u zimskim mjesecima zastupa interese pulske turističke agencije u kojoj radi na način da, nakon što ih dogovori, diljem Europe odlazi na poslovne sastanke s potencijalnim partnerima iz turističke branše, a koji su uvijek, pored toga što su za njega obavezni i na koje ne smije nikada kasniti, unaprijed pomno planirani i osmišljeni. Tužitelj je naime u spis predmeta dostavio samo fotografije automobilske kontrolne ploče na kojoj piše „CHECK INJECTION“ međutim zbog loše rezolucije, a i kraj činjenice da je tuženik osporio njihovu vjerodostojnost, nije ih bilo moguće dovesti u vezu s unajmljenim vozilom. Također za ovaj postupak nije od značaja fotografija slikana na autocesti u smjeru Hamburg – Bremen – Osnabrück – Hafen, za koju nije bilo niti moguće utvrditi kada je nastala, budući da je u gornjem lijevom kutu naznačen datum 10. siječnja 2020. i da je riječ o .jpg formatu s naznakom da je preuzeta s weba (https://). Dakle, jedino što je sud nakon provedenog postupka mogao sa sigurnošću utvrditi jest da je tužitelju radi nepropisnog parkiranja vozila u Amsterdamu 2. prosinca 2018. u večernjim satima, točnije 3. prosinca 2018. u 1:52 sati, služba tog grada izrekla novčanu kaznu broj 0312180158075119-60973 u iznosu od 373,00 EUR, kao i da postoji plaćena autobusna karta za relaciju [adresa] – [adresa] s planiranim polaskom 13. prosinca 2018. u 10:15 sati, no ništa više od toga.

18. Osim što niti jedna tužiteljeva tvrdnja nema uporišta u sadržaju spisa, valja ukazati i da iz odredbe članka 553. ZOO-a (točka 10. obrazloženja) slijedi da tužitelj, da bi uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom na naknadu štete zbog neispunjenja tuženikove ugovorne obveze da mu u najam preda vozilo u stanju podobnom za ugovorenu uporabu, mora dokazati da su za to ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke, a što u konkretnom slučaju tužitelj nije učinio. Dodatno, u činjeničnom opisu tužbe ali niti tijekom postupka tužitelj uopće ne tvrdi da bi ugovor o najmu vozila marke Renault Megane registarskih oznaka [registarska oznaka] bio raskinut prije isteka vremena na koji je bio sklopljen (prema tvrdnji tužitelja na oko 10 do 15 dana) zbog razloga koji se mogu pripisati tuženiku, pri čemu niti nakon provedenog postupka ne proizlazi da bi to bio slučaj. Dakle, kada je tužbenim zahtjevom zatražena isplata po osnovi naknade štete koja je nastala kao posljedica nepoštivanja ugovornih obveza, na tužitelju je teret dokaza i da je ugovor raskinut, pa u situaciji kada se to niti ne tvrdi, jedinu odluku koju sud može donijeti je odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovanog. Stoga, sve i da je tužitelj uspio dokazati da mu tužitelj nije predao stvar u stanju podobnom za njegovu uporabu te da su mu nastali troškovi za koje tvrdi da su mu nastali, on na njihovu naknadu ne bi imao pravo.

19. Tužitelj je pod zahtjev za naknadu štete podveo i među parničnim strankama nesporno plaćeni predujam za najam predmetnog automobila u iznosu od 1.500,00 kuna (199,08 EUR), koji se iznos trebao uračunati u ukupnu cijenu najamnine po povratu vozila tuženiku, međutim u konkretnom slučaju prema ocjeni ovoga suda ne bi bilo riječi o zahtjevu upravljenom na naknadu štete već o tužbenom zahtjevu na povrat onoga što je tužitelj dao na ime (djelomičnog) ispunjenja svoje ugovorne obveze. Dakle, neovisno o tvrdnji tuženika (da tužitelj nema pravo na povrat tog iznosa jer je koristio njegove usluge), prema ocjeni ovoga suda niti po toj osnovi nisu ispunjeni uvjeti za udovoljenje postavljenom tužbenom zahtjevu, jer, osim što uopće nije dokazana tuženikova povreda ugovorne obveze, i ta su pravila o oslobođenju ugovornih strana svojih obveza i o pravu na povrat onoga što je dano sadržana u dijelu ZOO-a o učincima raskida ugovora (odredba članka 368. ZOO-a), a tužitelj tijekom postupka, kako je već ranije rečeno, nije niti tvrdio da je ugovor o najmu bio raskinut prije isteka vremena na koji je bio sklopljen.

20. Tijekom postupka nisu saslušani svjedoci RJ i LJ jer je tuženik odustao od tih dokaznih prijedloga, a tužitelj nije ustrajao na njihovom saslušanju, pri čemu njihovo saslušanje, kao niti saslušanje EJ, prema ocjeni ovoga suda nisu prikladna dokazna sredstva dostatna za utvrđenje drugačijeg stanja stvari.

21. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa).

22.1 Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu 100 bodova Tbr. 8. t.1., za zastupanje na ročištu 16. rujna 2021. 50 bodova Tbr. 9. t.2. Tarife, za zastupanje na ročištu 24. siječnja 2023. 100 bodova, zastupanje na ročištu 14. rujna 2023. 25 bodova Tbr. 9. t.5. te za zastupanje na ročištu 5. rujna 2024. i 21. ožujka 2025. po 100 bodova Tbr. 9. t1., odnosno ukupno 475 bodova što, množeno s vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), iznosi 1.187,50 EUR.

22.2 Tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 8. veljače 2023. jer je njegovom dostavom punomoćnica tuženika udovoljila rješenju ovoga suda poslovni broj Pn-65/2020-20 od 27. siječnja 2023. da podnesak od 23. siječnja 2023. dostavi u elektroničkom obliku, pa kraj činjenice da je ZPP-om propisana dužnost odvjetnika da podneske upućene sudu podnosi u elektroničkom obliku, nije riječ o trošku koji bi bio potreban za vođenje parnice i koji bi trebao pasti na teret protivne strane. Također nije priznat trošak za sastav podneska od 28. studenoga 2024. jer sastav istoga nije bio nužan za vođenje ovoga postupka. Tuženiku nije priznat ni trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu obzirom navedena obveza za tuženika nije nastala.

22.3 Budući da je tužitelj izgubio parnicu njegov zahtjev odbijen je kao neosnovan.

23. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Puli, 23. rujna 2025.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana ročišta za objavu i uručenje presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i za protivnu stranku (osim ako se podnosi e-Komunikacijom), a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju putem punomoćnika – uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku putem punomoćnika