- 1 -              Rev 1231/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1231/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. D. iz T., OIB …, koju zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika Osnovne škole I. D., M., OIB …, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-359/18-2 od 7. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-309/17 od 16. veljače 2018., u sjednici održanoj dana 13. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužiteljice kao djelomično osnovana, preinačuju se presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-359/18-2 od 7. travnja 2020. i presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-309/17 od 16. veljače 2018. te se sudi:

 

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime jubilarne nagrade neto iznos od 215,67 € (1.625,00 kuna), te bruto iznos od 126,39 € (952,26 kuna) sa zateznim kamatama koje teku od 31. listopada 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, u roku od 8 dana.

 

II. Revizija tužiteljice podnesena protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-359/18-2 od 7. travnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-309/17 od 16. veljače 2017. u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, odbija se kao djelomično neosnovana.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 767,30 € (5.781,25 kuna) sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime jubilarne nagrade neto iznos od 1.625,00 kuna, te bruto iznos od 952,26 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- od 31.10.2013. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena,

 

- od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

„Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pr-309/2017, od 16. veljače 2017.“.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1877/20-2 od 15. rujna 2020. dopustio tužiteljici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pitanja:

 

„Umanjuje li pravo zaposlenika osnovne škole na isplatu jubilarne nagrade po članku 37. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine“ broj 66/11) okolnost što se na njih primjenjuje i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12) kao i Dodatak I. Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12)?“.

 

4. Tužiteljica je zbog navedenog pravnog pitanja protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine, uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

 

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

8. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike jubilarne nagrade ostvarene za navršenih 20 godina radnog staža.

 

9. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev na temelju sljedećih utvrđenja i zaključaka:

 

- da je tužiteljica 29. rujna 2013. godine navršila 20 godina radnog staža dana 24. rujna 1993. te joj je tuženik isplatio jubilarnu nagradu, a primjenom osnovice od 66,36 € (500,00 kuna),

 

- da je tužitelj ostvario pravo na isplatu jubilarne nagrade primjenom osnovice od 66,36 € (500,00 kuna) iz čl. 4. Dodatka II. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 150/13 - dalje: TKU),

 

- da se visina jubilarne nagrade određuje primjenom Dodatka II. TKU-a i da sama činjenica da isti nije potpisao niti jedan sindikat iz područja obrazovanja, odnosno što niti jedan sindikat iz područja obrazovanja nije sudjelovao u konačno postignutom dogovoru o visini osnovice za obračun jubilarne nagrade od 66,36 € (500,00 kuna) (iz čl. 4. Dodatka II. TKU) nije od utjecaja jer je taj dogovor već potpisala većina reprezentativnih sindikata javnih službi,

 

- da u situaciji kad se većina reprezentativnih sindikata javnih službi dogovarala s Vladom Republike Hrvatske o osnovici za isplatu jubilarne nagrade, a tužitelj niti ne tvrdi da to nisu reprezentativni sindikati, niti dovodi u pitanje pravilnost sustava Pregovaračkog odbora sindikata s kojim je Vlada Republike Hrvatske pregovarala pa da taj dogovor važi za čitavo područje javnih službi (sukladno odredbi čl. 69. st. 2. TKU i čl. 37. st. 2. GKU),

 

- da je neosnovano pozivanje tužiteljice na primjenu povoljnog prava odnosno na čl. 7. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 83/13 - dalje: ZR) jer se u konkretnom slučaju ne radi o tome da je osnovica za obračun jubilarne nagrade različito regulirana u više izvora prava, već se radi o tome da je Dodatkom II. TKU u stvari postignut dogovor iz čl. 35. st. 2. GKU, a što automatski isključuje primjenu osnovice od 238,90 € (1.800,00 kuna),

 

- da se u konkretnom slučaju ne radi o koliziji dva propisa u smislu čl. 7. ZR-a, jer osnovica za 2013. je samo iznos od 66,36 € (500,00 kuna) propisan temeljem odredbe čl. 4. Dodatka I., slijedom čega nema osnove za primjene povoljnijeg prava,

 

- da prema mišljenju Komisije za tumačenje broj 32/2014, odredbe čl. 4. Dodatka I. osnovica za jubilarnu nagradu iznosi 66,36 € (500,00 kuna) jer niti u jednom kolektivnom ugovoru javnih službi nema izričito rješenje koje daje pravo na jubilarnu nagradu prema osnovici od 238,90 € (1.800,00 kuna) pa stoga u 2013. godini jubilarna nagrada iznosi 66,36 € (500,00 kuna), međutim, ako bi pojedina Komisija za tumačenje nekog od granskih kolektivnih ugovora protumačila drukčije u vezi s osnovicom za jubilarnu nagradu, primijenit će se osnovica sukladno tom tumačenju,

 

- da ovdje nema nikakvog tumačenja Komisije za tumačenje GKU koji se odnosi na škole pa se ima primijeniti navedena i isplaćena osnovica.

 

10. Ovaj sud se o spornom pravnom pitanju izjasnio u odluci broj Revr-253/16 od 8. siječnja 2019. gdje je navedeno:

 

„U reviziji je navedeno da se pitanje odnosi na primjenu odredbe čl. 257. Zakona o radu („Narodne novine” broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje ZR), i na primjenu navedenih kolektivnih ugovora, a da o tom pitanju postoji različita praksa nižestupanjskih sudova (primjerice u presudama Općinskog suda u Splitu broj Pr- 453/14 od 14. srpnja 1915., Županijskog suda u Splitu broj Gž R-234/15 od 18. Rujna 2015., Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-3804/2013-2 od 22. kolovoza 2014. Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-3641/14-2 od 4. rujna 2014. i niza drugih odluka).

 

Vijeće revizijskog suda je utvrdilo da se radi o važnom pitanju o kojemu ovisi odluka u sporu, te o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

Odredba čl. 257. Zakona o radu („Narodne novine” broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13), na koju se odnosi pitanje, glasi: (1) Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor. (2) Kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru. (3) U kolektivnom ugovoru mora se naznačiti područje njegove primjene.

 

U revizijskom stupnju postupka je dakle sporno koja se osnovica za obračun jubilarne nagrade primjenjuje na konkretan slučaj, odnosno treba li primijeniti osnovicu iz čl. 4. Dodatka I. TKU u iznosu od 500,00 kn. po kojoj osnovici je tužiteljici obračunata i isplaćena jubilarna nagrada ili osnovica iz čl. 37. Granskog KU koja iznosi najmanje 1.800,00 kn, po kojoj tužiteljica smatra da joj je jubilarnu nagradu trebalo obračunati i isplatiti zbog čega u ovom predmetu potražuje isplatu neisplaćene razlike na ime jubilarne nagrade, a koji zahtjev su joj nižestupanjski sudovi u cijelosti prihvatili.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava, i to primjenom osnovice propisane odredbom čl. 37. Granskog KU, dosudili tužiteljici razliku ne ime neisplaćenog dijela jubilarne nagrade.

 

Prvenstveno valja poći od činjenice da se na tužiteljicu, kao zaposlenicu u osnovnoj školi, primjenjuju odredbe TKU, kao i njegovog Dodatka I., oba u primjeni od 12. prosinca 2012.

 

Odredbom iz čl. 1. TKU je određeno područje primjene tog kolektivnog ugovora, a ta odredba navodi da se tim ugovorom utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama na koje se primjenjuje Zakon o plaćama službenika u javnim službama. S druge strane, Zakon o plaćama u javnim službama („Narodne novine” broj 27/01 i 39/09) u čl. 2. propisuje da su javne službe u smislu tog zakona javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, dok iz odredbe čl. 142. st. 1. t. 1. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine”, broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/20, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 94/13) proizlazi da se u državnom proračunu osiguravaju sredstva za financiranje školskih ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i to za plaće i naknade plaća s doprinosima na plaće.

 

Sukladno odredbi čl. 257. st. 3. ZR, TKU je naznačio područje njegove primjene, a sukladno odredbi iz čl. 255. st. 2. ZR kojom je propisano da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se, sukladno odredbama tog zakona primjenjuje kolektivni ugovor. Iz svega navedenoga proizlazi da se TKU primjenjuje i na tužiteljicu koja je zaposlenik osnovne škole.

 

Na dan stupanja na snagu TKU potpisan je i stupio na snagu Dodatak I. TKU u čijem čl. 1. stoji da potpisom toga Dodatka, ugovorne strane utvrđuju privremeno ograničenje materijalnih prava ugovorenih Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama sklopljenog dana 12. prosinca 2012.

 

S obzirom na to da se radi o aneksu kolektivnom ugovoru kojim se TKU-om određena prava privremeno ograničavaju, i Dodatak I. TKU se kao i sam TKU na jednak način primjenjuje i na tužiteljicu.

 

Bitno je za istaknuti da se primjena kolektivnih ugovora na radnike, općenito govoreći, promatra u kontekstu njegovih normativnih odredbi, odnosno pravnih pravila kojima se utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada, kao što u konkretnom slučaju proizlazi i iz citirane odredbe čl. 1. TKU.

 

Odredbom iz čl. 69. TKU propisano je da se zaposleniku isplaćuje jubilarna nagrada za rad pod uvjetima utvrđenim člankom 49. ovoga Ugovora ukoliko navrši 10 godina u visini 1,25 osnovice iz stavka 2. ovoga članka (st. 1.), da će o visini osnovice za isplatu jubilarnih nagrada Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarati svake godine u postupku donošenja Prijedloga Državnog proračuna s time da ako se dogovor ne postigne, osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800,00 kuna neto (st. 2.), te da se jubilarna nagrada isplaćuje sljedećeg mjeseca nakon što zaposlenik ostvari pravo na jubilarnu nagradu (st. 3.).

 

Odredbom čl. 4. Dodatka I. TKU propisano je da osnovica iz članka 69. stavka 2. TKU za isplatu jubilarnih nagrada u 2013. godini iznosi 500,00 kuna.

 

Istovremeno, GKU (tzv. granski kolektivni ugovor) u svojem čl. 3. st. 3. propisuje da se odredbe tog Ugovora primjenjuju neposredno i obvezno, osim ako su nekim drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili općim aktom pojedina pitanja za zaposlenika povoljnije riješena.

 

Nadalje, odredbom iz čl. 37. GKU propisano je da se zaposleniku isplaćuje jubilarna nagrada za neprekinuti rad u javnim službama ukoliko navrši 10 godina u visini 1,25 osnovice iz stavka 2. tog članka (st. 1.), da će se o visini osnovice za isplatu jubilarnih nagrada Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarati svake godine u postupku donošenja Prijedloga Državnog proračuna, a ako se dogovor ne postigne, osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800,00 kuna neto (st. 2.) te da se jubilarna nagrada isplaćuje sljedećeg mjeseca nakon što zaposlenik ostvari pravo na jubilarnu nagradu (st. 3.).

 

U smislu odredbe čl. 37. st. 2. GKU valja istaknuti da nižestupanjski sudovi nisu utvrdili da bi Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarali u postupku donošenja Prijedloga Državnog proračuna za 2013. godinu i o tome postigli dogovor.

 

Tuženik u reviziji, u tom smislu, tvrdi da bi zapravo sklapanje Dodatka I. TKU čijim je citiranim čl. 4. propisana manja osnovica za obračun jubilarne nagrade, trebalo predstavljati sporazum Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi o visini osnovice za isplatu jubilarnih nagrada.

 

Ovaj sud ne prihvaća tuženikove tvrdnje da Dodatak I. TKU predstavlja navedeni sporazum u smislu čl. 37. st. 2. GKU.

 

Naime, u čl. 1. Dodatka I. TKU ugovoreno je da potpisom toga Dodatka ugovorne strane utvrđuju privremeno ograničenje materijalnih prava ugovorenih Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama sklopljenog dana 12. prosinca 2012. (u daljnjem tekstu: TKU).

 

Iz sadržaja takve ugovorne odredbe jasno proizlazi namjera ugovornih stranaka da se ograniče prava koja su ugovorena upravo TKU-om, a ne GKU-om. Nadalje, odredba iz čl. 37. st. 2. GKU zahtijeva postizanje sporazuma Vlade Republike Hrvatske i sindikata u postupku donošenja proračuna što, kao što je ranije navedeno, nije utvrđeno da bi bilo postignuto.

 

Iz navedenoga proizlazi sljedeće: budući da je tužiteljica radnica osnovne škole, na nju se primjenjuju odredbe TKU, kao i Dodatka I. TKU; istovremeno s TKU i Dodatkom I. TKU u primjeni je i GKU; to što se na tužiteljicu primjenjuju odredbe TKU i njegovog Dodatka I. ni na koji način ne umanjuje tužiteljičino pravo koje ona ima po važećem granskom kolektivnom ugovoru koje u čl. 37. GKU za nju kao radnika propisuje višu osnovicu za izračun jubilarne nagrade; ne postoji sporazum o visini osnovice za isplatu jubilarne nagrade u smislu čl. 37. st. 2. GKU pa ona sukladno toj odredbi iznosi najmanje 1.800,00 kn neto.

 

Imajući u vodu navedeno, za zaključiti je da se na tužiteljicu valja primijeniti pravo koje je za nju najpovoljnije, pa iako je navedenim propisima pravo na isplatu jubilarne nagrade uređeno na isti način, osnovica za njezin obračun propisana je odredbom iz čl. 37. st. 2. GKU u iznosu višem nego odredbom čl. 4. Dodatka I. TKU, pa se osnovica iz čl. 37. st. 2. GKU ima primijeniti na tužiteljicu kao za nju povoljnija u pogledu visine naknade koju na temelju nje ostvaruje.

 

Primjena povoljnijeg prava za radnika proizlazi iz čl. 7. st. 3. ZR kojim je propisano ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, a za konkretni slučaj primjena povoljnijeg prava proizlazi i iz ranije citirane odredbe čl. 3. st. 3. GKU.

 

Iz sadržaja postavljenog pitanja proizlazi da tuženik drži kako je potrebno učiniti distinkciju između primjene odredaba normativnog dijela kolektivnog ugovora, koji se, kako je ranije rečeno, odnosi na sve radnike za područje primjene sklopljenog kolektivnog ugovora, od primjene odredaba obveznopravnog dijela kolektivnog ugovora, koji se odnosi na stranke kolektivnog ugovora, odnosno Vladu Republike Hrvatske i sindikate koji su ga sklopili.

 

Naime, odredbom iz čl. 255. ZR propisano je da se kolektivnim ugovorom uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja radničkog vijeća, pitanja socijalnog osiguranja, te druga pitanja iz radnih odnosa ili u svezi s radnim odnosom (st. 1.)kao i da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se, sukladno odredbama ovoga zakona, primjenjuje kolektivni ugovor (st. 2.).

 

S druge strane, odredbom iz čl. 257. ZR propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor (st. 1.); kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru (st. 2.); u kolektivnom ugovoru se mora naznačiti područje njegove primjene (st. 3.).

 

Iz navedenih odredaba proizlazi da kolektivni ugovor, primarno, kao i svaki drugi ugovor, uređuje odnose između stranaka koji su taj ugovor sklopile. Taj dio kolektivnog ugovora jest obveznopravni dio, i sukladno citiranim odredbama on je nužni dio kolektivnog ugovora.

 

Obveznopravni dio kolektivnog ugovora regulira odnose između stranaka kolektivnog ugovora, dakle, osoba koje su ga sklopile, te se po prirodi stvari odnosi samo na te stranke, ne obvezuje druge, dakle ima tipičan karakter ugovora.

 

Međutim, kolektivni ugovor može sadržavati (i u pravilu uvijek sadržava) i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja socijalno osiguranja i druga pitanja iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima, i taj dio kolektivnog ugovora jest njegov normativni dio.

 

Normativni, pak, dio kolektivnog ugovora se primjenjuje neposredno i obvezno na sve osobe na koje se prema zakonu primjenjuje kolektivni ugovor. U tom dijelu kolektivni ugovor ima tipičan karakter propisa, iako nije propis, jer se primjenjuje na treće osobe, odnosno osobe koje ga nisu sklopile, u prvom redu radnike, ali i poslodavce koji ga nisu sklopili, a primjenjuju ga sukladno ZR-u ili drugom zakonu.

 

Dakle, činjenica da su samo neki, ali ne i svi sindikati s područja primjene kolektivnog ugovora sklopili kolektivni ugovor, ne znači da se taj kolektivni ugovor ne primjenjuje na sve radnike s područja primjene tog kolektivnog ugovora, već se on primjenjuje neposredno na sve radnike s područja primjene tog kolektivnog ugovora. O tome je stav izrazio i revizijski sud u svojim odlukama poslovni broj Revr-847/09 od 28. listopada 2009., Revr-1665/09 od 26. siječnja 2010. i Revr-163/08 od 23. Srpnja 2008., kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1458/2008 od 30. lipnja 2009. („Narodne novine“, broj 88/09).

 

Međutim, iako se normativni dio kolektivnog ugovora primjenjuje na sve radnike za područje primjene tog kolektivnog ugovora, nasuprot tome se odredbe obveznopravnog dijela kolektivnog ugovora ne mogu primjenjivati i na sve sindikate koji postoje za područje važenja određenog kolektivnog ugovora, budući da bi to bilo suprotno načelu slobodnog uređenja obveznopravnih odnosa.

 

U tom pogledu odredbe iz čl. 257. st. 1. i 2. ZR izričito propisuju koga sve mogu obvezivati kolektivni ugovori osim samih osoba koje su ga sklopile, dok u konkretnom slučaju, ne postoje niti činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a niti tvrdnje koje od stranaka koje bi ukazivali da su kolektivnim ugovorima vezani i neki sindikati (iz oblasti školstva) koji ih nisu sklopili.

 

To proizlazi i iz sadržaja odredbe iz čl. 6. st. 1. Dodatka I. TKU kojom je ugovoreno da će se svi kolektivni ugovori za pojedina područja, odjeljke ili skupine prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, koji su zaključeni slijedom Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, uskladiti s tim Dodatkom u roku od 30 dana od dana njegovog potpisivanja.

 

Time zapravo jasno proizlazi da ta odredba nije obvezujuća za sindikate iz oblasti školstva, budući da ga oni nisu sklopili, odnosno nisu preuzeli obvezu koja proizlazi iz te ugovorne odredbe.

 

Sve i da su sindikati iz oblasti školstva preuzeli takvu obvezu, sve dok se granski kolektivni ugovori ne bi uskladili, odnosno izmijenili po propisanoj proceduri, ili dok nepostupanje po takvoj obvezi ne bi dovelo do kakvih drugih ugovorenih ili propisanih pravnih posljedica, takva postojeća obveza za sindikate, sama za sebe, ne bi imala utjecaja na sadržaj normativnog dijela važećeg kolektivnog ugovora.

 

Stoga odgovor na naznačeno pitanje glasi:

 

              „Ne postoji obveza primjene Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine” broj 141/12) i Dodatka 1 TKU („Narodne novine” broj 141/12) i na zaposlene u osnovnim školama u Republici Hrvatskoj glede prava na jubilarnu nagradu u situaciji kada je to pravo uređeno na način koji je povoljniji za zaposlenike u odredbama Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine” broj 66/11).” (Jednako i ovaj sud u Revr-1170/2016 od 5. prosinca 2018.).“.

 

11. S obzirom na izloženo, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo pa je, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a, valjalo pobijane presude preinačiti i odlučiti kao pod toč. I. izreke.

 

12. Nadalje, prema odredbi čl. 45. st. 1., 2., 4. i 5. u vezi s čl. 14. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04, 73/08, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15 i 115/16) i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 157/14, 137/15 i 115/16) plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, tako da tužiteljica ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje taj dio tražbine kao sastavni dio bruto plaće nije niti dospio, slijedom čega je u tom dijelu zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata pravilno odbijen kao neosnovan. Stoga je, valjalo, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao pod toč. II. izreke.

 

13. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, ovaj sud je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a, čl. 154. st. 5. ZPP-a (tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva i to u dijelu odluke o zateznim kamatama koje predstavljaju sporedno potraživanje - čl. 35. st. 2. ZPP-a, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi) i čl. 155. st. 1. ZPP-a, odlučio kao pod toč. II. izreke. Tužiteljici su, sukladno odredbama Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1, Tbr. 10/1, Tbr. 10/6 u vezi s Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarife), priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 82,95 € (625,00 kuna), trošak pristupa na ročište 30. siječnja 2017. i 19. travnja 2017. u iznosu od po 82,95 € (625,00 kuna) svako, trošak sastava podneska od 12. travnja 2017. i 1. kolovoza 2017. u iznosu od po 82,95 € (625,00 kuna) svaki, trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude u iznosu od 103,69 € (781,25 kuna), trošak prijedloga za dopuštenje revizije i revizije u iznosu od po 124,43 € (937,50 kuna) svaki, odnosno ukupno 767,30 € (5.781,25 kuna).

 

14. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kuna).

 

Zagreb, 13. rujna 2023.