Poslovni broj: Us I-5254/23-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Toni MD prijevoz d.o.o. Zagreb, Podsusedska aleja 51, OIB: 36762737360, zastupan po opunomoćeniku Alenu Ivkoviću, odvjetniku iz Rijeke, Užarska 28, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 22. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/21- 01/25, URBROJ: 513-04-23-15 od 04. listopada 2023. godine i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Susedgrad, KLASA: UP/I-410- 19/20-02/146, URBROJ: 513-07-01-09/2020-01 od 27. studenog 2020. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava rješenja iz oba stupnja upravnog postupka, kojima mu je naloženo plaćanje poreza na dodanu vrijednost (PDV) po dva izlazna računa koja je izdao društvu Spar Hrvatska d.o.o. (Spar) u prosincu 2019. godine za obavljene usluge prijevoza robe. Te račune tužitelj nije bio iskazao u knjizi izlaznih računa niti u PDV obrascu za prosinac 2019. godine.

Tužitelj u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je društvu Spar 01. prosinca 2019. godine i 31. prosinca 2019. godine izdao izlazne račune za obavljene usluge prijevoza robe, ali ih nije iskazao u knjizi izlaznih računa niti u PDV obrascu za prosinac 2019. godine.

Osporavanim prvostupanjskim poreznim rješenjem od 27. studenog 2020. godine je tužitelju naložena uplata PDV-a iz tih računa, s pripadajućim zateznim kamatama.

Tuženik je drugostupanjskim rješenjem od 02. prosinca 2021. godine odbio tužiteljevu žalbu, ali je to rješenje poništio Upravni sud u Rijeci presudom Us I-482/22 od 02. lipnja 2023. godine i predmet vratio tuženiku na ponovni drugostupanjski postupak.

Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 04. listopada 2023. godine ponovno odbio tužiteljevu žalbu protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 27. studenog 2020. godine.

Tužitelj u tužbi najprije navodi da ni u ponovljenom drugostupanjskom postupku nisu ocijenjeni svi njegovi žalbeni navodi.

Sud ne može prihvatiti ovaj prigovor, s obzirom na to da upravni sud u pokrenutom upravnom sporu kao sporu pune jurisdikcije preispituje sva činjenična i pravna pitanja koja pred njega postave stranke. Na taj način sud ocjenjuje suštinski sadržaj svih tužiteljevih činjeničnih i pravnih prigovora koje on iznosi u nastavku svoje tužbe te o njima daje meritornu sudsku ocjenu u vidu presude, čime se sankcioniraju svi eventualni nedostaci u vidu nepotpunog sadržaja obrazloženja drugostupanjske odluke po žalbi tužitelja kao stranke.

Tužitelj ukazuje na to da je bio dostavio storna oba izdana izlazna računa. Iako je to točno, sud napominje da je tužitelj storna oba računa datirao s danom 31. prosinca 2019. godine, što znači da ih je naknadno antedatirao, jer je tog dana tek izdan drugi račun.

Iz dostupne materijalne dokumentacije naime proizlazi da je tužitelj tek 2020. godine protiv društva Spar vodio parnicu na temelju spornih računa kao vjerodostojnih isprava, što dakako podrazumijeva da je još i 2020. godine smatrao da ima pravo na naplatu po spornim računima. Iz toga neposredno slijedi da je tužiteljevo storniranje spornih računa 31. prosinca 2019. godine antedatirano, jer u tom slučaju tužitelj protiv društva Spar ne bi tek 2020. godine vodio parnicu na temelju tih računa.

U tako nastaloj parnici, koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila u predmetu Povrv-796/20, je tužitelj i dalje tvrdio da je usluge po spornim računima izvršio, a to je tvrdio još i u e-pošti upućenoj poreznom tijelu 06. studenog 2020. godine.

Nadalje, tužitelj je drugi račun izdao 31. prosinca 2019. godine u 09,51 sati. Taj račun je društvu Spar poslao tek 17. siječnja 2020. godine, a društvo Spar je tužitelju taj račun vratilo tek 28. siječnja 2020. godine pa stoga nije moguće prihvatiti da je tužitelj storno oba računa izvršio u realno vrijeme 31. prosinca 2019. godine u 10,47 sati, kako bi proizlazilo iz dostupne materijalne dokumentacije.

Tužitelj tvrdi da društvo Spar nikada po ugovoru o prijevozu robe nije ovjerilo izvršenje usluge prijevoza pa stoga smatra da izdani računi nisu stvorili učinke računovodstvene isprave. Osim toga, tužitelj u ovom upravnom sporu osporava izvršavanje svojih uslugâ iz spornih računa koje je izdao.

Međutim, tužitelj je u spomenutoj parnici pokrenutoj i vođenoj 2020. godine svoju pravnu poziciju temeljio upravo na tome da je doista izvršio usluge prijevoza robe navedene u spornim računima.

Na temelju čl. 79. st. 11. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16 i 106/18 - ZPDV), ako netko na računu za obavljene usluge iskaže PDV iako usluge nisu obavljene, duguje iskazani iznos PDV- a.

Prema tome, s obzirom na to da je tužitelj izdao račune za obavljene usluge na kojima je iskazao iznos PDV-a, on čak i bez obzira na to jesu li usluge obavljene duguje iskazani iznos PDV-a. Iznimka na temelju čl. 79. st. 11. ZPDV-a postoji kada izdavatelj računa ispravi račun na način propisan za ispravak porezne osnovice. Međutim, na temelju čl. 85. st. 7. ZPDV-a porezni obveznik mora u prijavi PDV-a koju podnosi za posljednje razdoblje oporezivanja kalendarske godine napraviti sva usklađenja i ispravke za tu kalendarsku godinu.

Tužitelj ničim nije dokazao da je postupio na opisani način i za 2019. godinu u propisanom roku napravio ispravke prijave PDV-a, a to nije ni mogao napraviti kada PDV iz spornih izlaznih računa uopće nije ni bio iskazao u knjizi izlaznih računa niti u PDV obrascu za 2019. godinu, dok je storno tih računa antedatiran s danom 31. prosinca 2019. godine, što je već objašnjeno u ovoj presudi.

S obzirom na to da na temelju čl. 79. st. 11. ZPDV-a u takvoj situaciji obveza plaćanja iskazanog iznosa PDV-a na izlaznim računima za obavljene usluge nastaje i u slučaju da te usluge nisu obavljene, neosnovano tužitelj ukazuje na stav društva Spar o tome jesu li tužiteljeve usluge prijevoza robe bile obavljene - i to čak bez obzira na činjenicu da je tužitelj još 2020. godine sudskim putem od društva Spar tražio isplatu po tim računima, naravno uz tvrdnju da je svoje iskazane usluge izvršio. Zbog toga je sud na raspravnom ročištu odbio tužiteljev prijedlog da se od društva Spar zatraži očitovanje jesu li tužiteljeve usluge po ispostavljenim računima bile izvršene.

Neosnovano tužitelj navodi da obveza PDV-a ne nastaje ispostavljanjem fakture, nego izvršavanjem usluge. Bez obzira na to što je tužitelj sporne račune izdao za jednom već izvršene usluge u prošlosti, i bez obzira na to što je još i u parnici vođenoj 2020. godine tvrdio da je bio obavio usluge za koje je izdao račune - sud napominje da je tužitelj nesporno obveznik PDV-a prema izdanim računima, kako proizlazi iz dostupnog dopisa poreznog tijela od 16. rujna 2020. godine. Tužitelj se poziva i na poreznu zastaru, smatrajući da bi se ta zastara trebala računati kao što se u spomenutoj parnici njemu računala zastara za naplatu po spornim ispostavljenim računima. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je presudom Povrv-796/20 od 11. rujna 2020. godine i zbog zastare odbio tužiteljev tužbeni zahtjev protiv društva Spar za naplatu po spornim računima (što je naknadno 23. ožujka 2022. godine potvrđeno i u žalbenom postupku; zato je ujedno neosnovan i tužiteljev prigovor da društvo Spar nije koristilo pretporez po spornim računima). Međutim, građanskopravna zastara se u parnici po tužiteljevom pravozaštitnom zahtjevu mogla po propisima o obveznim odnosima računati samo od trenutka kada je tužitelj bio tvrdio da je ranije zaista obavio usluge prijevoza (a to je bilo znatno prije prosinca 2019. godine). S druge strane, u ovoj pravnoj stvari se porezna zastara računa od isteka godine u kojoj je nastala porezna obveza (čl. 108. st. 2. Općeg poreznog zakona; NN 115/16, 106/18 i 121/19 - OPZ), odnosno od isteka godine u kojoj je nastala obveza obračuna PDV-a (i na temelju čl. 108. st. 1. OPZ-a nastupa tek za šest godina).

U načelu, porezna obveza PDV-a (obveza obračuna PDV-a) nastaje kada su usluge obavljene (čl. 30. st. 1. ZPDV-a). Međutim, to podrazumijeva da je porezni obveznik za pojedino mjesečno razdoblje oporezivanja (čl. 84. st. 1. ZPDV-a) utvrdio obvezu PDV-a i iskazao je u prijavi PDV-a (čl. 85. st. 1. ZPDV-a).

U konkretnom slučaju je pak tužitelj sporne račune s iskazanim i neprijavljenim PDV-om izdao znatno nakon razdoblja u kojem je prema svojim tadašnjim navodima bio izvršio usluge prijevoza.

Na temelju čl. 30. st. 6. ZPDV-a u slučaju propuštanja izdavanja računa za obavljenu uslugu obveza obračuna PDV-a nastaje kada je nastao oporezivi događaj. Prema tome, suprotno navedenom (a contrario), u ovoj situaciji u kojoj je tužitelj ipak naknadno izdao račune za obavljene usluge prijevoza obveza obračuna PDV-a nastaje izdavanjem računa (do čega je u konkretnom slučaju došlo u prosincu 2019. godine), odnosno istekom roka za prijavu PDV-a za prosinac 2019. godine (u toku 2020. godine).

Stoga bi u smislu čl. 108. st. 2. OPZ-a zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze započela teći tek 01. siječnja 2021. godine, što znači da u smislu čl. 108. st. 1. OPZ-a nije nastupila do donošenja osporavanog drugostupanjskog rješenja 04. listopada 2023. godine.

Pritom sud ponavlja da tužitelj nije na zakonom propisan način i u zakonom propisanim rokovima izvršio ispravke računa i ispravke prijave PDV-a, jer je još tokom gotovo cijele 2020. godine (sve do donošenja i dostave osporavanog prvostupanjskog poreznog rješenja 27. studenog 2020. godine) tvrdio da je svoje usluge navedene u spornim računima zaista i obavio. Stoga se ne može prihvatiti niti naknadno tužiteljevo antedatiranje storna spornih računa iz prosinca 2019. godine. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo pravilno i zakonito tužitelju utvrdilo obvezu plaćanja PDV-a iskazanog u njegovim izlaznim računima za obavljene usluge prijevoza robe te da je i tuženik potom pravilno i zakonito odbio tužiteljevu žalbu.

Zbog toga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS). Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 22. rujna 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Alen Ivković

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak,

Zagreb, Koturaška 43/IV