REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-5570/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Marangunić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari prvotužiteljice ZĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i drugotužitelja FĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koje oboje zastupa Marko Marković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Ljubljanska banka d.d. Ljubljana, Slovenija, Glavna filijala Zagreb, Zagreb, Savska 41 (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa Matija Pečatnik, odvjetnik u Zagrebu radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 3. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka, dana 22. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženici da isplati tužiteljici Miri Muše 27.497,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 13.11.2020. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

II. Nalaže se tuženici da isplati tužitelju RĐ 6.813,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 13.11.2020. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženici da isplati tužiteljima LĐ i RĐ parnični trošak od 6.847,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 23. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi od 12.11.2020. i tijekom postupka navode da su vlasnici deviznih računa br. 735-7670410-7730/26 (prvotužiteljica) i br. 735-7670410-7730/26 (drugotužitelj), zahtijevajući isplatu novčanih sredstava s tih računa, s obzirom da je tuženica odgovorna za tzv. staru deviznu štednju u svojim podružnicama do raspada SFRJ. Pozivaju se na čl. 128. ZOO tvrdeći da je ugovor o oročavanju deviznih sredstava s tuženicom raskinut danom podnošenja tužbe i predlažu donijeti presudu citiranu u izreci.

2. Tuženica osporava zahtjev tužitelja u cijelosti, ističe prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda, pozivajući se na čl. 25. Uredbe EU br. 1215/2012, tvrdeći da je isključivo nadležan sud u Ljubljani – Temeljno sodišče v Ljubljani. Potvrđuje da su tužitelji 27.5.1987. sklopili s Ljubljanskom bankom Ugovore o oročavanju deviznih sredstava, a dostavlja i ugovore iz kojih je razvidno da su sklopljeni u tuženikovom Informacijskom birou u Berlinu, a navedena je i adresa tužitelja u [adresa]. Navodi kako su tužitelji imali pravo i mogućnost svoja prava na naplatu ostvariti po osnovi predmetnih deviznih računa koje imaju kod tuženika prema slovenskom zakonu, a nisu naveli jesu li tako postupili. Ističe i da se predmetni depoziti odnose na oročeni devizni štedni ulog pa tužitelji mogu tražiti isplatu tek nakon isteka oročavanja. Iz tužbe proizlazi da je ugovorni odnos produžen do utuženja, depoziti su i dalje neopozivo oročeni do 27.5.2022. Zato predlaže tužbu odbaciti, podredno odbiti.

3. Sud je tijekom postupka pročitao ugovore o oročavanju deviznih sredstava br. 735- 7670410-7730/26 i br. 735-7670410-7730/26 od 27.5.1987. i drugu dokumentaciju u spisu te ocjenom dokaza po čl. 8. ZPP-a utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Ovaj je sud 9.12.2020. donio rješenje kojim se oglasio nenadležnim i odbacio tužbu smatrajući da sud u Republici Hrvatskoj nije nadležan za odlučivanje u ovom postupku, no Županijski sud u Rijeci ukinuo je to rješenje jer je ovaj sud izgubio iz vida da, iako Uredbom Bruxelles 1 BIS kao temeljno načelo u pogledu nadležnosti uistinu jest propisano da se nadležnost propisuje prema domicilu tuženika, to načelo trpi brojne izuzetke, od kojih je jedan relevantan za pitanje nadležnosti u ovom sporu: po čl. 2. st. 1. Uredbe Bruxelles 1 BIS, osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. toga poglavlja. U čl. 18. st. 1. odjeljka 4. propisano je da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili – neovisno o domicilu druge stranke – pred sudovima mjesta u kojima potrošač ima domicil.

5. S obzirom da je riječ o ugovoru o oročavanju deviznih sredstava u okviru kojih tužitelji nisu nastupali za potrebe svog obrta, poduzeća ili profesije, smatraju se u smislu čl. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ potrošačima. Prvotužiteljica je trajno nastanjena u Republici Hrvatskoj, gdje je njezino prebivalište, a tužitelji su iskoristili pravilo o izberivoj nadležnosti iz te odredbe, pa je ispunjen i drugi uvjet iz čl. 18. st. 1. Uredbe Bruxelles BIS, a tužitelji ovlašteni tužbu podnijeti sudu u Republici Hrvatskoj.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog depozita. Konkretno, riječ je o oročenim štednim ulozima na temelju Ugovora o oročavanju deviznih sredstava sa deviznim godišnjim obračunom kamate od 27.5.1987.

7. U vrijeme donošenja ove presude nije više na snazi Odluka o izmjeni Odluke o načinu na koji ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba u devizama s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga (NN 53/91), niti se primjenjuje Uredba o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske (NN 71/91) jer su tim propisima uređeni uvjeti i način pretvaranja deviznih depozita građana kod banaka sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske, a sjedište je tuženika izvan toga teritorija. Zbog toga je spor valjalo riješiti primjenama odredaba ZOO.

8. Po čl. 1035. st. 1 . ZOO (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) ugovor o novčanom depozitu sklopljen je kada se banka obvezala primiti, a deponent položiti kod banke određeni novčani iznos. Po st. 2. istog članka, ugovorom o novčanom depozitu banka stječe pravo raspolagati deponiranim novcem i dužna ga je vratiti prema uvjetima u ugovoru.

9. Tužitelji su tužbu podnijeli 12.11.2020., pa se taj dan ima smatrati danom raskida ugovora (čl. 1038. st. 2. ZOO/91). Raskidom ugovora o oročavanju deviznih sredstava, sredstva su postala novčani depozit po viđenju, kojima deponenti imaju pravo raspolagati u svakom trenutku. Zato su ovlašteni i zahtijevati isplatu tih uloga, a prigovor nedospjelosti tražbine neosnovan je.

10. Presudom Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ališić i drugi protiv Slovenije i drugi (zahtjev br. 606642/08) od 16.7.2014. utvrđeno je, između ostaloga, da je ovdje tuženica odgovorna za „staru“ deviznu štednju u svojim podružnicama do raspada SFRJ. Zbog toga postoji i njezina obveza vraćanja deponiranih sredstava.

11. Što se tiče prigovora da tužitelji nisu iskoristili (ili nisu dokazali da su iskoristili) pravno sredstvo propisanog slovenskim Zakonom o načinu izvršenja presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu br. 6642/08 (dalje: ZNISESČP), valja naglasiti da odredbe toga Zakona ne prekludira nositelje prava po osnovi stare devizne štednje na isplatu oročene štednje, niti štediša gubi pravo na isplatu svoje štednje ukoliko nije podnio zahtjev za verifikaciju nadležnom tijelu, odnosno tužitelje da svoje interese ostvaruju u ovoj parnici.

12. Zbog svega navedenoga tuženiku je naloženo da isplati tužiteljima na devizne štedne uloge i to u visini koja među strankama nije sporna (tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio podatke o saldu na njihovim računima): prvotužiteljici iznos od 27.497,81 eura, a drugotužitelju 6.813,46 eura, sve sa zateznom kamatom od dana raskida ugovora (podnošenja tužbe) po čl. 1045. ZOO/91 i čl. 29. ZOO/05.

13. Odluka o parničnom trošku donesena je po čl. 154. st. 1., čl. 155 i čl. 156. ZPP-a. Tužiteljima su dosuđeni troškovi zastupanja po odvjetniku po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to za sastav tužbe iznos od 500,00 eura (tbr. 7/1), podnesaka od 31.8.2023. i 24.9.2024. po 1.000,00 eura (tbr. 8/1), sastav žalbe protiv rješenja 625,00 eura (tbr. 10/1), za zastupanje na ročištima 8.9.2023. i 3.9.2025. po 1.000,00 eura (tbr. 9/1), ukupno 5.125,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV od 1.281,25 eura, sudsku pristojbu na tužbu i presudu od po 220,65 eura, iznosi 6.847,55 eura.

14. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je po čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

Zagreb, 22. rujna 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. O žalbi, koja se podnosi pismeno u 4 primjerka ovom sudu, odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika