REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3625/2024-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu prema generalnoj punomoći Đ1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice njenog punomoćnika Ivane Semov Šiljeg, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Azre Ćustović, odvjetnice, 22. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 628-50-3573991 sklopljenog između tužitelja ĐN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 dana 18.07.2006., a sve u dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĐN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 2.278,67 €, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015. te od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena te od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- 1,05 € od 09.08. 2006.g. do isplate,

- 1,18 € od 08.09. 2006.g. do isplate,

- 0,90 € od 25.10. 2006.g. do isplate,

- 0,02 € od 29.11. 2006.g. do isplate,

- 11,19 € od 06.01. 2009.g. do isplate,

- 12,98 € od 04.03. 2009.g. do isplate,

- 13,79 € od 04.03. 2009.g. do isplate,

- 11,56 € od 09.04. 2009.g. do isplate,

- 11,98 € od 12.05. 2009.g. do isplate,

- 8,57 € od 09.06. 2009.g. do isplate,

- 6,06 € od 01.07. 2009.g. do isplate,

- 6,73 € od 08.08. 2009.g. do isplate,

- 8,05 € od 16.09. 2009.g. do isplate,

- 7,94 € od 03.10. 2009.g. do isplate,

- 6,60 € od 09.12. 2009.g. do isplate,

- 9,11 € od 09.12. 2009.g. do isplate,

- 11,12 € od 12.01.2010.g. do isplate,

- 13,99 € od 26.02.2010.g. do isplate,

- 13,33 € od 11.03.2010.g. do isplate,

- 17,22 € od 14.04.2010.g. do isplate,

- 16,48 € od 28.05.2010.g. do isplate,

- 17,92 € od 11.06.2010.g. do isplate,

- 30,36 € od 14.08.2010.g. do isplate,

- 27,80 € od 24.08.2010.g. do isplate,

- 35,63 € od 07.10.2010.g. do isplate,

- 32,92 € od 23.10.2010.g. do isplate,

- 28,58 € od 23.11.2010.g. do isplate,

- 37,75 € od 11.12.2010.g. do isplate,

- 49,42 € od 11.01. 2011.g. do isplate,

- 41,16 € od 10.02. 2011.g. do isplate,

- 44,06 € od 05.04. 2011.g. do isplate,

- 40,37 € od 05.04. 2011.g. do isplate,

- 41,03 € od 10.05. 2011.g. do isplate,

- 56,68 € od 14.06. 2011.g. do isplate,

- 58,21 € od 15.07. 2011.g. do isplate,

- 71,28 € od 13.08. 2011.g. do isplate,

- 64,56 € od 07.09. 2011.g. do isplate,

- 57,21 € od 12.10. 2011.g. do isplate,

- 56,42 € od 08.11. 2011.g. do isplate,

- 55,86 € od 08.12. 2011.g. do isplate,

- 59,36 € od 10.01.2012.g. do isplate,

- 62,42 € od 08.02. 2012.g. do isplate,

- 62,83 € od 07.03. 2012.g. do isplate,

- 60,72 € od 12.04. 2012.g. do isplate,

- 62,14 € od 10.05. 2012.g. do isplate,

- 63,12 € od 12.06. 2012.g. do isplate,

- 61,48 € od 18.07. 2012.g. do isplate,

- 61,91 € od 10.08. 2012.g. do isplate,

- 738,92 € od 30.08. 2012.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĐN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.826,54 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku 22. rujna 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je Općinskom sudu u Vukovaru 4.8.2021. podnijela tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 18.07.2006. sklopila ugovor o kreditu broj: 628-50-3573991. Navedenim ugovorom u to u čl.1., određeno je da: „Kunska protuvrijednost CHF 19.873,30 po srednjem tečaju Kreditora da dan korištenja kredita.“ Navedenim ugovorom u to u čl.7., određeno je da: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“ „Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke“. Dalje navodi da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK, nesporno utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020., kojim je odlučeno u oglednom postupku, između ostalog, se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Istim je rješenjem također utvrđeno da posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da, bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Dakle, da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

1.1. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020. se temelji na zaključku da je prijašnjim presudama hrvatskog suda pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, zaključeno je, da je u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija, kao i zbog produbljivanja dužničke krize, donesen poseban propis, koji je usklađen s Ustavom što je potvrdio postupak pred Ustavnim sudom, prema kojem su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je korisnicima kredita dana dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Sklapanjem sporazuma između banaka i korisnika kredita, koji su sklopljeni suglasno tom Zakonu, kao posebnom propisu, nastala je nova pravna osnova, na koju nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora. Svi sudovi, u nastavljenim postupcima, vezani su tim pravnim shvaćanjem, pa će se predmeti brže i lakše rješavati, čime će se osim veće pravne sigurnosti postići brže i jeftinije sudovanje.

1.2. Tužiteljica dalje izlaže da, ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu, tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužiteljici i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega je navedena odredba ništetna. Na ovaj način, tuženik kao kreditor je iskoristio nestručnost i neznanje tužiteljice namećući joj ništetnu odredbu. U ovom postupku tužiteljica traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule, uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužiteljice vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019. Tužiteljica je preplatila dio iznosa kredita te traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita, koje je stvarno platila i iznosa koji je trebala platiti da ugovor nije bio s valutnom klauzulom. Navela je i da se prije podnošenja ove tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela, međutim, tuženik isti zahtjev nije prihvatio. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 18.12.2024. (list 129-131 spisa) predlaže sudu utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 628-50-3573991 u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 2.278,69 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te uz naknadu parničnog troška zajedno sa zateznim kamatama, a kako je pobliže navedeno u izreci presude.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, a osporio je tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznosu anuiteta izražen u CHF. Također, osim što je tuženik tužitelju, prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

2.1. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi", već je tužitelj, tijekom pregovora, mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14. Tuženik još ističe da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

-imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje;

-dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. Tuženik još prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.

3. Općinski sud u Vukovaru je 14. svibnja 2024. donio rješenje posl.br. P- 199/2021-5 (list 69-73 spisa) kojim se oglasio mjesno nenadležnim te je određeno da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno i stvarno nadležnom sudu. Rješenje je postalo pravomoćno 1.6.2024. i spis je dostavljen ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

4. Ovaj sud je tijekom postupka proveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije i to: preslike zahtjeva tužitelja od 7.4.2021. i 15.5.2019. i odgovor tuženika na zahtjev (list 8-12 spisa), preslike Ugovora o kreditu broj 628-50-3573991 (list 14-22 spisa), preslika otplatne tablice (list 26-30 spisa), preslike Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.07.2006. do 30.09.2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (list 58-61 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 86-125 spisa), saslušana je tužiteljica (list 144-145 spisa) te je izvršen uvid u priležeću sudsku praksu i članke (list 45-57, 61-65 spisa). Tuženik je na ročištu 16. rujna 2024. odustao od prijedloga da se sasluša svjedok CN. Sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika jer sud smatra da se tim dokazom ne bi utvrdilo relevantno činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari budući je relevantno činjenično stanje utvrđeno već izvedenim dokazima. To stoga što ovaj sud smatra da nije pravno odlučna okolnost da li je konkretne prilike javni bilježnik postupao sukladno odredbama čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, jer postupanje javnog bilježnika ne može biti od utjecaja na valjanost pojedinih odredbi predmetnog ugovora, budući da javni bilježnik nije stranka predmetnog ugovora o kreditu.

5. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, a kako je to točno navedeno u izreci ove presude.

6. Nesporno je da su tužiteljica i tuženi zaključili 18.7.2006. Ugovor o kreditu 628- 50-3573991, s namjenom kupnje vozila, u iznosu od 19.873,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

7. U svom iskazu na ročištu 17.9.2025. (list 144-145 spisa) tužiteljica u bitnom navodi da joj je kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, te da kao policajac nije ovlaštena baviti se drugim poslom, pa tako ne može biti vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Navela je i da je informacije o kreditu dobila u auto salonu te da je ugovor, koji je već bio sačinjen, išla potpisati u banku. Iskazala je da joj nitko nije rekao ništa o riziku takvog ugovora, već joj je isti preporučen kao najpovoljniji. Iskazala je da joj nije preporučen niti ponuđen kredit u kojoj drugoj valuti. Iskazala je da je ugovor prije potpisivanja pročitala i da je mislila da ga je razumjela. Navela je da je anuitete kredita plaćala odlaskom u banku putem uplatnica i da su isti porasli skoro duplo što joj nitko nije rekao kod zaključenja ugovora, a da je, ne bi se odlučila za predmetni kredit.

8. Sud ocjenjuje vjerodostojnim iskaz tužiteljice jer je iskren, životno uvjerljiv i logičan, a sud nije našao elemenata u držanju tužiteljice tijekom iskazivanja, koji bi ukazivali na to da laže ili nešto prešućuje, pa joj i zato vjeruje.

9. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su, između ostalih banaka i ovdje tuženik, u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nije sporno niti to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) 3. rujna 2019. donio presudu i rješenje poslovni broj Rev-2221/18, kojim je odbio kao neosnovane revizije tuženika i drugih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu kojim je utvrđeno da su tuženik i ostale banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP)

11. Shodno svemu izloženom, sumarno, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku, koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a.

13. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svih izloženih razloga, ovaj sud prihvatio je stav tužiteljice da se radi o ništetnosti dijelova odredaba Ugovora o kreditu.

14. Radi utvrđenja visine preplaćenih anuiteta radi promjene tečaja izvedeno je financijsko vještačenje. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja od 12.12.2024. (list 86-125 spisa) proizlazi da su Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili 18. srpnja 2006. Ugovor o kreditu broj 628-50-3573991 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 19.873,30 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- rok otplate 84 mjeseca, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima,

- promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,20% godišnje,

- prema planu otplate kredita, dospijeće prve obveze bilo je 31. kolovoza 2006., a sljedeće svakog zadnjeg dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

Kredit je iskorišten 20. srpnja 2006. s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,612981 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 19.873,30 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 91.675,16 kn.

Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

- 5,20% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007.,

- 6,20% godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008.,

- 6,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009.,

- 7,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011.,

- 7,50% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011.,

- 6,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 30. listopada 2011. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 nalaza daje se otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate na temelju kojeg se iskazuju razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

14.1. Također, s obzirom da je tužiteljica razliku kamata utužila u predmetu Općinskog suda u Vukovaru, broj P-371/2019, gdje je određeno financijsko vještačenje na okolnost preplaćenih iznosa s te osnove i sačinjeno po vještakinji Dajani Vuković iz društva DV Consulting d.o.o. te da se prilikom izračuna razlike u tečaju ne uzima u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamata, vještak je izvršio uvid u navedeno financijsko vještačenje iz kojeg je razvidno kako su razlike s osnova promjenjive kamatne stope izračunane kao razlike u visini stvarno naplaćenih kamata i kamata po početnoj stopi (u valuti CHF). Prema tome, izračunate tečajne razlike (stupac 'j' Tabele 1) korigirane su za iznose tečajnih razlika sadržanih u razlikama s osnova promjenjive kamatne stope (stupac 'k' Tabele 1), a koje su izračunane na način da se pojedina razlika kamata (stupac 'k' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (tečaja na dan dospijeća i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak je mišljenja, kako slijedi:

- isplaćeni iznos kredita od 19.873,30 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je 91.675,16 kn,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržane u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 2.278,67 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'n' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ga vjerodostojnim jer je izrađen razumljivo, objektivno i stručno, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka već je naveo da je zadatak vještaka pogrešno određen jer da namjera ugovornih stranaka nije bila ugovaranje kunskog kredita. Takav prigovor tuženika nije prihvaćen kao osnovan jer je u konkretnoj situaciji utvrđeno da je navedena odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valuta, ništetna, pa je sukladno takvom utvrđenju i određen zadatak vještaku, a vještak je u nalazu i mišljenju u svemu ispunio zadatak suda.

16. S obzirom da je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula, to je tuženik, u utuženom razdoblju, bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo te da je u utuženom razdoblju tužiteljici naplatio više od ugovorenog iznosa, kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno bez pravne osnove. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznose pobliže naznačene u izreci, a na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a.

17. Sud je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate ( čl.1115. ZOO-a) s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja valute rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

18. Kamate su dosuđene za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u skladu s odredbom čl. 29.st.2. ZOO i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22). Konačno, od 30. prosinca 2023. do isplate kamatna stopa je određena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narode novine broj 155/2023).

19. Tuženik se podneskom od 7.8.2025. protivio preinaci kao u podnesku tužiteljice od 18.12.2024. Stav je ovog suda da se u konkretnoj situaciji ne radi o preinaci i to stoga jer je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu u skladu s odredbom čl. 186.b. ZPP- a, pa je svoj zahtjev uredila nakon što je vještak izradio nalaz i mišljenje. Treba dodati i to da je svoje protivljenje navodnoj preinaci tuženik izložio tek podneskom od 7.8.2025., a podnesak, kojim je tužiteljica uskladila svoj zahtjev s nalazom vještaka tuženiku je dostavljen još 9.1.2025. (potvrda na poleđini lista 131 spisa) te se tuženik podneskom od 2.1.2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka. Prema tome, ovaj sud ocjenjuje da se ne radi o preinaci, a sve i da je riječ o istoj, u skladu s odredbom čl. 190. st.3. ZPP-a bila bi dopuštena jer je svrsishodna za konačno razrješenje odnosa među strankama. Još je za dodati i to da je tuženikovo protivljenje navodnoj preinaci neosnovano, obzirom je tužiteljica svoj zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka, koji je i određen vještačiti u ovom predmetu, obzirom nije za očekivati da tužiteljica raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogla postaviti precizan zahtjev, poglavito kad joj nije bila na raspolaganju potrebna dokumentacija. Povrh svega, upućuje se i za Zaključak posl. br. Su IV –162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021., koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“

20. Konačno, prigovor zastare potraživanja nije osnovan. To stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., povodom koje je donesena presuda broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. zastara prekinuta u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, pa zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru prema čl. 245. st. 1. ZOO-a. Imajući u vidu da je predmetna presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. i da je tužba u ovom predmetu podnesena 6. kolovoza 2021. (dakle nakon proteka vremena od 3 godine, 1 mjesec, 3 tjedna i 2 dana), to je očito da nakon prekida zastare do podnošenja ove tužbe nije proteklo onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru, odnosno nije proteklo 5 godina, koji rok valja u konkretnoj situaciji primijeniti (čl. 225. ZOO-a), a što znači da zastara nije nastupila.

21. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT). Naime, tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu, pa joj je tako priznat trošak kako slijedi:

-za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),

-za pristup na ročišta 16.9.2024. i 17.9.2025. po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),

-za sastav podnesaka od 20.10.2021., 18.12.2024. i 27.8.2025. po 100 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT), što ukupno iznosi 600 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i uvećano za 25 % po osnovi PDV iznosi 1.500,00 €, a uvećano za troškove plaćene pristojbe na tužbu od 26,54 €, a kojem iznosu valja pridodati plaćen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 €, tako da je ukupan dosuđeni iznos troškova 1.826,54 €. Tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP i po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je gore obrazloženo. Tužiteljici nije dosuđen kao potreban u smislu čl. 155. ZPP- a zatraženi trošak sastava odštetnog zahtjeva jer sud ocjenjuje da taj trošak nije bio neophodan za vođenje parnice, a što se tiče zatraženog troška sudske pristojbe za presudu, isti nije tužiteljici dosuđen jer je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenula kao potrošač pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. tč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23) oslobođena plaćanja sudskih pristojbi s tim da valja napomenuti da je tužiteljica platila sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 26,54 €, koji trošak joj je, kako je gore navedeno, i dosuđen. Konačno, što se tiče zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova pristupa na ročište za objavu i uručenje presude, ovaj sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. To stoga jer je to ročište prezakazano u skladu s ovlastima suda te je održano unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke, a kako to predviđa odredba čl. 335.st.11. ZPP-a, pa tako taj trošak tužiteljici nije ni nastao jer joj se, kao i drugo strani, dostava presude obavlja putem e-komunikacije.

22. Tuženik je spor izgubio, pa je njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova kao neosnovan odbijen.

Zagreb, 22. rujna 2025.

S u d a c:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda i rješenje objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude i rješenja, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude i rješenja, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika