REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2209/2025-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

.._.._.._.._.._.._.._.. po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužitelja UT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Igoru Sokolaru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. svibnja 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 22. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 21.575,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos:

2,37 EUR od 23.12.2008.

49,35 EUR od 16.02.2009.

110,81 EUR od 25.03.2009.

47,74 EUR od 15.04.2009.

44,44 EUR od 23.06.2009.

39,67 EUR od 10.07.2009.

61,89 EUR od 14.08.2009.

33,81 EUR od 16.11.2009.

38,08 EUR od 16.12.2009.

68,37 EUR od 14.01.2010.

89,07 EUR od 17.03.2010.

79,02 EUR od 31.03.2010.

64,39 EUR od 22.04.2010.

160,81 EUR od 09.07.2010.

105,19 EUR od 22.07.2010.

379,43 EUR od 09.11.2010.

0,84 EUR od 30.11.2010.

136,56 EUR od 07.12.2010.

506,84 EUR od 21.02.2011.

314,65 EUR od 17.06.2011.

349,54 EUR od 01.07.2011.

303,50 EUR od 04.07.2011.

532,63 EUR od 07.10.2011.

241,98 EUR od 19.10.2011.

939,50 EUR od 16.01.2012.

361,24 EUR od 14.06.2012.

379,91 EUR od 27.06.2012.

243,87 EUR od 18.07.2012.

260,27 EUR od 25.07.2012.

554,14 EUR od 29.10.2012.

543,07 EUR od 16.11.2012.

592,15 EUR od 07.02.2013.

17,46 EUR od 05.06.2013.

102,76 EUR od 01.10.2013.

154,05 EUR od 18.10.2013.

396,63 EUR od 25.10.2013.

13.269,39 EUR od 30.05.2019.

pa do isplate kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 5.943,30 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22.09.2025. do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev za tijek zakonske zatezne kamate na iznos 13.269,39 eur od 25.10.2013. do 29.05.2019., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita, sklopio s prednikom tuženika kao kreditorom, 01.10.2008. Ugovor o kreditu br. 066-578/2008 temeljem kojeg mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 95.808,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji kredit se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja uz godišnju kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,99% godišnje.

Nadalje tužitelj navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je tuženik valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava tužitelja budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale već je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom obrascu, čime je tužitelj doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na KUNU na što kao mogućnost nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.

Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika, kao i odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018.

Navedenim odlukama utvrđeno je

-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa

-kako je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula. Tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu bez učinka i ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule te da ga obvezuje isključivo ono što je ugovoreno, a to je početna kamatna stopa i valuta tečaja u vrijeme isplate kredita.

1.1. Slijedom navedenog tužitelj, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu podneskom od 20.02.2024., traži od suda da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da tužitelju

-na ime preplate uslijed ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula isplati ukupan iznos 21.575,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznos do isplate uz naknadu troškova postupka, a ukoliko sud ne nađe osnovanim tako uređen tužbeni zahtjev, tada eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži

-utvrđenje djelomično ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to čl. 2, čl. 3 i čl. 4 Ugovora o kreditu, kojim odredbama je ugovorena valutna klauzula i čl. 6 kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope te isplatu na ime preplate uslijed ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u iznosu 21.575,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznos do isplate uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije budući da je tražbina po Ugovoru o kreditu br. 066-578/2008 od 01.10.2008., prenesena na Croatia osiguranje d.d. obzirom je navedeno društvo isplatilo tuženiku na ime obveze po predmetnom ugovoru o kreditu koje nije podmirio tužitelj, novčani iznos temeljem sklopljene police, budući da tužitelj više od 7 godina nije vršio nikakve uplate. Nadalje, ne sporeći zaključenje Ugovora o kreditu br. 066- 578/2008 od 01.10.2008., ističe kako je tužitelj predmetni ugovor sklopio radi kupovine poljoprivredne mehanizacije za potrebe svog OPG-a, slijedom čega tužitelj nema niti status potrošača.

Ističe kako je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen od strane Croatia osiguranja, čime tuženik nije niti pasivno legitimiran, slijedom čega niti nema povrede kao niti protupravnog postupanja tuženika kako to navodi tužitelj jer predmetni ugovor nije više postojeći, pa se tužitelj obzirom na navedeno ne može niti pozivati na pravno utvrđenje iz Presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je donijeta u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama radi naknade štete, što ovaj postupak nije. S tim u vezi ukazuje i kako je odredba čl. 502 c Zakona o parničnom postupku kojim je utvrđena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio na snagu tek 2013., što dovodi do zaključka kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, nije niti postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se i u tom smislu tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenje iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Osim navedenog, a ukoliko sud odluči postupati po navedenoj tužbi, ističe kako se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 budući se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini tako da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba koje su potrošačima bile jasne, lako uočljive i razumljive te je na iste tužitelj kao poslovno sposobna osoba svjesno pristao zaključujući predmetni ugovor o kreditu. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Navodi kako tužitelju nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezana kredita uz tečaj CHF te je točno i eksplicitno ugovoreno na koji način se mijenja kamatna stopa pri čemu materijalno pravo izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Također ističe prigovor zastare i prigovara visini tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Obavijest o dugu od Croatia osiguranja d.d., Potvrda o podmirenju duga izdanu od Croatia osiguranja d.d., Otplatni plan, Specifikaciju isplate kredita, Specifikaciju uplata, Pregled prometa za klijenta, Obavijest o promjenama kamatnih stopa, Zapisnik br. HBZGA-001130-2008 od 30.09.2008., Kreditni prijedlog, Plaćanje po ugovoru br. 0181455 i 0181458, Potvrda od 21.04.2015., Ugovor o kupoprodaji motornog vozila, Stanje duga na dan 15.01.2015., Pregled prometa za klijenta, Ugovor o osiguranju tražbine, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja koji je i dopunski saslušan, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o., proveden je dokaz saslušanjem svjedoka NT i MT, te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za isplatom 21.575,41 eur na ime razlike između obveza plaćenih sukladno otplatnom planu tuženika i obveza koje bi bile da su anuiteti za cijelo razdoblje računani primjenom početno ugovorenog tečaja CHF u vrijeme isplate kredita, pri čemu je preplata u iznosu 8.306,03 eur nastala uplatama tuženika dok je iznos u visini 13.269,39 eur razlika nastala uplatom osiguratelja tuženika Croatia osiguranja d.d. te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj, uz isplatu iz osnovnog tužbenog zahtjeva, traži od suda i utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2, čl. 3, čl. 4 i čl. 6 sve Ugovora o kreditu kojim odredbama je ugovorena valuta u CHF te promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke.

4.1. Tužitelj je podneskom od

-07.06.2022., a po dostavi dokumentacije od strane tuženika i sukladno rješenju suda od 16.05.2022., postavio točno određen tužbeni zahtjev

-13.06.2023., usklađujući tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem, tužbeni zahtjev za isplatom povisio

-20.02.2024., svoj zahtjev umanjio u odnosu na podnesak od 13.06.20203..

4.2. Kako je tužitelj podneskom od 07.06.2022., postavio točno određen tužbeni zahtjev temeljem odredbe čl. 186 b ZPP-a, to tužitelj nije izvršio preinaku tužbe.

4.3. Međutim, obzirom da je tužitelj svoj zahtjev podneskom od 13.06.2023., povisio, to je tužitelj izvršio preinaku tužbe, a koju je sud, unatoč protivljenju tuženika, temeljem odredbe čl. 190 st. 2 u vezi odredbe čl. 191 st. 2 sve ZPP-a dopustio budući da je do iste došlo uslijed usklađivanja tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem, koji dokazni prijedlog je bilo nužno provesti jer bez istog, a uz osporenu visinu, tužitelj nije niti mogao konačno urediti tužbeni zahtjev.

4.4. No, kako je sudski vještak po prigovorima tuženika u jednom dijelu izvršio i ispravak svog nalaza, to je tužitelj usklađujući tužbeni zahtjev sa dopunskim očitovanjem sudskog vještaka te izvršenim ispravkom, svoj zahtjev podneskom od 20.02.2024., u odnosu na ranije izvršenu preinaku od 13.06.2023., umanjio, što prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VS RH br. Su-IV-16/21-8 od 26.04.2021., predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koji je potreban pristanak tuženika, a na koje povlačenje je tuženik pristao obzirom se povlačenju nije protivio u smislu odredbe čl. 193 ZPP-a.

5. Između stranaka nije sporno

-kako su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. 066-578/2008 od 01.10.2008., (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju, kredit kunske protuvrijednosti iznosa 95.808,00 CHF, koji iznos se tužitelj, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 6,99% godišnje, obvezao vratiti tuženiku u 120 jednakih mjesečnih anuiteta

-kako je kredit u cijelosti isplaćen.

5.1. Nesporna je između stranaka činjenica kako je tuženik, a budući da tužitelj nije uredno izvršavao svoje obveze po Ugovoru o kreditu, naplatio svoje potraživanje od strane osiguratelja Croatia osiguranja sa kojim je tuženik imao sklopljen Ugovor o osiguranju tražbine po odobrenim kreditima za kupnju poljoprivredne mehanizacije, a koji dug je zatim tužitelj u cijelosti podmirio Croatia osiguranju d.d. temeljem regresnog zahtjeva, kako je to razvidno iz Obavijesti o dugu od 04.11.2013. i Potvrdi o podmirenju duga od 30.05.2019..

6. Međutim, između stranaka sporno je

-da li je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku budući da je tuženik svoje potraživanje temeljem Ugovora o kreditu sklopljenim sa tužiteljem, namirio od svog osiguratelja Croatia osiguranja d.d. temeljem sklopljenog Ugovora o osiguranju tražbine

-da li su ranije navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima je ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, pa time i ima li tužitelj pravo kao i da li je isti aktivno legitimiran tražiti isplatu na ime razlike koja proizlazi iz promjene valutne klauzule

-da li tužitelj ima status potrošača temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu

-da li je ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

-da li je potraživanje tužitelja u zastari.

7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je kredit u cijelosti otplaćen, ukazuje se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

8. Nadalje, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, utvrđeno je:

- da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

8.1. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14,.

8.2. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

9. Nadalje, a uz nespornu činjenicu po strankama kako je tužitelj već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu evidentiran u Upisnik poljoprivrednika kao član obiteljskog gospodarstva (dalje u tekstu OPG), a što je razvidno i iz e-mail korespondencije Dostava podataka o subjektima upisanim u upisnik ili registar, valjalo je utvrditi da li tužitelj ima status potrošača sukladno odredbama ZZP-a.

10. Nedvojbeno je, a uvidom u Ugovor o kreditu, Zapisnik br. HBZGA-001130-

2008 i Kreditni prijedlog, utvrđeno

-da je kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik naveden tužitelj kao fizička osoba dok je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu, navedeno: „Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit“, koji kredit je odobren radi kupovine poljoprivredne mehanizacije

-da je u Zapisniku br. HBZGA-001130-2008, koji se odnosi na fizičke osobe, tužitelj kao fizička osoba naznačen kao dužnik dok je vraćanje kredita između ostalog bilo osigurano Zadužnicom izdanom od OPG-a tužitelja

-da je u Kreditnom prijedlogu kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba zaposlena u vlastitom OPG-u, pri čemu su vršene provjere postojećih obveza korisnika kredita upravo tužitelja kao fizičke osobe, dok su provjere obveze OPG-a vršene radi podobnosti osiguranja kredita.

11. Uvidom u Plaćanja po ugovoru br. 0181455 i 0181456 za leasing, razvidno je kako je OPG tužitelja, a temeljem dva Ugovora o financijskom leasingu od 25.04.2007., postao korisnikom Traktora marke Claas C, Celtis 456 i Cisterne za gnojnicu Joskin.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je 2004., od svojih roditelja, preuzeo OPG koji je kooperant sa trgovačkim društvom Dukat i registriran je za poslove stočarstva i mljekarstva te je radi unapređenja poslova stočarstva i mljekarstva, krajem 2006. i početkom 2007. opremio farmu sa 63 muznih krava i kupio svu potrebnu mehanizaciju i opremu, a između ostalog i Traktor marke Claas putem leasinga kod prednika tuženika. Navodi kako se Traktor marke Claas koji ima „front lager“ i korpu, isključivo koristi za potrebe OPG-a i to za dovoz hrane iz silosa uz dovoz bala sijena, za čišćenje gnoja, budući da se hranjenje krava kao i mužnja istih odvija dva puta dnevno uz čišćenje gnoja.

Iskazuje kako sa svojom obitelji živi u [adresa], na selu, u kući koja ima veliku okućnicu radi čega im je za potrebe kućanstva bio nužan traktor, obzirom da se traktor koji je kupljen za potrebe OPG-a, nalazio na farmi te se isključivo koristio za potrebe OPG-a. Stoga je tužitelj, 2008., sklopio Ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka, a kojim je financirao kupovinu traktora kojeg koristi za potrebe domaćinstva i to izvlačenje i prijevoz drva iz šume koja se koriste kao ogrjev, za malčiranje zemlje, za prijevoz stvari i osoba.

12.1. Iz iskaza svjedokinje NT, tužiteljeve supruge i svjedoka GT, proizlazi kako je tužiteljeva obitelj koristila traktor koji je bio predmetom Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka, isključivo za potrebe kućanstva i to dovoz ogrjevnog drva iz šume do tužiteljeve kuće, prijevoza djece, a isti je tužitelj znao pozajmiti i GT za njegove osobne potrebe.

13. Budući da su iskazi tužitelja, svjedokinje NT supruge tužitelja te svjedoka GT, kako u međusobnom suglasju, tako i suglasju sa ranije navedenom dokumentacijom, to je sud njihove iskaze cijenio životnim i logičnim, nedvojbeno utvrđujući kako je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu, sklopio kao fizička osoba kako je to i navedeno u samom Ugovoru o kreditu, a sve radi kupnje traktora za svoje osobne potrebe.

13.1. Naime, opće poznata je činjenica da osobe koje žive na selu, zapravo i žive na i od zemlje, koristeći plodove iste za svoju samoodrživost, za što je potrebno uložiti puno rada i to ne samo u ljudstvu već i mehanizaciji, pa je stoga logičan i životan iskaz tužitelja i njegove supruge u dijelu u kojem su iskazivali kako su traktor, kupovina kojeg je bila financirana Ugovorom o kreditu koji je predmetom ovog postupka, kupili za potrebe svog domaćinstva radi izvlačenja i prijevoza drva iz šume do tužiteljeve kuće, koje drvo koriste za ogrjev kao i za prijevoz djece. Ne ulazeći u dopuštenost prijevoza djece traktorom u smislu odredaba Zakona o sigurnosti prometa na cestama, opće poznata je činjenica kako se na cestama u manjim mjestima i selima u kojima se stanovnici bave poljoprivredom, često u prometu uočavaju traktori na kojima se uz vozača nalaze i putnici, pa je sud, iako traktor kao prijevozno sredstvo nije predviđeno niti registrirano za prijevoz putnika, cijenio životnim iskaz tužitelja i svjedokinje, njegove supruge kako su traktor koristili i za prijevoz, a ne samo za dovoz drva za ogrjev.

13.2. Stoga, a budući da je farma OPG-a, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka, već bila opremljena radnom mehanizacijom i to novim traktorom, nabavu kojeg je tužitelj, ali kao vlasnik OPG-a, financirao Ugovorom o financijskom leasingu od 25.04.2007., te uzimajući u obzir da je OPG kojeg je tužitelj vlasnik registriran za obavljanje djelatnosti stočarstva i mljekarstva to je nedvojbeno kako poslovi koje je tužitelj obavljao traktorom za svoje osobne potrebe, kupovina kojeg je financirana Ugovorom o kreditu koji je predmetom ovog postupka, ne ulaze u okvire registriranih poslova OPG-a.

13.3. Radi navedenog, sud ne nalazi da bi Ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka, tužitelj sklopio u svrhu obavljanja poslova na koje je OPG registriran kao niti da bi traktor, kupovina kojeg je bila financirana Ugovorom o kreditu, predstavljao proizvodni resurs za potrebe OPG-a, već isključivo za potrebe domaćinstva obitelji tužitelja.

14. Slijedom navedenog, budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dokazao niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a u vezi odredbe čl. 2 toč. 4 Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“ br. 66/01 i 83/02), odnosno da bi traktor bio unesen u imovinu OPG-a kao proizvodni resurs radi stvaranja dohotka, to je sud nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja kao korisnika kredita (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

15. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 01.10.2008., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

16. Nadalje, iz izvedenih dokaza ne proizlazi:

- da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužitelju, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis, kao ni

- da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

Da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedena u čl. 6 Ugovora o kreditu ("banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke…"). Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd. Iz spisu priloženih dokaza ne proizlazi niti da bi takvo što bilo precizirano u aktima tuženika.

Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelj tako nije ni mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa (jer su odredbe Ugovora o kreditu i akata tuženika o tome bile nerazumljive i neprecizne) da bi uopće mogao istaknuti prigovor ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa.

16.1.Obzirom da niti u Ugovoru o kreditu nije unesen specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, to isti nije niti mogao biti rastumačen od strane Javnog bilježnika u smislu odredaba čl. 57-čl. 59 sve ZJB, a niti ga je na postojanje predmetnog rizika tuženik upozorio. Stoga je sud, a budući da je tuženik odustao od saslušanja svjedoka koji je sudjelovao u pregovorima sa tužiteljem oko sklapanja Ugovora o kreditu, cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja u dijelu u kojem je iskazivao kako mu je predmetni Ugovor o kreditu od strane banke ponuđen kao najpovoljnija opcija pri čemu mu službenik banke nije objasnio načine na koji se određuje i formira valuta CHF kao niti rizike koja bi predmetna valuta sa sobom nosila.

17. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda te pozivom i na odredbu čl. 3 st. 1 i čl. 5 sve Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993, nalazi ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i valutnu klauzulu. Stoga se, a obzirom da je kao valjani dio ugovora preostao samo dio odredbe iz kojeg je razvidan početan tečaj CHF u odnosu na kune u trenutku korištenja kredita, temeljem odredbe čl. 324 ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedenih ugovornih odredaba.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o..

Budući da je nalaz i mišljenje sačinjen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, pri čemu je sudski vještak dopunom nalaza i mišljenja otklonio pogreške u prvotnom pisanom nalazu, otklonivši na taj način i istaknute prigovore, to je nalaz i mišljenje koje je izrađeno u skladu sa zadatkom suda, sud u cijelosti prihvatio kao relevantan dokaz u ovom postupku, a na koji nalaz niti stranke nisu isticale prigovore u odnosu na matematički izračun. Za ukazati je pri tome kako su ostali izneseni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne naravi, koji su, a obzirom je o istima sud već u ranijem dijelu odluke iznio svoju ocjenu, ocijenjeni neosnovanima pri čemu su stranke odustale od usmenog saslušanja sudskog vještaka.

18.1. Nalazom i mišljenjem kao i dopunom utvrđeno je

-kako je tužitelj ispunjavao obveze po Ugovoru o kreditu u razdoblju od 30.11.2008. do 25.10.2013. te izvršio uplatu u ukupnom iznosu 338.065,86 kuna, čime ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, iznosi 62.581,70 kuna/8.306,03 eur, sa dospijećem mjesečnih iznosa kako je navedeno u tabeli toč. 2 Zaključka nalaza

-kako je kredit otkazan 27.09.2013.

-kako je Croatia osiguranje d.d. 25.10.2013., izvršila plaćanje za obveze koje su dospjele u razdoblju 18.02.2013. do 27.09.2013. u ukupnom iznosu 387.705,97 kuna, čime ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, iznosi 99.978,23 kuna/13.269,39 eur, sa dospijećem mjesečnih iznosa kako je navedeno u tabeli dopune Očitovanja nalaza i mišljenja

-kako se tijekom otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala.

19. Slijedom navedenog, a budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 324 i 1111. st. 1. ZOO- a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. i čl. 29 sve ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

19.1. Predmetno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

20. Činjenica da je tuženik, potraživanje temeljem Ugovora o kreditu u ukupnom iznosu 387.705,97 kuna, naplatio od svog osiguravatelja Croatia osiguranja 25.10.2013. temeljem Ugovora o osiguranju tražbine, ne čini osnovanim prigovor promašene pasivne i nedostatka aktivne legitimacije.

20.1. Naime, Croatia osiguranje je, a sukladno odredbi čl. 13 Ugovora o osiguranju tražbine u vezi odredbe čl. 963 ZOO-a, isplatom štete tuženiku, stupila u prava banke tuženika, međutim, ustupom tražbine i prava iz Ugovora o kreditu, nije došlo i do prijenosa Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 127 st. 1 ZOO-a, a time nije došlo niti do promjene ugovorne strane i tuženik, koji je sastavljao Ugovor o kreditu, pasivno je legitimiran u ovom postupku.

20.2. Stoga, a budući da je tužitelj, kao regresni dužnik, u cijelosti podmirio dug Croatia osiguranju koji je nastao upravo temeljem Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka te obzirom da je banka tuženika sve uplate koje je primila, dakle uplate izvršene neposredno od tužitelja kao i uplatu izvršenu od osiguravatelja temeljem Ugovora o osiguranju tražbine, primila upravo na ima podmirenja obveza temeljem Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka, čime je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen, to se neosnovanim cijeni prigovor promašene i nedostatak aktivne legitimacije tužitelja u tom dijelu.

21. Stoga je osnovano potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu 21.575,42 eur.

21.1. Tužitelju su na iznos 8.306,03 eur dosuđene zakonske zatezne kamate sa dospijećem mjesečnih iznosa kako je navedeno u tabeli toč. 2 Zaključka nalaza, odnosno od dana izvršenih uplata, pri čemu je sud zbrojio mjesečne iznose sa istim datumom dospijeća, dok su mu na iznos 13.269,39 eur dosuđene zakonske zatezne kamate od 30.05.2019..

21.1.1. Naime, tužitelj bi na iznos koji je tuženik, a na ime obveza po Ugovoru o kreditu, naplatio od svog osiguravatelja temeljem sklopljenog Ugovora o osiguranju tražbine, imao pravo na kamate od dana kada je kao regresni dužnik isplatio štetu osiguratelju Croatia osiguranju. Budući da tužitelj nije dokazao kada je isplatio regresni dug, to su istom kamate dosuđene od dana kada je izdana Potvrda o podmirenju duga, odnosno od 30.05.2019..

22. U odnosu na prigovor zastare ukazuje se na slijedeće.

22.1. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine

-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014. godine, jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13

-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine

to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014. godine, a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. godine.

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241 ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22.2. Stoga, a budući da je tužba predana sudu 06.06.2019., zahtjev koje je postavljen 07.06.2022., koji je identičan zahtjevu kojeg je tužitelj konačno uredio podneskom od 20.02.2024., to se prigovor zastare u smislu odredbe čl. 225 ZOO-a, cijeni neosnovanim.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa) i zatraženom trošku. Tužitelju je tako priznat trošak za sastav tužbe, podnesaka od 18.02.2020., 08.02.2022., 07.06.2022. i 20.02.2024., za pristup na ročišta 20.10.2021., 18.02.2022., 22.03.2023., 26.01.2024., 10.05.2024. i 15.09.2025. za svaku radnju u iznosu po 500,00 eur, trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 177,85 eur, čime sveukupni trošak tužitelja iznosi 5.943,30 eur. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 13.06.2023. budući da isti nije bio relevantan za vođenje postupka obzirom da je tužitelj tužbeni zahtjev konačno uredio podneskom od 20.02.2024., zatim trošak izračuna potraživanja jer predmetni trošak nije dokazao da je imao u navedenom iznosu te trošak sudske pristojbe na presudu jer je predmetnog troška tužitelj temeljem odredaba Zakona o sudskim pristojbama oslobođen.

Na tako određen trošak tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu 22. rujna 2025.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika