REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-962/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lana Humljak Gugić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9285/2023-11 od 15. svibnja 2025., u sjednici održanoj 22. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9285/2023-11 od 15. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja utvrđena je ništetnom odredba članka 5.1. Ugovora o kreditu br. 310685 od 18. travnja 2005. u dijelu u kojem se odnosi na administrativnu naknadu (točka I. izreke) te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 589,59 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. svibnja 2005. do isplate (točka II. izreke) i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 513,27 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. svibnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga. Smatra da je sud pogrešno ocijenio predmetni članak 5.1. Ugovora o kreditu nepoštenim, s obzirom na to da je tom odredbom jasno određeno da se tužitelj banci obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,00% od iznosa. Stoga ističe da je neosnovano tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu, bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Navodi da tužitelj nijednim dokazom nije potkrijepio tvrdnju da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a niti je pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, pri čemu sud nije obrazložio na temelju čega je došao do tog zaključka. Navodi da čak da je banka i koristila ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovora jer se nije radilo o adhezijskim ugovorima. S obzirom na to da je očito kako je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva, navodi da njenu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Ističe da navedena odredba nije ni na koji način mogla uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev te dosuditi troškove postupka tuženici, uključujući i trošak žalbe, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tuženice sud prvog stupnja postupio je prema odredbi članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5.1. Ugovora o kreditu od 18. travnja 2005., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednice tuženice Volksbank d.d. kao kreditora, a koja ugovorna odredba se odnosi na administrativnu naknadu u visini 1,00% od iznosa kredita. Posljedično tome, tužitelj zahtijeva vraćanje po toj osnovi naplaćenog iznosa jednokratne naknade od 589,59 eura sa zateznim kamatama od 2. svibnja 2005. do isplate.

7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz zaključak, u bitnome, da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao potrošač, da je riječ o odredbi standardnog, tipskog ugovora o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati već mu je rečeno da naknadu mora platiti te da je ona određena odlukom banke, da tužitelju nije pojašnjeno značenje predmetne naknade i da tuženica nije dokazala opravdanost naknade u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Prvostupanjski sud zaključuje da ako je banka kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imala određene troškove koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično, nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor s klijentima i sama obrada kredita. Sud prvog stupnja je prihvatio i restitucijski zahtjev te je obvezao tuženicu da vrati tužitelju primljeni iznos od 589,59 eura sa zateznim kamatama od dana stjecanja prema odredbama članaka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO/05). Prigovor zastare odbijen je pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020.

8. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

9. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u obrazloženju odluke jasno naveo da je činjenicu da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru utvrdio na temelju iskaza tužitelja pa nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na kojega žalitelj sadržajno ukazuje u žalbi.

10. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Sud prvog stupnja je odluku pogrešno utemeljio na odredbama ZOO/05, jer ju je prema članku 1163. stavku 1. ZOO/05 trebao donijeti na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91) iako se relevantne odredbe ovih dvaju zakona u osnovi ne razlikuju.

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj potrošač.

13. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.) te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema članku 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive te moraju biti lako uočljive. Posljedica nepoštene odredbe je ništavost (članka 87. ZZP/03).

14. U odnosu na žalbene tvrdnje da tužitelj nije dokazao da se radilo o tipskom ugovoru valja navesti da je za prebacivanje tereta dokazivanja činjenice pojedinačnog pregovaranja prema odredbama članka 81. stavka 2. i 4. ZZP/03 odlučna činjenica je li odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe. Sud prvog stupnja je na temelju tužiteljevog iskaza, kojega je ocijenio i prihvatio, utvrdio da je prednica tuženice unaprijed pripremila ugovor i da mu je rečeno kako naknadu mora platiti prema odluci banke, pa je na tuženici teret dokaza da se o odredbi pregovaralo, a kako ona to nije dokazala proizlazi pravilnim zaključak suda prvog stupnja. Pritom valja navesti da pojedinačno pregovaranje podrazumijeva da je tužitelj kao potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredaba. U uvodnom dijelu članka 5. Ugovora navedeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito i spornu administrativnu naknadu prema članku 5.1. Ugovora pa je jasno da tužitelj nije mogao stvarno utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe.

15. Iz citiranih odredaba ZZP/03 proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti transparentne i poštene, kako to u osnovi proizlazi i iz pobijane presude.

15.1. Zahtjev transparentnosti, koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača. Protivno utvrđenju suda prvog stupnja, po ocjeni ovog suda sporna ugovorna odredba je jasno i razumljivo sastavljena, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu sporne naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita). Međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15.2. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je banka vodila računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogla razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, nije samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15.3. U skladu s člankom 59. alineja 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

15.4. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 5.1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženica ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je prednica tuženice mogla razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15.5. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja značajne neravnoteže, odredbama članka 1065. do 1068. ZOO/91 nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02.). Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Istovremeno, neprihvaćanjem te odredbe tužitelj bi nesumnjivo bio ograničen u ostvarivanju svog prava.

15.6. Osim toga, s obzirom na sadržaj odredbe članka 83. ZZP/03, ovaj sud primjećuje da je tužitelj preuzeo i obvezu snošenja svih drugih troškova koji bi proizašli u vezi s tim Ugovorom (članak 9.8. Ugovora). Predmetni ugovor sadrži i odredbu o promjenjivoj kamati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i valutnoj klauzuli kojom se glavica kredita veže uz švicarski franak. Općepoznato je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (koja je u odnosu na prednicu tuženice potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a revizija protiv te odluke odbijena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.) odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i prednice tuženice Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da je i Volksbank d.d. u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredaba te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

16. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), pravilno je sud prvog stupnja zaključio da prednica tuženice nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o administrativnoj naknadi ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Valja ukazati da je Sud Europske unije u odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

18. Proizlazi, dakle, da je prvostupanjski sud osnovano predmetnu ugovornu odredbu o plaćanju administrativne naknade utvrdio ništetnom.

19. Odluka o restitucijskom zahtjevu posljedica je pravilne primjene odredaba članka 104. stavka 1., članka 210. stavka 1. i članka 214. ZOO/91 (iako se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odgovarajuće odredbe ZOO/05).

20. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, na temelju odredbe članka 368. ZPP-a.

21. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, ne pripada joj trošak žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a).

U Puli 22. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus