Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-317/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvj. u Osijeku, protiv tuženik Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 22. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 9912136824, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 08. ožujka 2012., a koja odredba glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,25% (jedan cijela dvadesetpet posto) od iznosa kredita sukladno Uvjetima." .
II/ Nalaže se tuženiku HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 468,20 EUR, (četiristošezdesetosameuraidvadesetcenti) koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 23. ožujka 2012. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. godine koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, da tužitelju FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od a što sveukupno iznosi 470,68 EUR-a (četristosedamdeseteura-šezdesetosamcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 22. rujna 2025. pa do isplate, pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 08. ožujka 2012. s tuženikom, u njegovoj poslovnici u Osijeku, sklopio Ugovor o kreditu br. 9912136824, prema kojem mu je tuženik, kao kreditor, odobrio kredit u iznosu od 37.500,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na rok od 360 mjeseci. Člankom 8. Ugovora o kreditu obvezao se na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25% iznosa kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno tuženik objasnio svrhu, odnosno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s njim. Tužitelj navodi da takva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Dana 22. ožujka 2012., tuženik mu je od iznosa kredita naplatio na ime naknade iznos od 3.527,65 kn/468,20 EUR-a. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, zbog čega predlaže da se utvrdi ništetnim odredba sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu i da se naloži tuženiku da mu isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena. Tužitelj ističe da o predmetnoj naknadi nije mogao pregovarati, da nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada odnosi i kako je formulirana njena visina, da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Tužitelj navodi kako iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita. Nadalje, tužitelj navodi da se Ugovori o kreditu često nude po načelu „uzmi ili ostavi“ i da je tuženik u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je, kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe internih akata na koje predmetni ugovor upućuje, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača (tužitelja), pa je takva ugovorna odredba nepoštena prema čl. 96. ZZP/07, ništetna prema odredbi čl.102. st.1. ZZP/07, kao i prema odredbi čl.296. st.1. ZOO-a. Kako je dakle Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članka 8. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ističe, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno čl. 323., a u svezi s člankom 322. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate. Uzimajući u obzir odredbe članaka 81.-87. ZZP/03, odnosno odredbe članaka 96. - 102. ZZP/07, te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz odredbi članaka 3. - 8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno nedavno izraženom stavu u svezi nezakonitosti naplate ulazne naknade, i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev 673/23 od 13.02.2024. i dr., navodi, jasno se da zaključiti da je tuženik obvezivanjem njega na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita, postupao nepošteno i time ga, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Slijedom navedenog tužitelj navodi da smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 323. i 1111. u svezi 1115. ZOO-a.
1.1. U podnesku od 9. travnja 2025., tužitelj navodi da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja, te da se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iako se u pravnom shvaćanju navodi samo termin ništetan ugovor, navodi, analogijom se isto može primijeniti i na restituciju u slučaju utvrđenja pojedine ugovorne odredbe ništetnom. Prema tome, ističe, zastara za isplatu teče tek od dana utvrđenja pojedine ugovorne odredbe ništetnom, u konkretnom slučaju danom donošenja presude. U odnosu na ostale prigovore tuženika o uočljivosti, jasnosti, odnosno općenito o transparentnosti odredbe o spornoj naknadi, kao i da se o predmetnoj naknadi pregovaralo, prvenstveno ističe da je općepoznato da sporne odredbe o naknadama za obradu kredita, bile one uočljive ili ne, svakako ne predstavljaju bitan sastojak ugovora o kreditu, tako da se ni u kojem slučaju ovdje ne radi o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07, kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Nadalje, tužitelj navodi da se prema članku 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora, te niti dan danas ne zna koji su to točno troškovi obuhvaćeni tim iznosom. Tužitelj navodi da je sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično sam snosio mimo toga, isto tako, sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu jasno ukazuje da se ugovorena i naplaćena naknada ne može dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora. Sve do sada opisano postupanje tuženika, ističe, dovelo je tuženika do njegovog neosnovanog bogaćenja i povrede temeljnih obveznopravnih načela i to prije svega načela jednake vrijednosti činidaba odnosno načela ravnopravnosti stranaka. Ugovaranje opisanih naknada, ističe, suprotno je i načelu zabrane zloupotrebe prava, s obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a o čemu se upravo u ovom slučaju i radilo.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja, navodeći da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom dana 5. ožujka 2025. pa stoga prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, navodi, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine. Nadalje, navodi da u čl. 1111. st. 1. istog Zakona se navodi da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema navedenom, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, dakle, o tog trenutka stjecatelj je dužan vratiti ono što je stekao, a osiromašeni ima pravo zahtijevati vraćanje onoga što je stjecatelj stekao. Tuženik prigovara i načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora u ovoj tužbi. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 8. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva sukladno Uvjetima, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Tužitelj je, nakon što je pročitao ugovor i upoznao se s njegovim uvjetima, imao potpunu mogućnost odlučiti hoće li sklopiti ugovor ili od njega odustati. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva, te stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Potvrdu banke od 21. veljače 2025. (list spisa 5), Ugovor o stambenom kreditu (list spisa 7-8), fotografije obračuna - kalkulatora (list spisa 14), te je saslušao tužitelja.
4. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što je tuženik na raspravi održanoj 17. rujna 2025. izjavio da ne osporava visinu, sukladno čemu je tužitelj povukao prijedlog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
5. Na raspravi koja je održana 17. rujna 2025. tuženik je naveo da ističe prigovor na određenu vrijednost predmeta spora jer ista treba odgovarati kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.
5.1. Sud je sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 468,20 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 468,20 EUR- a a koja se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita broj 991634812.
8. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 9912136824 8. ožujka 2012. u iznosu od 37.500,00 EUR-a. Naknada za obradu kredita plaćena je 22. ožujka 2012. u iznosu od 3.527,65 kn/468,20 EUR-a a naplaćena je prilikom plasmana kredita.
9. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine.
10. Iz Potvrde banke od 21. veljače 2025. (list spisa 5), proizlazi da je po navedenom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 22. ožujka 2012. u iznosu 3.527,65 kn, a koja je naplaćena prilikom plasmana kredita.
11. Ugovor o stambenom kreditu (list spisa 7-8), proizlazi da su čl. 8. Ugovora o kreditu broj 991213682, tužitelj i tuženik, između ostalog, ugovorili naknadu za obradu kredita visini od 1,25% od iznosa kredita sukladno Uvjetima.
12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da je sklapanje ugovora bilo vrlo brzo te da su ga iz banke nazvali da je gotova dokumentacija. Nije bilo govora o naknadi za obradu kredita, niti je mogao pregovarati. Može reći da čak nije pročitao ugovor nego ga je preletio, ali nije mu ga niti pročitao niti objasnio djelatnik banke, a niti mu je objasnio odredbe ugovora, nego mu samo pokazano gdje treba potpisat ugovor. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije znao da će mu se naplatiti naknada za obradu kredita, a nije ni znao koja bi svrha toga bila. Nije siguran na koji način je ista naknada za obradu kredita naplaćena. Ne zna ni što je platio plaćanjem te naknade, odnosno koje je troškove podmirio. U to vrijeme nije imao obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Za uvjete kreditiranja raspitivao se kod još dvije banke, a izabrao je tuženika jer su mu jedino oni odobrili kredit.
12.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.
13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda, tužitelj nije mogao shvatiti niti ekonomske posljedice za sebe ugovaranjem navedene naknade, jer nije znao čemu sve služi ta naknada. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije pregovarao. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini iznos naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.
14. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/09., 125/07., 89/09., 75/09., 78/12., 56/13. i 41/44., u nastavku: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.
15. Odredbom čl. 102. st.1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovora odredba ništetna.
16. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da odredba nije bila razumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice, a nije mu obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
17. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi za osobne potrebe, te da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, stoga je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.
18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti je shvatio da isto može.
19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno banka nije pregovarale s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerili da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
20. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava. Naime, banka tužitelja nije obavijestila da može o istoj pregovarati a nije se niti uvjerila da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, odnosno ovaj sud zaključuje da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
21. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir prirodu proizvoda i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetne ugovorne odredbe nije lako razumljiv.
21.1. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao razumjeti smisao, svrhu niti ekonomske posljedice navedene odredbe. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao shvatiti posljedice - ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe jer joj tuženik nije rekao koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba bila za tužitelja nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
21.2. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da će tužitelj, kao korisnik kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koju banka obračunava i naplaćuje u visini 1,25% od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima, te je primjenom čl. 96. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 102. st.1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.
22. Budući da je predmetni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu ništetan ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 22. ožujka 2012. u iznosu od 3.527,65 kn/468,20 EUR-a.
23. Na iznos od 468,20 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a s obzirom na to da je predmetna odredba nepoštena ona je ništetna sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a. Naknada je naplaćena 22. ožujka 2012. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.
24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 8.Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
25. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s vrijednosti predmeta spora određenog na ročištu a kako je to već prethodno obrazloženo u ovoj odluci. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 17. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svako, trošak sastava podneska od 16. travnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a, što ukupno iznosi 300,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a, što iznosi 375,00 EUR-a, uvećano sa sudskom pristojbom na tužbu u iznosu od 33,18 EUR-a, što sveukupno iznosi 408,18 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr.9. toč. 3. Tarife, uvećano za 25% PDV-a što iznosi 62,50 EUR-a, a što sveukupno iznosi 470,68 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 22. rujna 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.
25.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer u vrijeme donošenja odluke navedena pristojba nije dospjela niti u je tužitelj platio.
26. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.
Osijek, 22. rujna 2025.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
