REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2025/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužitelja ZŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupan po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 22. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11 Ugovora o kreditu br. 218490 zaključenog između tužitelja i tuženika 07.07.2008. u dijelu u kojem je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 276,94 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11.03.2013. do isplate, sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.516,36 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22.09.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita sklopio s prednikom tuženika kao kreditorom, 07.07.2008. Ugovor o kreditu br. 218490, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu 22.146,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

Navodi kako je odredbom čl. 11 Ugovora o kreditu, ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Nadalje navodi kako je tužitelj 11.03.2013., zatvorio glavnicu kredita i tako prijevremeno otplatio kredit pri čemu mu je tuženik sukladno odredbi čl. 11 Ugovora o kreditu naplatio i naknadu u iznosu 2.086,63 kuna/276,94 eur.

Međutim, tužitelj ističe kako je odredba čl. 11 Ugovora o kreditu nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe. Naime, tuženik je tužitelju, prilikom sklapanja kreditnog odnosa, ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, ne pružajući tužitelju informacije na što se ugovorena naknada odnosi i što je u istoj sadržano, zbog čega je predmetna odredba čl. 11 Ugovora o kreditu, o kojoj se nije niti pojedinačno pregovaralo, neodređena, neodrediva i nepoštena jer stvara neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja, namećući mu prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu za koju tužitelju nije niti predočena struktura navedenih troškova.

Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštene odredbe čl. 11 Ugovora o kreditu, koja je i protivna odredbi čl. 1024 ZOO-a, prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženika, to tužitelj traži od suda da donese odluku kojom će utvrditi ništetnom odredbu čl. 11 Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da tužitelju isplati temeljem ništetne odredbe 276,94 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.03.2013. do isplate kao i da tužitelju naknadi troškove postupka.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu te tijekom postupka osporio osnovanost tužbe navodeći kako je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da stoga nije dopušteno utvrđivati njezinu poštenost, pri čemu se radi o odredbi koja ne stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje navodi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale. Ističe nadalje i kako iznos kredita tuženik osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom te nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Stoga tuženik, sporeći visinu i osnovanost zahtjeva te ističući prigovor zastare, predlaže odbiti tužbu osnovanost koje u cijelosti spori.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 218490 od 07.07.2008., Karticu prometa, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o., dokaz saslušanjem tužitelja te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 11 Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na prijevremenu otplatu kredita te isplate na ime ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

5. Uzimajući u obzir navode tužbe i odgovora na tužbu, sud je utvrdio kako među strankama nije sporno

-kako su iste temeljem Ugovora o kreditu br. 218490 od 07.07.2008 (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 22.146,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika, kao što nije sporno da je odredbom čl. 11 st. 2 Ugovora o kreditu ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita koja otplata je moguća uz prethodni pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i

Odluke o kamatama i naknadama kreditora

- da je tužitelj 11.03.2013. otplatio kredit u cijelosti.

6. Međutim, budući da je tuženik osporio osnovanost i visinu zahtjeva, ističući i prigovor zastare, to je predmetno valjalo raspraviti.

7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, ukazuje se kako isti ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

8. Nadalje, odredbom čl. 3 Ugovora o kreditu stranke su ugovorile namjenski kredit za kupnju motornog vozila, a kojeg vozila je tužitelj kao korisnik kredita postao vlasnikom tek otplatom kredita obzirom da je upravo tuženik do otplate kredita na predmetnom vozilu imao upisano pravo vlasništva radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 9.2. Ugovora o kreditu.

Dakle, iz navedenog jasno proizlazi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila, vlasništvo kojeg je stekao otplatom kredita.

8.1. Budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP- a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kako je kreditom financirao kupovinu vozila za svoje osobne potrebe te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Nastavno na navedeno, nedvojbenim se utvrđuje i da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe 3 st. 1 točke 2. ZZP/07.

10. Obzirom na ranije navedena utvrđenja aktivne legitimacije, valjalo je raspraviti daljnje istaknute prigovore tuženika te osnovanost zahtjeva koju tuženik spori.

11 . Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

12. Budući da je odredbom čl. 11 st. 2 Ugovora o kreditu navedeno samo kako je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora, to je vjerodostojnim sud cijenio iskaz tužitelja kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije bio upoznat sa obvezom plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, jer takva obveza niti ne proizlazi iz odredbe čl. 11 st. 2 Ugovora o kreditu.

12.1. Naime, iz sadržaja odredbe čl. 11 st. 2 Ugovora o kreditu, jasno je propisana obveza korisnika kredita jedino za podnošenje zahtjeva za prijevremenu otplatu, međutim, iz iste ne proizlazi i obveza podmirenja bilo kakvih naknada.

12.2. Stoga, a obzirom da tuženik nije dostavio sudu Odluke o kamatama i naknadama kreditora (dalje u tekstu Odluka), pri čemu iz odredaba Ugovora o kreditu nije razvidno niti da bi tužitelju bila uručena predmetna Odluka, to je nedvojbeno kako odredba čl. 11 st. 2 Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 100 ZZP/07, nije određena niti odrediva, jer se iz iste, a kako je naznačena u Ugovoru o kreditu, ne može utvrditi način niti uvjeti prijevremene otplate, čime tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 173 Zakona o bankama.

13. Dakle, budući da odredba čl. 11 st. 2 Ugovora o kreditu, nije jasno i razumljivo sastavljena jer sadržaj navedene odredbe nije omogućavao tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe to je u smislu odredbe čl. 99 ZZP/07, dopušteno ocjenjivati poštenje predmetne ugovorne odredbe.

14. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu čl. 98 ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96 st. 1 ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je u ugovornoj odredbi čl. 11 st. 2 samo općenito navedeno kako je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima i Odluke banke, bez navođenja bilo kakvih specifikacija tih uvjeta, to se ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17. Odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, predmetno je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. U skladu s čl. 74 st.1 toč. 3 ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti kao i odredbu o pretpostavkama, uvjetima i postupku raskida ugovora o zajmu u smislu prijevremene otplate kredita.

19. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno u trenutku prijevremene otplate kredita, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporne naknade odnose odnosno što je istima obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada obračuna, provjera i unos podataka, savjetovanje i sl.).

19.1. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini preostalog iznosa kredita za otplatu kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

Nastavno na navedeno, a budući da odredbom čl. 11 st. 2. Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporne naknade nisu koristile za troškove nastale izradom, potpisom i prijevremenom kredita.

19.2. Nadalje, a budući da tuženik u spis nije dostavio dokumentaciju o kreditnim aranžmanima s matičnom bankom, a vezano za sredstva konkretnog Ugovora o kreditu koji je predmetom postupka, iz koje dokumentacije bi bilo razvidno kod koje se institucije i kada tuženik zadužio, u kojem iznosu i na koji rok, to tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, ne predlažući niti financijsko vještačenje, nije dokazao da bi mu uslijed prijevremene otplate kredita nastala šteta s osnove plaćanja redovnih kamata koju tuženik plaća matičnoj banci i nakon što je tužitelj prijevremeno otplatio kredit i to u visini naplaćene naknade od tužitelja.

20. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74 st. 1 toč. 3 ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 11 st. 2 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74 st. 1 toč. 3 ZZP/07 da dokazuje da su prijevremenom otplatom kredita stvarno nastali troškovi, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao na što se ta naknada odnosi niti da ista odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje.

21. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

22. Stoga, a budući da je odredba čl. 11 st.2 Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom to je temeljem odredbe čl. 102 st. 1 ZZP/07, odlučeno kao u izreci.

23. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o., čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio kao stručan dokaz u ovom postupku budući je izrađen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koje stranke nisu niti osporavale niti su na matematički obračun imale prigovore, odustajući pri tome od usmenog saslušanja sudskog vještaka.

23.1. Iz nalaza i mišljenje proizlazi kako je tužitelju, prilikom prijevremene otplate kredita, 11.03.2013. naplaćena naknada za zatvaranje kredita u iznosu 2.086,63 kuna/276,94 eur.

24. Slijedom navedenog, tužitelju temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 11 st. 2 Ugovora o kreditu, i to u iznosu 276,94 eur/2.086,63 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.03.2013. do isplate temeljem odredbe čl. 1115 u vezi odredbe čl. 29 sve ZOO-a, budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost.

25. Prigovor zastare nije osnovan.

25.1. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

26. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa).

Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 07.05.2024., 09.04.2025., za pristup na ročišta 12.11.2024. i 16.09.2025. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% te troškove vještačenja 200,00 eur, troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 te presude u iznosu 33,18 sukladno odredbi čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, sveukupno iznosi 1.516,36 eur. Na tako određen trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu 22. rujna 2025.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj. sud. pristojba na presudu 66,36 eur

2. Pun. tuženika