Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-2117/21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 07. srpnja 2025. u prisutnosti pun. tužitelja te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 22. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br.056-50-4639612 od 15.01.2008g. /solemniziran po JB Broj:OV-1713/2008 od 19. siječnja 2008g./ sklopljenog između tužitelja TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB:53056966535 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelu kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu (i osiguranje kredita) te u dijelu kojim je ugovorena naknada za djelomičnu otplatu kredita, sa svim izmjenama i dopunama tih ugovornih odredbi koje su donesene za vrijeme trajanja tražbine Banke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB:53056966535, da tužitelju TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 4.427,05 EUR koji se novčani iznos ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007, a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo zadnjem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama odnosno sa zateznim kamatama koje teku i to kako slijedi na:

-iznos od 1,05 EUR od 31.03.2008. pa do isplate

-iznos od 12,55 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

-iznos od 0,48 EUR od 30.11.2008. pa do isplate

.iznos od 15,82 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

-iznos od 18,18 EUR od 31.01.2008. pa do isplate

-iznos od 19,25 EUR od 28.02.2009. pa do isplate

-iznos od 16,77 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

-iznos od 17,35 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

-iznos od 12,73 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

-iznos od 9,33 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

-iznos od 10,23 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

-iznos od 12,02 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

.iznos od 11,87 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

-iznos od 10,06 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

-iznos od 13,46 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

-iznos od 16,18 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

-iznos od 20,06 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

-iznos od 19,17 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

-iznos od 24,43 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

-iznos od 23,43 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

-iznos od 25,38 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

-iznos od 42,22 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

-iznos od 38,76 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

-iznos od 49,35 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

-iznos od 45,69 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

-iznos od 39,80 EUR od 31.10.2010. pa do isplate

-iznos od 52,22 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

-iznos od 68,02 EUR od 28.01.2011. pa do isplate

-iznos od 56,83 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

-iznos od 60,76 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

-iznos od 55,77 EUR od 29.04.2011. pa do isplate

-iznos od 56,66 EUR od 30.05.2011. pa do isplate

-iznos od 77,84 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

-iznos od 79,91 EUR od 29.07.2011. pa do isplate

-iznos od 97,18 EUR od 20.08.2011- pa do isplate

-iznos od 88,13 EUR od 29.09.2011. pa do isplate

-iznos od 78,22 EUR od 31.10.2011. pa do isplate

-iznos od 76,22 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

-iznos od 75,47 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

-iznos od 80,13 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

-iznos od 84,20 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

-iznos od 84,75 EUR od 29.02.2012. pa do isplate

-iznos od 81,93 EUR od 31.03.2012. pa do isplate

-iznos od 83,83 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

-iznos od 2.563,36 EUR od 22.05.2012. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB:53056966535, da tužitelju TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita što čini iznos od 500,13 EUR-a koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita ima vratiti tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 22.01.2008. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koje se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB:530569666535 da tužitelju TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 283,29 Eur, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o naknadi banci zbog prijevremene djelomične otplate kredita ima vratiti tužitelju, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 22.05.2012. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koje se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.226,54 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 22. rujna 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 27. prosinca 2021. navodi da je s tuženikom dana 15. siječnja 2008. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 056-50-4639612 ovjerenom kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba. Naveo je da mu je tuženik dao na raspolaganje iznos od 24.873,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz zateznu kamatu te da je bila ugovorena redovna kamata promjenjiva koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,45 %. Naveo je da je tuženik u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na strani jednostrane odluke tuženika, međutim da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo sa njime. Naveo je da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili nadležni sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača slijedom čega o pravnoj osnovi predmetne tužbe da već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je u dijelu promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Naveo je da je tuženik povrijedio načelo jednake vrijednosti činidaba te odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule te ističe da se tuženik nije zadužio u CHF niti je kupio CHF kako bi mu isplatio pozajmljeni iznos novca. Naveo je da on kao građanin nije puno znao o valutnoj klauzuli stavljajući njegovo neznanje u korelaciju prema banci kao trgovačkom društvu koje se bavi kreditiranjem te je navedeno na tragu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. Naveo je da je banka navela da sklapanjem ugovora o kreditu u švicarskim francima reklamirajući isti kao najpovoljniji i njemu najisplativiji kredit međutim da on kao građanin i laik nije bio upoznat da postoji rizik zbog promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kunu te da nije razumio kakve će to ekonomske posljedice imati za njega sklapajući ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Naveo je da je platio ulaznu naknadu – naknada troškova obrade kredita u iznosu od 3,30 % iznosa kredita jednokratno, CHF 820,80 odnosno u kunskoj protuvrijednosti 3.768,24 kn i da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredi i kao takvoj ništetnoj. Naveo je da je kredit u cijelosti otplaćen, da je izvršena prijevremena otplata kredita i da ga je otplatio još 2012. točnije 22. svibnja 2012. i to tako da je jednokratno uplatio iznos od 73.576,59 kn te da je po zatvaranju kredita platio i naknadu u iznosu od 3% na iznos od preostale nedospjele glavnice što da je iznosilo 339,00 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti 2.134,46 kn. Naveo je da je plaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena ugovorna odredba jer da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo već da mu je to nametnuto jednostrano od strane tuženika. Naveo je da mu je tuženik slao obavijesti o promjeni kamatne stope. Naveo je da se radi o ništetnosti dijela odredbe članka 7. ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 15. siječnja 2008. u dijelu kojim se korisnika kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Naveo je da drži da je ugovor ništetan u cijelosti s obzirom da je ravnoteža pravnog posla narušena kombinacijom niza ništetnih odredbi u ugovoru prvenstveno vezivanjem glavnice za valutnu klauzulu u CHF ugovaranjem kamate koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke istovremenim ugovaranjem anuitetnog načina otplate i slično. Naveo je da je tuženik neosnovano naplatio ulaznu naknadu – naknadu za troškove obrade kredita 3,30 % na iznos kredita, troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve u vidu jednokratne naknade. Naveo je da predmetnom tužbom postavlja i alternativni tužbeni zahtjev tuženiku za vraćanjem onoga što je primljeno na osnovi nepoštenih ugovornih odredbi. Naveo je da su se o ništetnosti ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu te promjenjivu kamatnu stopu već pravomoćno izjasnili nadležni sudovi. Naveo da je da predmetnom tužbom utvrđuje da su ništetne odredbe i dijelovi odredbi ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. i to dio odredaba članka 7., dio odredaba članka 2., dio odredba članka 9. stavak 2. i dio odredaba članka 10. te dio odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da korisnik kredita prihvaća sve odluke banke o kamatnim stopama te druge opće akte.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 15. travnja 2025. konačno uredio tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci presude, a kojoj preinaci i povlačenju se tuženik nije protivio i o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan te je naveo da se granice pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koje se poziva tužitelj ne protežu na predmet ovoga spora budući se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati te da su se u tim postupcima, a što da je razvidno iz same naravi postupaka kao i obrazloženja citiranih presuda sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već da su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Naveo je da informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. S obzirom da sporne ugovorne odredbe nisu ništetne nije ništetan niti ugovor kredita u cijelosti no čak i da su hipotetski predmetne ugovorne odredbe ništetne, ugovor nije ništetan u cijelosti jer imajući na umu da ugovor o kreditu može opstati bez odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ona promjenjiva u skladu s odlukama banke kao i valutne klauzule kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak to da je notorno da ugovor o kreditu nije ništetan. Naveo je da tužitelj tvrdi da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora prema kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarski franak i da tužitelj takav pogrešan zaključak izvodi na temelju tvrdnji da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naveo je da je potrebno naglasiti da se postupak kojim su donesene citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Naveo je da iz samog obrazloženja presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi da sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluka u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u predmetnom postupku, a da je ionako teret dokaza na tužitelju. Naveo je da u okviru provođenja testa poštenosti da je potrebno utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je u konkretnom slučaju potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu, sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju. Naveo je da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 1 i 7 jasna, uočljiva i razumljiva te da je ista notorno tužitelju bila jasna. Naveo je da je tužitelju već u samoj ugovornoj odredbi Ugovora obrazloženo i da mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća i budući da je tako izričito ugovoreno i da mu je morao biti jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istog. Naveo je da je predmetni Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika i da je nedvojbeno solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama Ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Naveo je ono što je jedino važno je da je tužitelju bilo poznato odnosno da nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita odnosno mogao je i bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Naveo je da je u konkretnom slučaju tužitelj imao utjecaja na sadržaj samog ugovora odnosno odredbe o valutnoj klauzuli i da su stranke pregovarale o navedenom kao i da je kod njega uvijek moguće pregovaranje o valutnoj klauzuli budući da ona nudi više opcija, zatim klijent ovisno o svojoj kreditnoj sposobnosti bira jednu od ponuđenih opcija. Naveo je da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da nije sukladna načelu savjesnosti i poštenja i da je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Naveo je da je tužitelj zbog povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećani iznos anuiteta u odnosu na početno utvrđeni otplatni plan no isto tako u slučaju smanjenja vrijednosti valute da bi bio dužan vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Naveo je da je tužitelj svakako kao razumno dobro informiran razumno pažljiv i oprezan potrošač mogao razumjeti i shvatiti značenje valutne klauzule, a čiji da su mu uvjeti obrazloženi prilikom zaključenja Ugovora o kreditu te da tužitelj nije morao uopće podignuti kredit u svrhu kupnje stana. Naveo je da osporava visinu tužbenog zahtjeva kao i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva i da se osporavaju potraživanje s osnova kamata jer da sve kad bi se i hipotetski utvrdila ništetnost valutne klauzule da tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate i to iz razloga jer da on nije bio nepošten već da je čitavo vrijeme bio pošten. Naveo je da je važno za naglasiti da u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne da su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope. Odredbom članka 2. i 9. Ugovora tužitelj da je pristao da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga da je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Naveo je da je mijenjao kamatne stope samo onda kada je za to imao opravdani razlog te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u toč. VI propisano da je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Naveo je da je bitno naglasiti da se jednaka kamatna stopa onoj promijenjenoj, primjenjivala na nove ugovore o kreditu, a iz čega da proizlazi da se kamatna stopa pošteno mijenjala jer banka kamatu na nove kredite mora postavljati sukladno tržišnim uvjetima. U protivnom ne bi mogla zadovoljiti uvjete na tržištu. Znači, kamatna stopa po kreditima u tijeku bila je usklađivana sa kamatnom stopom koju banka u tom trenutku nudi na tržištu, a takva se kamatna stopa formulirala sukladno naprijed izloženoj formuli. Naveo je da tužitelj sasvim sigurno nije bio iscrpljen i nestrpljiv te nije podizao kredit u svrhu kupnje stana kao nekakve osnovne životne potrebe već da je kreditom financirao kupnju automobila koji mu notorno nije bio neophodan. Tužitelj da nije morao uopće kupiti automobil, mogao je izabrati drugi izvor financiranja i slično. Tužitelj da ovim kreditom nije rješavao neko egzistencijalno pitanje, a zbog čega nije bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika. Naveo je da osporava visinu tužbenog zahtjeva kako inicijalnog postavljenog tako i eventualno kumuliranog te da se protivi predloženom načinu obračuna visine tužbenog zahtjeva pod točkom I. podredno postavljenog tužbenog zahtjev. Tuženik da se protivi da se visina tužbenog zahtjeva utvrđuje zbrajanjem samo pozitivnih razlika nastalih zbog povećanja tečaja valute CHF. Tu da se ne radi o prigovoru radi prijeboja, već se radi o utvrđenju koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naveo je da prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelju su bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito navedeno na što se odnosi predmetna naknada, a odnosi se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita. Naveo je da se ne može prihvatiti navod tužitelja da je tuženik neosnovano naplatio tužitelju iznos za obradu kredita jer da je predmetnu naknadu naplatio temeljem ugovora i to za troškove koje je realno imao. U konkretnom slučaju, ugovor o kreditu da je zaključen u pisanom obliku. Sporna odredba da je napisana jasno i razumljivo te je lako uočljiva. Navedeno da bi trebalo biti nesporno. Naveo je da posebni uvjeti u kojima banke imaju pravo naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita propisani su tek odredbom članka 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009), a koji je stupio na snagu 01. siječnja 2010. godine. U prijelaznim i završnim odredbama istog zakona (čl. 29.) propisano je da se Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona. Dakle, u odnosu na konkretni Ugovor o kreditu ne postoje nikakva zakonska ograničenja glede uvjeta za prijevremenu otplatu kredita i shodno tome naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Predmetna odredba da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba da je zakonita odnosno sukladno tada važećem zakonodavstvu te da je imao pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno vlastitoj tarifi te da je postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja kada je s tužiteljem ugovorio predmetnu odredbu. Tuženik je na kraju istaknuo prigovor zastare.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu, otplatni plan, dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja te je provede dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu br. 056-50-463912 od 15. siječnja 2008. na iznos od 24.873,27 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Utvrđeno je da je kredit odobren za kupnju automobila uz rok otplate od 84 mjeseca uz promjenjivu kamatnu stopu od 6,45% godišnje. Utvrđeno je da je kredit solemniziran po javnom bilježniku Zdenko Frid iz Zagreba pod posl.br. Ov-1713/2008.

4. U svom nalazu i mišljenju od dana 04. travnja 2024. vještak Tomislav Prpić naveo je da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika više uplatio 4.427,05 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika manje uplatio 39,32 €. Tuženik je od tužitelja naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 500,13 € na dan 22.01.2008. Tuženik da je od tužitelja naplatio na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita dana 22.05.2012 iznos od 283,29 €.

4.1. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

4.2. Tuženik je primjedbe na nalaz i mišljenje istaknuo u podnesku od 25. travnja 2025. međutim nije predlagao da se vještak dopunski očituje.

5. Saslušan u tijeku postupka tužitelj je naveo da prilikom pregovora radi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije mogao sa tuženikom pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama osobito o onima koji se odnose na naknadu za obradu kredita tzv. ulazna naknada te odredbama koje se odnose na eventualno plaćanje prilikom zatvaranja kredita tzv. izlazna naknada te da je od banke bilo doslovno uzmi ili ostavi. Naveo je da mu kod javnog bilježnika ništa nije objašnjeno vezano za ulazno izlaznu naknadu te da je svrha predmetnog kredita bila kupnja osobnog vozila.

6. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 15. siječnja 2008. zaključen ugovor o kreditu br. 056- 50-4639612 predmet kojeg je iznos od 24.873,27 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 84 mjeseca.

8. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 6,45% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl. 2 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

9. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 6,45% povisivao, tako da je ista iznosila 6,75%, zatim 7,75%, zatim 7,50% te 6,75%

10. Sporna je odredba čl.2 kojom je ugovoreno članka 2. /drugo/ (KAMATNA STOPA) Ugovora, u dijelu koji glasi: “ …………….., promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.” Zatim odredba članka 7. /sedmo/ (NAČIN OTPLATE) Ugovora, koja glasi: “Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Potom odredba članka 3./treće/NAKNADE 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela te odredba članka 9 stavak 2 "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor." te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju od ožujka 2008.g. pa do svibnja 2012. naplatio temeljem valutne klauzule, naknade za obradu kredita u iznosu od 500,13 eura te naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 283,29 eura.

11. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 15. siječnja 2008.g. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

12. Odredbom čl. 96 ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96 st. 2 ZZP/07).

14. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07).

15. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98 ZZP/07).

16. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99 ZZP/07).

17. Nadalje odredbom čl. 102 st. 1 ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (čl. 102 st. 2 ZZP/07).

19. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008.g. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.2, i čl.7 predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

20. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 96 st. 4 ZZP/07 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

21. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 4-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 4-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 4-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d.kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

23. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 4-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 4- tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

24. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

25. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

26. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

27. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 99 ZZP/07 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 99 ZZP/07 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

28. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

29. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 96 ZZP/07.

30. O sadržaju odredbi u čl.2 i čl. 7 Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

31. Naime, sporna odredba čl.2 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 6,45% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 6,45%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.7 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

32. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 15. siječnja 2008. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

33. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

34. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.2 i čl.7 među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

35. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

36. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 97 st. 1 ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 97 ZZP/07 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

37. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

38. Prema odredbi čl. 98 ZZP/07 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 98 ZZP/07.

39. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.2 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 96 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.7 i Ugovora o kreditu od dana 15. siječnja 2008.

40. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe u među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. predstavljaju u smislu odredbe čl. 96 st. 1 ZZP/07 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 102 st. 1 ZZP-a ništetne.

41. Kako je u smislu odredbe čl. 102 st. 1 ZZP/07 odredba čl.2 i čl.7 Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. kao nepoštena ugovorna odredba ništetne, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

42. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost odredbe čl.2, i čl.7 Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. može opstati i bez tih ništetnih odredbi čl.2 i čl.7 Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

43. Kako je tuženik na temelju takvih odredbi ugovora u razdoblju od ožujka 2008. pa do svibnja 2012. primio ukupni novčani iznos od 4.427,05 eura s osnova nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužitelj ne osporava, dok je tuženik istaknuo primjedbe u svom podnesku od dana 25. travnja 2025. međutim nije predlagao da se vještak očituje na njih, valja navesti da u skladu s odredbama članka 259 i članka 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju te odlučiti kao u točki II. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

43.1. Nadalje, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.7 ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik koristio ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a konkretno to je razdoblje od ožujka 2008. pa do svibnja 2012.

44. U odnosu na odredbu članka 3 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela te u odnosu na odredbu članka 9 stavak 2 kojom korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je naveo da prilikom pregovora radi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije mogao sa tuženikom pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama osobito o onima koji se odnose na naknadu za obradu kredita tzv. ulazna naknada te odredbama koje se odnose na eventualno plaćanje prilikom zatvaranja kredita tzv. izlazna naknada te da je od banke bilo doslovno uzmi ili ostavi.

44.1. Stoga, kako sadržaj odredbe čl.3 i čl.9 st.2 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa su takve ugovorne odredbe o kojima se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštene ugovorne odredbe.

44.2. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe čl.3 i čl.9 st.2 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. predstavljaju u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

44.3. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.3 i čl.9 st.2. Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva isplatu na temelju istih valjalo u cijelosti usvojiti i obvezati tuženika na isplatu tužitelju iznosa od 500,13 eura na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita te iznosa od 283,29 eura temelju ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. i IV. izreke presude.

45. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

45.1.Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

45.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 27. prosinca 2021., kojom zahtijeva povrat plaćenog s osnova nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u razdoblju od ožujka 2008. pa do svibnja 2012. to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste.

45.3. Pored navedenog, valja istaknuti da je cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

45.4. Nadalje, s obzirom da sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br.Su-IV-47/2020 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, nije osnovan ni tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu s osnova naknade za obradu kredita i s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita.

45.4. Iz navedenog proizlazi da zastara za povrat na temelju ništetnog ugovora (ili pojedine ugovorne odredbe) nastupa u roku od 5 godina od trenutka pravomoćnog utvrđenja ništetnim ugovora ili pojedine odredbe pa kako je konkretna tužba podnesena 27. prosinca 2021., a sudska odluka kojom tužitelj traži da se utvrdi ništetnost dijela čl.3 i čl.9 st.2 predmetnog ugovora još nije pravomoćna, stav je ovoga suda da zastara još nije ni počela teći.

46. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika manje uplatio 39,32 €.

46.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelju po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

46.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

46.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužitelja.

47. Što se tiče pitanja koja je sud zabranio punomoćniku tuženika na ročištu dana 27. ožujka 2025., a koja su se odnosila na pregovaranje prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te na pitanja vezano za valutnu klauzulu i slično, valja navesti da da ovaj sud smatra da navedena pitanja odnosno odgovori na ista tužitelja nisu odlučni za razrješenje ove prave stvari budući se i VSRH u svojoj odluci pod posl.br. Rev 3142/18 izjasnio o provođenja personalnih dokaza na navedene okolnosti u predmetima kao što je konkretan.

48. Također, valja navesti da se tuženik nije protivio niti preinaci tužbe, niti povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska od dana 15. travnja 2025., dok što se tiče navoda tuženika da što se tiče presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. da se po njemu granice pravomoćnosti predmetnih presuda ne protežu na predmet ovoga spora jer da se isti odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF i to samo za one koji su u otplati, valja navesti da iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj potrošač, a o statusu potrošača mišljenje je zauzeto i u odluci VSRH pod posl.br. Rev-3142/18.

49. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na tri ročišta u iznosu od 200,00 eura za svako (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja pet podnesaka i to četiri podneska u iznosu od 200,00 eura za svaki i jedan u iznosu od 100,00 eura (T.br.8 t.1 i t.2 Tarife), sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 2.226,54 eura.

49.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

U Rijeci, 22. rujna 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, ovome sudu, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika