Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], NĐ

Poslovni broj: P-582/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja ĆĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Bojanu Bacingeru,odvjetniku iz Čakovca protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupan po pun. Damiru Metelko,odvjetnik iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o.,odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 8.kolovoza 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 22.rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ĆĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.515,01 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 01. prosinca 2012. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 60,47 EUR od 01. prosinac 2012.

iznos 81,60 EUR od 01. siječanj 2013.

iznos 76,58 EUR od 01. veljača 2013.

iznos 79,81 EUR od 01. ožujak 2013.

iznos 80,68 EUR od 01. travanj 2013.

iznos 78,75 EUR od 01. svibanj 2013.

iznos 73,31 EUR od 01. lipanj 2013.

iznos 71,16 EUR od 01. srpanj 2013.

iznos 73,40 EUR od 01. kolovoz 2013.

iznos 75,68 EUR od 01. rujan 2013.

iznos 79,89 EUR od 01. listopad 2013.

iznos 77,86 EUR od 01. studeni 2013.

iznos 78,96 EUR od 01. prosinac 2013.

iznos 79,71 EUR od 01. siječanj 2014.

iznos 69,07 EUR od 01. veljača 2014.

iznos 70,31 EUR od 01. ožujak 2014.

iznos 69,43 EUR od 01. travanj 2014.

iznos 67,86 EUR od 01. svibanj 2014.

iznos 67,08 EUR od 01. lipanj 2014.

iznos 67,75 EUR od 01. srpanj 2014.

iznos 69,64 EUR od 01. kolovoz 2014.

iznos 72,04 EUR od 01. rujan 2014.

iznos 72,45 EUR od 01. listopad 2014.

iznos 73,28 EUR od 01. studeni 2014.

iznos 74,69 EUR od 01. prosinac 2014.

iznos 73,87 EUR od 01. siječanj 2015.

iznos 74,96 EUR od 01. veljača 2015.

iznos 74,96 EUR od 01. ožujak 2015.

iznos 74,96 EUR od 01. travanj 2015.

iznos 74,96 EUR od 01. svibanj 2015.

iznos 74,96 EUR od 01. lipanj 2015.

iznos 74,96 EUR od 01. srpanj 2015.

iznos 74,96 EUR od 01. kolovoz 2015.

iznos 74,96 EUR od 01. rujan 2015

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ĆĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 327,65 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 30.09.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose.

III.Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ĆĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.353,41 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dana 16.3.2007. u [adresa] kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 32.416,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Dana 22.12.2015. tužitelj je s tuženikom zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je navedeni ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika, a na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ugovor koji su stranke sklopile opterećen je ništetnim ugovornim odredbama budući da je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi ( čl.8. Ugovora ) te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezan švicarski franak ( čl.2. i čl.7. Ugovora). Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013., presude VTS , poslovni broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. i presudu broj: Pž-6632/2017 od 14.6.2018. Na odluku VSRH, broj: Rev. 2868/2018 odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku , te na pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH od 30.siječnja 2020. i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31.siječnja 2022. Tužitelj ističe da učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije Ugovora o kreditu u valutu EUR za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Smatra da je nesporno da su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope i valutne klauzule nepoštene , a time i ništetne , pa je svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF na temelju ništetne odredbe prouzročilo stjecanje bez osnove na strani tuženika. Uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u CHF tužitelj je preplatio do dana konverzije ukupan iznos od 1.477,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a ujedno tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama ( prema ugovorenom tečaju CHF spram kune, na dan konverzije) u iznosu od 335,02 eura. Slijedom navedenog predložio je da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.477,73 eura, iznos od 335,02 eura kao i da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su stranke odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, čime su utvrdile zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku slijedom čega je nadležan Općinski sud u Rijeci. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost, visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, navodi da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača, da je predmetni ugovor konvertiran slijedom čega nema pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosile na bilo kakva obeštećenja, da je Aneksom ugovora o kreditu stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, te da je tužitelj prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa. Navodi da tužitelj ne osporava da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Tuženik se poziva na rješenje VSRH broj. Revd. 2021/2020, rješenje VSRH, poslovni broj: GOS 1/2019 od 4.ožujka 2020. , odluku suda EU u predmetu C-567/2020. Nadalje, tuženik u odnosu na predmetni tužbeni zahtjev ističe prigovor zastare navodeći da bi se na navodno tuženikovo stjecanje bez osnova imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik navodi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu odraz odredbe iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Glede zakonskih zateznih kamata, a ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu što tuženik osporava tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe. Pored sveg navedenog tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 88,65 eura kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u priloge uz tužbu uključujući Aneks broj 1 ugovora o kreditu i ugovor o kreditu ( list 8 – 75 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 79 – 315 spisa), očitovanje na odgovor na tužbu (list 318-326 spisa), ovosudno rješenje od 11.listopada 2023. (list 327 spisa), žalbu tuženika s prilozima ( list 333-361 spisa), rješenje Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-4/2024-2 od 29.travnja 2024. (list 366-368 spisa), podnesak tužitelja od 20.8.2024. (list 372- 373 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije (list 385-395 spisa), podnesak tužitelja od 23.4.2025. (list 402-405 spisa), podnesak tuženika od 28.7.2025. (list 410-419 spisa), podnesak tužitelja od 31.7.2025. (list 422-424 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je izjavio da je kredit trebao radi adaptacije kuće u kojoj je živio sa suprugom i djecom, a u kojoj kući još uvijek žive. Radi se o obiteljskoj kući koja služi isključivo za stanovanje i u istoj nikad nije bio poslovni prostor niti se služila za iznajmljivanje. Za kredit se raspitao u više različitih banaka, a kako je bio klijent kod tuženika oni su mu ponudili najpovoljnije uvjete radi čega je odlučio kredit uzeti kod njih. Kada je kazao da se radilo o najpovoljnijem kreditu to se odnosilo na kamatnu stopu , rok otplate, i instrumente osiguranja. Kod tuženika su ga odmah usmjerili na kredite u CHF navodeći da se radi o najpovoljnijim kreditima koje su u to vrijeme svi uzimali. S obzirom da mu je bilo navedeno da je kredit s valutnom klauzulom u CHF bio najpovoljniji, nisu razmatrali opcije kredita u drugoj valuti, kao niti kunske kredite. Nije imao nikakvog razloga ne vjerovati da mu djelatnik banke nudi najpovoljniju opciju. Djelatnik banke nije mu spominjao termin valute utočišta, a ni sada ne zna što to znači, niti ga je informirao na koji način HNB štiti pojedine valute u RH. Misli da se u predmetnom kreditu radilo o promjenjivoj kamatnoj stopi , no nije mu objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope i misli da mu nisu prezentirani parametri koji utječu na promjenu iste, a nije mu niti uručena niti prezentirana odluka banke ili neki drugi interni akt u kojem bi bilo navedeno o čemu ovisi promjena kamatne stope. Kada su došli u banku radi sklapanja Ugovora o kreditu došao je sa suprugom i sestrom koje su bile sudužnici. Djelatnica banke objasnila je osnovne stvari odnosno koje su posljedice ako se kredit ne plaća. Tada im je uručen otplatni plan u kojem su sve rate kredita bile iste, a kredit i rata su odgovarale njegovim primanjima. Ugovor o kreditu je bio pripremljen kada su došli i nije mogao utjecati niti na jednu odredbu istog. Tom prilikom djelatnica banke nije navela parametre koliko bi mogla rasti ili padati kamatna stopa, švicarski franak je bio u to vrijeme stabilna valuta i djelatnica banke nije prezentirala nikakve rizike vezano uz kredit u CHF. Pročitao je osnovne stvari iz ugovora , a djelatnica banke prezentirala je rok trajanja kredita, i visinu rate, odnosno ono što ga je interesiralo prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nije se sjećao da li je javni bilježnik pročitao predmetni ugovor o kreditu, naveo je kakve su posljedice ukoliko se kredit ne bi otplaćivao. Prva rata bila je nešto iznad 1.600,00 kuna mjesečno,a najviša rata bila je oko 2.300,00 kuna mjesečno. Plaću je primao u banci tuženika , iz plaće mu se skidao iznos svake rate kredita. Nije išao pitati u banku razloge povećanja rata kredita , a kući je poštom dobivao obavijesti da je došlo do nekih promjena. Na kućnu adresu dobio je dokumentaciju banke s pozivom na potpis aneksa radi konverzije , pa je s tom dokumentacijom išao u banku gdje su izvršili izračun. Prilikom konverzije mu se smanjila rata kredita, smanjio se ukupan iznos kredita, a što mu je bilo povoljno jer mu je po osnovnom ugovoru o kreditu rata porasla oko 40 % , pa mu je konverzija bila spas. Sjeća se da je banka izračunala da je došlo do preplate kredita, ne zna o kojem se iznosu radilo , te mu je preostalo platiti još jednu ili dvije rate kredita nakon sklapanja Aneksa, a nije se mogao sjetiti koliko su te rate iznosile.

5. Stalni sudski vještak MIkac Matija, mag.oec. je u svom nalazu i mišljenju naveo

- da je u razdoblju od dana korištenja kredita do datuma konverzije 30.9.2015. korisnik više platio iznos od 36.313,82 HRK u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjene kamatnih stopa i tečaja,

- da je nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije korisnik do datuma konverzije imao ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 2.515,01 eur prema fiksnom tečaju,

- da je korisnik nakon konverzije nastavio otplaćivati 2.500,63 HRK ( 327,65 eura) veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već da se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi,

- temeljem proračuna i iskazanih preplata proizlazi da kroz konverziju korisnik nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju,

- vještak navodi da su u izračunima utvrđena i sva razdoblja kada su tečaj i kamatna stopa bili niži od početnih , te je izvršen i prijeboj s priznatim iznosom preplate iz konverzije.

5.1. Iz vještačkog nalaza i mišljenja, tablice pod nazivom specifikacija razlike do datuma konverzije 30.9.2015. proizlazi negativna razlika zbog promjene kamatnih stopa od 672,62 kune, pozitivna razlika zbog promjene tečaja od 36.986,44 kune što daje ukupan iznos , dakle kada se u obzir uzmu i kamate i tečaj od 36.313,82 kune.

6. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka već je sukladno istom postavio tužbeni zahtjev podneskom od 23.4.2025.

7. Na navedeni nalaz i mišljenje, kao i na sređeni tužbeni zahtjev od 23.4.2025. tuženik se očitovao na način da je istakao da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka i ne traži saslušanje vještaka , no da i nadalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Navodi da je tužitelj podneskom od 23.travnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev u točci I. tužbenog zahtjeva potražujući isplatu od 2.515,01 euro sa zakonskim zateznim kamatama , te se protivi učinjenoj preinaci navodeći da je tužitelj u tužbenom zahtjevu , pa sve do zaključenja prethodnog postupka mogao postaviti točan izračun, s obzirom da je raspolagao potrebnom dokumentacijom. Podredno za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 1.477,73 eura ističe prigovor zastare. Ukoliko sud nađe ništetnim pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli iskazuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 83,88 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

8. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 2.7.2024.god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

9. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

10. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

11. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili stambeni Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 32.416,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 5,99 %, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

12. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

13. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

14. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., Pž-6632/2017 od 14.6.2018., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

15. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

16. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.

17. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

18. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

19. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

20. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

21. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

23. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

24. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

25. Naime, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od13.06.2014. godine je, između ostalog, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, treće tužena ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Stav Visokog trgovačkog suda RH da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna potvrđen je i odlukom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Revt 249/14 od dana 09.04.2015. godine. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. godine je u toč. I. izreke odbijena žalba, između ostalih, i treće tužene ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, treće tužena ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82., i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

27. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

28. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

29. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

30. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

31. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

32. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

33. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13.lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

34. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

35. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13.lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

36. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

37. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

38. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

39. Analizirajući iskaz tužitelja sud je iz istog utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu predstavljao tipski ugovor, te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene ( promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene kamatne stope, time da se o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik s tužiteljem nije niti pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz CHF, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim uz tu valutnu klauzulu.

40. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

41. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

42. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

43. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

44. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

45. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

46. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

47. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

48. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

49. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

50. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

51. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

52. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

53. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

54. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

55. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

56. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa broj 1 od 22.12.2015. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

57. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

58. Kamatna stopa određena Aneksom broj 1 od 22.12.2015. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

59. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom broj 1 od 22.12.2015. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

60. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

61. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

62. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

63. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

64. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

65. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

66. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

67. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

68. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

69. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

70. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

71. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

72. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

73. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

74. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

75. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

76. Iz iskaza tužitelja razvidno je da je tužitelju ponuđen od strane djelatnika tuženika kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit koji uzimaju svi građani, da mu nisu predočeni krediti u nekoj drugoj valuti ili kunski krediti , te da mu djelatnik banke nije spominjao nikakve rizike vezano uz predmetni kredit, niti ga je upoznao s informacijom koju valutu i na koji način u RH štiti HNB , kao i da je tužitelj u cijelosti vjerovao djelatniku banke da mu je ponuđen proizvod banke koji je najpovoljniji za njega. Razvidno je da se rata kredita tužitelja tijekom vremena uslijed primjene valutne klauzule znatno povećala time da je tužitelj naveo da je konverzija bila spas za njega s obzirom da mu se konverzijom rata kredita bitno smanjila , te je logično i životno da je tužitelj prihvatio izračun konverzije koji mu je bio ponuđen od strane banke kako bi si smanjio postojeću ratu kredita.

77. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

78. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

79. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

80. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Dodatku ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

81. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

82. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom sredio, precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 23.4.2025.

83. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

84. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

85. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

86. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

87. Tuženik je istaknuo prigovor prijeboja navodeći da je tuženik u korist tužitelja isplatio iznos preplate po ugovoru o kreditu u postupku konverzije. Prigovor prijeboja tuženika nije osnovan prije svega s obzirom na činjenicu da je tužitelj uračunao iznos preplate koju je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije. Sukladno odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tražbina tuženika – prigovor prijeboja ne ispunjava zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 232. ZOO jer plaćanjem navedenih obroka tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove već je cijelu uplatu primio tuženik , pa ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Slijedom navedenog tuženikov prigovor prijeboja je odbijen.

88. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

89. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 21.9.2023., 20.8.2024., 23.4.2025. i 31.7.2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), sastav podneska od 27.1.2025. u iznosu od 50,00 eura ( Tbr.8.4. Tarife), zastupanje na ročištu dana 8.8.2024., 16.10.2024., 8.8.2025. ( Tbr.9/1) u iznosu od 200,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, pristup ročištu za objavu presude ( Tbr.9/3 ) u iznosu od 100,00 eura. Navedenom treba pribrojiti pripadajući PDV u iznosu od 437,50 eura, kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 165,91 euro, a slijedom čega je tuženik dužan isplatiti troškove postupka tužitelju u ukupnom iznosu od 2.353,41 euro.

90. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 22.rujna 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.