1 P-1395/2019

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81 , Šibenik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, Stjepana Radića 81, OIB: 29399232217,po sucu Anđelki Bagić u pravoj stvari tužiteljice ĐAG, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], Đ [adresa], kao naslejdnici sad pok ĐA, zastupana po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva KALLY & PARTNERI d. o. o. , Zagreb, lica 1A/III, radi isplate, nakon održanog i zaključenog ročišta javne glavne rasprave dana 27. svibnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja Srđana Kalebota , odvjetnika iz Splita i izočnosti punomoćnika tuženika, na ročištu objave i dostave presude dana 22. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 168-50-3889799 od 23.1.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 21.737,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se dio glavnice 15.678,25 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, a preostali dio u iznosu 6.058,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 168-50-3889799 od 23.1.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 4.954,35 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

-na iznos od 0,83 EUR 30.11.2007.

-na iznos 0,67 EUR 28.12.2007.

- na iznos 4,47 EUR 4.2.2008.

- na iznos 6,06 EUR 5.3.2008

- na iznos 8,57 EUR 4.4.2008.

- na iznos 4,72 EUR 6.5.2008.

- na iznos 6,91 EUR 9.6.2008.

- na iznos 8,66 EUR 4.7.2008.

- na iznos 5,92 EUR 9.8.2008.

- na iznos - 6,14 EUR 1.9.2008.

- na iznos od 7 7,65 EUR 7.10.2008.

- na iznos 20,68 EUR 6.11.2008.

- na iznos 12,03 EUR 8.12.2008.

- na iznos 23,15 EUR 5.1.2009.

- na iznos 24,64 EUR 6.2.2009.

-na iznos 25,51 EUR 6.3.2009.

- na iznos 30,31 EUR 6.4.2009.

- na iznos 30,72 EUR 6.5.2009.

- na iznos 27,39 EUR 10.6.2009.

- na iznos 24,90 EUR 11.7.2009.

- na iznos 28,32 EUR 20.8.2009.

- na iznos 24,10 EUR 18.9.2009.

- na iznos 26,76 EUR 20.10.2009.

- na iznos 25,41 EUR 19.11.2009.

- na iznos 27,91 EUR 22.12.2009.

- na iznos 29,95 EUR 21.1.2010.

- na iznos 32,63 EUR 17.2.2010.

- na iznos 32,13 EUR 19.3.2010.

- na iznos 35,78 EUR 22.4.2010.

- na iznos 35,19 EUR 26.5.2010.

- 45,42 na iznos EUR 2.7.2010.

- 39, na iznos EUR 9.7.2010.

- 46,27 na iznos EUR 26.8.2010.

- 54,02 na iznos EUR 22.9.2010.

- 51,21 na iznos EUR 20.10.2010.

- 47,05 na iznos EUR 25.11.2010.

- 56,17 na iznos EUR 21.12.2010.

- 67,46 na iznos EUR 20.1.2011.

- 59,33 na iznos EUR 25.2.2011.

- 62,30 na iznos EUR 18.3.2011.

- 58,58 na iznos EUR 29.4.2011.

- 59,28 na iznos EUR 27.5.2011.

- 74,66 na iznos EUR 27.6.2011.

- 76,18 na iznos EUR 29.7.2011.

- 87,23 na iznos EUR 31.8.2011.

- 64,15 na iznos EUR 18.10.2011.

- 225,64 na iznos EUR 17.12.2011.

- 70,69 na iznos EUR 30.1.2012.

- 209,95 na iznos EUR 25.5.2012.

- 367,55 na iznos EUR 4.10.2012.

- 50,46 na iznos EUR 16.1.2013.

- 63,59 na iznos EUR 15.4.2013.

-106,19 na iznos EUR 21.5.2013.

-16,06 na iznos EUR 15.7.2013.

- 47,87 na iznos EUR 26.7.2013.

- 7 14,31 na iznos EUR 16.9.2013.

- 47,87 na iznos EUR 24.9.2013.

-130,27 na iznos EUR 26.10.2013.

- 95,58 na iznos EUR 15.1.2014.

- 252,19 na iznos EUR 21.3.2014.

- 1.728,78 na iznos EUR 24.4.2014.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka 3.061,40 € sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Potrebno je navesti da je tužitelj VA u tijeku parnice preminuo, a nasljednik istog je ĐAG, sve sukladno rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Nevenke Nakić iz [adresa] posl. broj: O-613/2023 od 4. svibnja 2023. godine.

2.Tužitelj sad pok VA je u tužbi i tijekom postupka naveo da je sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu ( dalje; Ugovor broj 168-50- 3889799, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 21.737,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

3.Postupajući na ovakav način tuženik da je u ugovoru ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao, niti utvrdio egzaktne parametre, ni metodu izračuna parametara, koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, te da je tuženik suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelo obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a sve na štetu tužitelja.

4.Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time zaštite interesa ovdje tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. U tom postupku visoki Trgovački sud Republike Hrvatske da je dana 13. lipnja 2014. godine odlučujući o žalbi tuženika presudom pod br. Pž-7129/13, u točci II potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četvrto tuženi u tom postupku) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja time što je potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti sud da je svojom presudom Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod. posl. br. P-1401/12 kojom je utvrđeno također da je tuženik kao četvrto tuženik u tom postupku u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2018. godine povrijedio interese i prava potrošača, korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN 96/13") i to članak 81; 82. i 90., a od 07. veljače 23007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN 79/07,125/07 ,75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

5.Prednik tužiteljice njen suprug VA sad pok. da je dao izraditi financijsko knjigovodstveno vještačenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano nenaplaćenih i stečenih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarskog franka tako i ništetne odredbe o jednostranoj odluci banke o promjenljivoj kamatnoj stopi, koje iznose je tuženik neosnovano stekao na ovaj način, do konačne isplate kredita koji iznos je 41.075,13 kn.

6. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarskog franka, te nepoštene odredbe o jednostranoj odluci o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetne od početka, tj, od kad su ugovorene, tužitelj da ima zakonsko pravo pokrenite ovaj postupak , temeljem članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, članka 502. c ZPP-a, te članka 1111 Zakona o obveznim odnosima, a sve u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, te da ima pravni interes da su prihvati njen tužbeni zahtjev.

7.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je zaprimio tužbu tužitelja od dana 06.06.2019. godine, pa temeljem članka 284. i 285. Zakona o parničnom postupku, (N.N. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/11, 148/11, 25/13, 93/14, 70/2019), (nadalje u tekstu: ZPP), kao i temeljem drugih odgovarajućih pozitivnih propisa, daje odgovor na gore navedenu tužbu.

8.Tuženik je kao uvodno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 168-50-3889799, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

9.Tuženik se je protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude da su donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita da se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

10. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Vojislava Vuletina, pod brojem OU-63/07, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina NA, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.

11.Sklapajući takav ugovor, tužitelj da je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

12.U odnosu na zahtjev tužitelja da joj se zajedno s parničnim troškovima nadoknadi trošak vještačenja navodnog potraživanja tužitelja prema tuženiku, tuženik se istom protivi u cijelosti. Naime, navedeni trošak nije nastao povodom ovosudnog postupka odnosno po nalogu suda niti je bio potreban za vođenje istog, već se radi o trošku koji je tužitelj poduzeo na svoju inicijativu i isti nije izazvan od strane tuženika. Usput, tuženik ističe kako tužitelj nije priložio dokaz o plaćanju navedenog troška, stoga tuženik i ovu okolnost osporava. Naime, odredba čl. 155. ZPP-a propisuje kako će sud „…prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice…“. Tuženik ističe kako navedeni trošak nije potreban za vođenje parnice, niti je isti nastao u tijeku i povodom parnice, stoga ga tuženik isporava, pogotovo uzevši u obzir okolnost da tužitelj predlaže provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u sklopu ovosudnog postupka. U ovom dijelu tuženik ističe kako u cijelosti osporava navode iz dokumenta koji je tužitelj priložio uz tužbu, a koji se odnose na visinu navodnog potraživanja tužitelja prema tuženiku.

13.Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

14.Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

15. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

16. U tijeku postupka izvedeni su dokaz pregledom ugovora o kreditu 168-50- 3889799 od dana 23. siječnja 2007. godine, cjelokupne sudske prakse koja prileži uz tužbu, otplatnog plana od 26. siječnja 2007. godine do 31. siječnja 2014.n godine, prijepis knjigovodstvene kartice na 19. veljače 2019. godine, financijsko knjigovodstveni izračun, nalaz i mišljenje od 4. svibnja 2023. godine i dopune istog od 27.11.23.

17.Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za dopunu dokaznog postupka.

18. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

19.Kao prvo je potrebno što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti tuženika navesti da je siti neosnovan iz razloga:

-Odredbom članka 70 stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvije da je siti stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

-Iz predmetnog ugovora o kreditu broj: 168-50-3889799 od dana 23. siječnja 2007. godine, proizlazi da su stranke u članku 12, za slučaj sporova proizašlih iz Ugovora, odredile mjesnu nadležnost suda prema mjestu sjedišta Kreditora, ovdje tuženika, odnosno i konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu.

-Odredbom članka 49. Stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( „ narodne novine“ broj: 41/14: dalje ZPP-a) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strna na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovrnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaperiejd formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unapriejd formuliranog standardnog ugvoora trgovca ( članka 49. Stavak 2. ZPP-a) Pravna poslejdica takvih odredbi propisana je u člankau 50 stavku1. ZZP-a na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

-U konkretnom slučaju radi se o ugovrnoj klauzuli o kojo j se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući se radi o ostvarianju prava pred sudovima tužtiljica bi bila u obvezi putovati u zagreb, što bi , s obzirom da ista živi u [adresa] , uzrokovalo značajnu neravnotežu među ugovornim strankam, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme putovanja tužtiljice iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag.

- Odredba ugovora koja se odnosi na mjesnu nadležnsot za slučaj spora bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitlejica nije imala utjecaj na njezin sadržaj.

-Potrebno je istaknuti da je Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa], a kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu Ugovora o kreditu( jer tužiteljica smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora preplatila kredit pa zahtjeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je ugovor sklopila.

-Odredbom članka 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane povodom djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

-Poslovnica tuženika u [adresa] je poslovna jedinica u smislu odredbe članka 59.ZPP-a, a ispunjene su i ostale pretpostavke iz te zakonske odredbe, odnosno poslovna jedinica se nalazi izvan sjedišta tuženika pravne osobe i spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, radi čega je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda tuženika neosnovan i valjano je riješit kao u pravorijeku rješenja.

20.Pregledom ugovora o kreditu broj 168503135948 koji ugovor je sklopljen dana 23. siječnja 2007. godine između kreditora tuženika u ovom postupku i korisnika kredita prednika tužiteljice ĐA, proizlazi da je ugovor sklopljen na iznos kredita od 21.737,09 CHF, po kamatnoj stopi od 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, te da se naknada od 3,30% od iznos kredita jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a rok otplate je 84 mjeseca.

21. Vještak Goran Miljas je u svom nalazu i mišljenju od dana 4. svibnja 2023. godine i dopuni istog sukladno prigovoru tužitelja po podnesku od dana 26. lipnja 2023. godine da vještak pravilno izračuna više plaćeno po kamati i više plaćeno po valuti bez ikakvih prebijanja, i to prema metodi da se prvo posebno iskaže više plaćeno po kamati, a zatim po tečaju švicarskog franka i to na način da kamata računa kao razlika kamata naplaćenih po primijenjenom otplatnom planu u odnosu na početnu kamatu po tom platnu, dakle na primijenjenu glavnicu razdoblja, sve po početnom tečaju (čime se eliminira utjecaj valute), a valuta kao razlika primijenjenih anuiteta u CHF pomnoženih s početnim tečajem u usporedbi s istim tim anuitetima s primijenjenim tečajem (čime se eliminira utjecaj kamate). Dakle, tužitelj predlaže da se prigovori tužitelja dostave sudskom vještaku na dopunu i ispravak izračuna i to na način da se pravilno izračuna više plaćeno po kamati i više plaćeno po valuti bez ikakvih prebijanja, i to prema metodi kako je navedena u točki 6. ovog podneska, a ukoliko je potrebno pored toga računati tzv. negativne razlike neka se one izraze u posebnoj tablici naveo da u razdoblju otplate utuženog kredita br. 168-50-3889799 uplatio ukupno 160.466,00 kn (na ime glavnice i redovne kamate), a da nije bilo promjene kamatne stope i promjene tečaja (sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli) trebao je na bazi ugovorenih parametara uplatiti 123.386,81 kn (na ime glavnice i redovne kamate). Razlika anuiteta (koja uključuje pozitivne i negativne razlike) nastala uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF u promatranom razdoblju, iznosi 37.079,19 kn (4.921,25 EUR) od čega se 9.176,18 kn odnosi na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene kamatne stope, a 27.903,02 kn na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene tečaja CHF kako je to i navedeno u pravorijeku ove presude točka tri.

22.Preplata (negativne razlike anuiteta) nastala uslijed plaćanja po manjem tečaju valute u odnosu na početni tečaj da iznose 33,09 kamatnoj stopi .

23.Tužiteljica ĐAG, supruga pok. je u svom iskazu navela da je njen suprug išao u Autocentar Aleksić gdje su mu ponudili kupnju kredita po povoljnim kamatama kod Raiffeisenbank, zaposlenica mu je ponudila da su kamate jako povoljne i da mu se to isplati. Ona mu je i pomogla da riješi svu potrebnu papirologiju, misli da se zvala FA, davno je bilo. Suprug da je nazvao da je informira o kupnji automobila po povoljnoj kamati, kazala mu je da bi mogli, razmišljala je o tome da imaju već stambeni kredit kod Zagrebačke banke u eur i ta kamata je bila uvijek ista i obzirom na taj kredit imali su mogućnost podignuti kredit za kupnju automobila. Tad nisu imali problema u otplati dva kredita jer su bile kamate povoljne, nakon toga su se kamate znatno promijenile i bio im je problem plaćati rate pa su od Zagrebačke banke podigli novi kredit stambeni i tog kredita su platili preostali dio kredita, tad vrijednosti 6000 CHF to je bio ostatak. Kredit u CHF za kupnju automobila su otplatili ranije. Podigli su kredit u Zagrebačkoj banci u kunama s promjenjivom kamatnom stopom kojim su otplatili kredit u CHF jer su se bojali da ne bi došlo do promjena u kreditu u valuti € pa da ne bi mogli plaćati dva kredita, sve to iz razloga što su kamate u CHF enormno i brzo rasle. Sve pregovore oko dobivanja kredita je vršila zaposlenica Autocentra Aleksić i to je po priči supruga odnosno ne može se sjetiti ,ali misli da je sa djelatnicom pregovarao suprug i nakon toga je došlo do realizacije kredita. Ne može se točno sjetiti koje su kamate bile ponuđene njenom suprugu. Mislim da je franak bio povoljan sa 4.6% i to im je bilo oko 1000 ili 1200 kn rata što im je bilo podnošljivo i zato su digli kredit. Bez obzira na stambeni kredit ona i suprug su mogli normalno živjeti s svojim primanjima dok nije došlo do povećanja rate u CHF prve su bile 1200 kn prve dvije godine i nekako se moglo, a nakon toga je bilo veliko povećanje, pa su ga otplatili podizanjem novog kredita, misli da su otplatili kredit u CHF 2014.g. Kod kredita stambenog u eur bilo je sve korektno što se tiče kamata, a u Raiffeisen banci je došlo do promjene za koje ih nitko nije upozorio niti im je banka pravila problem vezano za plaćanje kredita i njihova primanja. Ona i suprug nismo mogli pratiti rate kredita kad su se povećale kamate i to im je otežavalo egzistenciju posebno kad su živjeli pod osjećajem da će se kamate još povećavati i da neće moći plaćati. Sa suprugom da nije bila prilikom podizanja kredita, ali joj je kad je sve dogovorilo kad je došao kući sve ispričao pa su se i odlučili kupiti automobil , a rata je bila prihvatljiva.

24.Temeljem svih izvedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj cjelokupnosti ovaj sud je sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92 i 112/99, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 125/13), 70/19, dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan po isplati utuženog iznosa po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valuti tečaja, a što je i sporno u ovom postupku.

25.Između stranka nije sporno da su stranke zaključile predmetni ugor o kreditu broj168-50-3889799, te da ga je tužiteljica otplatila. Nadalje nesporno je da je tuženik tužiteljici odobrio kredit u visini 21.737,00 CHF, po kamatnoj stopi od 5,20% godišnje kao što je to i naprijed i navedeno koja je promjenljiva i tužiteljica je plaćala ugovorenu kreditnu obvezu u jednakom mjesečnim anuitetima, a tuženik je tijekom utuženog vremenskog razdoblja mijenjao jednostrano ugovorenu kamatnu stopu i valutu tečaja koju je prednik tužiteljice suprug sad pok. i tužiteljica plaćali u kunskoj protuvrijednosti u jednakim mjesečnim ratama sa ugovorenom promjenljivom kamatom sve do konačne otplate kredita dana 29. travnja 2014. godine

26.Međutim, u tijeku ovog postupka tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenica da bi tužiteljici kao korisniku kredita dostavljao osobno kao ugovornoj stranci obavijest o promijeni kamatnih stopa kao i obavijest o promjeni mjesečnih anuiteta ( novi otplatni plan) niti da je s tužiteljicom pregovarao o odredbi ugovora kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, a niti je tužiteljicu upozorio na ekonomske posljedice odredbe o promjenljivosti kamatne stope i valute tečaja, već je o svemu banka u momentu sklapanja ugovora o kreditu prešutjela, jer je predniku tužiteljice i tužiteljici plasirala u prvi plan pogodnosti kredita u CHF u odnosu na kredite u drugoj valuti, te na taj način se nepošteno ponašala i dovela prednika tužiteljice i tužiteljicu u nepovoljniji položaj u ugovornom odnosu što je protivno odredbi članka 8. ZOO-a koja propisuje da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojima se može drugom prouzročiti šteta, a posebno članku 10. st.4 ZOO-a kojim je propisano da sudionik u obveznim odnosima se je dužan u ostvarenju svog prava suzdržavati od postupka kojima bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika.

27.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika Raiffessenbank Austria d.d. (kao četvrto tuženi u tom postupku) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, a time i interese i prava tužiteljice time što je potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti sud da je svojom presudom Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod. posl. br. P-1401/12 kojom je utvrđeno također da je tuženik kao četvrto tuženik u tom postupku u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2018. godine povrijedio interese i prava potrošača, korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN 96/13") i to članak 81; 82. i 90., a od 07. veljače 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN 79/07,125/07 ,75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od dana 13. lipnja 2014. godine presuda je potvrđena u odnosu i prema tuženiku u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu odredbu ugovora kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

29.Osim naprijed navedenih presuda treba istaknuti i da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tužnih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski frank, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenje na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Prema naprijed navedenom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi kako je to bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom trgovačkog suda.

30.Posebno valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku pod posl. br. Rev-2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. godine kojom je odbio revizije te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi.

31. Nadalje nisu osnovni ni prigovori zastare potraživanja obzirom da se pravo za isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi članka 328.ZOO. nadalje sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema koje su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.s. 1 ZOO/05 ( čl. 104 st. 1 ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovara.

32. S obzirom da je ovdje riječ o restitucijskom zahtjevu temeljem članak 323. st. 1. ZOO-a u kojem slučaju zastara počinje teći od dana ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a o ništetnsoti navedenih odredbi je odlučeno tek u ovom postupku kao o prethodnom pitanju ( čl.12 ZPP-a) to zastrani rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao, pa je stoga prigovor zastare tuženika neosnovan. Prigovor zastare je neosnovan i za zakonske zatezne kamate obzirom da se one kao akcesorno potraživanje zastarijeva po odredbi članka 223.ZOO tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorene kazne.

33.U odnosu na navode tuženika da sporne odredbe ugovora nisu ništetne , potrebno je istaknuti da su odredbe ugovora već utvrđene ništetnim kolektivnom tužbom radi zaštite potrošača , a koja utvrđenja vežu i ovaj sud u ovom konkretnom slučaju, pa ga u odnosu na svaki pojedinačni slučaj nema potreba ponovno posebno dokazima utvrđivati, a niti obrazlagati. To posebno iz razloga što se prema odredbi članka 502 c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvani na pravno utvrđenje iz presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502 a st.1 ZPP-a , da su određenim postupanjem , uključujući i propuštanje tuženika, povređeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati , kao što se je sad pok prednik tužiteljice , a sada tužiteljica na te presude i poziva u ovoj parnici.

34.Dakle, samo u ovakvim parnicama je dopušteno proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je slučaj u ovom predmetu.

35.U ovom konkretnom slučaju da su sporne odredbe ugovora ništetne sud je posebno utvrdio i po izvedenom dokazu saslušanjem tužiteljice koja je u svom iskazu navela da prilikom donošenja odluke o tome koji kredit će podići za kupnju automobila kao najpovoljnije uvijete kreditiranja da je tuženik ponudio kredit u CHF francima, jer da ima najpovoljniju kamatu , a nakon što je sad njen pok suprug tužitelj dobio kredit da je banka svojom jednostranom odlukom podigla visinu kamata kao i valutnog tečaja, te je došlo do povećanja anuiteta bez da je obavijestila o tome, već je samo dobila obavijest da joj je anuitet povećan.

36.Dakle, tuženik je jednostrano odlučivao svojom odlukom kamatu povećavao, a da pri donošenju te odluke nije kontaktirao prednika tužiteljice sad pok supruga ĐA da li isti mogu obzirom na promijenjene kamatne stope obzirom na svoja primanja , a što je tuženik utvrđivao kada je donosio odluku o tome da li prednik tužiteljice udovoljava uvjetima da mu se odobri kredit, pa je i u ovom konkretnom slučaju postupajući na takav način tuženik nepošteno postupio prema predniku tužiteljice, radi čega je sud i neovisno o tome što je prednik tužiteljice podigla kredit za kupnju automobila , utvrdio da tužiteljica ima pravo zahtijevati više uplaćene iznose tuženiku, zbog jednostrane odluke tuženika o povećanju kamatne stope, što po Zakonu o zaštiti potrošača niti u jednoj odredbi ne ograničava zaštita potrošača na takav način da potrošače mogu zahtijevati zaštitu nepoštenog postupanja trgovaca ovdje u konkretnom slučaju banke samo kada kreditna sredstva koriste za rješavanje stambenog pitanja.

37.Ovakvim ponašanjem da je tuženik povrijedio i Ustava RH kao i Zakonske odredbe Zakona o HNB članku 3 i 4 , kojim da je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojim je preko Hrvatske Narodne banke jamči stabilnost cijena, financijskog sustava i domaće valute, kune i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute i kune i to isključivo u odnosu prema EURU. Ovakvo ponašanje da je ključno i za primjenu članka 293 st. 2. ZOO te članka 81. st. 1 i 83. ZZP/03. Sve naprijed navedeno da je zauzeo stav i Visoki Trgovački Republike Hrvatske u svojoj odluci pod posl. br. Pž-6632/17, gdje je jasno naveo kako potrošačima nije objašnjeno niti razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze iz ovog ugovaranja odnosno na temelju kojih kriterija bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

38.Raiffeisenbank Austria d.d. , Zagreb, tuženik u ovom postupku da je bila i jest svjesna da postoji rizik valutne klauzule u švicarskim francima s kojim bi svi potrošači trebali biti upoznati, te da onda odluče o sklapanju ili nesklapanju ugora kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski frank. Objavljivanjem niskih kamatnih stopa za kredit u švicarskim francima i istovremeno propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je također promjenljiva u švicarskim francima.

39.Nejednakost u pregovaranjima s jedne strane ( koja leži kao osnova sustava zaštite potrošača kako je uspostavljan Direktivom 93/13) te dalekosežnost ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica do kojih je takva poslovna praksa tuženika realizacijom rizika dovela, s druge strane kod tuženika kao kreditne institucije stoga stvara izuzetno visoku stupanj pravne nesigurnosti koji je ovako definiran i uspostavljen u navedenoj presudi Suda EU, C-186/16. U kontekstu pravilne primjene članka 296 ZOO, te članka 98 ZZP, , a sve vezano za Direktivu 93/13 i u ovom konkretnom slučaju sud EU je utvrdio da je u procijeni poštenosti i ravnoteže prava i obveza apsolutno presudan izostanak pružanja bilo kakvih informacija u predugovornoj i ugovornoj fazi ugovornog odnosa. Ovakvo stajalište da podržava i najnovija obvezujuća presuda Visokog trgovačkog suda RH PŽ-6632/2017, u sporu kolektivne zaštite, slučaj „Frank“. Tuženik da je kao financijski subjekt ( profesionalna osoba ) ekspertno upoznat s uvjetima i detaljima financijskih usluga koje uostalom sam kreira i pruža kao u konkretnom slučaju i karakteristikama valkutnoinduciranih kreditnih rizika( dalje VIKR). Prednik tužiteljice niti je znao niti je uostalom morao parametre koji utječu na povećanje ili smanjenje kamatne stope valutne klauzule, jer kao fizička osoba koja nastupa izvan svoje profesionalne djelatnosti veoma teško može dobiti potrebne informacije o financijskoj kupovini ili raznijeti kompleksne financijske proizvode, radi čega je bila potreba tuženika da prije sklapanja pravnog posla na jednostavan i razumljiv načinkoji tužiteljica razumi omogući uspoređivanje predmetnog sa konkurentnim bankarskim proizvodima, a sve navedeno da je od strane tuženika izostalo.

40. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice sud je izveo dokaz financijskog knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Gorana Miljas, te je vještaku naloženo da utvrdi razliku koliko je tužiteljica platio više tuženiku nakon promjene kamatne stope u odnosu na prvotnu ugovorenu kamatu po predmetnom ugovoru o kreditu u iznosu od 5,20 % godišnje za cijelo otplatno razdoblje i nakon promjene tečaja CHF u odnosu na valutu tečaj koji je vrijedio na dan otplate kredita za cijelo otplatno razdoblje predmetnog ugovara o kreditu.

41. Nalaz i mišljenje vještaka Gorana Miljas ovaj sud je nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen sukladno s pravilima struke i u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, pa su prigovori tuženika neosnovani, a u ovom konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka , a niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.

42. Nasljednica tužitelja njegova supruga ĐAG je sukladno naprijed navedenom nalazu i mišljenju sudskog vještaka Gorana Miljas tužbeni zahtjev u cijelosti precizirala u ukupnom iznosu od 4.954,35€ koji iznos se sastoji od visine potraživanja koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita i iznosi ukupno 1.217,89 € , te visine potraživanja koja proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate( na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja je iznos od 3.736,46 € (kako je to i navedeno po mjesecima od 30. studenog 2007. godine do 24. travnja 2014. godine i navedeno točki tri pravorijeka ove presude.

43.Međutim, ovdje je sud u svrhu svrsishodnost konačnog rješenja odnosa između stranka ovog postupka dopustio da tužiteljica uredi tužbeni zahtjev , a sve obzirom da isti nije mogla točno i precizno urediti podnošenjem tužbe, jer je po dokumentaciji koju je imala vještak Ante Baus, oecc sačinio financijsko vještvo , a po kojem vještvu je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev precizirala, pa je i iz razloga što je po obavljenom dokazu u ovom postupku financijskim vještačenje to tužiteljica jedino i mogla učiniti što je i u skladu sa stavovima koji su zauzeti od Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7061/2010 od 23. studenog 2010. godine gdje se navodi:" Smisao dopuštene objektivne preinake tužbe je upravo u tome da se riješe sporni odnosi među strankama, dakle da se odluči o zahtjevu tužitelja za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koju tužitelj traži od suda obzirom na tuženog za kojeg tvrdi da se prema njemu nalazi u određenoj građansko pravnoj obvezi koju neće dobrovoljno ispuniti."

44.Dakle, unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovor o kreditu, na način kako su je banke unosile, suprotno je načelima obveznog prava koje ugovorne strane sukladno zakonu su dužne poštivati kako je to i naprijed navedeno jer u protivnom su time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnika kredita kao potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, obzirom da je jednino banka imala saznanja o tome koji parametri od utjecaja u buduće po kojima će doći do promjene kamatne stope, pa po tome buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva koju će odrediti jednostrano odlukom banka, nije bila određena niti odrediva.

45.Iz sadržaja ugovora o kreditu sud nije našao da bi tužiteljica dala pristanak na promjenu kriterija i parametara na temelju kojih je promijenjena kamatna stopa, a koji nisu jasno ni navedeni, odnosno nisu uopće navedeni u ugovoru, a niti je prednik tužiteljice imao bilo kakvih saznanja o tome u momentu zaključenja ugovora o kreditu što nedvojbeno ukazuje na nepošten odnos banke prema predniku tužiteljice što tužiteljici daje za pravo da u ovom postupku zahtjeva isplatu razlike između iznosa redovne kamate obračunate po osnovi ugovora o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa uspoređujući iznos kamatne stope koju je vještak uzimao u obzir prilikom izračuna za spomenuto razdoblje kao i valuta tečaja, a koju visinu kamatne stope i valutu tečaja tužitelj ni tuženik ne osporavaju.

46.Slijedom navedenog obzirom da je ovaj sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik postupio protivno osnovnim načelima ZOO, Uredbama Evropske unije, a posebno i Direktive 93 što obvezuje ugovorne stranke, to je osnovan i tužbeni zahtjev na isplatu sukladno članku 323 st. 1 ZOO-a po kojem u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće , ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnova po odredbi članka 1111. ZOO-a .

47.Kako je po provedenom financijskom vještačenju utvrđeno da je tužiteljica temeljem naprijed navedenih ništetnih odredbi preplatila tuženiku na ime više uplaćene kamate i valute tečaja koja se je mijenjala jednostranom odlukom banke što nije sporno u odnosu na ugovorenu u iznosu 4.954,35 € to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti sa pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 29 st. 2. ZOO i članka 30. st. 2 Ovršnog zakona ("NN" broj 112,25/13 i 94/14, 131/20), te presuditi kao u točkama 1., 2., i 3 pravorijeka presude.

48.Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154 st.1, 155. 156.i164. ZPP-a kao i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: OT), pa je tužiteljici obzirom na popisani trošak po Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. OT priznat kao opravdan trošak za sastav tužbe, zastupanja na održanim ročištima 25. svibnja 2022. godine , 25. listopada 2023. godine, 13. ožujka 2025. godine, i 27. svibnja 2025. godine, te sastav podnesaka od dana 17. svibnja 2022. godine, 26. lipnja2023. godine, 16. listopada 2023. godine, i 6 ožujka 2025. godine svaka radnja po 100 bodova što je 900 bodova , a bod je 2 € što je ukupno 1800,00€ i sa 25 % PDV-a od 450,00€ je 2.250,00€ te kad se ovom trošku doda i trošak vještačenja 464,53 i 150,00€, te pristojba tužbe 100,87 i presude u iznosu od 96,00 € i sveukupno je priznat trošak u iznosu od 3.061,40 € koji trošak je dužan naknaditi tuženik tužiteljici sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude 22. rujna 2025. godine do konačne isplate sukladno odredbi članka 30. st. 2 Ovršnog zakona ("NN" broj 112,25/13 i 94/14, 131/20, dalje: OZ-a ).

U Šibeniku, dana 22. rujna 2025. godine

SUDAC

Anđelka Bagić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Županijski sud u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.

DN-a:

- kao na zapisniku objave i dostave od dana 22. rujna 2025