Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-3559/2019-42

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja JL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Petru Tomljanoviću odvjetniku iz Senja, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, (kao pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), Slavonska avenija 6, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupani po Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon zaključene glavne rasprave 6. rujna 2024. i izvršene objave 22. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetni su, u Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. kolovoza 2004.g. solemniziran od strane javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-1425/2004 dana 17. kolovoza 2004.g. sklopljen između tužitelja JL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tužene Addiko Bank d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Slavonska avenija 6, ranije upisana pod tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANfl d.d. Zagreb kao banke i kreditora, odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata stopa promjenjiva i to odredbe članaka:

„čl. 6. st. Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu od dana izračunavanja kredita izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“

II.

Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 1.291,16 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od

3,56 EUR od 30.9.2007.g. do isplate

3,60 EUR od 31.10.2007.g. do isplate

3,48 EUR od 30.11.2007.g. do isplate

3,55 EUR od 31.12.2007.g. do isplate

3,51 EUR od 31.1.2008.g. do isplate

3,56 EUR od 29.2.2008.g. do isplate

13,37 EUR od 31.3.2008.g. do isplate

13,62 EUR od 30.4.2008.g. do isplate

13,52 EUR od 31.5.2008.g. do isplate

13,25 EUR od 30.6.2008.g. do isplate

13,21 EUR od 31.7.2008.g. do isplate

13,06 EUR od 31.8.2008.g. do isplate

12,94 EUR od 30.9.2008.g. do isplate

20,22 EUR od 31.10.2008.g. do isplate

21,32 EUR od 30.11.2008.g. do isplate

21,85 EUR od 31.12.2008.g. do isplate

20,72 EUR od 31.1.2009.g. do isplate

22,23 EUR od 28.2.2009.g. do isplate

22,11 EUR od 31.3.2009.g. do isplate

22,67 EUR od 30.4.2009.g. do isplate

21,82 EUR od 31.5.2009.g. do isplate

21,71 EUR od 30.6.2009.g. do isplate

21,43 EUR od 31.7.2009.g. do isplate

21,41 EUR od 31.8.2009.g. do isplate

20,87 EUR od 30.9.2009.g. do isplate

21,18 EUR od 31.10.2009.g. do isplate

20,73 EUR od 30.11.2009.g. do isplate

20,85 EUR od 31.12.2009.g. do isplate

20,67 EUR od 31.1.2010.g. do isplate

21,13 EUR od 28.2.2010.g. do isplate

21,31 EUR od 31.3.2010.g. do isplate

21,09 EUR od 30.4.2010.g. do isplate

21,31 EUR od 31.5.2010.g. do isplate

21,73 EUR od 30.6.2010.g. do isplate

22,12 EUR od 31.7.2010.g. do isplate

22,38 EUR od 31.8.2010.g. do isplate

22,08 EUR od 30.9.2010.g. do isplate

23,25 EUR od 31.10.2010.g. do isplate

22,45 EUR od 30.11.2010.g. do isplate

19,02 EUR od 31.12.2010.g. do isplate

19,64 EUR od 31.1.2011.g. do isplate

19,82 EUR od 28.2.2011.g. do isplate

19,23 EUR od 31.3.2011.g. do isplate

19,11 EUR od 30.4.2011.g. do isplate

18,97 EUR od 31.5.2011.g. do isplate

19,67 EUR od 30.6.2011.g. do isplate

20,19 EUR od 31.7.2011.g. do isplate

20,74 EUR od 31.8.2011.g. do isplate

21,42 EUR od 30.9.2011.g. do isplate

17,02 EUR od 31.10.2011.g. do isplate

16,69 EUR od 30.11.2011.g. do isplate

16,55 EUR od 31.12.2011.g. do isplate

16,47 EUR od 31.1.2012.g. do isplate

16,71 EUR od 29.2.2012.g. do isplate

16,77 EUR od 31.3.2012.g. do isplate

16,61 EUR od 30.4.2012.g. do isplate

16,38 EUR od 31.5.2012.g. do isplate

16,35 EUR od 30.6.2012.g. do isplate

16,30 EUR od 31.7.2012.g. do isplate

16,07 EUR od 31.8.2012.g. do isplate

15,91 EUR od 30.9.2012.g. do isplate

15,53 EUR od 31.10.2012.g. do isplate

15,61 EUR od 30.11.2012.g. do isplate

15,61 EUR od 31.12.2012.g. do isplate

15,43 EUR od 31.1.2013.g. do isplate

15,16 EUR od 28.2.2013.g. do isplate

14,99 EUR od 31.3.2013.g. do isplate

14,81 EUR od 30.4.2013.g. do isplate

14,96 EUR od 31.5.2013.g. do isplate

14,44 EUR od 30.6.2013.g. do isplate

14,30 EUR od 31.7.2013.g. do isplate

14,11 EUR od 31.8.2013.g. do isplate

14,01 EUR od 30.9.2013.g. do isplate

13,96 EUR od 31.10.2013.g. do isplate

13,93 EUR od 30.11.2013.g. do isplate

13,80 EUR od 31.12.2013.g. do isplate

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje od 1. kolovoza 2015. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III

Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetni su, u Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. kolovoza 2004.g. solemniziran od strane javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-1425/2004 dana 17. kolovoza 2004.g. sklopljen između tužitelja JL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) [adresa] kao korisnika kredita i tužene Addiko Bank d.d. (OIB: [osobni identifikacijski broj]) Zagreb, Slavonska avenija 6, ranije upisana pod tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANfl d.d. Zagreb kao banke i kreditora, odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da su glavnica i povrat obveza iz kredita vezani uz valutu švicarski franak (CHF) i to odredbe članaka:

„čl. 2. st. 1. … u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.000,00 CHF (slovima: tridesetčetiritisuće švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita“

„čl.3. st. I. … iznosa od 34.000,00 CHF (slovima: tridesetčetiritisuće švicarskih franaka)“

„čl. 3. st. II. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 273,32 CHF (slovima: dvjestosedamdesettri švicarskih franaka i 32/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke … Kamata se obračuna u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 3.087,32 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:

0,84 EUR od 30.9.2004.g. do isplate

3,49 EUR od 31.10.2004.g. do isplate

6,68 EUR od 30.11.2004.g. do isplate

3,95 EUR od 31.12.2004.g. do isplate

2,36 EUR od 31.1.2005.g. do isplate

2,95 EUR od 28.2.2005.g. do isplate

1,14 EUR od 31.3.2005.g. do isplate

0,93 EUR od 31.12.2008.g. do isplate

5,03 EUR od 28.2.2009.g. do isplate

4,67 EUR od 31.3.2009.g. do isplate

9,72 EUR od 30.4.2009.g. do isplate

3,72 EUR od 31.5.2009.g. do isplate

3,61 EUR od 30.6.2009.g. do isplate

2,06 EUR od 31.7.2009.g. do isplate

2,59 EUR od 31.8.2009.g. do isplate

2,16 EUR od 31.10.2009.g. do isplate

0,98 EUR od 31.12.2009.g. do isplate

0,31 EUR od 31.1.2010.g. do isplate

4,79 EUR od 28.2.2010.g. do isplate

7,00 EUR od 31.3.2010.g. do isplate

6,09 EUR od 30.4.2010.g. do isplate

8,69 EUR od 31.5.2010.g. do isplate

12,99 EUR od 30.6.2010.g. do isplate

17,14 EUR od 31.7.2010.g. do isplate

20,25 EUR od 31.8.2010.g. do isplate

18,67 EUR od 30.9.2010.g. do isplate

29,55 EUR od 31.10.2010.g. do isplate

23,75 EUR od 30.11.2010.g. do isplate

26,25 EUR od 31.12.2010.g. do isplate

33,66 EUR od 31.1.2011.g. do isplate

36,68 EUR od 28.2.2011.g. do isplate

31,76 EUR od 31.3.2011.g. do isplate

31,54 EUR od 30.4.2011.g. do isplate

31,34 EUR od 31.5.2011.g. do isplate

39,99 EUR od 30.6.2011.g. do isplate

46,83 EUR od 31.7.2011.g. do isplate

54,17 EUR od 31.8.2011.g. do isplate

63,06 EUR od 30.9.2011.g. do isplate

48,78 EUR od 31.10.2011.g. do isplate

46,09 EUR od 30.11.2011.g. do isplate

45,74 EUR od 31.12.2011.g. do isplate

46,18 EUR od 31.1.2012.g. do isplate

50,84 EUR od 29.2.2012.g. do isplate

53,26 EUR od 31.3.2012.g. do isplate

52,76 EUR od 30.4.2012.g. do isplate

51,36 EUR od 31.5.2012.g. do isplate

52,60 EUR od 30.6.2012.g. do isplate

53,61 EUR od 31.7.2012.g. do isplate

52,15 EUR od 31.8.2012.g. do isplate

51,70 EUR od 30.9.2012.g. do isplate

48,10 EUR od 31.10.2012.g. do isplate

50,93 EUR od 30.11.2012.g. do isplate

52,89 EUR od 31.12.2012.g. do isplate

52,23 EUR od 31.1.2013.g. do isplate

50,08 EUR od 28.2.2013.g. do isplate

49,60 EUR od 31.3.2013.g. do isplate

48,98 EUR od 30.4.2013.g. do isplate

53,11 EUR od 31.5.2013.g. do isplate

47,23 EUR od 30.6.2013.g. do isplate

47,36 EUR od 31.7.2013.g. do isplate

46,50 EUR od 31.8.2013.g. do isplate

47,13 EUR od 30.9.2013.g. do isplate

48,54 EUR od 31.10.2013.g. do isplate

50,46 EUR od 30.11.2013.g. do isplate

50,54 EUR od 31.12.2013.g. do isplate

52,28 EUR od 31.1.2014.g. do isplate

48,80 EUR od 28.2.2014.g. do isplate

51,27 EUR od 31.3.2014.g. do isplate

53,81 EUR od 30.4.2014.g. do isplate

53,04 EUR od 31.5.2014.g. do isplate

50,60 EUR od 30.6.2014.g. do isplate

50,45 EUR od 31.7.2014.g. do isplate

51,88 EUR od 31.8.2014.g. do isplate

53,55 EUR od 30.9.2014.g. do isplate

53,42 EUR od 31.10.2014.g. do isplate

53,13 EUR od 30.11.2014.g. do isplate

56,09 EUR od 31.12.2014.g. do isplate

56,34 EUR od 31.1.2015.g. do isplate

56,88 EUR od 28.2.2015.g. do isplate

56,52 EUR od 31.3.2015.g. do isplate

56,52 EUR od 30.4.2015.g. do isplate

56,52 EUR od 31.5.2015.g. do isplate

56,52 EUR od 30.6.2015.g. do isplate

56,52 EUR od 31.7.2015.g. do isplate

56,52 EUR od 31.8.2015.g. do isplate

56,52 EUR od 31.1.2015.g. do isplate

V. Nalaže se tuženoj da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.250,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

„čl.3. st. I. … iznosa od 34.000,00 CHF (slovima: tridesetčetiritisuće švicarskih franaka)“

VII. S preostalim dijelom kondemnatornog zahtjeva iznad dosuđenog u stavku 2. i 4. izreke presude pa do iznosa obuhvaćenih tužbeni zahtjevom u visini od 2.121,99 EUR s osnove promjenjive kamatne stope, odnosno do visine 4.217,07 EUR s osnove valutne klauzule tužitelj se odbija kao sa previsoko postavljenim zahtjevom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je 16. kolovoza 2004. sa prednikom tuženika zaključio Ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio novčani iznos od 34.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste važeće na dan korištenja kredita, koja sredstava je utrošio za kupnju nekretnine potrebne za stanovanje. Istakao je da je ugovorom ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke, o kojim odredbama stranke nisu pregovarale. Objasnio je da prethodno zaključenju ugovora nije bio upoznat o mogućem povećanom riziku promjene vrijednosti valute ugovora koja bi bitno utjecala na visinu njegove obveze prema banci za vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Istakao je da je banka, bez njegovog upoznavanja sa parametrima koji utječu na takvu promjenu, u nekoliko navrata mijenjala ugovorenu kamatnu stopu što je posljedično utjecalo na njegovu obvezu s obzirom da se mijenjala visina mjesečnog anuiteta.

2. Predmetne ugovorne odredbe smatrao je nerazumljivim s obzirom da mu nisu bili poznati kriteriji koje je banka cijenila prilikom takvih promjena. Cijenio je da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje čine neodređenu obvezu za korisnika kredita i time ga stavljaju u nepovoljan položaj u odnosu na drugog suugovaratelja.

3. Navedene odredbe ugovora, istakao je da mu kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno naglasio da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, način obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost provjerom jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. S tim u svezi, napomenuo je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača koji nije objektivno bio u mogućnosti cijeniti aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke.

4. Pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, smatrao je da odluke sudova ( Pž-7129/13 i Pž-6632/17 ) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Pri tome se pozvao na sadržaj obrazloženja presude VTS RH gdje se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi, cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate, budući se radi o nerazumljivim odredbama prosječnom potrošaču, s obzirom da u ugovoru ne postoje razumljivi kriteriji po kojima je mogao utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Također, pozvao se i na zauzeti pravni stav prema kojem je banka u razdoblju od 01.01.2024. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prethodno ugovaranju nije informirala korisnike kao potrošače o bitnim parametrima koji utječu na zaključenje ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5. Cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o zaključenju tipskog ugovora o čijim se odredbama između ugovornih strana nije pregovaralo, smatrao je da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na njegovu štetu kao potrošača. Stoga je smatrao je da su ranije navedene ugovorne odredbe djelomično pravno nevaljane, odnosno ništetne.

6. Tijekom trajanja ugovornog odnosa, naveo je da je sa tuženikom zaključio Dodatak ugovoru čime je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro te mu je ispostavljen novi Euro otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta.

7. S obzirom na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli, anuliranjem njezinih negativnih učinaka na obračun stanja glavnice te uspostavom činjenične situacije u kojoj bi se nalazio da se navedena CHF klauzula nije primjenjivala, stanje neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu, odnosno primjenom tečaja koji je važio na dan isplate kredita iznosilo bi manje od glavnice koja je utvrđena u valuti EUR na dan konverzije. Smatrao je da provedbom konverzije i uspostavom nove EUR neotplaćene glavnice nije obeštećen u cijelosti na način da je vraćen u onu poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti je provedbom konverzije zadužen za iznos glavnice koji je viši od iznosa glavnice obračunate prema ugovorenom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita.

8. U odnosu na zahtjev, prvotno je istaknuo zahtjev skladno odredbi članka 186.b ZPP-a, da se tuženika obveže na dostavu dokumentacije koja se odnosi na navedeni ugovorni odnos. Uz navedeni zahtjev istakao je deklaratorni i kondemnatorni zahtjev te predložio da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu članka 6. citiranog Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i dijelovi članaka 2. i 3. Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, odnosno da se glavnica i povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu CHF. U odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva, pozvao se na odredbu članka 323. ZOO-a, cijeneći da je stranka ugovora u obvezi vratiti ono što je temeljem ništetnih ugovornih odredaba primila, smatrajući da je tuženik u obvezi pri tome kao nepoštena ugovorna strana isplatiti preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF valuti, kao i zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni preplaćeni iznos s navedenih osnova od dospijeća pa do isplate.

9. Predložio je da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev i utvrdi ništetnim dijelove odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli u CHF, uz obvezu tuženika na isplatu nepripadno primljenog iznosa po osnovi naplaćene kamate u visini od 15.988,17 kn, a po osnovi tečajne razlike u visini od 31.773,48 kn, sve uvećano za sporedna davanja, kao i naknadu prouzročenog parničnog troška, također uvećanog za sporedna davanja tekuća o presuđenja pa do isplate.

10. Ustrajući kod činjeničnih utvrđenja kao u tužbi, tužitelj je nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, postavio konačan tužbeni zahtjev na način da je ustrajući kod ranijeg deklaratornog zahtjeva, zatražio s osnova promjenjive kamatne stope isplatu preplaćenog iznosa u visini od 1.291,16 Eura sa pripadajućim zakonskom zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni preplaćeni iznos sa navedene osnove od dospijeća pa do isplate, do je s osnova tečajne razlike potraživao isplatu preplaćenog iznosa u visini od 3.087,32 Eura također sa sporednim davanjima tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Ustrajao je kod zahtjeva za naknadom parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

11. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je prvenstveno istakao nedopustivost postavljanja zahtjeva usmjerenog na nalaganje dostave relevantne dokumentacije, smatrajući da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti predviđeni odredbom članka 186.b ZPP-a. Podredno, ocijenio je neosnovanim tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.

12. Ne sporeći zaključenje prvotnog ugovora, istakao je da su stranke tijekom vremena zaključile Dodatak ugovora skladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a nakon što je tužitelju dostavio izračun konverzije kredita. Zaključenjem navedenog Dodatka izvršena je konverzija ugovora. Smatrao je da je tužitelj pogrešno koncipirao tužbu na način kao da je prvotni ugovor na snazi, iako je on prestao postojati zaključenjem Dodatka ugovoru. Pri tome se pozvao na sudsku praksu koja je zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora.

13. Cijeneći navedeni stav, istakao je da u konkretnom slučaju ne postoji povreda koju je potrebno ukloniti, odnosno utvrditi postojanje povrede kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno ukloniti.

14. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, pozvao se na odluku VSRH poslovni broj: Gos 1/ 2019. od 4. ožujka 2020., smatrajući da tužitelj u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom, ne može isticati kondemnatoran zahtjev u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu.

15. Otklonio je isticanu ništetnost ugovornih odredaba osnovnog ugovora na koje se protustranka poziva, cijeneći da se radi pravno valjanim ugovornim odredbama o kojima su stranke pregovarale prethodno zaključenju ugovora.

16. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, istakao je prigovor pomanjkanja pravnog interesa na strani tužitelja smatrajući da je isti izvršenom konverzijom u potpunosti obeštećen čime je u potpunosti ostvario pravnu zaštitu.

17. Kada bi se tijekom postupka utvrđivala pravna valjanost ugovornih odredaba na koje ukazuje tužitelj, istakao je da je ugovorena valutna klauzula bila u skladu sa odredbom članka 22. ZOO-a, i time na zakonu osnovana. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, istakao je legitimno pravo takvog ugovaranja. Suprotno tužitelju, smatrao je da je isti prije zaključenja ugovora u dovoljnoj mjeri bio informiran o svim ugovornim odredbama kako bi nesmetano mogao donijeti odluku o prihvaćanju zaključenja istoga. Posebno je naglasio da su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope bili jasno razrađeni u Općim uvjetima poslovanja istoga, zbog čega je tužitelj mogao biti upoznat sa istima. Posebno je napomenuo da niti jedna kamatna stopa nije prelazila zakonom najviše dopuštenu stopu ugovorne kamate, kao i da je volja stranaka bilo ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

18. Posebno je naglasio da tužitelj nakon konverzije nema pravo potraživati povrat po osnovnom ugovoru, koji de facto ne postoji. Dodatak ugovora predstavlja novu pravnu osnovu, koju je tužitelj prihvatio dobrovoljno te veže ugovorne strane.

19. Kada bi sud cijenio osnovanim postavljeni kondemnatorni zahtjev, istakao je prigovor zastare. Smatrao je da na konkretni slučaj valja primijeniti odredbu članka 226. stavak 2. ZOO-a, s obzirom da se radi o povremenim anuitetima koje potraživanje zastarijeva za tri godine od dospjelosti .Cijeneći utuženje smatrao je da je zahtjev obuhvaćen zastarom. Ukoliko bi se cijenilo da je zahtjev za isplatom temeljen na stjecanju bez osnove,t ada bi valjalo primijeniti opći zastarni rok te bi utužena tražbina također bila obuhvaćena zastarom. Smatrao je pri tome da je potrebno cijeniti zastarni rok koji teče od samog zaključenja ništetnog ugovora.

20. Suprotno tužitelju, smatrao je da na konkretan slučaj nije moguće primijeniti odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih prava potrošača na koji se isti pozivao. To stoga jer u navedenom postupku zaštita pružena na apstraktnoj razini te se ne može primijeniti na pojedinačni konkretan slučaj.

21. Stoga je smatrao da se tužitelj pogrešno poziva na nastalu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Napadane ugovorne odredbe cijenio je jasnim, razumljivim i uočljivim, zbog čega nije moguće primijeniti test razmjernosti na koji se poziva tužitelj, jer iste ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

22. Smatrajući da je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, predložio je njegovo odbijanje, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećano za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

23. U odnosu na konačan tužbeni zahtjev, istakao je da je tužitelj djelomično povukao dio kondemnatornog zahtjeva ističući manji zahtjev od postavljenog u tužbi, čemu se protivio. Smatrao je da ukoliko sud bude cijenio da je na strani tužitelja došlo do preplate izvršenim isplatama, da bi istu valjalo umanjiti za visinu utvrđene „negativne razlike“.

24. Tužitelj je u cijelosti otklonio navode odgovora na tubu i očitovanja kao neosnovane. Smatrao je da mu pripada pravo na postavljeni manifestacijski zahtjev, kao i da ima pravni interes za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva. Smatrao je da ništetne odredbe ne mogu naknadno kovalidirati te da je Dodatkom ugovora od 27. siječnja 2016. doveden u situaciju u kojoj bi bio da je od početka kreditnog odnosa bio ugovoren kredit sa valutnom klauzulom u EUR, što s obzirom na sadržaj deklaratornog zahtjeva ne predstavlja obeštećenje u cijelosti.

25. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u Ugovor o kreditu i Dodatak ugovora, uvidom u otplatni plan za predmetni osnovni ugovor, uvidom u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja, čitanjem Obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke te saslušanjem svjedoka ŽL. Proveo je dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

26. Sud nije prihvatio istaknute personalne prijedloge tuženika smatrajući iste irelevantnim za ishod spora. Također, nije cijenio kao dokaz pisanu izjavu predloženog svjedoka JLŽ. Takav sadržaj po procesnim propisima nema vrijednost dokaza. Korištenje iste kao dokaza bilo bi protivno načelu kontradiktornosti kao osnovnom načelu procesnog prava. Izjava ne omogućava sudu i strankama ispitivanje svjedoka i vrednovanje tako navedenog sadržaja. Tuženik, iako podredno ističući prijedlog njezinog saslušanja nije naveo okolnosti na koje bi ista bila pozvana svijedočiti, a koje bi bile relevantne za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja.

27. Podredno se ističe, da je svjedok u kritično vrijeme bio rukovoditelj kod pravnog prednika tuženika koji nije sudjelovao u radu sa strankama koje su zaključivale ovakve vrste ugovora. Takav slijed je upravo i naveden u pismenoj izjavi.

28. Ocjenom svih provedenih dokaza kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora i isplatu preplaćenog s osnove valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, djelomično osnovan, kao i daljnji kondemnatorni zahtjev.

29. To stoga jer je tuženik konačno postavljenim zahtjevom umanjio ukupnost prvotno postavljenog kondemnatornog zahtjeva i to kako s osnove isplate preplaćenog iznosa promjenjivih kamatnih stopa, tako i s osnove valutne klauzule. Isti je naime u tužbi s osnove promjenjive kamatne stope zatražio iznos u visini od 2.121,99 EUR, dok je konačnim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa u visini od 1.291,16 EUR, dok je s osnova valutne klauzule u tužbi potraživao isplatu iznosa od 4.217,07 EUR, dok je u konačno postavljenom zahtjevu s te osnove potraživao iznos od 3.087,32 EUR .

30. Kako se tuženik protivio povlačenju dijela zahtjeva, a tužitelj se nije odrekao istoga, sud je bio pozvan donositi odluku o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu u tužbi glede dijela kondemnatornoga zahtjeva. Podredno se navodi kao deklaratorni zahtjev obuhvaćen konačno postavljenim zahtjevom istovjetan postavljenom u tužbi.

31. Između stranaka nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu, kao i zaključenje Dodatka ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euru.

32. U odnosu na meritum, sporan je osnov kao i visina postavljenog zahtjeva, s obzirom da tuženik smatra da je u konkretnom slučaju izvršenom konverzijom prestao postojati osnovni ugovor zbog čega se tužitelj neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog. Također je sporno isticanje tužitelja da se osnovanost deklaratornog zahtjeva temelji na iznijetom pravnom stavu i činjeničnim utvrđenjima iznijetim u kolektivnom sporu.

33. Isticanje pomanjkanja pravnog interesa tužitelja za pokretanje ovosudnog postupka, sud je posebno cijenio u odnosu na deklaratoran, odnosno kondemnatoran dio zahtjeva.

34. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka tijekom 2016., kojim je tužitelj pristao na konverziju kredita, ugovorni odnos u cijelosti izmijenjen zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa, zbog čega je tužitelj zaključenjem Dodatka od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura slijedom čega isti nema osnova potraživati utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno dijelova ugovora o kreditu jer više ne postoji tražbina vezane za valutu CHF i kamate, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

35. Isticanje da bi pristankom tužitelja na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana, ne proizlazi iz odredaba Zakona i izmjeni i dopuni Zakona o potrošačima kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona , na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Dodatak, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

36. Valja posebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.

37. U svezi navedenog, tuženik iskrivljuje pravni stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. Sud je u navedenoj odluci odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868 / 2018 od 12. rujna 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.

38. Tužitelj je ovosudnim postupkom zatražio pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača tada na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku, kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, valja cijeniti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama ZZP-a, odnosno odredbama ZID ZZP-a, kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.

39. Tužitelj stoga po stavu suda ima pravni interes postaviti u sporu deklaratorni zahtjev, odnosno tražiti utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora ili dijelova osnovnog ugovora, jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Slijedom navedenog, tužitelj imao pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijelova ugovora.

40. Kada govorimo o pravnom interesu tužitelja za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 o kojem je ranije bilo govora u ovosudnom obrazloženju.

41. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji je postavio tužitelj, valja istaći da je odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju.

42. Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ili anexa osnovnog ugovora kojim je ista provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju mu jamče zakoni i Direktiva te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. ZZP-a, kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.

43. Predmetnim Dodatkom kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim dodatkom ugovora isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti Euro. Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u cijelosti izmijenjen, slijedom čega su prestale obveze ugovornih strana iz osnovnog ugovora koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu CHF te kamate kao ugovorne odredbe .

44. Podredno se navodi da pravni interes potrošača, kada govorimo o kondemnatornom zahtjevu u slučaju njegovog osporavanja, moguće je provjeriti i opravdati financijskim vještačenjem koje je tužitelj u tužbi i predložio da se provede tijekom postupka. Rezimirajući sve ranije navedeno, mišljenje je ovoga suda da na strani tužitelja u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.

45. Isticanje tuženika da tužitelj ne bi postavio tužbeni zahtjev skladno odredbi članka 186. B stavak 3. ZPP-a s obzirom da je za tako postavljanje bilo potrebno ispuniti određene pretpostavke koje su izostale, ovaj sud nije cijenio. Valja istaći da je tužitelj prilikom postavljanja tužbenoga zahtjeva prvotno predložio donošenje odluke kojom će se naložiti tuženiku da dostavi određene isprave, da bi potom istakao petit tužbenog zahtjeva koji je bio ne samo odrediv nego i određen, zbog čega valja cijeniti da je time u potpunosti postupio skladno odredbama ZPP-a koje reguliraju institut tužbe. U takvoj pravnoj situaciji određenosti deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, ovaj sud nije cijenio jesu li bili ispunjeni uvjeti za postavljanje manifestacijskog zahtjeva jer je isto suvišno.

46. Isticanje tuženika da se tužitelj u konkretnom slučaju neosnovano poziva, kada govorimo o činjeničnim i pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora koji je vođen, na odredbu članka 502 c. ZPP-a, temeljem koje bi sud bio pozvan prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja, cijeniti odluke donesene u navedenom postupku bez utvrđivanja istaknutih činjenica tijekom postupka, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

47. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

48. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da određene banke u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

49. VSRH u svojoj je odluci poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

50. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je da su utužene banke ( Zagrebačka banka, PBZ, ERSTE bank, Raiffeisen bank, Hypo-Adria- Bank, OTP bank, Splitska Banka, Volsk banka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

51. Stoga ovaj sud cijeni da je prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu pozvan postupiti prema odredbi članka 502 c. ZPP-a, koja obvezuje sud primijeniti prilikom donošenja odluke o osnovanosti takvog zahtjeva pravna i činjenična utvrđena iz ranije navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu.

52. Činjenica da ZPP-a, na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, nije sadržavao odredbu o obvezujućem učinku ranijih odluka na konkretan slučaj, po stavu ovoga suda nije relevantna s obzirom na ranije navedenu procesnu odredbu koja obvezuje prvostupanjski sud.

53. Isticanje tuženika o neprimjenjivosti odluka donesenih u kolektivnom sporu na konkretan slučaj s obzirom da je zahtjev temeljen s osnove stjecanja bez osnove, a ne s osnove naknade štete, ovaj sud nije cijenio osnovanim. Tužiteljev zahtjev se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane ( potrošača ) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje obveze je ispunio temeljem pravno nevaljanih odredbi. Kondemnatornim zahtjevom potražuje da mu se isplati imovinu koju je druga ugovorna strana stekla bez osnova, s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na takvoj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa donesena je pravomoćna odluka.

54. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio sa prednikom tuženika, proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope koja je ugovorena člankom 6. citiranog ugovora. Prema istoj banka je ovlaštena i izvršiti promjenu kamatne stope ukoliko se korisnik kredita ne bude pridržavao svih ugovorenih obveza. Člankom 2. i 3. ugovorena je valutna klauzula CHF.

55. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prethodno zaključenju ugovora tužitelj bio od strane banke informiran o značenju zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF te kakvim se mogućim posljedicama izlaže. Također, isticao je da je tužitelj od strane banke bio upoznat sa eventualno mogućim promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, zbog čega je isti mogao shvatiti opseg svojih budućih obveza iz ugovora. Navedeni slijed, izričito je osporen od strane tužitelja koji je isticao da ga banka prethodno zaključenju ugovora nije informirala o specifičnosti valutne klauzule, odnosno objasnila posljedice ugovornih odredaba na njegove buduće obveze.

56. Unatoč primjeni stavova i zaključka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, sud je tijekom postupka utvrđivao relevantne činjenice koje se odnose na tijek pregovaranja ugovornih strana prethodno zaključenju osnovnog ugovora o kreditu i informiranosti tužitelja od strane pravnog prednika tuženika u svezi ugovorene valutne klauzule u CHF, odnosno promjenjive kamatne stope.

57. Iz iskaza saslušanog tužitelja, koji je sud ocijenio objektivnim, životnim i stoga istinitim, utvrđena je namjera tužitelja da ostvari kredit radi kupnje nekretnine kako bi riješio svoje stambeno pitanje. Kako mu je prednik tuženik ponudio ugovorenu vrstu kreditiranja, isti je prihvatio istaknutu ponudu i zaključio osnovni ugovor o kreditu. Prethodno zaključenju ugovora od djelatnika banke s kojim je razgovarao povodom zatražene usluge, nije stekao saznanje o razlici kreditnih aranžmana zavisno o valutnoj klauzuli u Euru, odnosno u CHF.

58. Ugovor mu je predočen po odobrenju već sastavljen radi potpisivanja. Djelatnik banke mu nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu mu nije objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, kao i da bi navedena promjena izvjesno mogla utjecati na njegove imovinske prilike. Unatoč isticanju stabilnog tečaja valute CHF, u trenutku zaključenja ugovora nije mu bila poznata visina ugovorom preuzete obveze koja se po zaključenju ugovora tijekom vremena promijenila. Uslijedila je znatna promjena tečaja valute CHF, kao i promjena kamatne stope, što je rezultiralo znatnim povećanjem anuiteta od početno ugovorenog, a što je rezultiralo znatnim financijskim opterećenjem istoga.

59. Zbog izuzetno visokih iznosa anuiteta, tužitelj je prihvatio zaključenje Dodatka osnovnog ugovora kako bi mu se ugovorna obveza obračunavala prema tečaju valute Euro. Prilikom zaključenja Dodatka, prednik tuženik ga nije upoznao o eventualnim pravima koja su mu pripadala s osnova do tada uplaćenih anuiteta koji su bili u relaciji sa valutom CHF.

60. Iako je tuženik isticao dobru informiranost tužitelja prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, tijekom postupka pruženim dokazima isto nije dokazao.

61. Iz saslušanja svjedoka ŽL, čiji iskaz je sud cijenio objektivnim i istinitim, utvrđeno je da se isti ne sjeća tužitelja pa posljedično tome mu nije poznato obraćanje tužitelja banci i tijeka pregovaranja. O pregovaranju i informiranosti tužitelja kao ugovorne strane, sud je isključivo mogao steći iz kazivanja tužitelja. Stoga je postupanje ugovornih strana u konkretnom slučaju bilo je moguće utvrditi isključivo iz stranačkog iskaza tužitelja, kao jednog od sudionika pregovaranja.

62. Sud smatra utvrđenim da je tužitelju upravo prednik tuženika ponudio zaključenje osnovnog ugovora sa valutom CHF te da to nije bila volja samog tužitelja. Isti je za to pružio argumentaciju koja je životna i logična.

63. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

64. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

65. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.

66. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

67. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

68. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope kako je to učinio pravni prednik tuženika u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka takvog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

69. Odredbom citiranog ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora , iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva".

70. Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju po zaključenju ugovornog odnosa.

71. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja bio objašnjen postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti, po stavu ovoga suda, nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.

72. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna.

73. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu pravni prednik tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

74. Slijedom navedenog, kako je predmetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredaba ZZP-a ništetna.

75. Ističe se da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne na način kako je to činio pravni prednik tuženika u konkretnom slučaju bez da je tužitelju ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu po zaključenju ugovora.

76. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.

77. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

78. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u Euru, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

79. Stav je ovoga suda da je i dio navedena odredba članka 3 ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku. Pri tome je sasvim irelevantna činjenica da prema projekciji pravnog prednika tuženika tužitelj nije bio kreditno sposoban za zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u Euro, dok je bio kreditno sposoban za zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, zbog čega je isti i iznio ponudu za zaključenje te vrste ugovora o kreditu. To stoga jer je tužitelj u situaciji adekvatne informiranosti bio pozvan odlučiti o navedenoj ponudi cijeneći predočene mu rizike koje takvo prihvaćanje nosi za njega, a što je izostalo zbog nedovoljne informiranosti istoga od strane drugog ugovaratelja.

80. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.

81. Zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.

82. Kada govorimo o navedenoj ugovornoj odredbi valja istaći da je obuhvaćen ništetnošću članak 3. stavak 2. citiranoga ugovora. Međutim, članka 2. stavak 1. i članka 3. stavak 1. u napadanom dijelu odredbe po mišljenju ovoga suda nije ništetan.

83. Naime, ugovorne strane su osnovnim ugovorom ugovorile iznos kredita i to u visini od 34.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Radi se o iznosu i načinu izračuna protuvrijednosti prema tečaju valute koja je ugovorena, a koji su svi parametri tužitelju morali, odnosno mogli biti poznati. S tim u svezi valja istaći da je neosnovano isticanje ništetnim iznosa od 34.000,00 CHF kako to stoji u članku 3. stavak 1. s obzirom da je tužitelju bio poznat navedeni novčani iznos kojeg je ugovarao sa bankom u trenutku pregovaranja i zaključenja samoga ugovora.

84. Predmetnim tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu preplaćenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, neovisno od izvršene konverzije. To stoga jer smatra da je unatoč izvršenoj konverziji isti oštećen primitkom iznosa od strane tuženika za što nema osnove.

85. U svom nalazu i mišljenju, stalni sudski vještak financijske struke dipl. oec Tomislav Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, istakao je da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je na ime kamata do konverzije kredita više uplatio iznos od 1.291,16 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF-a bio jedna tečaju na dan isplate kredita tužitelj je na ime tečajnih razlika više uplatio 3.087,32 EUR. U razdoblju otplate kredita do izvršene konverzije tužitelj bi na ime tečajnih razlika u utuženom razdoblju otplate kredita manje uplatio 337,75 EUR.

86. Dalje je naveo da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. sukladno odredbama ZID ZPK te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzul9om EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja pa tako i one koje su u nalazu iskazane kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu a ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik dugovao iznose ranije navedene. Izričit je bio u kazivanju o postojanju ne priznatog iznosa umanjene glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice na dan 30. rujna 2015.) koja iznosi 4.439,65 EUR. Konkluzija po vještaku je da je tuženik za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

87. Po mišljenju ovog suda provedenim vještačenjem je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj na ime ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora preplatio tuženiku ranije navedeni novčani iznos, kao i da nije dokazano da bi tuženik priznao određeni iznos preplate prilikom konverzije koji je uplatio u korist tužitelja, pa bi za takav iznos valjalo umanjiti tražbinu tužitelja.

88. U odnosu na kamatnu stopu koju je vještak cijenio prilikom izračuna tužiteljeve preplate, valja istaći da je u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa odredbom članka 26. stavak 3 ZOO-a, valjalo primijeniti kamatu čija stopa je određena u osnovnom ugovoru.

89. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

90. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF pravnog prednika tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužitelju. Na dosuđeni iznos glavnice tuženik je temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, u obvezi podmiriti tužitelju i sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni uplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate. To stoga jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Isti je stekao navedenu preplatu na ništetnim ugovornim odredbama.

91. Prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu valja istaći da je sud bio vezan prvotno postavljenim zahtjevom koji obuhvaća deklaratorni dio zahtjeva te kondemnatnorni dio zahtjeva koji je po svojoj visini veći od konačno postavljenog zahtjeva s navedene osnove. To stoga jer se tuženik protivio umanjenju tužbenog zahtjeva koje de facto predstavlja povlačenje dijela zahtjeva, a kako tužitelj u odnosu na taj dio nije se istoga odrekao, sud je bio pozvan donositi odluku o cjelokupnom zahtjevu.

92. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti usvojio dio deklaratornog zahtjeva kako je to ranije i obrazloženo u ovosudnom obrazloženju, kao i djelomično postavljen kondemnatorni zahtjev u tužbi i to do visine od 1.291,16 EUR s osnove preplate kamata, odnosno do iznosa od 3.087,32 EUR s osnove tečajne razlike, dok je u preostalom dijelu do postavljenog zahtjeva za isplatom kao u tužbi tužitelj odbijen sa tim dijelom zahtjeva kao previsoko postavljenim.

93. Istaknuti prigovor da bi prilikom dosude glavnice istu valjalo umanjiti za iznos tzv. negativne razlike, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

94. Tzv. negativna razlika predstavlja matematičku projekciju kod koje se cijeni razdoblje unutar otplatnog razdoblja kada je tečaj valute CHF bio manji od od tečaja valute CHF u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Dosuđena glavnica tužitelju temelji se na institutu stjecanja bez osnove. Prema navedenom pravnom institutu tražbinom se potražuje povrat imovine koja je stečena temeljem osnove koja je otpala. Kada govorimo o tzv. negativnoj razlici, po stavu suda izračun takvog sadržaja ne ukazuje da bi tužitelj ostvario imovinu označene vrijednosti koja mu ne bi pripadala, slijedom čega bi istu valjalo uračunati u ukupni zbroj tražbine i time istu umanjiti. Takav slijed moguće je apstraktno prikazati kroz matematički izračun, ali isti nije relevantan kada se utvrđuju prava i obveze ugovornih strana u sudskom postupku. Stoga ne postoji tražbina tuženika koju bi valjalo staviti u odnos sa tražbinom tužitelja kako bi se izvršio prijeboj, odnosno tražbina koju bi valjalo prebiti.

95. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

96. Tužitelj je istakao zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cjelokupnog ugovora, odnosno određenih dijelova ugovora, kao i daljnji zahtjev usmjeren na isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

97. Cijeneći vrstu spora koji je tužitelj pokrenuo, valja cijeniti stav VS RH iznijet na sjednici građanskog odjela od 2022. prema kojem zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa s osnova kamata zastara nastupa 13. lipnja 2019., a s osnove valutne klauzule 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena ovome sudu preporučenom pošiljkom 12. lipnja 2019., neovisno o činjenici što je zaprimljena na sudu 14. lipnja 2019., valja cijeniti trenutak predaje preporučene pošiljke (12. lipnja 2019.), slijedom čega zahtjev tužitelja s osnove kondemnatornoga dosuđenoga dijela nije obuhvaćen zastarom.

98. Pogrešno tuženik smatra da bi valjalo cijeniti trogodišnji zastrani rok propisan kod instituta naknade štete. Restitucijski zahtjev s oba osnova temelji se na institutu stjecanja bez osnove, a za koju tražbinu je zakonodavac propisao opći zastarni rok skladno odredbama ZOO-a, zbog čega je valjalo primijeniti kod ocjene navedenog prigovora petogodišnji zastarni rok.

99. Prilikom donošenja odluke o naknadi parničnog troška sud je pošao od odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a gdje je zakonodavac propisao da jedna stranka može biti pozvana naknaditi sve troškove protivne strane iako nije uspjela u sporu sa cjelokupnim zahtjevom, a radi se o razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

100. Tužitelj nije uspio sa deklaratornim dijelom svog zahtjeva u neznatnom dijelu, a također kada govorimo o kondemnatornom dijelu zahtjeva valja cijeniti da se radilo o neznatnom dijelu zahtjeva s kojim nije uspio.

101. Kako je tuženik osporavao osnovanost osnova i visinu postavljenog zahtjeva, bilo je potrebno provoditi sve dokazne radnje, zbog čega se ne može smatrati da su u odnosu na odbijajući dio zahtjeva provedene zasebne radnje koje se nisu odnosile na dosuđujući dio zahtjeva.

102. Tužitelju je dosuđen trošak prema troškovniku koji prileži spisu i to za sastav tužbe, sastav podnesaka od 8. prosinca 2020., 19. veljače 2021., 22. veljače 2021., 23. veljače 2021., 8. svibnja 2023. te 7. svibnja 2024., zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 26. svibnja 2023., 27. rujna 2023., 10. svibnja 2024. i 5. srpnja 2024., sve prema odredbama Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1. Dosuđen je PDV u visini od 25 % te predujam za provedeno vještačenje, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 3.250,00 EUR.

103. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

104. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. do VII. izreke presude.

U Rijeci, 22. rujna 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte