Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-652/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja OK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja u zamjeni EK, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Marijana Belčića u Osijeku i punomoćnice tužene NK, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Željke Radoš Radičević, odvjetnice u Osijeku, po objavi 22. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 3. stavka 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005, sklopljenog 20. rujna 2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju OK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 2.580,90 € (slovima: dvije tisuće petsto osamdeset eura devedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

- 1,60 EUR tekućom od 15.01.2009.

- 5,02 EUR tekućom od 15.02.2009.

- 7,81 EUR tekućom od 15.04.2009.

- 6,02 EUR tekućom od 15.05.2009.

- 5,60 EUR tekućom od 15.06.2009.

- 2,82 EUR tekućom od 15.06.2009.

- 0,17 EUR tekućom od 15.08.2009.

- 1,47 EUR tekućom od 15.08.2009.

- 2,92 EUR tekućom od 15.10.2009.

- 1,17 EUR tekućom od 15.10.2009.

- 0,51 EUR tekućom od 15.11.2009.

- 3,31 EUR tekućom od 15.01.2010.

- 5,71 EUR tekućom od 15.02.2010.

- 8,16 EUR tekućom od 15.03.2010.

- 7,63 EUR tekućom od 15.03.2010.

- 12,06 EUR tekućom od 15.05.2010.

- 10,63 EUR tekućom od 15.06.2010.

- 12,03 EUR tekućom od 15.06.2010.

- 22,21 EUR tekućom od 15.07.2010.

- 18,15 EUR tekućom od 15.08.2010.

- 29,67 EUR tekućom od 15.09.2010.

- 26,81 EUR tekućom od 15.10.2010

- 22,53 EUR tekućom od 15.12.2010.

- 25,24 EUR tekućom od 15.12.2010.

- 37,73 EUR tekućom od 15.01.2011.

- 36,26 EUR tekućom od 15.03.2011.

- 36,99 EUR tekućom od 15.04.2011.

- 35,45 EUR tekućom od 15.04.2011.

- 34,53 EUR tekućom od 15.05.2011.

- 45,12 EUR tekućom od 15.06.2011.

- 52,03 EUR tekućom od 15.07.2011.

- 57,22 EUR tekućom od 15.08.2011.

- 56,45 EUR tekućom od 15.09.2011.

- 50,37 EUR tekućom od 15.10.2011.

- 49,28 EUR tekućom od 15.11.2011.

- 48,53 EUR tekućom od 15.12.2011.

- 50,03 EUR tekućom od 15.01.2012.

- 55,70 EUR tekućom od 15.02.2012.

- 55,37 EUR tekućom od 15.03.2012.

- 53,91 EUR tekućom od 15.04.2012.

- 54,61 EUR tekućom od 15.06.2012.

- 56,15 EUR tekućom od 15.06.2012.

- 55,39 EUR tekućom od 15.07.2012.

- 54,62 EUR tekućom od 15.09.2012.

- 53,16 EUR tekućom od 15.09.2012.

- 49,60 EUR tekućom od 15.10.2012.

- 53,79 EUR tekućom od 15.11.2012.

- 54,53 EUR tekućom od 15.12.2012.

- 53,24 EUR tekućom od 15.01.2013.

- 47,43 EUR tekućom od 15.02.2013.

- 51,26 EUR tekućom od 15.03.2013.

- 53,01 EUR tekućom od 15.04.2013.

- 53,29 EUR tekućom od 15.05.2013.

- 48,92 EUR tekućom od 15.07.2013.

- 46,88 EUR tekućom od 15.08.2013.

- 48,66 EUR tekućom od 15.09.2013.

- 50,34 EUR tekućom od 15.10.2013.

- 53,67 EUR tekućom od 15.11.2013.

- 51,69 EUR tekućom od 15.12.2013.

- 52,85 EUR tekućom od 15.01.2014.

- 53,30 EUR tekućom od 15.02.2014.

- 54,01 EUR tekućom od 15.03.2014.

- 55,34 EUR tekućom od 15.04.2014.

- 54,71 EUR tekućom od 15.05.2014.

- 53,17 EUR tekućom od 15.06.2014.

- 52,90 EUR tekućom od 15.07.2014.

- 52,91 EUR tekućom od 15.08.2014.

- 54,72 EUR tekućom od 15.09.2014.

- 56,83 EUR tekućom od 15.10.2014.

- 55,70 EUR tekućom od 15.11.2014.

pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je neosnovan prigovor radi prebijanja te da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju za isplatu iznosa od 270,00 eura.

IV. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju OK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.952,95 eura (slovima: tisuću devetsto pedeset dva eura devedeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 9. lipnja 2023. navodi da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d., odnosno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da su tužitelj i tužena sklopili Ugovor o kreditu u kojem je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, da tužena prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužena je tužitelju od 15. srpnja 2007. pa do isplate naplatila iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova. Obzirom je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004.-31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što primi na temelju takve odredbe Ugovora. Citira odredbu članka 1111. stavka 1. i 3. ZOO-a, članka 1115. ZOO-a, članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.) i članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" 28/13.). Tužitelj predlaže da sud donese presudu:

"I. Nalaže se tuženoj da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčanu tražbinu u iznosu čiju će visinu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita, koji se novčani iznosi zbog ništetnosti ugovornih odredbi o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF imaju vratiti tužitelju, odrediti nakon što tužena dostavi sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) koja je predmet ovog spora, te nakon što se provede odgovarajuće financijsko vještačenje.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku od 15 dana ."

1.1. Na ročištu 14. listopada 2024. tužitelj je uredio točku 1. tužbenog zahtjeva na način da potražuje iznos 1.340,50 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom od 21. rujna 2005. pa do isplate time da će nakon provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja konačno postaviti tužbeni zahtjev obzirom na utvrđenje iz vještačenja.

1.2. Nakon što je sud tijekom dokaznog postupka proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje, tužitelj je podneskom od 3. travnja 2025. predložio da sud donese presudu kao u točkama I. i II. izreke presude.

2. U odgovoru na tužbu tužena prije svega ističe kako je tužbom trebalo obuhvatiti i TK iz [adresa] (sudužnik) te je predložila saslušanje tužitelja i sudužnika na okolnost otplate kredita i na okolnost uporabe sredstava iz predmetnog Ugovora o kreditu. Osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe da pravni prednik tužene, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. Kako Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, nema mjesta primjeni odredbe članka 502.c ZPP-a, obzirom se ista ne može primijeniti na predmetni postupak.

Kako je tužba podnesena 7. lipnja 2023., tužena ističe materijalnopravni prigovor zastare. Protivi se tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Ova tužba je prva i jedina tužba tužiteljice prema tuženoj po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe članka 241. ZOO-a. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno članku 225. ZOO-a. Tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupila je zastara.

Tužena navodi da ne postoje pretpostavke za usvajanjem zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe članka 186.b ZPP-a. Obzirom je tužitelj u posjedu tražene dokumentacije to nema osnove za postavljanje stupnjevite tužbe, pa predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. stavka 1. ZPP-a naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci.

Tužena smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tužitelj se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). U skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., 46/07., 79/07.) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tužena je dužna dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Tužena ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tužitelj ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe pozvao Banku, odnosno tuženu na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tužena smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate.

Tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tužene dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tužena osporava da bi sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14.), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Tužena smatra da su tužitelj i tužena pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, obzirom je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženoj s kojom je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, tužena je u tim pregovorima objasnila sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome je tužena, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovala sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tužena je u potpunosti postupala u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužitelju kao potrošaču predočila i učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Tužitelj je dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljala tužena. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sama tužena nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima). Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tužena kamatnu stopu nije mijenjala arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sama tužena kao banka najprikladnija za procjenu ovakvih faktora, pa je i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njezinoj diskreciji. Djelatnost tužene pod kontrolom je regulatora te ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tužena je i općenito aktivno radila na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, pa je oglasima upućenim svim klijentima upozoravala na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravala je potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tužene i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Tužena je aktivno radila na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF-u. Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. U trenutku sklapanja tužena nije mogla predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući nije razumno očekivati od tužene da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tužene da isključivo ona snosi valutni rizik.

Tužena se protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima članka 319. stavka 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (članak 4.-7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Neprihvatljivo je tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Sama udruga „POTROŠAČ- HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala je primjenu promjenjive kamatne stope. Tužena smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja, sud treba odbiti takav prijedlog te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Tužena osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tužena nije pala u zakašnjenje prema tužitelju, niti joj je obveza koju bi trebala ispuniti uopće izvjesna ili poznata. Kada se uzme u obzir da je tužena cijelo vrijeme trajanja ugovora postupala sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, nema govora da bi morala snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženoj, tada je ona za tu obvezu saznala tek primitkom presude, kada će joj sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženu na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženoj.

2.1. Na ročištu 14. listopada 2024. tužena je stavila prigovor radi prijeboja u iznosu od 270,00 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s osnove tzv. negativne tečajne razlike, odnosno iznosa koji je tužena izgubila kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita.

2.2. U podnesku od 26. svibnja 2025. tužena je iznijela kako je tužbom u točki I. tužbenog zahtjeva potraživana isplata neodređenog iznosa, s naznačenom vrijednosti predmeta spora od 1.340,50 eura, dok je tužitelj na ročištu 14. listopada 2024. specificirao svoje potraživanje i u točki I. postavio zahtjev za isplatom iznosa od 1.340,50 EUR na ime preplate valute, da bi podneskom od 3. travnja 2025. ponovno preinačio točku I. te sada na ime preplate potražuje iznos od 2.580,90 EUR. Protivi se učinjenoj preinaci, jer da je tužitelj mogao i prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva, a i sve do zaključenja prethodnog postupka postaviti točan iznos koji potražuje na ime preplate obzirom da je, nesporno, raspolagao svom potrebnom dokumentacijom. Protivi se povišenju potraživanja tužitelja i ističe prigovor zastare na potraživanja koja prelaze prvotno utuženih 1.340,50 eura.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (stranica 5 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-9/1533-3 od 27. veljače 2009. (stranica 6 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 od 20. rujna 2005. (stranica 10-16 spisa), specifikaciju uplata (stranica 17-19 spisa), otplatni plan (stranica 20-22 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 23-33 spisa), iskaz svjedokinje TK (stranica 82-83 spisa), iskaz tužitelja (stranica 83 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg iz Osijeka od 7. ožujka 2025. te od 13. ožujka 2025. (stranica 87-95, 101-108 spisa), iskaz vještaka (stranica 134-135 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nisu saslušani zaposlenik tužene, niti javni bilježnik Lidija Perić iz Osijeka, budući je tužena na ročištu 14. listopada 2024. odustala od izvođenja tih dokaznih prijedloga.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 od 20. rujna 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenom sa Slavonskom bankom d.d.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 20. rujna 2005. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Slavonska banka d.d. kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju kuće,

- da je ugovoren rok otplate kredita 9 (devet) godina (članak 3. točka 1.),

- da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća (članak 3. točka 4.),

- da prva rata dospijeva do 1. studenoga 2005. (članak 3. točka 5.),

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporna prije svega aktivna legitimacija tužitelja kao i je li tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. Nadalje je sporno, je li ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja, odnosno sporna je i osnovanost tuženičinog prigovora radi prebijanja.

8. Tužena je istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da je trebalo tužbom obuhvatiti i sudužnika, aludirajući pri tome da navodno korisnik kredita nije osobno plaćao pojedine anuitete kredita, već da je to činio i sudužnik.

8.1. Svjedokinja TK je iskazala da je kredit otplaćivao njezin suprug (ovdje tužitelj) na način da su mu svaki mjesec od plaće ustezane rate na ime iznosa kredita, dok iz iskaza tužitelja odnosno specifikacije uplata ne proizlazi da je netko drugi umjesto tužitelja otplaćivao kredit.

8.2. Kraj činjenice da je tužitelj sam otplaćivao i otplatio kredit, ne stoji prigovor tužene da je trebao kao tužitelj biti naznačen i sudužnik. Međutim, čak i pod pretpostavkom da je sudužnik ili netko drugi umjesto tužitelja podmirivao rate kredita, to ne bi utjecalo na aktivnu legitimaciju tužitelja u ovoj pravnoj stvari, iz razloga što je prvenstvena obveza otplate predmetnog kredita bila na tužitelju i on s te osnove ima pravo na sva potraživanja (vraćanja), a odnos između tužitelja i sudužnika će se rješavati kroz eventualni regres između njih. U obvezno pravnom odnosu na temelju predmetnog ugovora o kreditu prvenstveno su tužitelj i tužena, te je tužena ugovoreni iznos kredita isplatila tužitelju i on je bio u obvezi vratiti isti plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta. Interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženu ne oslobađa od njezine obveze utvrđene presudama u kolektivnom sporu.

9. Prigovor promašene pasivne legitimacije, sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Zagrebu, proizlazi (a što je uostalom i među strankama nesporno) da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 13. lipnja 2019. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

10. Neosnovan je i prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

10.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

11. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, da je namjena kredita stambeni za adaptaciju kuće, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za popravak, uređenje kuće u [adresa] u kojoj su trebali živjeti i živjeli njegova obitelj i on, kao i da u to vrijeme nije imao tvrtku niti obrt niti je kuću unio u imovinu obrta ili tvrtke. Iz iskaza svjedokinje TK, supruge tužitelja, proizlazi da su sredstva iz kredita utrošena u sređivanje, obnovu, popravke kuće, sve je utrošeno na kuću, radi se o kući u kojoj stanuju, kao i da u trenutku podizanja kredita, suprug nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, niti je kuća unijeta u imovinu tvrtke ili obrta. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a/03, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

12. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Naime, člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala.

12.2. Iz iskaza tužitelja OK, proizlazi, da koliko se sjeća, kredit je podigao 2004. godine, time da ne zna dali u Slavonskoj ili Hypo banci obzirom je ta banka više puta mijenjala naziv. Otišao je u banku, ostavio im platne liste i rečeno mu je da će obzirom na primanja izračunati opciju kredita. Zvali su ga nakon tri dana, otišao je u banku gdje su mu dali pripremljeni ugovor. Pročitao ga je, kada je pitao: "Zašto je ugovor u švicarskim francima?", rekli su mu da je to za njega kredit koji može dobiti na temelju plaće, da se radi o sigurnom kreditu, da je švicarska sigurna država. Prema tome nije imao druge opcije, nego uzeti taj kredit, a uostalom vjerovao je banci. Pročitao je ugovor o kreditu, ali nije baš sve razumio, međutim nije imao druge opcije kredit mu je trebao i zato ga je i potpisao. Nije bilo nikakve mogućnosti da pregovara s bankom o uvjetima kreditiranja, to mu je ponuđeno i to je to. Ne sjeća se da bi od strane bankara rečeno da može doći do promjene tečaja, odnosno o tome koji elementi utječu na promjenu tečaja. Nije mislio da bi moglo doći do promjene tečaja na način kako je došlo upravo iz razloga da su ga uvjeravali da je to najpovoljniji kredit, da je švicarski franak siguran. U početku mu je rata kredita iznosila 1.000 kn da bi narasla na oko 2.000 kn. Da su ga u banci upozorili da može doći do promjene tečaja švicarskog franka na način kako je došlo, sasvim sigurno taj kredit ne bi podigao iz razloga što ga ne bi mogao otplaćivati jer je u to vrijeme i njegova plaća iznosila gotovo 2.000 kn. Nakon što je počeo rasti tečaj švicarskog franka i njegova rata kredita, otišao je u banku gdje su mi rekli da je to tako i da oni ne mogu utjecati na tečaj. Djelatnik banke ga nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune prema tečaju švicarskog franka. Ne sjeća se da bi išao kod javnog bilježnika u svezi ugovora.

12.3. Cijeneći iskaz tužitelja ovaj sud utvrđuje da se nije moglo pregovarati oko uvjeta kreditiranja, kao i da tužitelj nije upozoren na moguću promjenu tečaja CHF. Naime, kreditiranje je bilo po principu „uzmi ili ostavi“, nije bilo nikakvog pregovaranja i nije bilo nikakvog objašnjavanja. Iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu valutne klauzule, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Obzirom na tuženoj leži teret dokaza da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja obavijestila o rizicima fluktuacije tečaja, a tu okolnost tužena nije dokazala, to se taj prigovor tužene u cijelosti ukazuje neosnovanim.

12.4. Iz pisane izjave koju je OKM dala 24. kolovoza 2020., je vidljivo da ista u vrijeme kad je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s pravnim prednikom tužene, nije radila na poslovima kreditiranja na strani pravnog prednika tužene, odnosno nije s tužiteljem neposredno pregovarala pri zaključenju Ugovora o kreditu, već je u to vrijeme bila zaposlena na radnom mjestu regionalnog managera za poslovanje s građanstvom (Zagreb i centralna Hrvatska). Iako iz izjave OKM proizlazi da tužena nije mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF, ta okolnost, a obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja nije odlučena za ovaj postupak.

12.5. Budući se o odredbi članka 3. točka 4. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno ista je bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to i ovaj sud utvrđuje da je navedena odredba Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

12.6. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

12.7. Test poštenosti te ugovorne odredbe proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba Ugovora o kreditu nije bila ni jasna ni lako razumljiva, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnoj odredbi (članak 81. do 88. ZZP/03).

13. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 9. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule, pa zahtjev tužitelja, kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, nije u zastari.

14. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravka Herceg iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi iznos svako mjesečne pretplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od 1. siječnja 2009. do kraja otplate kredita. Zadatak vještaka je bio i da u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

14.1. Iz nalaza vještaka od 7. ožujka 2025. i dopune istog od 13. ožujka 2025. proizlazi da:

- preplaćen iznos po osnovi povećanja tečaja Švicarskog franka u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate (korištenja) kredita, u razdoblju od 1. siječnja 2009. do kraja otplate kredita iznosi 2.580,90 EUR-a

- u razdoblju od 1. siječnja 2009. do kraja otplate kredita nema negativnih tečajnih razlika. Tužitelj ni jedan anuitet nije platio po tečaju CHF nižem od tečaja CHF po kojem je isplaćen (korišten) kredit (stupac br. 7 tablice br. 1.).

14.2. Tužitelj je u podnesku od 3. travnja 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da na ime preplaćene tečajne razlike potražuje ukupan iznos od 2.580,90 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom.

14.3. Tužena u podnesku od 26. svibnja 2025. ističe kako je nalaz i mišljenje vještaka neodređen i nejasan obzirom vještak ne obrazlaže način izračuna u istom.

14.4. Na ročištu 19. rujna 2025. sudski vještak Dubravka Herceg je iskazala da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 7. ožujka 2025., odnosno dopune istoga od 13. ožujka 2025. Dopuna nalaza sačinjena je iz razloga što je tuženik kasnije dostavio isplatni listić iz kojeg je vidljivo da je isplata kredita bila 30. rujna 2005. te je srednji tečaj iznosio 4,773291.

14.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Jednako tako sudski vještak je na ročištu 19. rujna 2025., bio na raspolaganu tuženoj u svezi razjašnjenja svih nejasnoća u svezi danog nalaza i mišljenja.

14.6. Na ročištu 14. listopada 2024. je odbijen i prijedlog tužene za provođenjem financijsko - knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

15. Tužena je podnesku od 26. svibnja 2025. iznijela da se protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 3. travnja 2025., jer da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev tako da umjesto iznosa od 1.340,50 eura, specificiranog na ročištu 14. listopada 2024. sada potražuje iznos od 2.580,90 eura. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po osnovi ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli potraživao ukupno isplatu iznosa od 2.580,90 eura. Međutim, u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio tečajnu razliku, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunala financijska vještakinja, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe članka 191. stavka 2. ZPP-a ne može niti protiviti. Uostalom sud je na raspravnom zapisniku 19. rujna 2025., a u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. ZPP, u cijelosti dopustio preinaku tužbe iz podneska od 3. travnja 2025. smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između stranaka.

15.1. U odnosu na zastaru povišenog dijela tužbenog zahtjeva, ovaj sud navodi da zastara nije nastupila. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

16. U odnosu na uračunavanje tzv. negativnih razlika u iznosu od 270,00 eura zbog manje plaćenih anuiteta odnosno postojanja te tražbine koju je tužena istakla radi prijebijanja, ovaj sud je stajališta da ovo nije od relevantnog značenja za presuđenje niti ima osnove za uračunavanje tog iznosa u tražbinu tužitelja. Naime, kada je tužena, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženoj ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tužena ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavala i naplaćivala od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njihova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

16.1. Iako je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primio od tužene (primio je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratio), a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist - prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO-a.

16.2. Osim toga, za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriva je tužena kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tužena treba snositi i sve štetne posljedice - trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05). Jednako tako, tužena nije niti dokazala visinu iznosa koji je stavila u prebijanje, budući u razdoblju od 1. siječnja 2009. do kraja otplate kredita nije bilo negativnih tečajnih razlika. Stoga je o tuženičinom prigovoru radi prebijanja, odlučeno kao u točki III. izreke presude.

17. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Tužitelj je potraživao zakonsku zateznu kamatu počev od dana koji je uslijedio nakon dospijeća i uplate svakog pojedinog iznosa pa mu je sukladno traženju ista i dosuđena.

17.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

18. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav podneska od 7. srpnja 2023. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 3. siječnja 2024. u iznosu 200,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 14. listopada 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 30. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 3. travnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 19. rujna 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 22. rujna 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife) ukupno 1.350,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje 1.687,50 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.952,95 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 22. rujna 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

18.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu, budući spisu ne prileži dokaz da je platio sudsku pristojbu za tužbu.

19. Obzirom na iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 22. rujna 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu