Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-187/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice ČO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Borni Marjanoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, zastupane po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. rujna 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženice, te uz javnu objavu presude, 22. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu br. 736485 sklopljen 17.08.2006. godine između tužiteljice ČO kao Korisnice kredita i prednika tuženika Volksbank d.d., a koja glasi: „5.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2,50 % (slovima: dvacijelihpetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“.

II/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, da tužiteljici ČO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 282,04 EUR-a (dvjestoosamdesetdvaeura-četiricenta) na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 17. kolovoza 2006. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba čl. 10.1. Ugovora o kreditu br. 736485 sklopljen 17.08.2006. godine između tužiteljice ČO kao Korisnice kredita i prednika tuženika Volksbank d.d., a koja glasi: ‘’..., a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.’’.

IV/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, da tužiteljici ČO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 317,09 EUR-a (tristosedamnaesteura-devetcenti) na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 05. rujna 2011. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 (pravni slijednik iza Volksbank d.d.) da tužiteljici Silavni RO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 388,27 EUR-a (tristoosamdesetosameura-dvadesetsedamcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 22. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

VI/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 17. kolovoza 2006. s Volksbank d.d. (pravni prednik tuženika) sklopila Ugovor o kreditu br. 736485 na iznos od 85.000,00 kn. Navodi da joj je odobren nenamjenski kredit. Prilikom isplate kredita naplaćena joj je naknada za obradu i administraciju kredita s osnova čl. 5.1. ugovora o kreditu u iznosu 2,50% od iznosa kredita. Tužiteljica ističe da ima pravo otplatiti kredit ranije već po ZOO, a da joj tuženik nije mogao naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Sukladno čl. 81. ZZP/03 koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, ovakve ugovorne odredbe smatra nepoštenima i ništetnima iz razloga što su odredbe potpuno nejasne i općenite, ne ukazuju na što se odnose, jer nije imala mogućnost pregovarati s tuženikom o pojedinačnim odredbama Ugovora kojeg je tuženik unaprijed pripremio, a nije imala niti utjecaja na sadržaj ugovora, zbog čega, ističe, odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje, kao potrošača, te su ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sukladno čl. 87. ZZP/03, ističe, nepoštene ugovorne odredbe su ništetne, to dodaje da ako tuženik tvrdi da se o konkretnim ugovornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl.81.st.4.). Tužiteljica navodi da je i Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, kao i da je za istaknuti i da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem tipskim, ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Tužiteljica ističe kako joj je 17. kolovoza 2006. naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu 282,04 EUR-a te joj je 05. rujna 2011. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 317,09 EUR-a, odnosno da joj na ime ulazne i izlazne naknade tuženik naplatio sveukupno 599,13 EUR-a.

1.1. U podnesku od 15. svibnja 2025. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika, navodeći da je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan, ističući da je o prorogaciji mjesne nadležnosti u korist banke jasno dao mišljenje VSRH na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020., te da ako se uzme u obzir činjenica da prebiva u [adresa], a da je sjedište tuženika u Zagrebu, njezino slabije imovno stanje i vrijednost predmeta spora, se može zaključiti kako je odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti ništena, stoga je i prigovor tuženika neosnovan, pa ga predložila sudu odbiti. Tužiteljica je navela da i prigovor zastare neosnovan, navodeći da po utvrđenju ništetnosti traži povrat isplaćenog iznosa koji je plaćen temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a za koje zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. U odnosu na prigovor o određenoj visini predmeta spora, navodi da je prilikom podnošenja tužbe postavila četiri glavna tužbena zahtjeva

- dva deklaratorna kojima traži utvrđenje ništetnosti i bez učinka odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi te dva kondemnatorna kojim traži isplatu naplaćenio naknadi, te da je o ovom pitanju ZPP je potpuno jasan te da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (čl. 37. st. 1. ZPP). U odnosu na tuženikovo isticanje kako je naknada iz čl. 5. Ugovora razumljiva i jasna te sastavljena na način da je mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice te odredbe, navodi kako traži utvrđenje ništetnosti naknade iz čl. 5. Ugovora gdje se spominje samo riječ ‘’naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita’’, a nigdje se dalje u Ugovoru ne spominje koja je svrha te naknade niti kakvi se stvarni troškovi podmiruju iz te naknade. Također, navodi, nije bila razumljiva i jasna odredba o prijevremenoj otplati kredita, jer je ugovorena na način da ovisi o Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, bez da je na bilo koji drugi način objašnjena ili prezentirana tužiteljici. Tužiteljica navodi da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori mora biti transparentna, a to znači da mora biti jasno i razumljivo sastavljena, te dodaje, u Ugovoru o kreditu nema naznake s osnova čega je naplaćena naknada, odnosno što ona predstavlja i u čemu se sastoji (naknada je u potpunosti neobrazložena) što ukazuje na netransparentnost tuženika u postupanju. Ističe da joj je tuženik propustio obrazložiti što točno plaća kad plaća naknadu iz čl. 5. Ugovora, iako se tuženik, kao banka, naplaćuje iz kamata. Dakle, navodi, tuženik joj nije pružio jasne informacije o ugovornoj odredbi te nije razumjela značenje ugovorne odredbe s obzirom na specifičnost terminologije koju je tuženik koristio. Nadalje, tužiteljica navodi da je je stajališta da su ugovorene naknade prouzrokovale znatnu neravnotežu zbog toga što se radi o tipskom ugovoru, ugovor joj je prezentiran po principu ‘’uzmi ili ostavi’’, nije bilo pregovaranja te ističe da se pregovaralo o spornim naknadama, te ističe da je ponašanjem tuženika postavljena u položaj koji je nepovoljniji od onog kojeg propisuju domaći pozitivni propisi. S obzirom da se o spornim naknadama nije pregovaralo, same odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu između ugovornih strana, te iste odredbe ne prolaze test poštenosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe prigovor mjesne nenadležnosti, budući da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu čl. 10.

4. Ugovora o kreditu. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare predmetnog potraživanja, navodeći da je tužiteljica pokrenula predmetni parnični postupak tužbom dana 14. veljače 2025. pa stoga prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik ističe da prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, navodi, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine. Nadalje, navodi da se u čl. 1111. st. 1. istog Zakona navodi da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema navedenom, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja. Tužitelj navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske tijekom desetljeća zauzimao stajalište da dospjelost stečenog bez osnove nastupa u trenutku stjecanja, a od kada je imovina stjecatelja povećana. Nadalje, navodi da zastarni rok u vezi navedenog je opći zastarni rok od 5 godina od dana stjecanja, a s obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela tek 14. veljače 2025., osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina od dana kad je stekao uplatu predmetnog iznosa naknade od strane tužiteljice. U odnosu na navedeno tuženik se pozvao i na presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. Tuženik je prigovarao i načinu na koji je tužiteljica odredila vrijednost predmeta spora, navodeći da tužiteljica u svojoj tužbi zahtijeva isplatu iznosa od 282,04 EUR-a i 317,09 EUR-a, dok kao vrijednost predmeta spora neosnovano označava iznos od 3.253,58 EUR-a. Nadalje, tuženik navodi da za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe je tužiteljica dužna dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 5.1. Ugovora o kreditu, ističe, jasno propisuje da se tužiteljica obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu i administraciju kredita, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 2,50% jednokratno na iznos odobrenog kredita, a minimalno 200,00 kuna te da se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj. Također, navodi, odredba čl. 10. 1. propisuje da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Tuženik ističe da su odredbe jasne i uočljive, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Isto tako, navodi da je tužiteljica, nakon što je pročitala ugovor i upoznala se s njegovim uvjetima, imala potpunu mogućnost odlučiti hoće li sklopiti ugovor ili od njega odustati, stoga, iz svega navedenog proizlazi da se tužiteljica bez osnove i paušalno pozva na odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača koje su joj odgovarale.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu br. 736485 (list spisa 7-10), Potvrdu banke od 4. veljače 2025. (list spisa 11) te je saslušao tužiteljicu.

4. Sud je nije proveo dokazni prijedlog tužiteljice za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja jer je tužiteljica na ročištu 1. rujna 2025. navela da isto nije neophodno provoditi jer tuženik ne osporava visinu. Isto tako, sud može utvrditi visinu tužbenog zahtjeva na temelju Potvrde HPB-a d.d. od 4. veljače 2025., iz koje proizlazi iznos naplaćenih naknada, kao i datum kada su naplaćene (list spisa 11).

5. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).

5.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

5.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici prednika tuženika u Osijeku, a tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužiteljici.

5.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ovog postupka proizlazi da je sklopljen u Podružnici prednika tuženika u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužiteljica izabrala Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.

6. Na raspravi koja je održana 1. rujna 2025. tuženik se protivio načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora, navodeći da tužiteljica ističe deklaratorni i kondemnatorne tužbene zahtjeve, a visina vrijednosti predmeta spora mora odgovarati visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

6.1. Sud je sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 599,13 EUR-a, odnosno u visini zbroja kondemnatornih zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut je samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, pa se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženice radi isplate iznosa od 599,13 EUR-a, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li došlo do zastare tužiteljičinih potraživanja.

10. Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 736989.

11. Iz Ugovora o kreditu br. 736485 (list spisa 7-10), proizlazi da su stranke ugovorile člankom 5.1. naknadu za obradu kredita – jednokratno 2,50 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn te da se ista naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj, a čl. 10.1. ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita i da je ista moguća sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.

12. Iz Potvrde banke od 4. veljače 2025. (list spisa 11) proizlazi da je naplaćena ulazna naknada 17. lipnja 2006. u iznosu od 2.125,00 kn, te naknada za rizik ne naplate u iznosu od 850,00 kn, a da je naknada za zatvaranje kredita naplaćena je 5. rujna 2011. u iznosu od 2.389,08 kn.

13. U svom iskazu tužiteljica je navela da je došla u banku tražiti kredit, jer joj je bio potreban novac. Banka je sastavila ugovor o kreditu. Pročitala je ugovor, vidjela je odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi, pitala je za objašnjenje, ali nije dobila nikakvo objašnjenje što čini te naknade, bilo je po principu uzmi ili ostavi. Nije joj obrazloženo što čini i kako su izračunate naknade, niti koja je svrha plaćanja navedenih naknada. Nije pregovarala, jer je mislila da nije bilo moguće pregovarati. Misli da je visina ulazne naknade u ugovoru morala pisati, ne može se točno sjetiti. I kada je sklapala ugovor o kreditu i kada ga je prijevremeno otplaćivala nitko joj od djelatnika banke nije objasnio što čine te naknade i zašto iste mora platiti. Kredit je podigla za osobne potrebe. U to vrijeme, kao ni sada, nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Ugovor je bio pripremljen unaprijed, bio je sastavljen kada je došla u banku. Bilo joj je jasno da će platiti te naknade. Raspitivala se za uvjete kreditiranje kod drugih banka, a za ovu banku se odlučila jer joj je bila najpovoljnija, ali se ne sjeća zašto joj je bila najpovoljnija, najvjerojatnije zbog kamata. Ranije je bila korisnica Volksbanke.

13.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

14. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedenih naknada. Navedene odredbe o prijevremenoj otplati kredita i naknade za obradu kredita nisu bila jasne, razumljive i lako uočljive, jer nisu sadržavale dovoljno jasne parametre za određivanje njezine visine. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadama nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Banka je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

15. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

18. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila za osobne potrebe, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala obrt, OPG, niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice (ili njezinog prednika) u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica, bila potrošač.

19. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom, odnosno njezinim prednikom, pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogla izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.

20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije znala može li uopće prigovarati o navedenoj odredbi, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit,

1 0

sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

22. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetnih ugovornih odredbi nije lako razumljiv.

23. Dakle, s obzirom na to da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetne odredbe ugovora o kreditu bile su razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužiteljica (što proizlazi iz njezinog iskaza) nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, a djelatnici banke tužiteljici nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem tih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužiteljicu bile nerazumljive jer ista nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

23.1. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

23.2. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu čl. 5. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 2,50% (slovima: dvacijelihpetposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj ”, te je nepoštena odredba čl. 10. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:" sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.". Stoga, navedene odredbe čl. 5.1. i čl. 10.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a su nepoštene, te su ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ i III/ izreke.

24. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 5.1. i čl. 10.1. Ugovora o kreditu u kojem su ugovorene predmetne naknade, to se te odredbe među strankama

1 1

ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa koji je isplatila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 17. kolovoza 2006. u iznosu od 2.125,00kn/282,04 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 5. rujna 2011. u iznosu od 2.389,08 kn/317,09 EUR-a.

24.1. Na ukupni iznos od 599,13 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za obradu kredita naplaćena je17. kolovoza 2006. u iznosu od 2.125,00kn/282,04 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 5. rujna 2011. u iznosu od 2.389,08 kn/317,09 EUR-a, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II/ i IV/ izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. i 11.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s vrijednosti predmeta spora određenog na pripremnom ročištu (toč. 6. obrazloženja ove presude). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 1. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 15. svibnja 2025., u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 300,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 375,00 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu što iznosi 13,27 EUR-a, a što sveukupno iznosi 388,27 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 22. rujna 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. V/ izreke.

1 2

26.1. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer u vrijeme donošenja odluke obveza plaćanja navedene pristojbe nije dospjela.

27. Budući da je tuženik cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. VI/ izreke.

Osijek, 22. rujna 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika