Poslovni broj: Us I-1350/25-5
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: EL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Frani Šturi, odvjetniku iz Zagreba, Lovinčićeva 1a, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi poništavanja rješenja, 22. rujna 2025. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, KLASA: NK-UP/II-114- 04/25-02/15, URBROJ: 511-01-158-25-5 od 19. veljače 2025. godine i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Zagreb, KLASA: NK-UP/I-114-04/24-02/317, URBROJ: 511-01-158-24-9 od 22. studenog 2024. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 19. veljače 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 22. studenog 2024. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim je kao policijski službenik u disciplinskom postupku utvrđen odgovornim što je u tri navrata u svibnju 2024. godine bez znanja i odobrenja nadređenih policijskih službenika napustio službeno ophodno vozilo u akciji „Koridor“ u Slunju i otišao popiti kavu u kafić. Tužitelj je kažnjen jedinstvenom kaznom u iznosu od 10% plaće na vrijeme od tri mjeseca, pri čemu mu je kao otegotna okolnost uzeta ranija disciplinska kažnjavanost.
Tužitelj u tužbi i u toku upravnog spora navodi da u smislu čl. 93. st. 2. Zakona o policiji (NN 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 66/19 i 155/23 - ZP) nije iznesena kvalifikacija stupnja njegove krivnje te da nije precizirano o kojoj se konkretno kvalifikaciji teže povrede službene dužnosti radi u smislu čl. 96. t. 1. ZP-a. Ističe da je imao probavne smetnje - dijareju pa stoga smatra da se ne može raditi o njegovom samovoljnom postupanju. Tužitelj dalje navodi da u konkretnoj akciji nije bila jasno propisana procedura za potrebu napuštanja službenog ophodnog vozila te ukazuje na nejednako postupanje u identičnim situacijama, jer je vođa grupe OL u pisanoj izjavi naveo da nijednu obavijest o napuštanju pozicije nije bio dobio. Tužitelj smatra da su vođu grupe o napuštanju vozila trebali obavijestiti vođe ophodnje, koji su bili ostali u vozilu, što oni nisu učinili.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Neosnovano tužitelj u tužbi navodi da u upravno-disciplinskom postupku nije iznesena kvalifikacija stupnja njegove krivnje u smislu čl. 93. st. 2. ZP-a, u kojem je propisano da policijski službenik odgovara za povrede službene dužnosti ako je povredu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.
Naime, u obrazloženju prvostupanjskog rješenja (str. 9, odlomak 7) je sasvim jasno navedeno da je tužitelj disciplinsko djelo u obliku teže povrede službene dužnosti počinio s namjerom.
Isto tako neosnovano tužitelj navodi da nije precizirano o kojoj se konkretno kvalifikaciji teže povrede službene dužnosti iz čl. 96. t. 1. ZP-a radi u konkretnom slučaju.
U obrazloženjima oba osporavana rješenja (str. 10, odlomak 2 drugostupanjskog rješenja, odnosno str. 9, odlomak 7 prvostupanjskog rješenja) je jasno navedeno da se radi o tužiteljevom nesavjesnom i nemarnom izvršavanju službenih obveza, što predstavlja sastavni dio kvalifikacije teže povrede službene dužnosti iz čl. 96. t. 1. ZP-a, u kojoj odredbi je propisano da težu povredu službene dužnosti predstavlja neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza.
U konkretnom slučaju uopće nije sporno da je tužitelj kao policijski službenik za vrijeme sudjelovanja u akciji „Koridor“ u Slunju u tri navrata u svibnju 2024. godine napustio službeno ophodno vozilo i otišao u kafić.
Sud ne prihvaća tvrdnju tužitelja da je u tim prilikama u kafić morao otići zbog probavnih smetnji, s obzirom na to da su vođe ophodnje koji su se u tim prilikama nalazili s tužiteljem u vozilu (ĐL, odnosno AL) u upravnom postupku jasno, precizno i ujednačeno izjasnili da im tužitelj uopće nije rekao da ima probavne probleme, nego da ide na kavu.
Pritom tužitelj uopće niti ne osporava da spomenute vođe ophodnje nije ni zamolio da oni obavijeste vođu grupe OL o njegovom napuštanju vozila, kao što ni ne tvrdi da bi on osobno o svom napuštanju vozila obavijestio vođu grupe OL.
S obzirom na to da na taj način vođa grupe OL nesporno uopće nije u realnom vremenu bio obaviješten o tužiteljevom napuštanju vozila, neosnovano tužitelj u tužbi ukazuje na navodno nejednako postupanje u sličnim situacijama. Stoga je ujedno kao neosnovan odbijen tužiteljev prijedlog za saslušanje OL u ovom upravnom sporu, s obzirom na to da je nesporno kako OL uopće nije bio obaviješten o tužiteljevom napuštanju vozila.
Tužitelj se ne može s uspjehom pozivati na to da su o njegovom napuštanju vozila OL kao vođu grupe trebali obavijestiti vođe ophodnje, jer bez obzira na eventualnu odgovornost vođâ ophodnje ostaje nesporna činjenica da tužitelj prilikom vlastitog samovoljnog napuštanja ophodnog vozila o tome nije obavijestio vođu grupe OL niti je od vođâ ophodnje ĐL odnosno AL zatražio da oni o tome obavijeste OL. Vođe ophodnje ĐL i AL su u upravnom postupku sasvim jasno potvrdili da se radilo o tužiteljevom samovoljnom napuštanju ophodnog vozila, (jer im je rekao da ide na kavu) pa je stoga sud ocijenio nepotrebnim ponovno saslušavati tu dvojicu svjedoka u ovom upravnom sporu.
Neosnovano tužitelj navodi da nije bila jasno propisana procedura za potrebu napuštanja službenog ophodnog vozila, s obzirom na to da nije realno očekivati propisivanje postupanja u svakoj zamislivoj životnoj situaciji, a sud u tom pogledu smatra da je tužitelj čak i u slučaju postojanja probavnih problema bio dužan ili o tome osobno obavijestiti vođu grupe OL ili pak zamoliti prisutne vođe ophodnje da o tome obavijeste vođu grupe OL.
Tužitelj nesporno ništa od toga nije napravio pa u takvoj situaciji sud smatra da je on doista s namjerom počinio težu povredu službene dužnosti u obliku nesavjesnog i nemarnog izvršavanja službenih obveza iz čl. 96. t. 1. ZP-a. Sud također smatra pravilnim odmjeravanje tužitelju disciplinske kazne za tri vremenski odvojene teže povrede službene dužnosti u obliku jedinstvene kazne od 10% plaće na vrijeme od tri mjeseca, imajući u vidu njegovu raniju disciplinsku kažnjavanost kao otegotnu okolnost i činjenicu da se radi o jednoj od najblažih disciplinskih kazni za teže povrede službene dužnosti iz čl. 110. st. 2. ZP-a. Stoga su osporavana rješenja u cijelosti pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 22. rujna 2025. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Frano Štura
2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33
