REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1219/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika OTP BANKE d.d. (OIB:52508873833) iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, zastupani po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj: P-146/2025-10 od 01. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje se u pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznoj kamati (st. I. i II.) presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj: P-146/2025-10 od 01. kolovoza 2025.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka iz prvostupanjske odluke pa se preinačava odluka o parničnom trošku (st. III.) na način da se nalaže tuženiku da isplati tužitelju troškove postupka u iznosu od 423,39 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 01. kolovoza 2025. do isplate, u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu - u iznosu od 1.031,25 eura - zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

-u st. I., da se utvrđuje da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 214213, sklopljenog 04. travnja 2014. između tužitelja i tuženika koja glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.";

-u st. II., da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 201,74 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08. travnja 2014. do isplate, sve u roku od 15 dana;

-u st. III., da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.454,64 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude tj. od 01. kolovoza 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik putem svojeg punomoćnika pobijajući je u cijelosti i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 353. st. 1. t. 2. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP-a. U žalbi, u bitnome, navodi da su sporne ugovorne odredbe dovoljno jasne i razumljive, odnosno uobičajene za ugovor o kreditu pa da su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Isto tako da ovdje valja primijeniti odredbu čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). Naime tužitelj je prilikom plaćanja ove naknade trebao zadržati pravo na povrat – što nije učinio pa da zahtjev "ne može biti osnovan". Ustraje kod prigovora zastare, a osporava i odluku o troškovima postupka zbog pogrešno određene vrijednosti predmeta spora koja se određuje prema kondemnatornom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva.

2.1. Žalbeni je prijedlog tuženika da se preinači pobijana presuda na način "da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te da istog obveže na nadoknadu prouzročenog parničnog troška prema troškovniku koji prileži spisu, uvećanog za trošak sastava žalbe".

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i kamati dok je osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

6. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava – te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

6.1. U postupku nije počinjena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 338. ZZP-a jer suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjska je presuda sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu se isplati iznos od 201,74 eura s osnova povrata plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva na ime ništetnih ugovornih odredbi sadržanih u čl. 7. Ugovora o kreditu broj 214213 (dalje Ugovor) zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora koji Ugovor je sklopljen 04. travnja 2014.

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je 04. travnja 2014. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao davatelja kredita navedeni Ugovor slijedom kojega je tužitelju dan kredit u iznosa od 76.000,00 kuna, na rok otplate od 72 mjeseca;

-da je čl. 7. Ugovora tužitelj obvezan isplatiti jednokratnu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % iznosa kredita, koja je u iznosu od 1.520,00 kuna (201,74 eura) ustegnuta od iznosa odobrenog kredita.

9. Nije sporno da je odredbu čl. 7. Ugovora kojim je ugovorena naknada od 2,00% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sastavio tuženik, pri čemu je sukladno odredbi čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, dalje ZZP) na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, što nije dokazano, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koja je naplaćena u trenutku isplate kredita.

10. Navedena je odredba prouzročila i značajnu neravnotežu jer je tužitelj dodatno morao platiti iznos od 1.520,00 kuna (201,74 eura), a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna naknada plaća. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

11. Dakle, osim što u čl. 7.1. Ugovora nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP-a o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe čl. 7.1. te iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a za razliku od navoda tuženika - ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi Ugovora.

12. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 2,00% od iznosa odobrenog kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, a ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja – pravilno je ista utvrđena ništetnom kao što je i pravilan zaključak da nije nastupila zastara te tražbine budući je tek presudom suda prvog stupnja utvrđena ništetnost odredbe Ugovora, a sve uvažavajući i pravo shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Su-IV-47-2020-2 - pa slijedi da zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pa je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23) naložio tuženiku vraćanje primljenog iznosa.

13. Suprotno žalbenim navodima ovog žalitelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a), jer je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi od 2,00% od iznosa kredita nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovore odredbe bude primio ne pripada. Iz navedenog razloga ovdje ne dolazi do primijene odredbe čl. 1112. ZOO-a na koju upućuje tuženika jer nije dovoljno da je tužitelj morao znati da plaća ono što nije obvezan platiti (zbog ništetnosti odredbe) već je potrebno da on to zna – što ovdje nije slučaj.

14. Sud prvog stupnja je pravilno odluku o troškovima postupka temeljio na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredbama Odvjetničke tarife, međutim visina tih troškova nije pravilno utvrđena. Do navedenog je došlo zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (dalje VPS). Tužitelj je u tužbi označio VPS u iznosu od 1.528,75 eura, a koji iznos predstavlja zbroj VPS deklaratornog zahtjeva od 1.327,01 eura i VPS kondemnatornog zahtjeva od 201,74 eura.

14.1. Tuženik je prigovorio visini predmeta spora te je sud prema čl. 40. st. 3. ZPP-a na ročištu oda 26. svibnja 2025. rješenjem odredio VPS uzevši u obzir "kondemnatorni i deklaratorni tužbeni zahtjev". Takva odluka suda prvog stupnja nije pravilna te je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Naime ne radi se ovdje o dva zahtjeva (čl. 37. st. 1. ZPP-a) već tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe predstavlja "samo" deklaratornu preambulu zahtjevu za isplatu i kao takav se ne uzima u obzir pri utvrđivanju VPS, već se ta vrijednost određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (tako Rev- 1811/2016 i Rev-1927/2017).

15. Tužitelju pripada trošak postupka prema VPS od 201,74 eura za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku koje su mu priznate po sudu prvog stupnja u vrijednosti od 137,50 bodova + PDV-e, odnosno u iznosu od 343,75 eura. Tužitelju je valjalo priznati i troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu (26,55 eura i 53,09 eura). Ukupno tako trošak postupka tužitelja iznosi 423,39 eura dok je u preostalom dosuđenom dijelu do iznosa od 1.454,64 eura, odnosno za iznos od 1.031,25 eura zahtjev valjalo odbiti.

16. Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke (po čl. 368. st. 1. ZPP-a, čl. 380. t. 3. ZPP-a). Tuženiku nije dosuđen zatražen trošak žalbenog dijela postupka jer isti u žalbenom postupku nije uspio u pogledu glavne stvari i kamate, već je uspio samo sa sporednim zahtjevom (čl. 35. ZPP-a i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 22. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus