REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1272/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, protiv tuženog Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-446/2024-6 od 23. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje točka I., II., V. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-446/2024-6 od 23. srpnja 2025.

II. Djelomičnim odbijanjem, a u preostalom dijelu uvažavanjem žalbe tuženika, presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-446/2024-6 od 23. srpnja 2025. se:

- potvrđuje u točki III. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni mu trošak postupka u iznosu od 644,91 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. srpnja 2025. pa do isplate,

- preinačava u preostalom dijelu točke III. izreke, na način da se zahtjev tužitelja preko priznatog troška postupka u iznosu od 644,91 eur do konačno suđenog u iznosu od 1.144,91 eur (za iznos od 500,00 eur) zahtjev s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012276540 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita 12. veljače 2007. koja propisuje iznos naknade, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.”, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnova jednokratne naknade za troškove obrade kredita isplati iznos od 235,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 7. ožujka 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.144,91 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. srpnja 2025. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.“ 2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom točku I., II., III. i V. izreke navedene presude pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, a također osporava i odluku o troškovima postupka. Ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, obzirom presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Razlozi presude su izuzetno šturi, nedostatni te presuda nikako ne djeluje snagom svoje uvjerljivosti i argumenata. Također, da su pobijanom presudom tuženiku povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske, i to ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, kao i odredbom članka 6.1. Konvencije. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu važi, presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovo suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari ali je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome, dodatno, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita u odluci o glavnoj stvari, dok je dijelom nepravilna i nezakonita u odluci o troškovima postupka. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja pravilno su utvrđene i na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno, osim dijelom u odluci o troškovima postupka.

5.1. Pritom, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, obrazloženje istih nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda i rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost.

5.2. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi odredbe članka 338. stavak 4. ZPP na koju sadržajem svoje žalbe ukazuje, jer pobijana presuda suprotno žalbenim navodima tuženika, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom.

5.3. Tuženik neosnovano upire na povredu odredbe članka 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 6/1999. i 8/1999. - dalje: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999., pročišćeni tekst, 8/1999. ispravak i 14/2002.), te članka 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, jer su u postupku koji je prethodio utvrđene sve odlučne činjenice temeljem predloženih dokaza, koje je sud prvog stupnja valjano obrazložio.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništenom odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012276540 od 12. veljače 2007., kojom odredbom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kn, te posljedično zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 235,60 eur zbog ugovorene ništetne odredbe o plaćanju jednokratne naknade za obradu kredita.

7. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 12. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012276540, kojim ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 77.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, te da je člankom 12.3. istoga ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kn, kao i da je ta naknada naplaćena sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom puštanja kredita u tečaj, odnosno da je banka tako od korisnika kredita 7. ožujka 2007. naplatila iznos od 235,60 eur.

7.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama članka 81. stavak 1. i 2. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. - dalje: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora.

7.2. Naime, ZZP u svom članku 81. stavak 1., 2. i 4. propisivao je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

7.3. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi je tužitelj potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdilo niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s članka 219. stavak 1. i članaka 220. stavak1. ZPP), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivao niti da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da se navedene odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

7.4. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (kojom se tužitelj kao korisnik obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi članka 81. i 87. ZZP/03 zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

7.5. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe članka 81. ZZP/03.

8. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošača nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

8.1. Stoga članka 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti obaviješteni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

8.2. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

9. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe članka 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništenog ugovora, te je tuženik dužan tužitelju isplati iznos od 235,60 eur koji po svojoj visini nije sporan.

10. Ovdje valja istaknuti, a obzirom na prethodno navedeno, da nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje naknade. Naprotiv, prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (ČU protiv CIB Bank Zrt.), na koju se poziva tuženik, navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

11. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja i tijeka zatezne kamate.

11.1. Pravilno prvostupanjski sud nalazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

12. O zateznoj kamati tekućoj na iznos naknade, pravilno je odlučeno temeljem članka 1115. ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od dana uplate kao dana stjecanja, a sukladno odredbi članku 29. stavak 2. ZOO.

13. Obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 368 stavak 1. ZPP odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

14. Međutim, osnovano tuženik navodi da odluka o troškovima postupka nije po svojoj visinu u cijelosti pravilna i zakonita, jer je sud visinu troška pogrešno odmjerio, pa je odluku u tom dijelu valjalo djelomično preinačiti (članak 380. stavak 3. u vezi s člankom 373. stavak 3. ZPP).

14.1. Naime, tuženik sadržajem svoje žalbe ne čini spornim da je vrijednost predmeta spora u predmetnom slučaju 335,60 eur. Obzirom na tu nespornu okolnost, pravilnom primjenom relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.) tužitelju valja odmjeriti trošak postupka koji se odnosi na zastupanja istoga po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 50 bodova (tarifni broj 7. točka 1.), za sastav podneska od 26. ožujka 2024. 50 bodova (tarifni broj 8. točka 1.), za zastupanje na ročištima 6. ožujka 2025. i 12. lipnja 2025. po 50 bodova za svako (tarifni broj 9. točka 1.), te za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova (tarifni broj 9. točka 3.), odnosno ukupno 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur i pripadajući iznos PDV-a iznosi ukupno 625,00 eur. Tužitelju je pravilno priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 6,64 eur (str. 130 spisa) te na presudu u iznosu od 13,27 eur, jer se radi o pristojbi koju je platio. Iz navedenoga proizlazi da tužitelju pripada konačno trošak postupka u iznosu od 644,91 eur, dok se zahtjev tužitelja preko tako priznatog iznosa do konačno suđenog (1.144,91 eur) odbija kao neosnovan (500,00 eur).

14.2. Ovdje valja istaknuti, da je trošak pristupa ročištu opravdan trošak sukladno odredbi članka 155. ZPP, jer je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (članak 335. ZPP), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju pravne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude), a na tom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (članak 336. stavak 1. ZPP). Stoga, kako je tužitelj po svom punomoćniku pristupio ročištu za objavu presude, to mu taj trošak i pripada.

15. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je temeljem odredbe članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

U Puli-Pola 22. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić