REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-830/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužiteljice LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 8. rujna 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Marijana Belčića i punomoćnika tuženika AS, **.**.2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu br.: 3207490036/06 sklopljenog 25. rujna 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 19. listopada 2006. po Javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU- 979/06:

- iz čl.2. st. 1. u dijelu odredbe koji glasi: „…, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,…“

- iz čl.7. st. 1. u dijelu odredbe koji glasi: „… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da u roku od petnaest dana plati tužiteljici LS

LS

iznos

od

31.436,86

eura

(slovima: tridesetjednatisućačetiristotridesetšesteuraosamdesetšestcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od 24.639,37 eura teče od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se tužiteljica LS s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.000,00 eura, te sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata koje teku na iznos od 6.797,49 eura od 1. listopada 2015. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužiteljici LS naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.780,59 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 22. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 8.009,41 eura tužiteljica odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 4. lipnja 2019. podnijela tužbu u kojoj je navela da je s tuženikom kao davateljem kredita 25. rujna 2006. sklopila Ugovor o kreditu prema kojem joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 159.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužiteljica je bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,40 % godišnje. Ističe da joj tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice. Navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Navodi da je 7. siječnja 2016. s tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da joj tuženik unatoč provedenoj konverziji nije u cijelosti vratio preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi pogotovo stoga što u vrijeme konverzije kredita još uvijek nije bila donesena pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetima „švicarac“. Stoga navodi da joj je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, predložila je sudu da donese presudu kojom će obvezati tuženika da joj isplati sve preplaćene iznose zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji će iznos točno odrediti nakon što tuženik dostavi svu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje (stupnjevita tužba).

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Osporava status tužitelja kao potrošača. Navodi da je konverzija predmetnog kredita napravljena na temelju očitovanja volje tužitelja, dakle po njegovom slobodnom izboru i to sukladno svim procedurama i uvjetima koje je zakonodavac propisao Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015, u nastavku: ZIDZPK/15). Sve tužiteljeve uplate su uzete u obzir prilikom izračuna konverzije i iskorištene su za otplatu usporednog euro kredita sukladno odredbama zakona. Smatra da su sklapanjem konverzije tužitelj i banka riješili svoje pravne odnose prije i poslije konverzije i to na način propisan zakonom. Ako je tužitelj smatrao da mu bilo koji uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, navodi da isti nije trebao pristati na konverziju. Poziva se na odluku VSRH Gos-1/2019 iz koje proizlazi da je sporazum o konverziji, koji je sklopljen sukladno odredbama ZIDZPK/15 valjan i da proizvodi pravne učinke zbog čega smatra da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu odnosno da je raniji ugovor o kreditu prestao postojati zbog čega tužitelj više nema pravo na nikakvo novčano potraživanje. Uzimajući u obzir sve navedeno, predložio je sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 3207490036/06 (list 4-6 spisa), prikaz efektivne kamatne stope (list 138-149 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (list 7-13 spisa), II Dodatak Ugovoru o kreditu (list 14-16 spisa), izračun konverzije (list 30-42 spisa), pregled prometa po kreditu (list 108-119 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 150 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dubravki Herceg (list 161-226, 246-247 i 265 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice LS (list 266 spisa).

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj 3207490036/06 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita 25. rujna 2006. s tuženikom kao davateljem kredita sklopila Ugovor o kreditu broj: 3207490036/06 kojim je tužiteljici odobren namjenski kredit za kupovinu stana u iznosu od 159.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita;

- da se tužiteljica obvezala platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40% godišnje;

- da se kredit otplaćuje 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju

HNB-a važećem na dan plaćanja,

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.;

-da su tužiteljica i tuženik 7. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

-da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužiteljici na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 86.869,42 eura, te da iznos preplate koja je priznata tužiteljici na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.900,85 kuna.

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 3207490036/06 i Dodatka Ugovoru o kreditu.

6. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 3207490036/06 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljicinog potraživanja.

7. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.3. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.4. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9. Tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit uzela radi kupovine stana u kojem i danas živi s obitelji, da se u tom stanu nije bavila nikakvom poslovnom djelatnošću, niti obrtom, a niti ga je iznajmljivala, da je kredit uzela u valuti CHF iz razloga jer je Zagrebačka banka tada imala posebnu ponudu za liječnike u kojoj im je ponudila kredit u valuti CHF govoreći da je povoljna i rata i kamata. Koliko se sjeća u toj ponudi nije bila opcija da se kredit uzme u valuti EUR-a. Sjeća se da je u banci bila zajedno sa suprugom i da su im u banci dali osnovne informacije. Rekli su da može doći do minimalnih promjena i do minimalnih odstupanja i nitko im nije govorio o tome da bi moglo doći do ovoga do čega je došlo. Početna rata joj je bila oko 3.500,00 kn, a poslije je narasla na 5.000,00 do 6.000,00 kn. Da je u početku imala tu informaciju da će joj kredit toliko narasti, nikada ga ne bi uzela. Kada se kamatna stopa mijenjala tijekom otplate kredita nitko ju iz banke nikada nije zvao da pregovaraju u vezi te promjene, a u banci ju nisu upozorili o tome da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Ugovor o kreditu je sastavila banka i taj ugovor je bio po špranci. Ugovor je pročitala prije potpisivanja. Sve joj je bilo jasno i imala je povjerenja u svog osobnog bankara. Ni kod javnog bilježnika ju nitko nije upozoravao o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu, već je tamo samo potpisala Ugovor. Kada je došla konverzija u njoj je vidjela kao neko rješenje i zato je pristala na konverziju, kao što su pristali i sve njezine kolege. Iskazala je da kad bi i došla u banku nešto pitati osobnog bankara, da je on bio samo izvršitelj i da je odgovarao na njezine upite, a da sam nije mogao ništa mijenjati. Kredit još uvijek otplaćuje i plaća ga sama putem trajnog naloga.

9.1. Sud je povjerovao tužiteljici cijeneći njezin iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivala o svim odlučnim činjenicama. Tužiteljica je dokazala svoj status potrošača iz čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit uzela radi kupovine stana u obiteljske svrhe, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužiteljica u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

9.2. Uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, te utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

9.3. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

10. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 4. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

11. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dubravki Herceg. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 31. listopada 2006., da je tečaj na dan korištenja bio 4,636848, te da je rok otplate 30 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,40%. Vještak je u nalazu naveo da:

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od 10. travnja 2007. do 1. siječnja 2014. u iznosu 7.584,65 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2015. u iznosu 11.174,44 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do dana 30. rujna 2015. iznosi 8.356,81 eura;

- u promatranom razdoblju nije bilo tzv. negativne razlike kamata;

- u promatranom razdoblju nije bilo tzv. negativne tečajne razlike;

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna;

- da je tužiteljici konverzijom na dan 30. rujna 2015. priznata preplata u iznosu 11.900,85 kuna (1.559,32 eura), koja se koristila za namirenje budućih mjesečnih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata ne iskoristi;

-da razlika između nove nedospjele euro glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 5.880,28 eura.;

- da se po pravilima o uračunavanju iznos preplate priznat konverzijom (1.559,32 eura) umanjuje od iznosa obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i valute koje do 30. rujna 2015. iznose 8.356,81 eura, te da nakon uračunavanja ostaje još preostali iznos zatezne kamate u iznosu 6.797,49 eura (8.356,81-1.559,32=6.797,49).

11.1. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak iznos preplate priznat u konverziji pogrešno odbio od zateznih kamata, a ne od glavnice, vještak se očitovao navodeći da se sukladno čl. 172. ZOO-a prvo namiruje zatezna kamata, a potom glavnica.

11.2. Vještak je usmeno na ročištu izjavio da prema dokumentaciji koja joj je dostavljena na uvid, a iz koje proizlazi da je kredit dignut na rok od 30 godina, da se navedeni kredit još uvijek otplaćuje. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li iznos od 5.880,28 eura koji je izračunala na ime razlike u preostaloj nedospjeloj glavnici prešao u imovinu tuženika, tj. je li navedeni iznos već uplaćen tuženiku, vještak je iskazao da s obzirom da se radi o datumu 30. rujna 2015., s obzirom na knjiženje i ažuriranja, da je banka to proknjižila u svojim knjigama, a da li je otišlo u imovinu društva, da ne zna jer nije vidjela karticu banke. Vještak pretpostavlja da je, te je iskazao da je banka za navedeni iznos od 5.880,28 eura dodatno zadužila tužiteljicu s datumom 30. rujna 2015., te da je na taj iznos i dalje kroz kredit u eurima plaćena i kamata.

11.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja i što je na sve primjedbe dao argumentirane odgovore koje kao točne prihvaća i ovaj sud.

12. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je u konačnici postavio tužbeni zahtjev na način da je na ime preplaćenih iznosa kredita potraživao iznos od ukupno 33.436,86 eura (preplata po osnovi preplaćenih kamata 7.584,65 eura + preplata po osnovi preplaćenog tečaja 11.174,44 eura + ukupne zatezne kamate na tako preplaćene iznose do 30. rujna 2015. 8.356,81 eura - preplata priznata konverzijom 1.559,32 eura + razlika nove nedospjele glavnice 7.880,28 eura), sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

12.1. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, utvrđeno je da se u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva ne radi o preinaci budući da je tužba u ovom predmetu podnesena kao stupnjevita dok je sud u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva dopustio preinaku tužbe jer je to svrsishodno radi konačnog rješenja odnosa među strankama sukladno čl. 190. st.3. ZPP-a. U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelj nakon vještačenja pored prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva postavio sasvim novi tužbeni zahtjev koji se odnosi na razliku nove nedospjele glavnice kredita, sud je utvrdio da se ne radi o novom zahtjevu iz razloga što je tužitelj tužbom potraživao sve preplaćene iznose kredita zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a upravo je i iznos razlike u novoj nedospjeloj glavnici kredita, koji po nalazu vještaka iznosi 5.880,28 eura, zapravo posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli jer i vještak u svom nalazu navodi da je razlika u novoj nedospjeloj glavnici kredita nastala kao posljedica toga što je tuženik na dan 30. rujna 2015. novu nedospjelu glavnicu nakon konverzije računao prema tečaju na dan 30. rujna 2015. umjesto prema realiziranom otplatnom planu, dakle prema tečaju koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita, a za koji je iznos tuženik dodatno teretio tužiteljicu.

12.2. Neosnovan je prigovor tuženika o zastari preinačenog dijela tužbenog zahtjeva budući da se u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva ne radi o preinaci dok zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

13. Prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope odnosno kada je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita, jer tuženik u odnosu na te iznose nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev niti je istakao prigovor radi prebijanja ili prijeboja već je samo paušalno naveo da bi se iznosi preplate trebali umanjiti za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika (tako i VSRH u odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.), a u odnosu na navedeni iznos tužiteljica nije ništa ni stekla pa da bi trebala vratiti tuženiku.

14. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa iz točke II. izreke neovisno o izvršenoj konverziji.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

14.2. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije kojeg sadržavaju odredbe ZIDZPK/15. Tako je u čl. 19.c. propisan način izračuna konverzije kredita u kojem stoji da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Prema navedenom izračunu, banka je konverziju napravila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita. Da bi uopće mogla napraviti konverziju, banka je prvo napravila projekciju kredita u eurima odnosno kakav bi taj kredit bio da je otpočetka bio u eurima (stabilna valuta koju štiti HNB), s tim što je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Znači banka je smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu. Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Na taj način je banka dalje utvrđivala je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Ako bi se utvrdilo da je potrošač bio u preplati, ta preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije računala, a niti je utvrdila do tada preplaćene iznose po kamati i valuti, već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, da bi u konačnici preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavljala bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači još bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

14.3. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

14.4. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14.5. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

14.6. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos kao u izreci, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi preplaćenih kamata u iznosu 7.584,65 eura i preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu 11.174,44 eura. Budući da je tuženik konverzijom priznao preplatu tužiteljici u iznosu 1.559,32 eura, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je sud sukladno pravilima o uračunavanju iz čl.172. ZOO iznos preplate umanjio od iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nakon kojeg je umanjivanja ostao još neiskorišteni iznos zateznih kamata u iznosu 6.797,49 eura (8.356,81- 1.559,32=6.797,49) koji s razlikom nove nedospjele glavnice od 5.880,28 eura daje iznos od 31.436,86 eura za koji tužitelj u konačnici nije obeštećen.

14.7. Sud je odbio tužiteljicu s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.000,00 eura budući da je na ime razlike nove nedospjele glavnice kredita potraživala iznos od 7.880,28 eura, a isti sukladno nalazu i mišljenju vještaka iznosi 5.880,28 eura.

15. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Budući da je tužiteljica preplaćene iznose kamate i tečaja potraživala u ukupnom iznosu sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, iste su joj dosuđene kako je i tražila, dok na uglavničene zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i tečaja u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. (6.797,49 eura) zatezna kamata ne teče jer bi se radilo o nedopuštenom anatocizmu. Stoga je tužitelj djelomično odbijen sa zahtjevom za isplatu procesne kamate na iznos zateznih kamata od 6.797,49 eura kao u točki III. izreke.

16. Budući da tužiteljica nije uspjela s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nije nastao poseban trošak (u cijelosti uspjela s osnovom, a s visinom u 93,72%), sud je u cijelosti dosudio trošak tužiteljici na temelju čl.154. st.5. ZPP. Tužiteljici je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 2.780,59 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 26. lipnja 2020. 100 bodova prema Tbr.8.t.1., sastav podneska od 12. lipnja 2020., 24. ožujka 2025., 24. travnja 2025. 25 bodova svaki prema T.br. 8.t.4., zastupanje na ročištima 4. listopada 2024. 100 bodova i 8. rujna 2025. 500 bodova prema T.br.9.t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 437,50 eura. Sud je priznao tužiteljici i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura i trošak vještačenja u iznosu 540,00 eura. Sud tužiteljici nije priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena. Sud tužiteljici nije priznao trošak sastava podnesaka od 12. prosinca 2019., 29. ožujka 2025. i 5. rujna 2025. jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka. U odnosu na podnesak od 24. travnja 2025., sud tužitelju nije priznao trošak kao za sastav obrazloženog već za sastav tzv. "ostalog" podneska budući da se u istome tužitelj ne očituje na nalaz i mišljenje vještaka u smislu iznošenja obrazloženih primjedbi nego zapravo usklađuje (prepisuje) svoj tužbeni zahtjev sukladno matematičkom izračunu u nalazu i mišljenu vještaka. Za napomenuti je da je tužiteljica tek podneskom od 24. ožujka 2025. povećala vrijednost predmeta spora, pa joj je sud za sve radnje do tada obračunao trošak prema vrijednosti predmeta spora koji je tužiteljica naznačila u tužbi (1.327,36 eura).

Osijek, 22. rujna 2025.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika