Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-390/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice SL iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branku Kobaš, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika OTP BANKE d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. rujna 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 22. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl.7. st.1. Ugovora o nenamjenskom kreditu br.166364 , sklopljenog dana 22.10.2012. godine između tužitelja i pravnog prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., u dijelu odredbe koji glasi:
„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“
II/ Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužiteljici FL iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 300,00 EUR-a (tristoeura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 25. listopada 2012. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužiteljici FL iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 201,55 EUR-a (dvjestojedaneuro-pedesetpetcenta) sa zateznim kamatama tekućim od 22. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi Dana 22.10.2012. godine tužitelj i pravni prednik tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. sklopili su Ugovor o nenamjenskom kreditu br.166364, prema kojem je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.000,00 EUR po kupovnom deviznom tečaju tuženika važećem za EUR na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 119 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 7.st.1. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 1,00 % od iznosa kredita unaprijed. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 24.10.2012. g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 300,00 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
1.1. Tijekom postupka, tužitelj u podnesku od 14. travnja 2025. navodi da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača. Nadalje, navodi da takva ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na njegovu štetu, kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, tužitelj navodi, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor, nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik pružio, kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom, dok ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to: prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta: kroz ugovorenu kamatu. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Dakle, budući da mu je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo je da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da su u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koja su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedene naknade upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da je ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetna, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove.
2.1. Tijekom postupka tuženik u podnesku od 9. rujna 2025. navodi da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu, u čl. 7. stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Nadalje, tuženik ističe kako ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 300,00 eura, međutim osporava deklaratorni dio istog. Sukladno tome, tuženik osporava tužiteljevo neprihvatljivo postavljanje vrijednosti predmetnog spora budući da je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi, te predlaže te predlaže Naslovnom sudu sukladno čl. 40. st.3. Zakona o parničnom postupku utvrditi predmet vrijednosti spora u iznosu od 300,00 eura.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 5-8), Potvrdu banke (list spisa 10) te je saslušao tužiteljicu.
4. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što je tuženik na raspravi održanoj 17. rujna 2025. izjavio da ne osporava visinu, sukladno čemu je tužitelj povukao prijedlog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
5. Na raspravi koja je održana 17. rujna 2025. tuženik je naveo da ističe prigovor na određenu vrijednost predmeta spora jer ista treba odgovarati kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.
5.1. Sud je sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 300,00 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 300,00 EUR- a a koja se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita broj 166364.
8. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 166364 20. listopada 2012. u iznosu od 30.000,00 EUR-a. Naknada za obradu kredita plaćena je 24. listopada 2012. u iznosu od 2012. a uplaćena je iz odobrenog iznosa kredita.
9. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine.
10. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 5-8), proizlazi da su čl. 7. Ugovora o kreditu, tužitelj i tuženik, između ostalog, ugovorili naknadu za obradu kredita u visino od 1,00% od iznosa odobrenog kredita.
11. Iz Potvrde banke (list spisa 10) proizlazi da tuženik potvrđuje da je tužitelj bio korisnik kredita, broj Ugovora 166364, sklopljenog dana 20. listopada 2012., te da je po navedenom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 24. listopada 2012. u iznosu 300,00 EUR-a, a koji iznos je naplaćen iz odobrenog iznosa kredita.
12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se sjeća se da je htjela podići kredit u iznosu od 30.000,00 eura. Otišla je u banku i oni su joj rekli da je kreditno sposobna i da će ju nazvati kada papiri budu gotovi. Pozvali su ju i rekli su joj da dođe i dali su joj Ugovor da ga pročita. Zapala joj je u oko odredba o naknadi za obradu kredita pa sam pitala što znači ta naknada i oni su joj rekli da se isplata ne može obaviti bez plaćanja te naknade. Trebao joj je kredit pa je pristala na to. Rekli su joj da naknada iznosi 1%, ali ništa konkretno joj nisu objasnili i rekli su da je to tako i da drugačije ne može biti. Rekli su da je to naknada za obradu kredita, ali nisu joj objasnili koje to troškove plaća navedenom naknadom. Rekli su joj da ne može mijenjati to. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Nisu joj rekli niti koja je svrha plaćanja te naknade. U to vrijeme je bila zaposlena kao medicinska sestra u bolnici.
12.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.
13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica nije bila informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda, tužiteljica nije mogla shvatiti niti ekonomske posljedice za sebe ugovaranjem navedene naknade, jer nije znala čemu sve služi ta naknada. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije pregovarao. Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini iznos naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.
14. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/09., 125/07., 89/09., 75/09., 78/12., 56/13. i 41/44., u nastavku: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.
15. Odredbom čl. 102. st.1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovora odredba ništetna.
16. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da odredba nije bila razumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice, a nije mu obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
17. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača, te u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala OPG, obrt, niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, stoga je utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.
18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti je shvatila da isto može, odnosno nije joj niti ponuđeno da pregovara, te su joj rekli da tu odredbu ne može mijenjati.
19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno banka nije pregovarale s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
20. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava. Naime, banka tužiteljicu nije obavijestila da može o istoj pregovarati a nije se niti uvjerila da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, odnosno ovaj sud zaključuje da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
21. Nadalje, sukladno odredbi čl. 98. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir narav proizvoda i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužiteljica bila onemogućena u pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetne ugovorne odredbe nije lako razumljiv.
21.1. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla razumjeti smisao, svrhu niti ekonomske posljedice navedene odredbe. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije mogla shvatiti posljedice - ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe jer joj tuženik nije rekao koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba bila za tužiteljicu nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
21.2. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da će tužiteljica, kao korisnik kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, te je primjenom čl.96. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 102. st.1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.
22. Budući da je predmetni dio odredbe čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu ništetan ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 24. listopada 2012. u iznosu od 300,00 EUR-a.
23. Na iznos od 300,00 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a s obzirom na to da je predmetna odredba nepoštena ona je ništetna sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a. Naknada je naplaćena 24. listopada 2012. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.
24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
25. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s vrijednosti predmeta spora određenog na ročištu (u iznosu od 300,00 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, toč. 5. obrazloženja ove presude). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 17. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 11. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a, uvećano sa sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a, što sveukupno iznosi 176,55 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR- a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 201,55 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 22. rujna 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.
25.1. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer u vrijeme donošenja odluke navedena pristojba nije dospjela niti u je tužitelj platio.
26. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.
Osijek, 22. rujna 2025.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
