REPUBLIKA HRVATSKA
P-1311/2025
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Srđan Kalebota odvj. u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po pun. Kruno Knežević odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 17. srpnja 2025. god., u prisustvu tužitelja sa pun. Srđan Kalebota odvj. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Iva Letinić odvj. vjež. u Zagrebu, dana 19. rujna 2025. godine,
p r e s u d i o j e :
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;
"- Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3208659746 od 20.3.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 83.500,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 83.500,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 418,63 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.
- Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3208659746 od 20.3.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7. stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
- Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 115.096,67 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15 % do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa uplate do isplate kako slijedi:
na iznos
od
90,44 kn
1.11.2007.
109,01 kn 1.12.2007.
111,06 kn 1.1.2008.
144,96 kn
1.2.2008.
328,65 kn
1.3.2008.
358,95 kn
1.4.2008.
293,02 kn
1.5.2008.
271,00 kn
1.6.2008.
300,78 kn
1.7.2008.
253,28 kn
1.8.2008.
260,30 kn
1.9.2008.
292,34 kn
1.10.2008.
481,59 kn
1.11.2008.
342,67 kn
1.12.2008.
496,89 kn
1.1.2009.
517,81 kn
1.2.2009.
528,36 kn
1.3.2009.
503,32 kn
1.4.2009.
499,69 kn
1.5.2009.
460,41 kn
1.6.2009.
425,87 kn
1.7.2009.
560,11 kn
1.8.2009.
587,07 kn
1.9.2009.
571,69 kn
1.10.2009.
556,72 kn
1.11.2009.
591,12 kn
1.12.2009.
623,70 kn
1.1.2010.
658,00 kn
1.2.2010.
649,00 kn
1.3.2010.
706,75 kn
1.4.2010.
691,88 kn
1.5.2010.
720,92 kn
1.6.2010.
884,49 kn
1.7.2010.
847,27 kn
1.8.2010.
986,92 kn
1.9.2010.
913,26 kn
1.10.2010.
857,86 kn 1.11.2010.
1.026,35 kn 1.12.2010.
1.130,52 kn 1.1.2011.
1.054,99 kn 1.2.2011.
1.066,06 kn 1.3.2011.
1.011,82 kn 1.4.2011.
1.028,57 kn 1.5.2011.
1.212,99 kn 1.6.2011.
1.238,91 kn 1.7.2011.
1.363,64 kn 1.8.2011.
1.291,29 kn 1.9.2011.
1.178,55 kn 1.10.2011.
1.175,61 kn 1.11.2011.
1.163,29 kn 1.12.2011.
1.204,22 kn 1.1.2012.
1.249,28 kn 1.2.2012.
1.250,63 kn 1.3.2012.
1.222,31 kn 1.4.2012.
1.233,81 kn 1.5.2012.
1.250,71 kn 1.6.2012.
1.232,49 kn 1.7.2012.
1.234,05 kn 1.8.2012.
1.217,25 kn 1.9.2012.
1.186,16 kn 1.10.2012.
1.224,06 kn 1.11.2012.
1.237,83 kn 1.12.2012.
1.232,33 kn 1.1.2013.
1.176,98 kn 1.2.2013.
1.215,35 kn 1.3.2013.
1.224,13 kn 1.4.2013.
1.206,89 kn 1.5.2013.
1.155,88 kn 1.6.2013.
1.124,20 kn 1.7.2013.
1.152,28 kn 1.8.2013.
1.171,64 kn 1.9.2013.
1.221,03 kn 1.10.2013.
1.193,84 kn 1.11.2013.
1.206,01 kn 1.12.2013.
1.215,97 kn 1.1.2014.
709,94 kn 1.2.2014.
725,13 kn 1.3.2014.
717,33 kn 1.4.2014.
702,17 kn 1.5.2014.
695,32 kn 1.6.2014.
698,32 kn 1.7.2014.
717,41 kn 1.8.2014.
736,90 kn 1.9.2014.
735,17 kn 1.10.2014.
744,96 kn 1.11.2014.
759,02 kn 1.12.2014.
753,30 kn 1.1.2015.
761,26 kn 1.2.2015.
761,26 kn 1.3.2015.
761,26 kn 1.4.2015.
761,26 kn 1.5.2015.
761,26 kn 1.6.2015.
761,26 kn 1.7.2015.
761,26 kn 1.8.2015.
761,26 kn 1.9.2015.
761,26 kn 1.10.2015.
761,26 kn 1.11.2015.
761,26 kn 1.12.2015.
761,26 kn 1.1.2016.
954,78 kn 1.2.2016.
32.652,76 kn 4.2.2016.
- Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.031,25 Eur sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja teče od 19. rujna 23025. god., pa do isplate.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 06. lipnja 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 20.3.2007., s tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 3208659746, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 83.500,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB-a, te je 3.2. 2016., zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu.
Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 2. i čl. 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu, te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,50 % godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva, i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d. d.(kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008., povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj je dao izraditi izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa, kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način, iznosi 82.443,91 Kuna, s osnova glavnice 32.652,76 Kuna, ukupno 115.096,67 Kuna.
Slijedom navedenog, dakle činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj navodi da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, temeljem čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502 c Zakona o parničnom postupku, te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi Ugovora, te da ima pravni interes, pa je predložio sudu donese odluku pobliže opisanu u izreci presude. U odgovoru na tužbu od 10. listopada 2024. god., tuženik navodi da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 3208659746 od 20. ožujka 2007. godine, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 85.500,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).
Navodi da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 15.275,95 EUR/ 115.096,67 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
Nadalje navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, te između ostalog u prvom redu ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice, i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.
Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.
Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
Tuženik je predložio naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
Rješenjem ovog suda posl. br. P-1970/2020 od 09. siječnja 2025. god., tužba je odbačena u dijelu koji se odnosi na deklaratorne tužbene zahtjeve radi donošenja odluke kojim se utvrđuje da su ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u čl. 1, čl. 2 i čl. 7 u kojim je ugovorena tzv. valutna klauzula, kao i odredbe čl. 2, i čl. 7 st. 2 u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
Presudom ovog suda posl. br. P-1970/2020 od 09. siječnja 2025. god., odbijen je kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 115.096,67 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa tijekom otplate predmetnog kredita, pa do isplate.
Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-249/2025-2 od 19. ožujka 2025. god., ukinuti su rješenje i preuda ovog suda posl. br. P-1970/2020 od 09. siječnja 2025. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
Stranke su zatražile parnični trošak.
U dokazne svrhe sud je pregledao Izračun preplaćenih iznosa u kreditu Zagrebačke banke br. 7102966367 Digidaga j.d.o.o. za usluge - Travanj 2019. god., Ugovor o namjenskom kreditu br.3208659746 od 20. ožujka 2007. god., Izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Trogiru od 27.02.2007. god., Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 03. veljače 2016. god., Obavijest o izračunu efekata konverzije od 03.02.2016. god., Otplatni plan od 16.01.2019. god., Podatke o kreditnoj partiji broj 7103560651 od 16.01.2019. god., promet po kreditu za razdoblje od 20.03.2007. god., do 20.04.2016. god., Obavijest o izračunu efekata konverzije od 04.02.2016. god., Obavijest od 12.11.2015. god., Prijedlog akta izmjene ugovora o kreditu na temelju članka 19 e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/2015) (str. br. 1), Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015. god., Izračun konverzije na dan 30.09.2015. god., Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.09.2015. god., otplatni plan za razdoblje od 01.03.2016. god., do 01.04.2037. god., Presudu Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću posl. br. Gž-73/2019-5 od 28.04.2020. god., Rješenje Županijskog suda u Zadru, posl. br. 39 Gž-2770/2020-2 od 16. prosinca 2020. god., Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž-1252/2021-2 od 20.10.2021. god., Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF), odnosno kredita denominiranih u Kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama od 14.11.2015. god., Promet po kreditu/Specifikacija uplate za razdoblje do 20.04.2016. god., Rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. br. 17 Gž- 226/2021-2 od 13 travnja 2021. god., Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Revd- 2021/2020-6 od 01. lipnja 2022. god., Presudu Županijskog suda u Sisku posl. br. /2017-8 od 08. svibnja 2020. god., Presudu Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž- 1960/2020-4 od 22.09.2021. god., Rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 592/2023-2 od 12. srpnja 2023. god., rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 1285/2022-3 od 05. srpnja 2023. god., Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev- 677/2021-2 od 02. veljače 2022. god., Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev- 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. god., Rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-633/2021-2 od 14. srpnja 2021. god., Rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 77 Gž-1562/2021-2 od 05. listopada 2021. god., Presudu suda EU u predmetu C- 243/20 od 21. prosinca 2021. god., Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama u primjeni od 01. srpnja 2013. god., Odluku Ustavnog suda RH br. U-III-3176/2007 od 06. svibnja 2010. god., Rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 39 Gž-1748/2021-2 od 27. svibnja 2021. god., Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. god., Presudu suda EU u predmetu C- 567/2020 od 05. svibnja 2022. god., Presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 9/2019-2 od 16.03.2020. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1658/2018-8 od 07.12.2020. god., Presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1780/2019-2 od 07.07.2020. god., i posl. br. 24 Gž-244/2019-5 od 14. lipnja 2023. god., Presudu Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-925/2017-2 od 20. ožujka 2020. god., Presudu suda EU u predmetu C-81/19 od 09. srpnja 2020. godine, Presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. 26 Gž-1938/2019-2 od 19. svibnja 2020. god., Presudu Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. 8 Gž-706/2019-5 od 29. travnja 2020. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2460/2017-2 od 04. ožujka 2020. god., i posl. br. Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020. god., Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. god., te izveo dokjaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnična stranke na raspravnom ročištu dana 17. srpnja 2025. godine.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).
Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br.3208659746 od 20. ožujka 2007. god., i Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 03. veljače 2016. godine.
U odredbi čl. 6 predmetnog ugovora o namjenskom kreditu se navodi da je namjena kredita dovršenje izgradnje. Dakle, ne navodi se predmet izgradnje, pa je ovaj sud cijenio da tuženik tijekom postupka osnovano ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, te da Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
Kako je već navedeno, rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 249/2025-2 od 19. ožujka 2025. god., ukinuti su rješenja i preuda ovog suda posl. br. P-1970/2020 od 09. siječnja 2025. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
U obrazloženju ukidne odluke suda drugog stupnja se između ostalog navodi da je predmet spora utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 3208659746 od 20. ožujka 2007., te kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF) i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope koje su odredbe sadržane u tom potrošačkom ugovoru u odnosu na koji su stranke 3. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine" broj 102/2015., (dalje: ZID ZPK/2015).
Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a i članka 381. ZPP-a, ispitao pobijanu presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da je u njezinom donošenju počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju drugostupanjski sud u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 70/2019. pazi po službenoj dužnosti i na koju se žalitelj poziva u žalbi. To stoga što su točni žalbeni navodi u kojima žalitelj tvrdi da je sud prvog stupnja u obrazloženje svoje presude kopirao dijelove drugih, uglavnom drugostupanjskih presuda, bez označavanja da je riječ o citatima drugih odluka
Zbog toga osnovano žalitelj u žalbi tvrdi da je pobijana odluka nerazumljiva te da nije jasno koji su od iznesenih razloga navedenih u pobijanoj presudi razlozi prvostupanjskog suda pa se ta odluka ne može ispitati. Zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka uz primjenu članka 369. stavka 1. ZPP-a ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, prema kojoj se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje da su pojedine ugovorene odredbe ugovora o kreditu od 20. ožujka 2007. ništetne. Osim toga, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. koje je primjenjivo u ovom predmetu jer je riječ o podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, sama činjenica da su stranke 3. veljače 2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/2015 kojim su odredbe ugovora o kreditu zaključenog 20. ožujka 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužitelj tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu pa uklanjanje navedenih ništetnih odredbi i njihova zamjena novim ugovornim odredbama o valuti obveze i o kamatama u skladu s među strankama sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu nema značaj „otpadanja“ njezine ništetnosti. Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Zbog pogrešne primjene članka 288. stavka 2. ZPP-a počinjena je bitna povreda iz članka 354. stavka 1. pa je na temelju članka 380. točke 3. u vezi s člankom 381. ZPP-a ukinuto prvostupanjsko rješenje.
Odluka o ostavljanju odluke o troškovima postupka za konačnu odluku temelji se na članku 166. stavku 3. ZPP-a.
U ponovljenom će suđenju sud prvog stupnja ukloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka koje su ustanovljene ovim rješenjem te će ponovno odlučiti o dopuštenim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi članaka 1., 2. i 7. spornog ugovora o kreditu i o postavljenom kondikcijskom zahtjevu. Pritom će voditi računa o tome da ugovorna odredaba iz članka 1. ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu (korištenje), ne na otplatu (vraćanje) kredita, izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/2003 ne podliježe testu poštenosti. Za svoju će odluku o zahtjevu za utvrđenje i za isplatu iznijeti jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te će voditi računa o obvezi da u skladu s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a sumarno izloži zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te svoje zaključke o pravnoj i činjeničnoj argumentaciji stranaka iznese jasno kako bi se mogli preispitati. U novoj će odluci ujedno odlučiti o svim troškovima postupka.
Tijekom ponovno provedenog postupka je izveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnična stranke na raspravnom ročištu održanom dana 17. srpnja 2025. godine.
Tužitelj u iskazu navodi da koliko se sjeća prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 20.03.2007. godine, između njega i ovlaštenog službenika banke nije bilo posebnog razgovora o tome da bi otplata kredita bila vezana za tečaj švicarskog franka, kao i tome da se ugovorena kamata može mijenjati tijekom otplate kredita. Ono čega se sjećam je da je među njima bilo razgovora o tome da su ugovori vezani za CHF bili povoljniji od tadašnjih eurskih kredita. Osim toga, među njima je bilo govora o visini kredita, kao i roku otplate kredita u trajanju od 30 godina.
Na posebno pitanje o namjeni kredita navodi da je predmetni kredit ishodio u svrhu dovršetka izgradnje svoje kuće na adresi [adresa]. Naime, u vrijeme ishođenja predmetnog kredita je živio na adresi [adresa] u [adresa], u kući koja je bila vlasništvo oca Č. Nakon što je dovršio izgradnju kuće na adresi [adresa] od sredstava predmetnog kredita, prodao je ovu kuću na adresi [adresa] i od tada živi na adresi u [adresa].
Na daljnje pitanje navodi da je izvođač radova na dovršetku kuće na adresi [adresa] bio obrt za građevinarstvo " [obrt]" u njegovom vlasništvu. Kuću na adresi [adresa] je prodao budući da nije imao dostatnih sredstava za njeno konačno dovršenje, i od tada kako je već kazao živi na adresi u [adresa], u kući u vlasništvu oca Č.
Nadalje upitan navodi da je na adresi u [adresa] živio nekih 5 godina nakon ishođenja predmetnog kredita od 20.03.2007. godine. Prilikom razgovora sa ovlaštenim službenikom tuženika nije upozoren o postojećoj rizičnosti ishođenja kredita vezanog za valutu švicarski franak.
Na posebno pitanje navodi da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora pročitao njegov sadržaj. Ugovor je pročitao ali ne može kazati da mu je bila razumljiva ova vezanost otplate kredita za tečaj švicarskog franka, kao i ugovorena promjenjiva kamatna stopa. U vrijeme sklapanja ugovora kako je već kazao, živio je na adresi u [adresa], u ugovoru je navedena njegova adresa u [adresa], budući da je tu rođen, i tu je njegova stara adresa. Na ovoj adresi u Splitu je živio do negdje 2011. ili 2012. godine.
Na daljnje pitanje navodi da je nakon izgradnje jedno vrijeme kuća na adresi [adresa] davana u najam turistima u turističke svrhe, a prodana je prije nekih 8 godina. Kako je već kazao otprilike 5 godina nakon ishođenja kredita živio je na ovoj adresi [adresa].
Na posebno pitanje navodi da je nekih 5-6 godina nakon ishođenja predmetnog kredita kuća na adresi u [adresa] bila u najmu u turističke svrhe tijekom turističke sezone, kada bi preselio kod oca na adresi [adresa], a u njoj je živio tijekom ostatka godine.
Kako je već navedeno, u odredbi čl. 6 predmetnog ugovora o namjenskom kreditu se navodi da je namjena kredita dovršenje izgradnje. Dakle, ne navodi se predmet izgradnje, pa je ovaj sud cijenio da tuženik tijekom postupka osnovano ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, te da Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. toč. 1 u sporno vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
Da je tako nedvojbeno proizlazi iz sadržaja iskaza tužitelja koji, između ostalog navodi da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopio u svrhu dovršenja izgradnje svoje kuće na adresi [adresa], a izvođač radova na dovršetku kuće na adresi [adresa] je bio obrt za građevinarstvo " [obrt]" u njegovom vlasništvu. Nakon izgradnje je jedno vrijeme kuća na adresi [adresa] davana u najam turistima u turističke svrhe tijekom turističke sezone, i to nekih 5-6 godina nakon ishođenja predmetnog kredita, a kada bi preselio kod oca na adresi [adresa], a u njoj je živio tijekom ostatka godine.
Uvidom u pretragu osoba iz MUP evidencije - Ministarstvo pravosuđa, utvrđeno je da je tužitelj ČU rođ. **.**.1974. god., OIB: [osobni identifikacijski broj], imao prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa] od 13. 02. 1993. god., do 04. 07. 2007. god., a potom od 05. 07. 2007. god., do danas na adresi u [adresa].
Dakle, tužitelj nikada nije imao prijavljeno prebivalište, niti boravište na adresi u [adresa], pa je sasvim jasno da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu kao građevinski poduzetnik i vlasnik obrta za građevinarstvo " [obrt]" sklopio sa tuženikom u svrhu dovršetka izgradnje kuće na adresi u [adresa], a radi ostvarivanja zarade od turističkog najma.
Stoga u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisne odredbom članka 3. toč. 1 u sporno vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 96/03), koji propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, obzirom da tužitelj predmetni ugovor nije sklopio u svojstvu potrošača, a niti se iz toga razloga predmetni ugovor može smatrati potrošačkim ugovorom u smislu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
Tužitelj se stoga nije u mogućnosti s uspjehom pozivati na odredbe u sporno vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 96/03), pa tako niti na pravomoćne presude donijete u sudskom postupku kolektivne zaštite interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12.
Obzirom da ugovaranje tzv. valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije zabranjeno pozitivnim pravnim propisima RH, a time niti protivno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, u smislu citirane odredbe čl. 322 st.1 ZOO-a, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208659746 od 20. ožujka 2007. god., pravno je valjan u cijelosti.
Radi sveg navedenog, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan, i donijeta odluka kao u izreci presude.
Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku. Tuženiku su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku odgovorom na tužbu od 10.10. 2024. god., i to za sastav odgovora na tužbu 250 bod., kao i troškovi zatraženi zahtjevom od 17. 07. 2025. god., i to za sastav podneska od 11. 04. 2025. god., 250 bod., pristup na raspravno ročište 17. 04. 2025. god., 62,5 bod., i pristup na raspravno ročište 17. 07. 2025. god., 250 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 406,25 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa tako ukupan trošak tuženika iznosi 625,00 Eur.
U Splitu, 19. rujna 2025. godine
S U D A C
Živomir Topić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
DNA: -pun. tužitelja
-pun. tuženika
