Posl. broj: P-194/2021-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Erici Golja u pravnoj stvari tužitelja GKŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535 nakon glavne rasprave zaključene 7. srpnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Igora Vretenara, odvjetnika u Labinu, te zamjenika punomoćnika GK, odvjetničkog vježbenika u ZOU Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Ilić i Fruk Morina, odvjetnika u Rijeci, 19. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici GKŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 1.451,86 EUR (tisuću četiristo pedeset jedan euro i osamdeset šest centi) uvećan za zakonske zatezne kamate i to:

- na iznos od 28,89 EUR od dana 27. 7. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 32,48 EUR od dana 15. 9. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 42,56 EUR od dana 15. 9. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.347,93 EUR od dana 21. 9. 2010. godine do namirenja tužitelja,

po kamatnoj stopi od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe od 4. ožujka 2025.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom 1.703,08 eura (tisuću sedamsto tri eura i osam centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi je navela da je sa tuženikom 15.5.2006.godine sklopila Ugovor o kreditu broj 112-50-3463745 za iznos od 24.090,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak). Tužiteljica je navela da je u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetna odredba o valutnoj klauzuli CHF, a koja je ništetna temeljem odredbe čl. 81. ZZP (96/03) a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87. ZZP (96/03). Tužiteljica se u tužbi poziva na zaključke presuda VTSRH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presudu suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. runa 2018. i C-186/16 od 20. rujna 2017. godine. U predmetnim presudama suda EU istaknuto je kako je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama, a o čemu potrošači – prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Iz presuda u slučaju „franak“ VTSRH i u tim predmetima izvedenih dokaza jasno proizlazi kako tuženik ali ni preostali tuženici iz kolektivnog spora ne samo da nisu potrošače upozoravali na rizik veći su im preporučali zaduženje u švicarskim francima kao „sigurnoj valuti“ i sl. Dakle, jasno je kako su banke i vezano uz valutnu klauzulu u CHF počinile povredu odredbi čl. 81. ZZP/03 a što čini tako ugovorenu valutnu klauzulu ništetnom temeljem odredbe čl. 87. ZZP/03. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom se ugovara valutna klauzula u CHF ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da je ta odredba pošteno ugovorena, odnosno tečaj vraća na početno ugovoreni tečaj jer je to jedini tečaj koji je korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bio poznat. Sve više plaćeni iznosi zbog povećanja tečaja CHF predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Vezano uz eventualnu zastaru potraživanja, tužitelj navodi kako je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. broj Rev 2245/17-2 utvrđeno kako zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda odnosno za povrat stečenog bez osnove po pitanju ništetne valutne klauzule od 14. lipnja 2018. te nastupa nakon pet godina, iz čega je jasno kako predmetno potraživanje nije u zastari. Iz obrazloženja predmetne presude tužitelj navodi sljedeće: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ Glede potrebe za provođenjem dokaznog postupka saslušanjem svjedoka i uvida u dostavljenu dokumentaciju tuženika, tužiteljica se poziva Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. ožujka 2019. pod posl.br. Rev-3142/2018. Tužitelj u skladu s odredbama čl. 12. ZPP-a i čl. 327. ZOO-a predlaže da sud odluči o ništetnosti odredbe vezane uz valutnu klauzulu predmetnog ugovora kao o prethodnom pitanju. Predlaže da izračunom, financijsko knjigovodstveni vještak odredi preplatu odnosno iznos više uplaćenog iznosa zbog povećanja tečaja CHF od srednjeg tečaja CHF na dan sklapanja Ugovora o kreditu., pa sudu predlaže donošenje presude kojom se u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice, a tuženika obveže na naknadu troškova postupka tužiteljici.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan. Nesporno je da su stranke 15. svibnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 112-50-3463745 s namjenom kupnje vozila, iznosa kredita od 24.090,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 84 mjeseci. Tužitelj se poziva na presude iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih inretesa i prava potrošača, a iz samog obrazložennja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima, odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Na tužitelju je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 1 i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Već u samoj odredbi ugovora obrazloženo je te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF. U trenutku zaključenja predmetnog ugovora, postojanje valutne klauzule nije bila nikakva novina. Ujedno je tužitelju priliko zaključenja ugovora predan otplatni plan gdje su anuiteti izraženi u CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je svjesno preuzeo rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći .Osporava da bi tužiteljica imala status potrošača, osporava obračun visine tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.

3. Tužiteljica je po provedenom vještačenju podneskom od 4.3.2025. postavila tužbeni zahtjev na način da s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 1.452,86 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate. Tužiteljica je imala mogućnost preinačiti tužbu povišenjem zahtjeva za isplatu i nakon zaključenja prethodnog postupka do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogla povisiti zahtjev do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog, primjenom odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopuštena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva od 4.3.2025., a što je u skladu i sa Zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. iz kojeg proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Proveden je dokazni postupak u kojem je pročitan Ugovor o kreditu broj:

112-50-3463745 od 15.5.2006., solemniziran po javnom bilježniku Riti Udovičić sa službenim sjedištem u [adresa] broj OU-351/2006-1 od 16.5.2006. (stranice 7-39), pregled uplata u HRK i CHF po kreditu, otplatni plan, tečajna lista, potvrda MUP RH PU Istarska o upisima vlasništva nad motornim vozilima tužitelja od 2006. godine od 24.4.2024. (stranica 76-78), pročitan je iskaz tužiteljice u svojstvu parnične stranke saslušane na ročištu 7.7.2025., provedeno je financijsko – računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću koji je sačinjen dana 8.5.2024.(stranice 79-89) te pisana dopuna vještačenja od 6.2.2025. (stranice 108-112)

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Nije sporno da je tužiteljica sa tuženikom 15.5.2006.godine sklopila Ugovor o kreditu broj 112-50-3463745 za iznos od 24.090,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak), a radi kupnje vozila.

7. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Također je sporno je li tužiteljica zaključila predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača.

8. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 i 79/2007 dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.1. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

8.2. U čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje novog vozila marke FORD.

9. Tužiteljica je u svojem iskazu navela kako je ugovor o kreditu sklopila radi kupovine novog vozila marke Ford u firmi Gran auto d.o.o. odnosno Sial koja posluje u naselju Štrmac. Dobivenim iznosom od 24.090,00 CHF uz cijelosti je isplatila kupoprodajnu cijenu vozila a koje je kupovala za privatne i obiteljske svrhe a ne nikakve poslovne svrhe jer nije bila vlasnica niti obrta niti firme. Tada je radila kod poslodavca Trans Adriatic d.o.o. sa radnim mjestom u Puli. Navodi da nisu išli niti u Raiffeisen banku obzirom da su u auto kući u kojoj su kupovali vozilo dobili informaciju da se ono može kupiti kreditom koji odobrava Raiffeisen banka te su im predali i sve papire vezano za sklapanje toga ugovora. Ne sjeća se da su ona i suprug uopće išli u banku nego su kod javnog bilježnika potpisali ugovor. Misli da ju je isprava ugovor o kreditu sa svim podacima čekala kod javnog bilježnika gdje je otišla potpisati ugovor. Navodi da je sve već bilo pripremljeno da se kredit mogao uzeti isključivo u CHF a ne u drugoj valuti niti joj je to ponuđeno te ona sa bankom nije pregovarala o pojedinim uvjetima ugovora. Nije mogla sa bankom pregovarati o bilo kojim uvjetima iz ugovora o kreditu niti o valutnoj klauzuli niti o kamatnoj stopi. Ugovor je sklopljen na rok od 7 godina koliko se sjeća u situaciji kada joj je banka ponudila kredit pod određenim uvjetima bilo je uzmi ili ostavi. Prvi puta je sklopila ugovor u CHF-u i tada je mjesečna rata trebala iznositi oko 1.600,00 kn. Tužiteljica je pojedine rate kredita sve do 2009. plaćala net bankingom i to na način da je sama obračunavala iznos rate toga mjeseca sukladno ugovornim odredbama. Tečaj CHF se povremeno mijenjao ali tada do 2009. nije bilo većih promjena, bio je nešto viši ili niži. Međutim 2009. došlo je do jako velike promjene u visini mjesečne rate na iznos od 1.900,00 kn nakon čega je ona nazvala banku i pitala do koliko će rata kredita onda rasti zbog promjene tečaja. Inače kod sklapanja ugovora nitko od strane banke nije ju obavijestio o mogućim rizicima promjene tečaja CHF-a na financijskom tržištu. Tužiteljici nitko nije objasnio niti temeljem čega banka mijenja kamatnu stopu. Tužiteljici je prije potpisivanja ugovora i javni bilježnik pročitala ugovor i protumačila odredbe ali je tužiteljica mišljenja da tada ni javni bilježnik nije bila svjesna rizika ni promjene tečaja valute CHF-a. Misli da je najveća rata iznosila oko 1.950,00 kn. Tužiteljica je zbog povišenja rata uzela drugi kredit i prijevremena isplatila preostali dug prema ovom ugovoru o kreditu, ne sjeća se točno koje godine. Navedeni ugovor o kreditu nije konventiran.

10. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit budući da je iskazivala vjerodostojno i uvjerljivo te u skladu sa sadržajem Ugovora o kreditu.

11. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelja robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila za privatne potrebe, ona ima svojstvo potrošača.

12. Teret dokaza je li kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji niti jednim dokazom nije osporio da bi tužiteljica predmetni kredit iskoristila u druge svrhe.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018/11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa je time tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

15. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. Ugovor o kreditu broj 112-50-3463745 od 15. svibnja 2006. predstavlja potrošački ugovor, te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

17. Slijedom navedenog, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF su neodređene i nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed na tipskom ugovoru. Sam položaj tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom na to da je ona pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Tužiteljica nije bila adekvatno informirana o potencijalnom rastu tečaja švicarskog franka čime je dovedena u neravnopravan položaj, što predmetne ugovorne odredbe čini nepoštenim, a nepoštene odredbe su ništetne.

18. U odnosu na navode tuženika da sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne, valja navesti da se sukladno čl. 502.c ZPP-a, stranke u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužiteljica na te presude i poziva u ovoj parnici

18.1. Podvodeći Ugovor o kreditu broj 112-50-3463745 od 15. svibnja 2006. pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi upravo o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom, te je sud odlučujući o ništetnosti tih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i na te okolnosti nije provodio dokaze neovisno o tome što je u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj je navedeno da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

19. Vještak Tomislav Prpić u spis je dostavio nalaz i mišljenje (stranica 79 do 87), a u kojem nalazu je naveo da je nakon proučene dokumentacije i izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe, utvrdio da je pod pretpostvkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je na ime tečajnih razlika više uplatila 1.440,48 eura, a pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica na ime tečajnih razlika uplatila manje 226,07 eura.

20. Tuženik je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje jer tuženik smatra da je vještak u nalazu pravilno izračunao pozitivne i negativne razlike, dok tužiteljica nije prihvatila nalaz i mišljenje vještaka jer smatra da pri sačinjavanju nalaza vještak nije uzeo u obzir prijepis knjigovodstvene kartice, pa tužiteljica smatra da je došlo do većeg odstupanja između vještačkog nalaza i utuženog iznosa, pa predlaže da se vještak očituje i da ispravi i dopuni svoj nalaz.

21. Rješenjem ovog suda posl.br. P-194/2021-18 od 20.11.2024., sudski vještak Tomislav Prpić je pozvan da se pisano očituje na primjedbe tužiteljice, pa je u spis dostavio dopunu nalaza i mišljenja (stranica 108 do 112) u kojem je istaknuo kako je cijeli izračun izrađen sukladno knjigovodstvenoj kartici, a polja tečajne razlike pojavljuju se kada se plaćanje vrši prije dospijeća. Prijevremenim uplatama saldo odlazi u plus, te je raspoloživ i korisniku kredita za npr. podizanje preplaćenog iznosa. Budući da takvo plaćanje nije bio dio koji je na taj način određen korisniku kredita od strane banke, isti se u pravilu u izračunima ne uzima u obzir (istom analogijom kao što zatezna kamata ne može teći prije dospijeća), pa je to prigovor pravne prirode. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je na ime tečajnih razlika uplatila više 1.701,90 eura, a pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je na ime tečajnih razlika manje uplatila 250,05 eura.

22. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića. U očitovanju na nalaz tužiteljica ukazuje da isključivo kada se od stvarnih uplata (uz datume tih uplata) u kunama oduzme anuitet uz primjenu početnog tečaja se dospije potpuni i točni iznos preplaćenog. Tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta nije od značaja iz razloga što je predmetna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i nijedan drugi tečaj osim početnog se ne primjenjuje i u tom dijelu se gledaju stvarne uplate u kunama .Iz dopune nalaza proizlazi kako preplaćeni iznos umanjen za manje plaćeni iznosi 1.451,86 eura, pa taj iznos potražuje od tuženika, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

23. Tuženik nije imao primjedbi na dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka.

24. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića na stranicama 108 do 112 spisa, kao objektivan i u skladu s pravilima struke.

25. U skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

26. Kako je ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 7. Ugovora) ništetna, tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

27. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate. Do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi od 15% godišnje a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate stopa se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

28. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

29. U čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. ZOO-a).

30. U konkretnom slučaju tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske u odnosu na tuženika donošenjem presude posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći. Vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako u konkretnom slučaju za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, a tužba tužiteljice predana je 10. ožujka 2021. pa od donošenja navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok.

31. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.451,86 eura zbog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na početni, uvećano za zakonske zatezne kamate kako je navedeno u izreci presude.

32. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka

33. Na temelju čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. U stavku 5. istog članka propisano je kako sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka. S obzirom na navedeno, a kako je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužiteljici naknaditi troškove postupka.

34. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u visini od 1.451,86 eura, priznati su joj troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 15.4.2024. u visini 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za sastav podneska od 20.6.2024. u visini od 200,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za sastav podneska od 4.3.2025. u visini od 200,00 eura prema Tbr. 8. t. 1 .Tarife, te za zastupanje na ročištu 7.7.2025. u visini od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, a što ukupno iznosi 1.000,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.250,00 eura. Priznati su joj troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 eura, za presudu u iznosu od 26,54 eura (sve prema prema Tbr. 1. st. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/19, u nastavku: Uredba), kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura. Time su joj priznati troškovi u iznosu 1.703,08 eura.

35. Na priznate troškove postupka tužiteljici pripadaju i zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, uvećanoj za tri postotna poena.

36. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu 1.703,08 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19. rujna 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, dok je odbijen zahtjev tuženika u cijelosti.

Labin, 19. rujna 2025.

S u t k i nj a:

Erica Golja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi u tri pisana primjerka putem ovog suda u roku 15 dana od dostave odluke.

DNA:

1.Tužiteljica putem punomoćnika

2.Tuženiku putem punomoćnika