Poslovni broj Pr-34/2024-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Marušić Majica, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Lučka uprava Zadar, Gaženička cesta 28c, Zadar, OIB: 03457471323, zastupanog po ravnatelju NP i punomoćnici FP, djelatnici tuženika, radi utvrđenja, zabrane i otklanjanja diskriminacije, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 02. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice te izočnosti uredno pozvanog tuženika, 19. rujna 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tuženik Lučka uprava Zadar, Gaženička cesta 28 c, OIB: 03457471323 diskriminiranjem, te nejednakim postupanjem prema tužiteljici u odnosu na ostale zaposlenike tuženika i državne službenike i namještenike povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje, čime su povrijeđeni njezino pravo dostojanstva te pravo na čast i ugled te se tuženiku nalaže da odmah prestane s takvim postupanjem na štetu tužiteljice.

II. Utvrđuje se da primjenom standardnih mjerila u postupku vrednovanja i klasifikacije radnih mjesta u državnoj službi i javnim službama tužiteljici pripada koeficijent 1,52 za obračun plaće od dana sklapanja ugovora o radu do 31. ožujka 2024. , a od 1. travnja 2024. na dalje koeficijent 2,10 te se nalaže tuženiku da izvrši izmjene Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primanjima zaposlenika Lučke uprave Zadar te odredi koeficijent za poslove stručnog suradnika na održavanju - hortikultura sukladno ovoj sudskoj odluci te da ubuduće tužiteljici isplaćuje plaću sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,10.“

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 500,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ĆP iz [adresa] (dalje: tužiteljica) 21. svibnja 2025. sudu podnosi tužbu protiv tuženika Lučka uprava Zadar (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o radu na određeno vrijeme 06. ožujka 2024. za obavljanje poslova stručnog suradnika na održavanju - hortikultura. Prethodno tome da je tužiteljica bila zaposlena u trgovačkom društvu Tankerkomerc d.d. [adresa], u Luci nautičkog turizma Marina Zadar, na radnome mjestu stručnog suradnika na održavanju - hortikultura. Odlukom o davanju Lučkoj upravi Zadar na privremeno gospodarsko korištenje lučkog područja Luke posebne namjere luke nautičkog turizma Marina Zadar i pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] („Narodne Novine“ br. 122/2023) da je Vlada Republike Hrvatske dala Lučkoj upravi Zadar na privremeno gospodarsko korištenje i upravljanje Marinu Zadar, na razdoblje od jedne godine. Zapisnikom o primopredaji zemljišnih čestica Luke posebne namjene „Marina Zadar“ od 06. ožujka 2024. sastavljenim između predstavnika Lučke uprave Zadar i Tankerkomerc d.d. među ostalim da je utvrđeno da u trenutku potpisivanja tog Zapisnika Tankerkomerc d.d. ima zaključene ugovore o radu s ukupno 19 radnika za obavljanje poslova u Marini Zadar te da će s navedenim radnicima sklopiti ugovore kojima sporazumno raskida radne odnose dok će se svim navedenim radnicima s kojima je Tankerkomerc d.d. sklopio sporazumni raskid ugovora o radu ponuditi sklapanje novog ugovora o radu prema uvjetima iz Odluke Vlade Republike Hrvatske. Istim Zapisnikom da je posebno naglašena „zajednička namjera stranaka predložiti Vladi Republike Hrvatske da prilikom raspisa javnog prikupljanja ponuda za dodjelu koncesije za luku posebne namjene luku nautičkog turizma Marinu Zadar obveže budućeg koncesionara da sklopi ugovore o radu s radnicima koji su sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske preuzeti od strane Lučke uprave Zadar sa svim do sada stečenim pravima i uvjetima koje su radnici ostvarili u društvu Tankerkomerc d.d. Takav sadržaj Zapisnika da upućuje na zaključak da će radnici preuzeti iz Marine Zadar kod novog poslodavca Lučke uprave Zadar također nastaviti raditi prema stečenim pravima i uvjetima iz društva Tankerkomerc d.d. Iako je tužiteljica očekivala da će kod novog poslodavca zadržati isti radnopravni status, kako da joj je i prezentirano prilikom potpisivanja ugovora o radu, to da se nažalost nije dogodilo. Prije svega tužiteljica u svezi navedenog naglašava da je kod prethodnog poslodavca tužiteljica bila zaposlena temeljem ugovora na neodređeno vrijeme dok je sada zaposlena temeljem ugovora na određeno vrijeme. Iz sadržaja Ugovora o radu od 06. ožujka 2024. u poglavlju naslova Plaća i naknade Člankom 9. da je ugovorena plaća radnice sukladno Pravilniku o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primicima zaposlenika Lučke uprave Zadar za radno mjesto stručni suradnik na održavanju - hortikultura prema važećoj sistematizaciji radnih mjesta društva. Međutim, taj Pravilnik kao ni Sistematizacija radnih mjesta da tužiteljici nije prezentiran prilikom potpisivanja Ugovora o radu niti su tužiteljici dostupni u ovom trenutku, a posebno da joj nisu bili dostupni u vrijeme sklapanja ugovora o radu. Pravilnik o plaćama kao ni Sistematizacija radnih mjesta da nisu javno dostupni odnosno tuženik da iste nije objavio na oglasnoj ploči u odvojenom postrojenju Marina Zadar kao ni učinio dostupnima na svojim web stranicama. Slijedom navedenoga, tužiteljica da je 08. travnja 2024. primila obračun i isplatu plaće za razdoblje od 7. do 31. ožujka 2024. u ukupnom iznosu od 849,73 Eura neto. Na navedenom obračunu tužiteljica da je prvi puta vidjela prema kojem koeficijentu joj se obračunava plaća, prema koeficijentu 1,25. Nakon primitka obračuna plaće, zaposlenica tuženika ĆPČ da se obratila poslodavcu sa zamolbom da joj se dostavi Pravilnik o plaćama/Pravilnik o radu, na što da je tuženik tužiteljici dostavio Pravilnik o radu iz 1998. godine, koji da sasvim izgledno više nije na snazi, bar ne u cijelosti. Tužiteljica da od poslodavca nije dobila na uvid Izmjene Pravilnika o radu koje su nastupile u međuvremenu. Također, tužiteljica da je provjerom u evidenciji HZMO-a utvrdila kako je kod novog poslodavca prijavljena za obavljanje poslova s potrebnom srednjom stručnom spremom (SSS). U svezi navedenog naglašava da iz evidencije HZMO-a jasno proizlazi kako je kod prijašnjeg poslodavca za obavljanje istih poslova bila potrebna visoka stručna sprema ( VSS). Tužiteljica da se s još tri zaposlenice tuženika BP, VP i ĆPČ našla u identičnoj situaciji da su kao jedine zaposlenice tuženika sa visokom stručnom spremom kod novog poslodavca degradirane tako što su HZMO-u prijavljene za obavljanje poslova za koje je navodno potrebna srednja stručna sprema iako su kod novog poslodavca nastavile s obavljanjem identičnih poslova, na istim radnim zadacima, s jednakim stupnjem odgovornosti i jednakim opsegom radnih zadataka. Kada su se zaposlenice zajedničkim zahtjevom za zaštitu prava radnika obratile poslodavcu ovdje tuženiku ona da su dobile odvojene odgovore, u kojima da su iznesene neistine na štetu tužiteljice i ostalih zaposlenica. Iako se tuženik poziva da sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske nije imao obvezu preuzeti radnike Marine Zadar s dotadašnjim pravima i obvezama već im ponuditi nove ugovore o radu, tužiteljica ukazuje da su ti navodi neosnovani. Prije svega, gledajući već citirani sadržaj Zapisnika o primopredaji od 06. ožujka 2024. da se može iščitati namjera da se svim zaposlenicima Marine Zadar kod novog koncesionara, koji će se tek odabrati, osigura isti radnopravni status kao što su ga imali u Marini Zadar, a slijedom toga da je jasno da isti takav status zaposlenici moraju zadržati i kod privremenog upravitelja, jer da se na njega ne mogu i ne smiju primjenjivati drugi uvjeti odnosno on da ne može biti u povoljnijem položaju od budućeg koncesionara i prijašnjeg poslodavca. Navedeno da je propisano i odredbom čl.137. st. 1. Zakona o radu koji tužiteljica citira. Dakle, sukladno kogentnoj pravnoj normi da nije dopuštena situacija u kojoj bi radnik zbog preuzimanja poduzeća mogao biti stavljen u nepovoljniji položaj od onoga kojega je imao prije preuzimanja poduzeća. Štoviše, sukladno citiranoj zakonskoj normi da je jasno da nije niti bilo potrebe za potpisivanjem novoga ugovora o radu jer je Odluka Vlade u dijelu koji se odnosi na sklapanje novih ugovora o radu u suprotnosti s izričitom pravnom normom sadržanom u čl. 137. Zakona o radu. Jednako tako, tužiteljica tvrdi da nije točno da su zaposlenicima prije potpisivanja ugovora bili prezentirani uvjeti radnoga mjesta kojega da su radnici svojom voljom potpisali. Točnije bi bilo reći kako su radnice pa tako i tužiteljica, prilikom potpisivanja novoga ugovora o radu dovedene u zabludu glede sistematizacije radnih mjesta, stručne spreme i u konačnici visine plaće, a to kao što je već rečeno, zbog činjenice što istima nisu prezentirani Pravilnik o radu kao ni Sistematizacija radnih mjesta. Tužiteljica da je po struci diplomirani inženjer poljoprivrede - vrtlarstva i oblikovanja pejzaža, dakle, ista da je stekla visoku stručnu spremu koja je bila potrebna za obavljanje poslova kod prijašnjeg poslodavca Marina Zadar. Tužiteljica da je kod prijašnjeg poslodavca Tankerkomerc d.d. na poslovima stručnog suradnika za hortikulturu - diplomiranog inženjera poljoprivrede, na poslovima VSS, radila gotovo 30 godina te je imala tri zaposlenika kojima je bila nadređena, a koji su obavljali poslove održavanja hortikulture. Iz izvatka iz Sistematizacije radnih mjesta, kojeg da je tužiteljica naknadno i samo djelomično dobila, unutar Lučke uprave Zadar proizlazi da je za obavljanje tih istih poslova potrebna SSS ili VŠS pri čemu poslodavac u opisu radnih mjesta navodi da bi osnovni elementi opisa tog radnog mjesta bilo i planiranje sadnje i rezidbe zelenila u Marini. Tvrdi da je jasno da navedeni opis poslova ne može obavljati osoba sa SSS jer da se planiranje radi u odgovarajućim računalnim programima i da je sastavni dio obavljanja poslova dipl.ing. što je tužiteljica po struci. Da bi se posve približilo na koji je način tuženik diskreditirao i omalovažio tužiteljicu, tužiteljica navodi da je takav opis posla jednak kao da u sistematizaciji radnih mjesta stoji da zidar obavlja poslove projektiranja zgrade. Zapošljavanjem kod tuženika tužiteljica da je postala državni službenik/namještenik radi čega da se na nju primjenjuje Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama, odredbe čl. 6., čl. 7., čl. 8. i čl. 9. kojeg zakona tužiteljica dalje citira te navodi da tužiteljica ovim postupkom traži da joj se odredi adekvatan koeficijent za izračun plaće, koji je u svemu podudaran s koeficijentima drugih državnih službenika i namještenika istoga stupnja obrazovanja, zaposlenima na istim ili sličnim radnim mjestima. U ovome trenutku da je tužiteljici dodijeljen koeficijent za izračun plaće 1,25 koji je identičan koeficijentu za izračun plaće za radno mjesto čistačice. Takvim postupanjem tuženika da je povrijeđeno radno, profesionalno i poslovno dostojanstvo tužiteljice. Štoviše, iz obračuna plaće zaposlenice na radnome mjestu čistačice da proizlazi kako ista ima čak i veću mjesečnu plaću od tužiteljice obzirom na dežurstva i rad vikendom. Tužiteljica da nipošto ne obezvrjeđuje rad čistačice i njezin koeficijent kao i da joj se prema dežurstvima obračunava viši iznos plaće, ali traži da se njoj (tužiteljici) adekvatno cijeni stručna sprema i specifična znanja koja ima i koja su joj potrebna za izvršavanje radnoga mjesta. Dopunom Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primanjima zaposlenika Lučke uprave Zadar za radno mjesto tužiteljice, za koje je radno mjesto po mišljenju tuženika potrebna SSS ili VŠS, da je dodijeljen isti koeficijent kao za radno mjesto čistačice (NKV/SSS) dok je primjerice za radno mjesto recepcionera (SSS) dodijeljen koeficijent 1,4. Druge javne službe na sličnim radnim mjestima za stručne suradnike planere - pejzažiste da su odredile koeficijente od 1,80 do 2,10 dok je koeficijent 1,25 određen za pomoćne radnike na poslovima održavanja. Primjerice, osobe koje stekle isti stupanj obrazovanja kao tužiteljica te su na sličnim radnim mjestima zaposlene u Parku prirode Vransko jezero i NP Paklenica da ostvaruju koeficijent 1,80 dok koeficijent 2,10 ostvaruje osoba koja je zaposlena kao Viši stručni savjetnik agronomske struke planer- pejzažist u NP Krka. Novim Uredbama da je povišen koeficijent plaća državnih službenika i namještenika tako da prosječna plaća osobe s VSS iznosi 2.016,00 Eura. Pravni temelj za podnošenje tužbe zbog nejednakog postupanja prema tužiteljici u odnosu na ostale zaposlenike tuženika da tužiteljica nalazi u odredbama čl. 14. Konvencije o ljudskim pravima EU (zabrana diskriminacije po bilo kojem osnovu), u odredbama čl. 19. i 1048. Zakona o obveznim odnosima (zahtjev za prestanak povređivanja prava osobnosti), u odredbama čl. 7. st. 2. i st. 5. Zakona o radu (pravo radnika na zaštitu dostojanstva) i članka 111. Zakona o radu (pravo radnika na potraživanje naknade štete od poslodavca), u odredbi čl. 51. Zakona o zaštiti na radu (poslodavac je obvezan provoditi prevenciju stresa na radu), u odredbi čl. 17. st. 1. toč. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije (pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete uzrokovane povredom prava zaštićenih Zakonom o suzbijanju diskriminacije) i u odredbama čl. 9. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (diskriminacija u svim pojavnim oblicima je zabranjena), u odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (naknada nematerijalne štete) i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-6791/2014 od 30. svibnja 2018. (svim radnicima se jamči pravo dostojanstva od uznemiravanja, pravo na čast i ugled, bez obzira na diskriminacijski osnov). Tužiteljica da je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge zaposlenike u državnoj i javnoj službi iako ispunjava sve formalne uvjete za obavljanje poslova svojeg radnog mjesta za što je izuzetno stručna u svojem poslu i prima pohvale za svoj rad. Tužiteljica predlaže da sud sukladno odredbama čl. 111. i čl. 7. st. 2. i 5. Zakona o radu, čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije i čl. 51. Zakona o zaštiti na radu donese presudu kojom se kao prvo, utvrđuje da je tuženik diskriminiranjem te nejednakim postupanjem prema tužiteljici u odnosu na ostale zaposlenike tuženika i državne službenike i namještenike povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje, čime su povrijeđeni njezino pravo dostojanstva te pravo na čast i ugled te kojom se nalaže tuženiku da odmah prestane s takvim postupanjem na štetu tužiteljice; te kao drugo, utvrđuje da primjenom standardnih mjerila u postupku vrednovanja i klasifikacije radnih mjesta u državnoj službi i javnim službama tužiteljici pripada koeficijent 1,52 za obračun plaće od dana sklapanja Ugovora o radu do 31. ožujka 2024., a od 01. travnja 2024. na dalje koeficijent 2,10 te se nalaže tuženiku da izvrši izmjene Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primanjima zaposlenika Lučke uprave Zadar te odredi koeficijent za poslove stručnog suradnika na održavanju-hortikultura sukladno sudskoj odluci te da ubuduće tužiteljici isplaćuje plaću sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,10.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 19. lipnja 2024. tuženik navodi da su navodi iz tužbe neistiniti i neosnovani. Tužiteljica da u točki I. tužbe navodi kako iz sadržaja Zapisnika o primopredaji Marine Zadar proizlazi da će radnici Marine Zadar kod novog poslodavca Lučke uprave Zadar nastaviti raditi „prema stečenim pravima i uvjetima iz društva Tankerkomerc d.d.“, budući da je u istome naglašena zajednička namjera stranaka predložiti Vladi Republike Hrvatske da prilikom raspisa javnog natječaja za dodjelu koncesije za luku nautičkog turizma Marinu Zadar obveže budućeg koncesionara da sklopi ugovore o radu s bivšim radnicima društva Tankerkomerc d.d. Iako je u drugom dijelu navoda tužiteljica u pravu te je zaista namjera stranaka primopredaje obvezati budućeg koncesionara na nuđenje ugovora o radu radnicima Marine Zadar, iz istoga da nikako ne može proizlaziti da je Lučka uprava Zadar bila obvezna radnicima osigurati ista prava i uvjete koje su radnici imali u društvu Tankerkomerc d.d. Prvenstveno da to ne proizlazi iz Odluke o davanju Lučkoj upravi Zadar na privremeno gospodarsko korištenje lučkog područja luke posebne namjene luke nautičkog turizma Marina Zadar i pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] („Narodne novine“ br. 122/23) niti da se ta Odluka može na taj način tumačiti. Nadalje, zadržavanje stečenih prava i obveza kod novog koncesionara također da nije zakonska obveza niti ta obveza proizlazi iz pozitivnih propisa pa da je upravo iz tog razloga isto moglo biti istaknuto samo kao namjera primopredajnih stranaka, a s ciljem osiguranja budućeg radnopravnog statusa radnika Marine Zadar. Nadalje, Lučka uprava Zadar da nije niti može biti u poziciji koncesionara, budući da se u konkretnom slučaju radi o privremenom upravljanju Marinom Zadar do izbora novog koncesionara. Navedeni kontinuitet da bi postojao da je Lučka uprava Zadar sukladno Odluci bila dužna preuzeti radnike odnosno njihove ugovore o radu, međutim, sukladno Odluci tuženik da je bio dužan ponuditi sklapanje novog ugovora o radu. Dakle, u ovom da slučaju nema (radno)pravnog kontinuiteta u radnom odnosu između bivših radnika društva Tankerkomerc d.d. i Lučke uprave Zadar niti primjene čl. 137. Zakona o radu. Da je isto bila namjera Vlade Republike Hrvatske to da bi u Odluci tako bilo i navedeno. Navedeno da je potvrđeno na sastanku koji je održan 26. listopada 2023. između predstavnika Lučke uprave Zadar, društva Tankerkomerc d.d. i Ministarstva mora, prometa i infrastrukture kojom prilikom da je od strane predstavnika Ministarstva navedeno da iz Odluke ne proizlazi da bi se ugovori o radu preuzeli i da Lučka uprava Zadar neće biti u mogućnosti ponuditi iste uvjete radnicima. Navod tužiteljice u točki 2. tužbe kako ista nije zadržala isti radnopravni status jer je sada zaposlena temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme da je u potpunosti promašen iz razloga što je Lučka uprava Zadar sukladno točci V. stavku 2. Odluke jedino i mogla ponuditi ugovore o radu na određeno vrijeme odnosno vremenski ograničene sukladno točci IV. stavku 1. Odluke. Tužiteljica da kroz cijelu tužbu dalje neistinito navodi kako joj uvjeti rada nisu bili poznati prilikom sklapanja ugovora o radu i to jer da uvjeti rada radnog mjesta tužiteljici nisu mogli ostati nepoznati jer da je Lučka uprava Zadar i prije predmetne primopredaje, na sastanku održanom 20. prosinca 2024. na kojem su bili prisutni predstavnici društva Tankerkomerc d.d. i predstavnici Lučke uprave Zadar kao i svi radnici Marine Zadar, prezentirala i uručila svakom radniku Marine Zadar ugovore o radu zajedno s okvirnim obračunom plaća za pripadajuće radno mjesto. Iz okvirnog obračuna plaća da je bio vidljiv koeficijent predmetnog radnog mjesta, uvećanja po osnovi staža za svakog radnika kao i svi ostali podaci potrebni za obračun plaće. Također, predstavnici Lučke uprave Zadar da su tom prilikom kao i na dan samog sklapanja ugovora donijeli Pravilnik o radu, Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i sustavnom razvrstaju radnih mjesta (sistematizacija) te Pravilnik o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primicima zaposlenika Lučke uprave Zadar te su javno istaknuli mogućnost uvida u predmetne Pravilnike, međutim, da nitko od radnika Marine Zadar nije iskazao želju za navedenim. Ugovori o radu da su nakon toga tužiteljici (kao i ostalim radnicima) bili prezentirani još dva puta i niti jednom da tužiteljica nije iskazala nezadovoljstvo niti zahtijevala uvid u interne akte tuženika. Također, svi radnici koji su bili prisutni da mogu potvrditi da su predstavnici Lučke uprave Zadar bili na raspolaganju za sva pitanja koje su zaposlenici Marine Zadar imali, što su više puta istaknuli. Radnicima da je također tom prilikom rečeno da će se njihova radna mjesta prevesti sukladno Uredbi o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama. Iz navedenih postupanja da je vidljivo da Lučka uprava Zadar nije imala namjeru prevariti radnike odnosno dovesti ih u zabludu niti im ponuditi lošije uvjete od onih koje su imali u društvu Tankerkomerc d.d. Da je tako da proizlazi iz plaća radnika koje su se u Lučkoj upravi Zadar povećale za cca 200,00 Eura neto mjesečno u odnosu na plaću koju su radnici ostvarivali u društvu Tankerkomerc d.d. Konkretno, prosjek bruto plaće tužiteljice za 2023. godinu (iako je ista imala VSS) da je zajedno s naknadom za troškove prehrane i prijevozom u društvu Tankerkomerc d.d. iznosio 1.158,09 Eura dok u Lučkoj upravi prosjek bruto plaće tužiteljice zajedno s uračunatim troškovima prehrane i prijevozom iznosi 1.463,77 Eura. Isto da se može preslikati na sve radnike u Marini Zadar pa da je tako Lučka uprava Zadar svim radnicima omogućila veće plaće nego što su ih imali kod društva Tankerkomerc d.d. Glede stručne spreme, u Očitovanju na zahtjev za zaštitu prava tuženik da je odmah dao do znanja da je prilikom prijave na mirovinsko osiguranje došlo do pogreške uslijed koje je tužiteljica prijavljena na SSS umjesto na VŠS poradi čega tuženik ovom prilikom dostavlja ispravljenu prijavu na HZMO. Dvjema radnicama koje su prema navodima tužiteljice stavljene u nepovoljniji položaj da je također izvršen ispravak stručne spreme pa su iste prijavljene na visoku stručnu spremu (VSS) dok treća radnica radi na recepciji za koje radno mjesto je i u društvu Tankerkomerc d.d. kao uvjet bila predviđena srednja stručna sprema (SSS) s čime je tužiteljica vrlo dobro upoznata, no budući da isto nije predmet ovoga spora tuženik da neće detaljnije elaborirati ove tvrdnje. U odnosu na navodno preuzimanje radnika od strane Lučke uprave Zadar, tuženik nadodaje dalje i to da se kogentna pravna norma na koju se poziva tužiteljica odnosi na preuzimanje gospodarske cjeline, a o čemu da se u ovoj situaciji ne radi, slijedom čega da su svi navodi koji upiru na kršenje pravnih propisa od strane tuženika u tom smislu u potpunosti neosnovani. Kada je riječ o potrebnoj stručnoj spremi za obavljanje posla tužiteljičinog radnog mjesta, tuženik još jednom skreće pozornost na to da je radnicima Marine Zadar bio dužan ponuditi nove ugovore o radu, za radna mjesta s novim uvjetima rada, bez obveze da radnicima osigurava identične uvjete radnog mjesta. Tuženik da u svojoj sistematizaciji nema radna mjesta s kojima se mogu usporediti radna mjesta u Marini [adresa]. Tako da je tuženik sukladno plaći koju je tužiteljica ostvarivala u društvu Tankerkomerc d.d. te sukladno opisu radnog mjesta, kao uvjet za radno mjesto tužiteljice stavio SSS/VŠS, za što tuženik ima razloga. Name, poslovi tužiteljičinog radnog mjesta da nisu nikada postojali u Lučkoj upravi Zadar budući da iste poslove obavlja društvo kojega tuženik svake godine vanjski ugovara i koji ugovor da je na snazi od listopada 2023. godine pa da tužiteljica niti ne može imati identične radne zadatke i poslove kao u društvu Tankerkomerc d.d. Nadalje, tuženik smatra da je za obavljanje predmetnih poslova dovoljna viša stručna sprema koju tužiteljica posjeduje, međutim, neovisno o tome da je tuženik tužiteljici povećao plaću za obavljanje poslova njenog radnog mjesta pa da su se uvjeti rada tužiteljice promijenili na gore samo utoliko što se za obavljanje predmetnog posla sada traži viša stručna sprema (VŠS), a ne visoka stručna sprema (VSS). Tuženik da je javnopravno tijelo, a društvo Tankerkomerc d.d. da je osoba iz područja privatnog prava te između takva dva sustava da postoje velike razlike u organizaciji posla, sistematizaciji i rasporedu radnih mjesta, a koje razlike da je tuženik morao prevladati. Dodatno napominje kako je ovo prvi slučaj preuzimanja luke nautičkog turizma kojom je upravljala osoba iz područja privatnog prava od strane jednog javnopravnog tijela, sukladno čl. 75 Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ br. 83/23). Glede navoda tužiteljice koji se tiču mjerila za vrednovanje i klasifikaciju radnih mjesta sukladno Zakonu o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ br. 155/23) tuženik ističe kako je proces usklađenja radnih mjesta u javnim službama u koji je uključena Lučka uprava Zadar započeo prije donošenja Odluke Vlade Republike Hrvatske i preuzimanja Marine Zadar. Proces prevođenja radnih mjesta u Lučkoj upravi Zadar te u ostalim morskim lučkim upravama da je provodilo Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture u suradnji s Ministarstvom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, dakle, nije ga Lučka uprava Zadar provodila samostalno. Lučka uprava Zadar da je u ovom trenutku poduzela potrebne radnje u svrhu prevođenja radnih mjesta u Marini Zadar te čeka odobrenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture na prevođenje predmetnih radnih mjesta. Tužiteljica da je otpočetka bila upoznata s time da će njezino radno mjesto biti prevedeno i to još prilikom potpisivanja ugovora o radu kao i u očitovanju na zahtjev za zaštitu prava, iz čega da proizlazi da je tuženik bio transparentan u svojim namjerama i mogućnostima koje ima kao javnopravno tijelo. Međutim, tuženik ovdje naglašava, a kao što i sama tužiteljica navodi, da se radna mjesta prevode sukladno mjerilima za vrednovanje i klasifikaciju radnih mjesta, dakle, nipošto na način na koji to tužiteljica predlaže pa se tuženik mora protiviti ovako postavljenom tužbenom zahtjevu. Tužiteljica da ne može proizvoljno uzeti koeficijent radnog mjesta drugog javnopravnog tijela kako to njoj odgovara već da se radno mjesto mora prevesti poštujući određena, zakonom propisana pravila. Dakle, tuženik smatra da su navodi iz tužbe neosnovani i netočni budući da nije došlo do preuzimanja radnika Marine Zadar od strane Lučke uprave Zadar već je Lučka uprava Zadar bila dužna ponuditi nove ugovore o radu, s novim uvjetima radnih mjesta. Tužiteljici da su se uvjeti radnog mjesta promijenili samo u pogledu stručne spreme, dok su joj drugi uvjeti rada ostali isti ili su povoljniji nego što su bili u društvu Tankerkomerc d.d. (materijalna prava) slijedom čega da tužiteljici na niti jedan način nije povrijeđeno dostojanstvo te pravo na čast i ugled. Glede drugog dijela tužbe, tuženik uopće ne spori da tužiteljici radno mjesto treba biti prevedeno, međutim, to da se svakako ne može učiniti na način na koji tužiteljica predlaže pa tuženik nalazi da je njezin tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, a zbog svih naprijed iznesenih razloga.

3. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Ugovor o radu na određeno vrijeme od 06. ožujka 2024. (list spisa 8-11), Odluku Vlade Republike Hrvatske od 19. listopada 2023. (list spisa 12-16, 69-72), Odluku o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primicima zaposlenika Lučke uprave Zadar (list spisa 16, 49), Pravilnik o radu iz 1998. godine (list spisa 18-36), elektronički zapis o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list spisa 37-38), izvadak iz sistematizacije radnih mjesta (list spisa 39, 48), zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 16. travnja 2024. s potvrdom o slanju i dostavi (list spisa 40-44), očitovanje na zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (list spisa 45-46), diplomu o stečenoj stručnoj spremi AP (list spisa 47), obračun plaće ĆP za 3/2024 (list spisa 50), obračun plaće za radno mjesto čistačica za 4/2024 (list spisa 51), zapisnik o primopredaji zemljišnih čestica Luke posebne namjene Marina Zadar (list spisa 52-54), posebna radna mjesta u Nacionalnim parkovima Plitvička jezera, Krka i Brijuni (list spisa 55- 60), zapisnik klasa: 342-21/22-01/2, urbroj: 530-03-1-2-2-23-33 (list spisa 73-75), obračun plaće ĆP za 01/2023 do 12/2023 (list spisa 76-87), obračun plaće ĆP za 03/2024 do 06/2024 (list spisa 88-94), Obrazac eM-3P (list spisa 95), Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovni uvjetovanog otkaza od 05. siječnja 2024. (list spisa 106-107), Ugovor o radu na određeno vrijeme od 31. siječnja 2024. (list spisa 108-111), Sporazum od 01. veljače 2024. (list spisa 112), Sporazum o prestanku Ugovora o radu od 06. ožujka 2024. (list spisa 114), fotografiju popisa poziva (list spisa 116), potvrdu o primanjima ĆP (list spisa 117-118), medicinsku dokumentaciju na ime ĆP (list spisa 119-134), e-mail komunikaciju (list spisa 135), račune (list spisa 137), plan sanacije kovnih vrtova iz ožujka 2020. godine (list spisa 139-141), fotografije (list spisa 143-147) i primjere radnih mjesta državnih službenika i namještenika (list spisa 148), saslušani su svjedoci JP (list spisa 162-163), ĆPČ (list spisa 163-164), CP (list spisa 164), GP (list spisa 164-165) i SP (list spisa 165) te tužiteljica ĆP (list spisa 166). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi, osim što nije saslušan zakonski zastupnik tuženika budući isti, iako uredno pozvan, nije pristupio na ročište određeno za saslušanje parničnih stranaka, a niti je prethodno tom ročištu opravdao svoj izostanak s ročišta.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

4.1. Tužiteljica tužbom traži utvrđenje da je tuženik diskriminiranjem te nejednakim postupanjem prema tužiteljici u odnosu na ostale zaposlenike tuženika i državne službenike i namještenike povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje čime da je povrijeđeno njezino pravo dostojanstva te pravo na čast i ugled te nalaganje tuženiku da prestane s takvim postupanjem na štetu tužiteljice te dalje traži i to da sud utvrdi da tužiteljici pripada koeficijent 1,52 za obračun plaće od dana sklapanja ugovora o radu do 31. ožujka 2024. odnosno koeficijent 2,10 od 01. travnja 2024. te da naloži tuženiku da izvrši izmjene Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primanjima zaposlenika Lučke uprave Zadar te odredi koeficijent za poslove stručnog suradnika na održavanju - hortikultura u visini od 2,10 te da ubuduće tužiteljici isplaćuje plaću sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,10. Obzirom na tako formulirani tužbeni zahtjev kao i obzirom na činjenicu da se tužiteljica u tužbi izričito poziva na odredbu čl. 14. Europske konvencije o ljudskim pravima (zabranu diskriminacije) te čl. 9. i čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije (zabranu diskriminacije u svim pojavnim oblicima), predmet ovog je spora tužba za utvrđenje diskriminacije na radu i za zabranu te otklanjanje diskriminacije na radu.

4.2. Sud u svezi navedenog ističe da je tužiteljica, iako isto ne specificira u samom tužbenom zahtjevu, na ročištu glavne rasprave održanom 02. rujna 2025. na upit suda koja je točno osnova po kojoj tvrdi da je od strane tuženika diskriminirana izrijekom precizirala da je tužiteljica diskriminirana po osnovi obrazovanja i po osnovi spola. Stoga je, usprkos činjenici što se te osnove izričito ne navode u samom sadržaju tužbenog zahtjeva, prema ocjeni suda u ovoj pravnoj stvari jasno i nedvosmisleno određena osnova iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ br. 85/08, 112/12, dalje: ZSD) za koju tužiteljica tvrdi da je osnova po kojoj je ona od strane tuženika stavljena u nepovoljniji položaj (diskriminirana).

4.3. Nadalje, sud ističe da iako tužiteljica u tužbi dalje navodi da je pravni temelj za podnošenje tužbe i čl. 111. Zakona o radu (pravo radnika na potraživanje naknade štete od poslodavca), čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (koji se odnosi na naknadu neimovinske štete) te čl. 17. st. 1. toč. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije (pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete uzrokovane povredom prava na jednako postupanje), da tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi ne traži naknadu niti imovinske niti neimovinske štete, a poradi čega predmet ovog spora nije naknada štete.

5. Odredba čl. 7. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZoR) propisuje da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

5.1. Nastavno, odredba čl. 7. st. 2. ZoR propisuje da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika dok odredba čl. 7. st. 5. ZoR propisuje da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s tim Zakonom i posebnim zakonima.

5.2. Odredba čl. 7. st. 4. ZoR propisuje da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim i posebnim zakonima.

5.3. Odredba čl. 10. st. 1. ZoR propisuje da se radni odnos zasniva ugovorom o radu.

5.4. Nadalje, odredba čl. 1. st. 1. ZSD propisuje da se tim zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

5.5. Sukladno čl. 1. st. 2. ZSD diskriminacijom u smislu tog zakona se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. tog članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama dok se sukladno čl. 1. st. 3. ZSD diskriminacijom smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovoga članka.

5.6. Odredba čl. 2. st. 1. ZSD propisuje da je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

5.7. Sukladno čl. 9. st. 1. ZSD diskriminacija u svim pojavnim oblicima je zabranjena.

5.8. Nastavno, odredba čl. 16. st. 1. ZSD propisuje da svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona pri čemu će se sukladno st. 2. tog članka posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatrati sporovima iz radnih odnosa.

5.9. Odredba čl. 17. st. 1. ZSD propisuje da je osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama tog Zakona ovlaštena podnijeti tužbu i tražiti 1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije), 2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije), 3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete) i 4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.

5.10. Sukladno čl. 20. st. 1. ZSD ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je tužiteljica prethodno sklapanju Ugovora o radu na određeno vrijeme od 06. ožujka 2024. s ovdje tuženikom, bila zaposlena na neodređeno vrijeme kod poslodavca Tankerkomerc d.d. [adresa] na poslovima radnog mjesta Stručni suradnik za hortikulturu, za rad na kojem je radnom mjestu kod društva Tankerkomerc d.d. bila potrebna visoka stručna sprema (VSS) te da je mjesto rada tužiteljice bila luka nautičkog turizma Marina Zadar.

6.1. U svezi navedenog valja istaknuti da iz Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanog otkaza od 05. siječnja 2024. (list spisa 106-107) proizlazi da je poslodavac Tankerkomerc d.d. 05. siječnja 2024. radnici ĆP ovdje tužiteljici koja radi na poslovima stručnog suradnika za hortikulturu otkazao Ugovor o radu jer je zbog gospodarskih razloga prestala potreba za obavljanjem poslova njezinog radnog mjesta (poslovno uvjetovani otkaz) utvrdivši da radni odnos prestaje istekom otkaznog roka 31. siječnja 2024. Međutim, kako dalje iz Sporazuma o prestanku Ugovora o radu od 06. ožujka 2024. (list spisa 114) proizlazi to da su Tankerkomerc d.d. kao poslodavac i ĆP ovdje tužiteljica kao radnik 06. ožujka 2024. sklopili pisani sporazum o prestanku Ugovora o radu koji je između njih sklopljen 01. travnja 1995. s danom 06. ožujka 2024. radi zaposlenja radnika u Lučkoj upravi Zadar, a cijeneći u svezi s navedenim činjenicu da je tužiteljica na mirovinsko osiguranje bila prijavljena po osnovi radnog odnosa s Tankerkomerc d.d. sve do 06. ožujka 2024. kako to proizlazi iz elektroničkog zapisa o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list spisa 37-38); to sud utvrđuje da iz isprava u spisu, ovo neovisno o donošenju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, proizlazi da je tužiteljica bila u radnom odnosu sa poslodavcem Tankerkomerc d.d. zaključno do 06. ožujka 2024.

6.2. Nadalje, u postupku nije sporno niti to da su tužiteljica kao radnik i tuženik kao poslodavac 06. ožujka 2024. sklopili Ugovor o radu na određeno vrijeme kojim su zasnovali radni odnos na određeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta koje je Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu i sustavnom razvrstavanju radnih mjesta (sistematizacija) utvrđeno pod nazivom Stručni suradnik na održavanju hortikultura s početkom rada 07. ožujka 2024. kao što nije sporno niti to da su tužitelj i tužena u radnom odnosu temeljem Ugovora o radu od 06. ožujka 2024. i u vrijeme pokretanja ovog spora i u vrijeme zaključenja raspravljanja budući Ugovor još nije prestao. Istaknimo pri tome da iz Ugovora o radu na određeno vrijeme od 31. siječnja 2024. (list spisa 108-111) proizlazi da su stranke još 31. siječnja 2024. sklopile Ugovor o radu na određeno vrijeme, međutim, da su odmah dan potom sklopile Sporazum od 01. veljače 2024. (list spisa 112) kojim raskidaju tako sklopljeni Ugovor o radu te utvrđuju da isti ne proizvodi pravne učinke od trenutka njegova sklapanja.

6.3. Osim što činjenice o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme dana 06. ožujka 2024. nisu sporne, ove činjenice proizlaze i uvidom u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 06. ožujka 2024. (list spisa 8-11, dalje: Ugovor o radu) uvidom u koji sud dalje utvrđuje i to da su (Člankom 2.) stranke radni odnos zasnovale na određeno vrijeme sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske o davanju Lučkoj pravi Zadar na privremeno gospodarsko korištenje lučkog područja luke posebne namjene Luke nautičkog turizma Marina Zadar i pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] od 19. listopada 2023. („Narodne novine“ br. 22/2023) i na trajanje do prestanka važenja te Odluke; da je u uvodnom dijelu Ugovora o radu izričito navedeno da stranke Ugovor sklapaju na temelju čl. 12. Zakona o radu, Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sustavnom razvrstavanju radnih mjesta (sistematizacija) i Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primicima zaposlenika Lučke uprave Zadar; te da se (Člankom 9.) za obavljene poslove u punom radnom vremenu poslodavac obvezuje radniku isplaćivati osnovnu plaću sukladno Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primicima zaposlenika Lučke uprave Zadar za radno mjesto Stručni suradnik na održavanju – hortikultura prema važećoj sistematizaciji radnih mjesta društva, dakle, u Ugovoru o radu stranke nisu izričito ugovorile iznos bruto plaće odnosno ugovorene plaće, dodacima te ostalim primicima za obavljeni rad već su u smislu odredbe čl. 15. st. 3. ZoR u pogledu bruto plaće, dodataka i ostalih primitaka za obavljeni rad uputile na Pravilnik o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primicima zaposlenika Lučke uprave Zadar kao akt kojim je kod tuženika, koji je nedvojbeno u smislu odredbi Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ br. 155/23) javna služba, reguliran sustav plaća.

6.4. Uvidom u Odluku Vlade Republike Hrvatske od 19. listopada 2023. (list spisa 12-16, 69-72, dalje: Odluka Vlade Republike) proizlazi da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 19. listopada 2023. donijela Odluku kojom daje Lučkoj upravi Zadar na privremeno gospodarsko korištenje lučko područje posebne namjene luku nautičkog turizma Marinu Zadar i pomorsko dobro na čest. 3558/2, 3561 i 3562 sve k. o. [katastarska općina] i to na vremensko razdoblje od jedne godine, računajući od dana preuzimanja upravljanja lučkim područjem i pomorskim dobrom te kojom zadužuje Lučku upravu Zadar u cilju ispunjenja obveza koje potpadaju pod gospodarsko korištenje luke nautičkog turizma Marina Zadar i pomorskog dobra ponuditi ugovore o radu, vremenski ograničene sukladno točci IV. stavku 1. te Odluke, radnicima trgovačkog društva Tankerkomerc d.d. koji su zaposleni u ovoj luci nautičkog turizma, sve u roku od 15 dana od dana preuzimanja upravljanja lučkim područjem i pomorskim dobrom. Ono što ne proizlazi iz Odluke Vlade Republike je to da Lučka uprava Zadar od društva Tankerkomerc d.d. preuzima poduzeće, dio poduzeća, gospodarsku djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti u smislu čl. 137. ZoR niti da se davanjem Lučkoj upravi Zadar na privremeno gospodarsko korištenje luke nautičkog turizma Marina Zadar na Lučku upravu Zadar kao novog poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika zaposlenik u Tankerkomerc d.d. koji rade u Marini Zadar, a niti to da Lučka uprava Zadar ima obvezu radnicima društva Tankerkomerc d.d. koji su zaposleni u Marini Zadar ponuditi sklapanje ugovora o radu u identičnom sadržaju ili s identičnim uvjetima rada kao što su ih ti radnici zaposleni u Marini Zadar imali kod ranijeg poslodavca Tankerkomerc d.d.

6.5. Da uslijed davanja Odlukom Vlade Republike Hrvatske ovdje tuženiku na privremeno gospodarsko korištenje luke nautičkog turizma Marina Zadar tuženik nije od društva Tankerkomerc d.d. preuzeo poduzeće, dio poduzeća, gospodarsku djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti pa da bi za njega kao poslodavca nastale obveze iz čl. 137. ZoR odnosno da uslijed Odluke Vlade Republike ovdje tuženik nije niti imao obvezu ponuditi sklapanje ugovora o radu u identičnom sadržaju ili s identičnim uvjetima rada kao što su ih radnici zaposleni u Marini Zadar imali kod ranijeg poslodavca Tankerkomerc d.d. proizlazi prema ocjeni ovog suda i iz sadržaja zapisnika o primopredaji zemljišnih čestica Luke posebne namjene Marina Zadar (list spisa 52-54) te zapisnika klasa: 342-21/22-01/2, urbroj:

530-03-1-2-2-23-33 (list spisa 73-75), a budući iz ovih isprava proizlazi kao prvo, da je ovdje tuženiku luka nautičkog turizma Marina Zadar dana na privremeno gospodarsko korištenje od Vlade Republike Hrvatske te potom i predana u posjed od Tankerkomerc d.d. jer je pravomoćnim odlukama nadležnog suda Tankerkomercu d.d. kao tuženiku naloženo predati u posjed Republici Hrvatskoj kao tužiteljici u posjed zemljišne čestice luke posebne namjene Marina Zadar, a ne jer bi ovdje tuženik od društva Tankerkomerc d.d. preuzeo poduzeće, dio poduzeća, gospodarsku djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti; kao drugo, da će sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske ovdje tuženik svim radnicima s kojima Tankerkomerc d.d. ima zaključene ugovore o radu za obavljanje poslova u Marini Zadar ponuditi sklapanje novog ugovora o radu prema uvjetima iz Odluke Vlade Republike Hrvatske, a da je zajednička namjera stranaka predložiti Vladi Republike Hrvatske da prilikom raspisa javnog prikupljanja ponuda za dodjelu koncesije za ovu luku obveže budućeg koncesionara da sklopi ugovore o radu s radnicima koji su sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske preuzeti od strane ovdje tuženika, sa svim do sada stečenim pravima i uvjetima koje su radnici ostvarili u društvu Tankerkomerc d.d.; te kao treće, da je još na sastanku koji je održan 26. listopada 2023. i na kojem su bili nazočni predstavnici Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, predstavnik ovdje tuženika te direktor društva Tankerkomerc d.d., a nakon što je direktor društva Tankerkomerc d.d. naveo da je potreban dogovor oko prijenosa ugovora o radu te je postavio pitanje da li se radnici preuzimaju kao dio poslovne cjeline kada se preuzimaju sa pravima stečenim kod starog poslodavca jer ih on u protivnom mora otpustiti kao tehnološki višak i isplatiti im otpremnine, istom od strane predstavnika ministarstva izričito naglašeno da će se svima koji sada rade ponuditi ugovori o radu, ali da nema ovlaštenja za preuzimanje zaposlenika sa stečenim pravima i da ovdje tuženik neće moći radnicima osigurati iste uvjete. Cijeneći navedeno u svezi sa gore iznesenim sadržajem Odluke Vlade Republike Hrvatske te nadalje u svezi sa činjenicom da iz sadržaja Ugovora o radu ne proizlazi da se taj Ugovor sklapa u smislu čl. 137. ZoR niti da radnik zadržava prava stečena kod ranijeg poslodavca Tankerkomerc d.d.; sud kao nedvojbeno utvrđuje da kada se u zapisniku klasa: 342-21/22-01/2, urbroj: 530-03-1-2-2-23- 33 (list spisa 73-75) koristi riječ „preuzeti“ se isto ne odnosi na preuzimanje poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti niti na prijenos postojećih ugovora o radu na ovdje tuženika u neizmijenjenom opsegu i obvezama već se time samo označavaju oni radnici Tankerkomerca d.d. koji će, a nakon što im ovdje tuženik ponudi sklapanje novih ugovora o radu (uvjeti kojih nisu definirani Odlukom Vlade Republike Hrvatske osim uvjeta da se radi o zaposlenju na određeno vrijeme), pristati na sklapanje ugovora o radu s ovdje tuženikom. U prilog takvom utvrđenju svjedoči prema ocjeni suda i iskaz direktora Tankerkomerc d.d. GP koji je u ovom postupku saslušan kao svjedok, a koji je sudu sasvim logično te u bitnom identično sadržaju materijalnih dokaza u spisu iskazao (list spisa 164-165) da je Tankerkomerc d.d. na Trgovačkom sudu u Zadru pravomoćno izgubio spor protiv Republike Hrvatske posljedično čemu je bio dužan predati Marinu Zadar u posjed Lučkoj upravi Zadar, što je i učinjeno 06. ožujka 2024. o čemu je sastavljen primopredajni zapisnik, da kako je Tankerkomerc d.d. imao radnike koji su radili u Marini Zadar je njima dana ponuda ili ostati u Tankerkomercu d.d. u kojem će slučaju dobiti poslovno uvjetovani otkaz budući više ne postoji ova poslovna jedinica u kojoj su do tada radili ili da im Tankerkomerc d.d. otkaže ugovor o radu, a istovremeno s time da oni sklope novi ugovor o rad s Lučkom upravom Zadar, pojašnjavajući da je dogovoreno da će Lučka uprava zadržati ove radnike na njihovim radnim mjestima u Marini Zadar, ali da između Tankerkomerc d.d. i Lučke uprave Zadar nije postignut sporazum o uvjetima pod kojima je Lučka uprava dužna zaposliti te radnike, dodajući da su oni na prvom sastanku predložili da Lučka uprava ovdje postupi sukladno Zakonu o radu koji regulira prenošenje poslovnih cjelina na novog poslodavca odnosno kao da se radi o prijenosu poduzeća pa da radnike preuzme pod istim radnim uvjetima, ali da on nema službeno podatak da se to dogodilo, dok neslužbeno od tih bivših zaposlenika zna da se to nije dogodilo. Dakle, i iz iskaza svjedoka GP proizlazi da nije postignut sporazum da će ovdje tuženik zaposliti radnike u Marini Zadar pod uvjetima koje su imali kod poslodavca Tankerkomerc d.d. već da je samo Tankerkomerc d.d. predložio da ovdje tuženik postupi kao da se radi o prijenosu poduzeća pa da radnike preuzme pod istim radnim uvjetima, međutim, da o tome nije postignut sporazum niti je do toga došlo.

6.6. Osim toga, kod utvrđenja da li su za tuženika uslijed dobivanja na privremeno gospodarsko korištenje luke nautičkog turizma Marine Zadar nastale obveze propisane čl. 137. ZoR odnosno da li se ovdje radi o prenošenju ugovora o radu sa Tankerkomerc d.d. na tuženika u smislu čl. 137. ZoR treba voditi računa da je društvo Tankerkomerc d.d. subjekt privatnog prava dok je ovdje tuženik osoba javnog prava. Navedeno znači da raniji poslodavac tužiteljice u pogledu ugovaranja uvjeta rada pa time i plaće ima potpunu slobodu ugovaranja (osim minimalnih uvjeta koje mu nameću važeći propisi) dok je tuženik u pogledu sustava plaća, vrednovanja radnih mjesta, plaća i dodataka na plaću, platnih ljestvica i platnih razreda uvjetovan (ograničen) prisilnim propisima kojima je reguliran sustav plaća u javnoj službi, a što logično navodi na zaključak da zakonski nije niti postojala mogućnost tuženika da pitanje plaće radnika kojima je ponudio sklapanje ugovora o radu regulira na isti način i po istim uvjetima kako je to ranije bilo ugovoreno između tih radnika i društva Tankerkomerc d.d. kao poslodavca. Ista prava i uvjete rada koje su ovi radnici imali kod Tankerkomerc d.d. bi im mogao ponuditi isključivo novi koncesionar (kao osoba privatnog prava) pa je stoga logično da je zajednička namjera (izražena u zapisniku o primopredaji) predlaganja Vladi Republike Hrvatske o obvezivanju budućeg koncesionara na koju tužiteljica upire u prilog navodima da se ovdje radi o preuzimanju ugovora o radu u smislu čl. 137. ZoR izražena upravo u pogledu budućeg koncesionara, a ne kako to pogrešno tumači tužiteljica u pogledu ovdje tuženika, koji pri tome sud ističe niti nije koncesionar luke nautičkog turizma Marina Zadar.

6.7. Što se pak tiče navoda sadržanog u obrazloženju Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanog otkaza od 05. siječnja 2024. (list spisa 106-107) u kojem raniji poslodavac tužiteljice Tankerkomerc d.d. poslovno uvjetovani otkaz kojim otkazuje ugovor o radu tužiteljice obrazlaže navodom da Odlukom Vlade Republike Hrvatske Lučka uprava Zadar preuzima upravljanje Marinom i radni odnos 21 zaposlenika, sud ističe da se radi o jednostranim navodima osobe različite od ovdje tuženika, ispravnost kojih tuženik pri tome nije niti imao mogućnost osporavati, a koji su navodi osim toga u cijelosti i protivni sadržaju Odluke Vlade Republike Hrvatske od 19. listopada 2023. (list spisa 12-16, 69-72) iz sadržaja koje Odluke, kako to sud ranije utvrđuje, ne proizlazi da Lučka uprava Zadar preuzima ugovore o radu 21 zaposlenika društva Tankerkomerc d.d. prilikom preuzimanja upravljanja Marinom Zadar već proizlazi (samo) obveza Lučke uprave Zadar tim radnicima ponuditi sklapanje vremenski ograničenih ugovora o radu. Poradi navedenog, navod treće osobe sadržan u obrazloženju Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanog otkaza od 05. siječnja 2024. (list spisa 106-107) nedvojbeno ne svjedoči na okolnost da tuženik prema tužiteljici ima obveze koje za poslodavca proizlaze iz čl. 137. ZoR, a sud je ocjenom svih dokaza izvedenih u ovom postupku kako zasebno tako i u međusobnoj svezi kao nedvojbeno utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji iz čl. 137. ZoR odnosno utvrdio je da na ovdje tuženika, uslijed davanja istom na privremeno gospodarsko korištenje luke nautičkog turizma Marine Zadar, nije došlo do prijenosa ugovora o radu radnika koji su kod Tankerkomerc d.d. radili u luci nautičkog turizma Marina Zadar u smislu čl. 137. ZoR.

6.8. Neosnovan je stoga navod tužiteljice da su radnici koji su ranije bili zaposleni u društvu Tankerkomerc d.d., a koji su nakon donošenja Odluke Vlade Republike Hrvatske sklopili ugovore o radu s ovdje tuženikom, kod tuženika nastavili raditi prema pravima i uvjetima koje su stekli (imali) u društvu Tankerkomerc d.d. pa da stoga tužiteljica kod tuženika ne bi smjela ostvarivati nižu plaću od one koju je imala kod poslodavca Tankerkomerc d.d. odnosno da bi tužiteljica trebala biti zaposlena na radnom mjestu za rad na kojem je nužan uvjet visoka stručna sprema (VSS) pa da je stoga što kod tuženika nije nastavila raditi pod istim uvjetima ona od strane tuženika degradirana i diskriminirana.

6.9. Osim toga, pitanje koju stručnu spremu određeni poslodavac cijeni kao nužnu za zapošljavanje/rad na određenom radnom mjestu, ovisi isključivo o tom poslodavcu i njegovoj diskrecijskoj ocjeni budući o navedenom ovisi samo kvaliteta obavljanja zadataka određenog radnog mjesta i time poslovni rezultati poslodavca (a samo u nekim slučajevima o uvjetima koje propisuju važeći propisi, međutim, što nije slučaj kod tužiteljice), a iz Odluke o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primicima zaposlenika Lučke uprave Zadar (list spisa 16, 49) te izvatka iz sistematizacije radnih mjesta (list spisa 39, 48) proizlazi da tuženik u svojoj sistematizaciji za radno mjesto Stručni suradnik na održavanju – hortikultura kao potrebnu stručnu spremu traži srednju stručnu spremu ili višu školsku spremu (SSS/VŠS), ovo prema ocjeni suda sasvim logično kada se uzmu u obzir navodi tuženika da poslovi tužiteljičinog radnog mjesta nisu nikada postojali u Lučkoj upravi Zadar budući da te poslove obavlja društvo kojega tuženik svake godine vanjski ugovara i koji ugovor da je na snazi od listopada 2023. godine pa da tužiteljica niti ne može imati identične radne zadatke i poslove na ovom radnom mjestu kao u društvu Tankerkomerc d.d. i da je za obavljanje poslova ovog kod tuženika novog radnog mjesta dovoljna viša stručna sprema koju tužiteljica posjeduje. U svezi navedenog sud ističe da ne postoji niti jedna zakonska zapreka da bi poslodavac na radnom mjestu za koje traži nižu stručnu spremu zaposlio radnika koji ima višu stručnu spremu od tražene odnosno kao što ne postoji zakonska zapreka da se radnik koji ima višu stručnu spremu primjerice visoku stručnu spremu zaposli na radnom mjestu za koje poslodavac traži nižu stručnu spremu primjerice srednju stručnu spremu. Naime, sklapanje ugovora o radu kojim se zasniva radni odnos je uvijek rezultat slobodne volje ugovornih strana, radnika i poslodavca, pa je stoga radnik u potpunosti slobodan odlučiti hoće li sklopiti ugovor o radu za rad na radnom mjestu za koje poslodavac traži nižu stručnu spremu od one koju taj radnik ima (neovisno o tome što je subjektivna ocjena tog radnika da je za obavljanje poslova tog radnog mjesta nužna viša stručna sprema od tražene). Pri tome činjenica da koji drugi poslodavac za rad na radnom mjestu istog naziva odnosno za obavljanje istih poslova traži višu stručnu spremu i/ili plaća veću plaću od prvog poslodavca pri tome, sama za sebe, ne predstavlja radnju prvog poslodavca kojom on radnika stavlja u nepovoljniji položaj u smislu odredbi ZSD. Stoga sama činjenica da tuženik u svojoj sistematizaciji radnih mjesta za radno mjesto na kojem je kod tuženika zaposlena tužiteljica kao ni činjenica da tuženik (čak i da takva činjenica kao nedvojbena proizlazi iz isprava u svezi plaće - obračuna plaće ĆP za 3/2024 (list spisa 50), obračun plaće ĆP za 01/2023 do 12/2023 (list spisa 76- 87) i obračuna plaće ĆP za 03/2024 do 06/2024 (list spisa 88-94)) za rad na tom radnom mjestu isplaćuje nižu plaću od one koju je tužiteljici za rad na radnom mjestu istog naziva isplaćivao raniji poslodavac Tankerkomerc d.d., ne predstavlja radnju kojim tužitelj stavlja tužiteljicu u nepovoljniji položaj u smislu odredbi ZSD po osnovi njenog obrazovanja i po osnovi spola.

6.10. Naime, diskriminatornom radnjom u smislu odredbi ZSD bi se mogla smatrati samo radnja kojom tuženik tužiteljicu po nekoj od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD stavlja u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dakle, ono postupanje tuženika prema tužiteljici koje je različito od postupanja tuženika prema drugoj osobi u usporedivoj situaciji, a koje je različito postupanje uvjetovano nekom od osnova iz čl. 1 st. 1. ZSD. Drugim riječima, diskriminatorno postupanje se sagledava usporedbom radnji tuženika prema različitim osobama u usporednim situacijama, a ne usporednom radnje tuženika prema tužiteljici sa radnjom treće osobe (ranijeg poslodavca) prema tužiteljici. Nadalje, diskriminatorno postupanje se sagledava isključivo cijeneći postupanje tuženika prema radnicima koje on zapošljava (onda kada govorimo o diskriminaciji na radu), a ne usporedbom uvjeta rada (prava iz radnog odnosa) radnika tuženika u odnosu na uvjete rada koji imaju državni službenici i namještenici te javni službenici koji nisu zaposlenici tuženika, ovo jer tuženik nije poslodavac tim službenicima i namještenicima niti im tuženik određuje plaću i sistematizira njihova radna mjesta pa da bi isti uopće imao objektivnu mogućnost postupiti na nejednak način prema tužiteljici u odnosu na te osobe. Već su zbog ovog razloga neosnovani navodi tužiteljice u svezi koeficijenata za obračun plaća za radna mjesta u drugim javnim službama te u svezi koeficijenata za obračun plaća državnih službenika i namještenika (u svezi čega sud ponavlja da tužiteljica nije državni službenik ni namještenik već je ona zaposlenik u javnoj službi), a u svezi čega sud ističe i to da iz isprava koje tužiteljica dostavlja u spis pa tako isprava o posebnim radnim mjestima u Nacionalnim parkovima Plitvička jezera, Krka i Brijuni (list spisa 55-60) i primjera radnih mjesta državnih službenika i namještenika (list spisa 148) ne proizlazi da je opseg poslova tih radnih mjesta, složenost tih poslova, odgovornosti i utjecaj radnika na donošenje odluka, posebni uvjeti rada te upravljačke funkcije, identični poslovima i uvjetima radnog mjesta na kojem je tužiteljica zaposlena kod tuženika, a koji su navedeni u izvatku iz sistematizacije radnih mjesta (list spisa 39, 48).

6.11. Tužiteljica u tužbi tvrdi da se s još tri zaposlenice BP, VP i ĆPČ našla u identičnoj situaciji da su kao jedine zaposlenice tuženika sa visokom stručnom spremom kod tuženika degradirane tako što su prijavljene HZMO-u za obavljanje poslova za koje je navodno potrebna srednja stručna sprema iako su kod tuženika nastavile obavljati identične poslove, na istim radnim zadacima, s jednakim stupnjem odgovornosti i jednakim opsegom radnih zadataka te tvrdi da joj se plaća obračunava po neadekvatnom koeficijentu 1,25. Međutim, prema ocjeni suda činjenica da je tuženik za rad na radnom mjestu za koje je tužiteljica sa tuženikom sklopila Ugovor o radu odredio, prema subjektivnoj ocjeni tužiteljice, prenisku plaću tj. prenizak koeficijent za obračun plaće tog radnog mjesta usporedno s plaćama drugih zaposlenika tuženika među kojima i onih koji imaju nižu stručnu spremu od tužiteljice, ne predstavlja radnju diskriminacije tužiteljice niti po osnovi obrazovanja niti po osnovi spola, dapače, ocjena je suda da tužiteljica u ovom postupku nije niti učinila vjerojatnim da je tuženik određivanjem koeficijenta za obračun plaće radnog mjesta na kojem je kod tuženika zaposlena tužiteljica (u visini 1,25) odnosno sistematizacijom tog radnog mjesta na način da se za isto traži SSS/VŠS stavio tužiteljicu u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji po osnovi obrazovanja ili po osnovi spola. Naime, sama činjenica da je tužiteljica stekla visoku stručnu spremu, što nedvojbeno dokazuje njezina diploma o stečenoj stručnoj spremi (list spisa 47), ne čini vjerojatnim da je tuženik po osnovi obrazovanja diskriminirao tužiteljicu time što je za radno mjesto na kojem je tužiteljica zaposlena kao potrebnu stručnu spremu odredio SSS/VŠS te odredio koeficijent za obračun plaće (1,25) za koji tužiteljica tvrdi da ne odgovara njenoj stručnoj spremi VSS. Da tuženik istu diskriminira bilo bi vjerojatno primjerice onda kada bi postojala druga osoba zaposlena na istom radnom mjestu koja ima nižu stručnu spremu od tužiteljice, a usprkos tome veći koeficijent za obračun plaće ili primjerice onda kada bi sve osobe zaposlene kod tuženika koje rade na mjestima za koja se traži visoka stručna sprema imale niže koeficijente od osoba koje imaju nižu stručnu spremu, a što nedvojbeno kod tuženika nije slučaj budući je već i pregledom djelomičnog sadržaja Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primanjima zaposlenika Lučke uprave Zadar (list spisa 16) razvidno da radna mjesta za koja se traži visoka stručna sprema imaju (uz jednu iznimku) više koeficijente od radnih mjesta za koja se traži niža stručna sprema (tako radno mjesto voditelj marine za koje se traži VSS ima najviši koeficijent te stručni suradnik za marketing i recepcioner-voditelj smjene za koje se također traži imaju više koeficijente od svih ostalim radnih mjesta osim mjesta poslovođe obale za koje se traži SSS/VŠS). Općepoznato je iz svakodnevnog života da na tržištu rada postoji iznimno puno radnih mjesta za koja se traži VSS, a za rad na kojima se ostvaruje niža plaća od plaće za rad na radnim mjestima za koja se traži primjerice SSS, međutim, navedeno je rezultat ponude i potražnje na tržištu rada te mogućnosti i potreba pojedinog poslodavca, ali svakako (kada se ta činjenica sagledava samostalno) to nije rezultat diskriminacije radnika po osnovi obrazovanja. Osim toga, da tuženik ne diskriminira tužiteljicu po osnovi njenog obrazovanja je razvidno iz činjenice da nije koeficijent svih onih radnika koji su ranije bili zaposleni kod Tankerkomerc d.d. u Marini Zadar te su potom sklopili ugovore o radu s tuženikom, a koji imaju VSS kao i tužiteljica (što je prema navodima tužbe i iskazima saslušanih svjedoka i tužiteljice ukupno 5ero radnika, među kojima su osim tužiteljice i JP, VP i ĆPČ) jednak koeficijentu kojeg ima radno mjesto čistačice za koje se traži NKV/SSS već je viši od toga, a što sudu svjedoči na okolnost da koeficijente za obračun plaća ovih radnica tuženik nije formirao ovisno o njihovom stupnju obrazovanja već cijeneći zakonske parametre sukladno kojima se određuje koeficijent radnog mjesta pa tako osim stručne spreme koja je po ocjeni tuženika potrebna za pojedino radno mjesto i složenost i opseg poslova tog radnog mjesta kojem dodjeljuje određeni koeficijent u međusobnoj svezi sa preostalim postojećim radnim mjestima, a kako to tijekom postupka tvrdi sam tuženik navodeći da tužiteljica ne može imati identične zadatke i poslove kod tuženika kao što je imala u društvu Tankerkomerc d.d. budući da poslove ovog radnog mjesta za tuženika obavlja društvo kojeg tuženika svake godine vanjski ugovara (tzv. izdvajanje (outsourcing) poslova). Nadalje, općepoznato je iz svakodnevnog života i to da je obzirom na uvjete postojeće na tržištu rada lakše pronaći visokoobrazovanu radnu snagu nego onu sa srednjom stručnom spremom pa je stoga pitanje uređenja sustava plaća potrebno sagledavati i u tom aspektu, a kod tuženika koji je javna služba posebno pri tome vodeći računa i o činjenici da je u pogledu uređenja sustava plaća isti ograničen kogentnim propisima budući je sustav plaća u državnoj službi i javnim službama reguliran na zakonskoj razini i što, a kako to ističe i sam tuženik u ovom postupku, čini bitnu razliku između ranijeg poslodavca tužiteljice Tankerkomerc d.d. i tuženika. Što se pak tiče navoda tužiteljice da ju je tuženik na mirovinsko osiguranje prijavio sa SSS, ističe se da iz Obrasca eM-3P (list spisa 95) koji tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj tako izvršenu prijavu promijenio sa datumom početka rada tužiteljice kod tuženika 07. ožujka 2024. na način da je kao potrebna stručna sprema/vrsta i razina obrazovanja potrebna za radno mjesto na kojem je tužiteljica zaposlena navedena VŠS, a što odgovara sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika za radno mjesto stručnog suradnika na održavanju-hortikultura za obavljanje kojeg je radnog mjesta tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o radu. Činjenica o prosječnom iznosu plaće državnih službenika i namještenika koji imaju VSS (u svezi čega sud odmah ističe da tužiteljica nedvojbeno nije državni službenik već je zaposlena u javnoj službi) ne upućuje na zaključak, a niti ga prema ocjeni ovog suda čini vjerojatnim, da je tuženik po osnovi obrazovanja diskriminirao tužiteljicu, ovo stoga što koeficijent za obračun plaće svakog pojedinog radnog mjesta u javnoj službi ovisi o nizu faktora, a ne samo o stručnoj spremi koja se traži za pojedino radno mjesto (svakako ne o stručnoj spremi koju radnik ima, a koja se pri tome ne traži za to radno mjesto), pa tako o složenosti poslova, odgovornosti i utjecaja radnika na donošenje odluka, suradnji i komunikaciji, upravljanju i posebnim uvjetima rada, a kako to u svezi vrednovanja radnih mjesta u javnoj službi određuje čl. 9. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ br. 155/23). Ovo osobito onda kada poslodavac, kao što je slučaj kod tuženika, za rad na određenom radnom mjestu niti ne traži najvišu stručnu spremu (VSS) koju radnik ima pa da bi tužiteljica osnovano mogla tvrditi da ju tuženik diskriminira po osnovi obrazovanja time što joj za rad na radnom mjestu za koje je tuženik odredio kao potrebnu SSS/VŠS plaću obračunava po koeficijentu koji je niži od koeficijenta predviđenog za radna mjesta za koja je kao potrebna određena VSS. Dapače, niti činjenica da su za različita radna mjesta za koja je kao potrebna određena VSS određeni različiti koeficijenti, ne čini vjerojatnim postojanje diskriminacije po osnovi obrazovanja, ovo jer se sukladno čl. 9. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ br. 155/23) svako pojedino radno mjesto osim po potrebnoj razini obrazovanja vrednuje i po nizu drugih faktora koji nužno te sasvim logično stvaraju razliku u koeficijentima radnih mjesta iako se za ta radna mjesta traži VSS. Što se pak tiče navoda tužiteljice da je ona kod društva Tankerkomerc d.d. bila zaposlena na neodređeno vrijeme, a da je kod tuženika zaposlena na određeno vrijeme, takav je navod činjenično točan, međutim, činjenica zasnivanja radnog odnosa s tužiteljicom na određeno vrijeme ne predstavlja diskriminaciju tužiteljice niti po osnovi obrazovanja niti po osnovi spola, ovo imajući u vidu kao prvo, činjenicu da je zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme bila jedina mogućnost tuženika koji je Odlukom Vlade Republike Hrvatske Marinu [adresa] dobio samo na privremeno (vremenski određeno) gospodarsko korištenje te kao drugo, imajući u vidu da je tuženik i sa svim ostalim osobama u usporedivoj situaciji, svim ostalim radnicima koji su u društvu Tankerkomerc d.d. radili u Marini Zadar te su uslijed Odluke Vlade Republike Hrvatske odlučili sklopiti ugovore o radu s ovdje tuženikom, isto sklopio ugovore o radu na određeno vrijeme, koja činjenica u postupku nije sporna. Sama tužiteljica sudu u svezi navedenog iskazuje (list spisa 166) da je ona u svezi sklapanja ugovora u siječnju 2024. godine pitala ako je ugovor sklopljen na godinu dana da li to znači da protekom tog roka oni idu na burzu na što joj je rečeno da da, ali da će ih poslodavac preporučiti budućem koncesionaru Marine Zadar i što da je rezultiralo time da se ne ugovara rad na godinu dana već na vrijeme do iduće odluke Vlade što ju je razveselilo pa da joj nije toliko pri potpisivanju Ugovora o radu bila bitna sama plaća, a što upućuje na jasnu svijest tužiteljice da radni odnos s tuženikom zasniva na određeno vrijeme, a koja pak svijest svjedoči da je tužiteljica slobodnom voljom pristala na sklapanje Ugovora o radu s tuženikom upravo na određeno vrijeme, te poradi čega sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme svakako nema karakter jednostrane radnje kojom tuženik diskriminira tužiteljicu po bilo kojoj osnovi. Nadalje, da tuženik tužiteljicu (određivanjem koeficijenta 1,25 za radno mjesto na kojem je ona zaposlena i sistematiziranjem tog radnog mjesta kao mjesta za zapošljavanje na kojem je potrebna SSS/VŠS) nije diskriminirao niti po osnovi spola proizlazi prema ocjeni suda već iz iskaza same tužiteljice (list spisa 166) u dijelu u kojem iskazuje o radnim mjestima kod tuženika na kojima su zaposlene žene, a koje imaju veći koeficijent od nje budući takva okolnost, da tuženik zapošljava osobe ženskog spola koje imaju i veći koeficijent od tužene, svjedoči na okolnost da određivanjem koeficijenta 1,25 za radno mjesto za koje su stranke sklopile ugovor o radu tuženik istu ne stavlja u nepovoljniji položaj po osnovi (ženskog) spola. Nadalje, i iz dijela iskaza tužiteljice u kojem ona na upit suda da li kod tuženika postoji neko radno mjesto na kojem su zaposleni i žena i muškarac koji za isto radno mjesto (iste poslove) primaju različitu plaću odgovara da u Marini toga nema, a za Gaženicu ne može govoriti jer tamo njih (radnike) ne poznaje. Konačno, i iz dijela iskaza tužiteljice u kojem upitana od suda zašto smatra da ju je tuženik diskriminirao s osnova spola odgovara da se to nekako poklopilo da je u prelasku iz Tankerkomerca kod tuženika bilo upravo 5 žena sa VSS, dakle, da nije prelazio niti jedan muškarac sa VSS, a svih njih 5 žena sa VSS da je tuženik kod HZZO prijavio da rade sa SSS i dao im koeficijente koji odgovaraju poslovima radnog mjesta sa nižom stručnom spremom od one koje imaju; budući temeljem ovog iskaza tužiteljice sud utvrđuje da u konkretnom slučaju ne postoji usporedna osoba muškog spola u odnosu na koju je tuženik postupio drugačije (na način da je tu osobu muškog spola prijavio da radi na radnom mjestu sa VSS i za isti posao kao onaj koji kod tuženika radi tužiteljica mu dao veći koeficijent) nego što je postupio prema tužiteljici i ostale 4 spomenute radnice ženskog spola pa da bi sud utvrdio da je tuženik tužiteljicu diskriminirao po osnovi (ženskog) spola. Upitana da li smatra da koeficijent koji ima za obračun plaće ima zato jer je žena svjedokinja JP odgovara (list spisa 162-163) da to ne zna, da to može znati druga strana, tuženik, dalje iskazujući na nema muških osoba koje su zaposlene na istom radnom mjestu kao i ona. Dakle, ni za radno mjesto BP (komercijalist) nema usporedne osobe u istoj situaciji muškog spola pa da bi sud mogao utvrditi da je tuženik određivanjem koeficijenta za obračun plaće ili stručnom spremom sa kojom su prijavljeni, radnice ženskog spola stavio u nepovoljniji položaj od radnica muškog spola, a i sama svjedokinja JP sudu ne iskazuje da ona je diskriminira od strane tuženika po osnovi spola. Što se pak tiče iskaza svjedokinje ĆPČ (list spisa 163-164) u dijelu u kojem na upit da li je kod tuženika zaposlen ijedan muškarac kojem bi bio dan niži koeficijent od onog koji bi odgovarao njegovoj spremi odgovara da nema muškarca zaposlenog kod tuženika koji ima koeficijent koji ne odgovara njegovoj stručnoj spremi, sud ističe da takav iskaz niti ne čini vjerojatnim, a svakako ne dokazuje, da tuženik diskriminira ranice koje su ženskog spola, ovo jer u postupku iz niti jednog dokaza ne proizlazi da kod tuženika postoji zaposlena osoba muškog spola koja je stekla višu stručnu spremu od one koja se traži za radno mjesto na kojem je ta osoba zaposlena, a koju je tuženik prijavio na HZMO sa višom stručnom spremom od one koja se traži za radno mjesto na kojem je zaposlen. Osim toga, vjerodostojnost takvog je navoda svjedokinje ĆPČ dovedena u pitanje onim dijelom njenog iskaza u kojem navodi da na radnom mjestu recepcionara postoji zaposlena i osoba muškog spola, ali da ona ne zna koji je njegov koeficijent za obračun plaće, budući je sudu u potpunosti neuvjerljivo te neživotno da bi svjedokinja koja ne zna niti to koliki je koeficijent osobe zaposlene na radnom mjestu na kojem je i sama svjedokinja radila kod tuženika, decidirano zna to da nema muškarca zaposlenog kod tuženika koji ima koeficijent koji ne odgovara njegovoj stručnoj spremi. Onaj pak dio iskaza svjedokinje ĆPČ u kojem ista insinuira da joj je dan koeficijent 1,3 zbog toga što je žena, a koja insinuacija prema ocjeni suda proizlazi iz njenog odgovora da je svim ženama koje su imale VSS kod tuženika dan koeficijent za radno mjesto koje odgovara nižoj stručnoj spremi, niti dokazuje, a niti čini vjerojatnim da je tuženik diskriminirao tužiteljicu po osnovi spola. Ovo jer kad se takav iskaz svjedokinje cijeni u svezi sa nespornom činjenicom da kod tuženika nije zaposlena niti jedna osoba muškog spola koja je ranije radila u Tankerkomerc d.d. na radnom mjestu sa VSS, tada takav iskaz svjedoči samo na okolnost da su svi radnici koji su kod Tankerkomerc d.d. bili zaposleni na radnim mjestima sa VSS žene, a ne na okolnost da je tuženik tužiteljicu diskriminirao po osnovi (ženskog) spola. Osim toga, i svjedok SP (list spisa 165) upisan da li ima saznanja da tuženik za isto radno mjesto obračunava plaću po različitim koeficijentima muškarcima i ženama sasvim uvjerljivo iskazuje sudu da nema o tome saznanja i da ne zna o kome bi se tu radilo.

7. Utvrdivši tako da tuženik nije po osnovi obrazovanja ni po osnovi spola diskriminirao tužiteljicu tj. stavio ju u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženika u usporednoj situaciji, dapače, tužiteljica navedeno prema ocjeni suda nije niti učinila vjerojatnim, sud je ocijenio neosnovanim osim zahtjeva tužiteljice za utvrđenje da je tuženik diskriminiranjem tj. nejednakim postupanjem povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje (zahtjev za utvrđenje diskriminacije) i zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je tuženik diskriminiranjem tj. nejednakim postupanjem povrijedio dostojanstvo te čast i ugled tužiteljice te za nalaganje tuženiku da prestane s takvim postupanjem (zahtjev za zabranu diskriminacije). Naime, kako tuženik nije tužiteljicu diskriminirao na način kako to tužiteljica tvrdi, tada nije niti moglo doći do povrede dostojanstva te časti i ugleda tužiteljice diskriminiranjem tj. stavljanjem tužiteljice u nepovoljniji položaj po osnovi obrazovanja i spola u odnosu na druge radnike tuženika u usporednoj situaciji.

7.1. Obzirom na utvrđenje da tuženik nije po osnovi obrazovanja ni po osnovi spola diskriminirao tužiteljicu tj. stavio ju u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženika u usporednoj situaciji, a ne nalazeći u ovom postupku dokazanim postojanje koje druge pravne osnove koja bi tužiteljici davala pravo na obračun plaće za rad kod tuženika po koeficijentu 1,52 u periodu od 07. od 31. ožujka 2024. odnosno po koeficijentu 2,10 od 01. travnja 2024. na dalje, sud je odbio kao neosnovan i zahtjev tužiteljice za utvrđenje da tužiteljici pripada koeficijent 1,52 za obračun plaće od dana sklapanja Ugovora o radu pa do 31. ožujka 2024. odnosno koeficijent 2,10 od 01. travnja 2024. na dalje te za nalaganje tuženiku da ubuduće tužiteljici isplaćuje plaću po koeficijentu 2,10. Naime, iz dokaza izvedenih u ovom postupku proizlazi da su stranke visinu plaće regulirale Ugovorom o radu (sukladno čl. 15. st. 3. ZoR) koji su sklopile slobodnom voljom, a kojim su Ugovorom u svezi plaće stranke uputile na primjenu Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primanjima zaposlenika Lučke uprave Zadar, kojim je Pravilnikom nesporno koeficijent za obračun plaže tužiteljice za rad na radnom mjestu stručnog suradnika na održavanju – hortikultura određen na 1,25; a sud ne nalazi da je plaća tužiteljice na drugačiji (povoljniji) način uređena kojim drugim aktom poslodavca, sporazumom, ugovorom, zakonom ili podzakonskim aktom. Tužiteljica u postupku ne tvrdi da do sklapanja Ugovora o radu nije došlo jer je postojao nesporazum stranaka o bitnom sastojku Ugovora o radu (rezultat čega bi sud ističe bilo to da Ugovor o radu nije ni nastao). Ono što tužiteljica tvrdi je to da je prilikom potpisivanja Ugovora o radu tužiteljica (time što joj nisu prezentirani Pravilnik o radu i Sistematizacija radnih mjesta kod tuženika, a o kojoj činjenici sudu iskazuju i svjedoci JP, ĆPČ i SP) bila dovedena u zabludu glede sistematizacije radnih mjesta, stručne spreme i u konačnici visine plaće. Međutim, iako time tužiteljica tvrdi da bi Ugovor o radu sklopila u zabludi, pri čemu sud ističe da bi zabluda o plaći kao bitnom sastojku ugovora o radu svakako bila bitna zabluda, rezultat utvrđenja suda da je Ugovor o radu tužiteljica sklopila u zabludi odnosno bitnoj zabludi može biti, ovo sukladno čl. 284. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) odnosno čl. 280. ZOO do primjene kojeg Zakona u pogledu mana volje dolazi sukladno čl. 8. st. 4. ZoR, isključivo poništaj Ugovora o radu, međutim, tužiteljica u ovom postupku (tužbenim zahtjevom) ne traži poništaj Ugovora o radu, a u svezi čega sud napominje da bi poništaj Ugovora o radu de facto značio prestanak radnog odnosa stranaka, međutim, svakako ne pravnu osnovu za obvezivanje tuženika da tužiteljici plaću isplaćuje po koeficijentu 1,52 u razdoblju od sklapanja Ugovora o radu pa do 31. ožujka 2024. odnosno koeficijentu 2,10 od 01. travnja 2024. na dalje. Stoga su, a u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva (kojim se ne traži poništaj Ugovora o radu), navodi tužiteljice da je Ugovorom o radu ugovorena plaća tužiteljice sukladno Pravilniku o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primicima zaposlenika Lučke uprave Zadar, ali da taj Pravilnik istoj nije prezentiran prilikom potpisivanja Ugovora o radu niti je bio javno dostupan na oglasnoj ploči ili na web stranici tuženika čime da je tužiteljica dovedena u zabludu, ovi navodi tužiteljice irelevantni. Konačno je u svezi ovog zahtjeva tužiteljice za istaknuti i to da sud nema ovlast svojom odlukom naložiti sklapanje ugovora o radu niti presudom nadomjestiti ugovor o radu (tako Županijski sud u Splitu u presudi i rješenju poslovni broj Gž R-332/2023- 3 od 07. srpnja 2023. navodi da je dopušteno zahtijevati donošenje presude koja nadomješta neki ugovor samo kada je to pravo određeno zakonom, a odredbe Zakona o radu ne predviđaju mogućnost da presuda zamjenjuje ugovor o radu) pa analogno tome niti ovlast mijenjati sadržaj među strankama slobodnom voljom sklopljenog Ugovora o radu, a naložiti tuženiku da on tužiteljici isplaćuje plaću po koeficijentu različitom od onog koji su stranke ugovorile Ugovorom o radu, onda kada za takvu isplatu ne postoji pravni osnov u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZoR, bi u naravi predstavljalo mijenjanje sadržaja Ugovora o radu odlukom suda.

7.2. Konačno, sud je ocijenio neosnovanim i zahtjev tužiteljice da sud naloži tuženiku izvršiti izmjene Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim i nenovčanim primanjima zaposlenika Lučke uprave Zadar na način da odredi koeficijent za poslove stručnog suradnika na održavanju - hortikultura u visini kako to traži tužiteljica (2,10). Ovo stoga što je navedeni Pravilnik, koji sukladno čl. 53. Pravilnika o radu tuženika (list spisa 17- 35) predstavlja sastavni dio tog Pravilnika o radu, jednostrani akt tuženika kao poslodavca kojim isti regulira sustav plaća i drugih primanja radnika po osnovi rada, a koji tuženik koji je javna služba temelji na važećim kogentnim propisima koji mu nameću određene obveze i ograničenja u pogledu uređenja sustava plaća i ostalih primanja radnika po osnovi rada primjerice Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama te sud, iako ima ovlast u sudskom postupku ocijeniti da li primjena kakve odredbe tog Pravilnika u naravi predstavlja diskriminaciju sukladno odredbama ZSD te iako ima ovlast sukladno čl. 27. st. 6. ZoR po posebnoj tužbi i utvrditi da je Pravilnik nezakonit ili da su neke njegove odredbe ništetne, nema ovlast naložiti tuženiku izmjenu tog Pravilnika, a što proizlazi iz odredbe čl. 27. st. 6. ZoR koja jasno određuje koje su ovlasti suda u svezi pravilnika o radu kao jednostranog akta koji poslodavac donosi temeljem ZoR te u slučaju tuženika i temeljem posebnih propisa kojima se u Republici Hrvatskoj uređuje sustav plaća u javnim službama.

7.3. Slijedom navedenog je sud ovom presudom u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan dok je odluku o zahtjevu tužiteljice za naknadu parničnog troška utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) kojim je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, temeljem te odredbe odbivši kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 Eura (specificiran na listu spisa 168) budući je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen u cijelosti. Tuženik kao stranka koja je uspjela u sporu i koja bi s te osnove sukladno čl. 154. st. 1. ZPP ostvarivala pravo na naknadu opravdano mu nastalih troškova postupka, nije postavio zahtjev za naknadu troškova.

U Zadru, 19. rujna 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici (nema obvezu plaćanja sudske pristojbe),

2. Tuženiku.