REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-712/2020-31.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, Područni ured u Karlovcu, Ulica Kralja Tomislava 8, Karlovac, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 28. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 19. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Tuženik Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, dužan je isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, s osnova naknade štete zbog isplata invalidske mirovine osiguraniku NZ za period od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019. iznos od 157.110.41 HRK za tjelesno oštećenje za period od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019. iznos od 13.270,18 HRK zajedno sa pripadajućom kamatom računajući od dana podnošenja tužbe 10. veljače 2020. pa do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, sve u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe."
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 7.500,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je rješenjem tužitelja, Područna služba u Zagrebu broj Klasa 141-06/10-01 OB: 01204285119, Ur.broj: 341-25-05/3-10-122820 (broj spisa 806706) od 28. prosinca 2010. osiguraniku NZ priznato pravo na tjelesno oštećenje, a rješenjem tužitelja Područni ured u Karlovcu broj Klasa: UP/I- 141/02-13-01 OB: 01204285119, Ur.broj: 341-07-05/3-13-045636 (broj spisa 91409) od 27. studenog 2014. istom osiguraniku priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad zbog ozljede na radu. Tužitelj dalje navodi da je uzrok nastale invalidnosti 100% ozljeda na radu kao posljedica prometne nezgode koja se dogodila 17. ožujka 2010. i u kojoj je osiguranik tužitelja NZ zadobio teške tjelesne ozljede, a predmetnu nesreću skrivila je osiguranica tuženika MZ upravljajući osobnim automobilom registarske oznake [registarska oznaka]. Tužitelj navodi kako je isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku NZ trpi štetu u iznosu od 263.919,16 HRK na ime isplaćene mirovine za period od 1. travnja 2016. do 30. rujna 2019. te u iznosu od 22.104,03 HRK na ime naknade za tjelesno oštećenje u istom razdoblju. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži da mu tuženik isplati ukupno 170.380,59 HRK zajedno sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje činjenicu da se 17. ožujka 2010. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen Ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti. Tuženik osporava u cijelosti osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te navodi kako se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/05., 36/09. i 75/09.). Tuženik navodi kako navedeni zakon kao lex specialis ima prednost u primjeni pred Zakonom o mirovinskom osiguranju. Tuženik smatra kako obveza društva za osiguranje postoji samo ukoliko je razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za povredu na radu, a što ovdje nije slučaj budući da je uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja upravo ozljeda na radu. Tuženik ističe i prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 165. Zakona o mirovinskim osiguranjima te na odredbu čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisan trogodišnji zastarni rok za potraživanja naknade štete. Također, ističe prigovor podijeljene odgovornosti na strani tužitelja zbog brojnih nepropisnih postupaka njegovog osiguranika NZ prilikom nastanka štetnog događaja. Navodi kako je presudom ovog suda poslovni broj Pn-331/11 od 7. listopada 2016. utvrđeno postojanje doprinosa osiguranika tužitelja u nastanku štetnog događaja u omjeru od 20% te kako je u postupku poslovni broj P-2483/16 među strankama kao nesporan utvrđen doprinos na strani tužitelja od 25%. Slijedom svega, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da mu nadoknadi parnični trošak. Tuženik osporava da je kod osiguranika tužitelja NZ došlo do opće nesposobnosti za rad jer je njegovo intelektualno funkcioniranje uredno, isto kako i funkcija ruku, pa je kod istoga preostala radna sposobnost za sve sjedeće poslove, odnosno poslove za koje nije potrebno korištenje donjih ekstremiteta. Tuženik stoga smatra da NZ nije trebao biti umirovljen, a osporava i to da se radi o ozljedi na radu budući da je do štetnog događaja došlo oko pet sati nakon slijetanja aviona kojim se vratio iz misije u Afganistanu u Zagreb. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te traži da mu tužitelj nadoknadi prouzročene parnične troškove zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.
3. Tužitelj osporava sve navode i prigovore tuženika. Smatra kako su u konkretnom slučaju upravo odredbe čl. 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju lex specialis, a ne odredba čl. 27. Zakona o obveznom osiguranju u prometu, kako to tvrdi tuženik. Tužitelj navodi kako ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja. Ističe kako postavljeni zahtjev nije subrogacijski zahtjev, već originarni, samostalni i direktni zahtjev za naknadu štete, a tužitelj je javna ustanova koja ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja pa potraživanja s osnova naknade štete nisu prihod tužitelja kao pravne osobe, već ta potraživanja ulaze u prihode mirovinskog osiguranja (sredstva za isplatu davanja iz mirovinskog osiguranja). Tužitelj se među ostalim poziva na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-856/2016 od 7. veljače 2017. Vezano za prigovor zastare ističe kako sukladno čl. 165. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, a rokovi zastare počinju teći od pravomoćnosti rješenja donesenog u upravnom postupku kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, s time da tužitelju šteta nije nastala donošenjem rješenja kojim je osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu jer time nije stekao bilo kakvo potraživanje prema tuženiku, već mu je šteta nastala tek isplatom mirovine, a budući da Zakonom o obveznim odnosima za regresne tražbine nije propisan poseban rok zastare, primjenjuje se opći rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina. Tužitelj je priznao doprinos njegovog osiguranika za nastanak štetnog događaja u omjeru od 25%. Ističe kako je kod njegovog osiguranika došlo do opće nesposobnosti za rad i to uslijed ozljede na radu, kako se pravo na mirovinu ostvaruje nakon što osiguranik ispuni određene uvjete koji su regulirani Zakonom o mirovinskom osiguranju, kako se pravo na mirovinu određuje donošenjem rješenja koje svojom pravomoćnošću obvezuje sve sudionike u pravnom prometu te kako se mirovina može odrediti jedino u upravnom postupku koji provodi tužitelj i to nakon ispunjenja pretpostavki propisanih zakonom, a ne na temelju utvrđenja u sudskom postupku. Također, ističe kako je sud vezan odlukama upravnih tijela kojima je o određenom pitanju upravno tijelo prethodno rješavalo u skladu sa svojim ovlastima i nadležnosti te stoga sud nije ovlašten takva rješenja preispitivati, ocjenjivati ili o istima odlučivati u parničnom postupku radi naknade štete.
4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je uvažavajući prigovor zastare u odnosu na potraživanja dospjela prije 1. siječnja 2017. i priznajući doprinos svog osiguranika nastanku štete u omjeru od 25% djelomično povukao tužbu tako da sada traži da mu tuženik na ime naknade štete zbog mirovine isplaćene za period od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019. isplati 157.110,41 HRK, a na ime štete zbog naknade za tjelesno oštećenje isplati iznos od 13.270,18 HRK. Tužitelj smatra da u konkretnoj situaciji treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju kao lex specialis, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.
5. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
6. Predmet spora je naknada štete koja je prema tvrdnji tužitelja nastala isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku NZ za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019.
7. Nije sporno da je osiguranik tužitelja NZ **.**.2010. stradao u prometnoj nesreći koju je skrivila osiguranica tuženika MZ. Isto tako, nije sporno da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad koja je nastala uslijed ozljede na radu, kao i pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 100% koje je posljedica ozljede na radu. Nisu sporni ni iznosi isplaćene invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje u utuženom razdoblju, isto kao ni doprinos osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja u omjeru od 25%.
8. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravo na naknadu štete u iznosu isplaćene invalidske mirovine i naknade zbog tjelesnog oštećenja. Prije svega sporno je treba li u konkretnom slučaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ili Zakona o obveznom osiguranju u prometu. Također, sporna je opća nesposobnost za rad osiguranika tužitelja, je li isti trebao biti umirovljen, radi li se o ozljedi na radu te je li potraživanje tužitelja u zastari.
9. Odredbom čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19, 84/21 i 119/22; u daljnjem tekstu ZMO) propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; kako i novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.
10. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23; u daljnjem tekstu ZOOP) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1); da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st.2); da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3); da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st.4) te da je obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (st.5).
11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode, te da prije svega treba imati u vidu činjenicu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a koji su regulirani odredbama ZOOP. Dakle, osiguravajuća društva nisu štetnici već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) nadoknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka (npr. Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-90/2023-2 od 4. travnja 2023.) izrazio shvaćanje da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon budući da isti uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji uređuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP uređuje užu problematiku pa se stoga u sporovima ove vrste ne može primijeniti pravno načelo po kojem novija pravna norma zamjenjuje stariju, a u slučaju da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem ZMO stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.
13. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju do iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-122/2022-2 od 24. siječnja 2023.
14. U konkretnom slučaju takva razlika ne postoji jer je tužitelj svom osiguraniku NZ priznao pravo na tjelesno oštećenje i invalidsku mirovinu upravo zbog ozljede na radu. Također, valja istaknuti da je za izračun visine mirovine u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP neophodno stručno znanje kojim sud ne raspolaže i da je upravo na tužitelju teret dokazivanja da u svakom pojedinom slučaju postoji razlika u smislu čl. 27. ZOOP. U ovom postupku tužitelj nije dokazao da postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu pa stoga nije dokazao da mu je isplatom invalidske mirovine osiguraniku NZ tijekom utuženog razdoblja nastala šteta.
15. Naknada zbog tjelesnog oštećenja regulirana je odredbama čl. 61. do 64. ZMO. Sukladno čl. 27. st. 1. i 2. ZOOP stvarnom štetom koju je društvo za osiguranje obvezno nadoknaditi HZMO-u smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine. Dakle, mjerodavnim propisom nije predviđeno da bi tuženik kao društvo za osiguranje bio dužan nadoknaditi tužitelju troškove nastale isplatom naknade zbog tjelesnog oštećenja budući da se ne radi o trošku učinjenom sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, već o naknadi reguliranoj odredbama ZMO, odnosno propisom o mirovinskom osiguranju.
16. Slijedom svega navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev ne ocjenjujući prigovor zastare, kao ni prigovore vezane za postojanje opće nesposobnosti za rad osiguranika tužitelja, odnosno radi li se o ozljedi na radu i je li isti trebao biti umirovljen.
17. Odluka o naknadi parničnih troškova stranaka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. i 156. ZPP. Trošak zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8/1) te trošak zastupanja na ročištima dana 14. listopada 2020., 1. rujna 2021., 23. ožujka 2022. i 18. svibnja 2022. (Tbr. 9/1), u iznosu od 1.000,00 EUR za svaku od navedenih radnji, a za zastupanje na ročištima 9. listopada 2024. i 28. kolovoza 2025. (Tbr. 9/1) priznata mu je nagrada u iznosu od 500,00 EUR po radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) po stopi od 25% iznosi ukupno 7.500,00 EUR.
18. Podnesak od 18. svibnja 2022. nije potreban u smislu čl. 155. ZPP, budući da je sve svoje zahtjeve tuženik mogao postaviti na ročištu koje je održano istog dana, a eventualne primjedbe na zapisnik mogao je iznijeti na kraju ročišta. Podnesak od 31. svibnja 2023. nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP jer u istom tuženik samo citira sudsku praksu te ponavlja već ranije iznesene pravne stavove.
U Zagrebu 19. rujna 2025.
Sudac
Ivan Matančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.
Dostaviti:
1. Tužitelju na broj Klasa: 140-01/20-29/83, Ur.broj: 341-99/07-07/1-23
2. Tuženiku po punomoćnicima
