REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5883/2024-13.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HT iz [adresa], H 14d, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 27. kolovoza 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 19. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 141,29 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 30. lipnja 2005. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 347,61 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu zateznih kamata na iznos od 141,296 EUR za razdoblje od 11. lipnja 2005. do 30. lipnja 2005.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 4. svibnja 2006. s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 prema kojem je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.400,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate od sedam godina uz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Dalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor i da je u čl. 6. ugovorena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 2% jednokratno unaprijed od ukupnog iznosa kredita te da mu je tuženik prilikom isplate kredita naplatio naknadu u iznosu od 1.064,61 HRK. Tužitelj tvrdi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je ista bila unaprijed formulirana od strane banke te da mu nije razjašnjen odnos između iznosa naknade i usluge na ime koje se ista naplaćuje. Zbog prethodno navedenog, tužitelj smatra da navedena naknada nije bila ugovorena u dobroj vjeri i da je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom svega iznesenog, tužitelj traži da sud utvrdi da je ugovorna odredba o naknadi ništetna i da tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 141,29 EUR sa zateznim kamatama od 11. lipnja 2005. pa do isplate te da mu nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik ne spori da je 6. lipnja 2005. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 016-708/2005 te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Navodi da kroz spornu naknadu tuženik naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene ne može se raspravljati u kontekstu poštenosti. Ističe da su troškovi obrade kredita bili jasno definirani i da je tužitelj znao da će mu prilikom isplate kredita biti isplaćena predmetna naknada, osporava da bi sporna ugovorna odredba bila nepoštena, navodi da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, međutim, ističe da je tužitelj sam mogao odlučiti odgovara li mu ta odredba, smatra da ugovaranjem naknade nije došlo do neravnoteže u pravima i obveza ugovornih strana, a u svakom slučaju da se ne bi radilo o značajnoj neravnoteži, tuženik se nadalje poziva na praksu Suda Europske unije, osporava zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana navedenog u tužbi te tvrdi da je prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri i da tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe nije od njega zahtijevao vraćanje predmetne naknade. Također, ističe prigovor zastare navodeći kako je od dana plaćanja naknade protekao opći rok zastare od pet godina te slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži da mu tužitelj nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu od 10. lipnja 2005. kojim je u čl. 5. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 %. Isto tako, nije sporno da je tuženik prilikom isplate kredita 30. lipnja 2005. tužitelju naplatio jednokratnu naknadu u iznosu od 1.064,61 HRK, odnosno 141,29 EUR.

5. Među strankama je sporno je li ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, protivna prisilnim propisima i je li takva ugovorna odredba prouzročila neravnoteža u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu tužitelja kao potrošača. Također, sporan je protek rokova zastare i tijek zateznih kamata.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit ugovorio radi rješavanja stambenog pitanja i da stan koji je kupio koristi isključivo za osobne potrebe, da s bankom nije pregovarao o ponuđenim uvjetima, da nije niti mogao pregovarati, jer je ugovor bio unaprijed sastavljen na tipskom obrascu, tako da je morao prihvatiti ponuđene uvjete jer mu je kredit bio nužan. Tužitelj je iskazao da je pročitao ugovor prije potpisivanja, da je prihvatio ponuđene uvjete jer je to bio jedini način da riješi stambeno pitanje, da mu nitko nije objasnio na koje se troškove odnosi naknada koja mu je naplaćena te da nije mogao izbjeći plaćanje naknade, jer jet o bio uvjet za dobivanje kredita. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7. Na temelju iskaza tužitelja i sadržaja ugovora sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu od 10. lipnja 2005. (list 8-16 spisa) potrošački ugovor i da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 5. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj o istoj mogao pregovarati i utjecati na njezin sadržaj.

8. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana dobit, odnosno zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatnih naknada i troškova, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu.

9. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru jednokratne troškove obrade bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o predmetnoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takve ugovorne odredbe su ništetne. Tuženik nije dokazao da bi se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP. Isto tako, tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom.

10. Sukladno odredbi čl. 323. i 324. ZOO ništetnost pojedine ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu svake ugovorne strane da vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.

11. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o naknadi troškova obrade kredita koja je sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Tuženik je stoga sukladno čl. 1111. ZOO dužan vrati tužitelju ono što je stekao temeljem predmetne ugovorne odredbe. Među strankama nije sporna visina potraživanja, odnosno iznos koji je naplaćen prilikom isplate kredita.

12. Iz dopisa tuženika od 26. srpnja 2024. (list 7 spisa) proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za Ugovor o kreditu broj 016-708/2005 naplaćena dana 30. lipnja 2005. u iznosu od 9.213,69 HRK. Iako iz navedenog dokaza proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada u većem iznosu od utuženog, sud je sukladno čl. 2. st. 1. ZPP odlučio u granicama postavljenog zahtjeva te je tuženiku naložio da tužitelju isplati traženi iznos od 141,29 EUR.

13. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru koji banka uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate od 30. lipnja 2005. kada mu je i naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata prije navedenog datuma nije osnovan. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

14. Vezano za prigovor zastare valja reći da je na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. doneseno mišljenje broj Su-IV-47/2020-2 prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

15. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

16. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Troškovi zastupanja odmjereni su prema vrijednosti zahtjeva za isplatu koji odgovara iznosu naplaćene naknade. Deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se stoga isti ne uzima u obzir kao zaseban zahtjev prilikom određivanja vrijednosti spora.

17. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 28. ožujka 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 8. svibnja 2025. i 27. kolovoza 2025. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 50,00 EUR za svaku od navedenih radnji, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (Tbr. 9/3 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 25,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 281,25 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 13,27 EUR.

U Zagrebu 19. rujna 2025.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku