P-1414/2019-27

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB dioničko društvo, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima Jeleni Matulić i Borisu Biliću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o., Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 03. lipnja 2025. god. u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dne 19. rujna 2025. god.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 9012447141 od 25.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.500,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) a naplaćuje u kunama srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 5., u dijelu u kojem je u članku 5. ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu 24.500,41 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4.Ugovora o kreditu broj 9012447141 od 25.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te u dijelu u kojem je ova obavijest sastavni dio ovog ugovora.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, u roku 15 dana, isplati iznos od 4.377,96 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos

od

7,72 EUR 08.01.08.

15,16 EUR 11.03.08.

17,93 EUR 08.04.08.

13,57 EUR 13.05.08.

11,18 EUR 13.06.08.

11,74 EUR 09.07.08.

9,84 EUR 08.08.08.

8,37 EUR 09.09.08.

21,55 EUR 29.10.08.

15,14 EUR 24.11.08.

7,91 EUR 27.11.08.

18,21 EUR 16.01.09.

34,33 EUR 28.01.09.

32,56 EUR 27.02.09.

33,12 EUR 27.03.09.

30,97 EUR 01.06.09.

7,17 EUR 30.04.09.

28,56 EUR 30.06.09.

26,44 EUR 03.08.09.

18,17 EUR 12.08.09.

18,41 EUR 13.08.09.

6,82 EUR 31.08.09.

20,72 EUR 10.09.09.

26,85 EUR 06.10.09.

6,65 EUR 31.10.09.

19,24 EUR 09.11.09.

28,21 EUR 07.12.09.

30,52 EUR 05.01.10.

34,23 EUR 05.02.10.

6,28 EUR 28.02.10.

26,93 EUR 05.03.10.

38,36 EUR 08.04.10.

6,77 EUR 05.05.10.

32,04 EUR 25.05.10.

5,99 EUR 31.05.10.

39,88 EUR 02.06.10.

53,58 EUR 06.07.10.

45,83 EUR 07.08.10.

64,46 EUR 08.09.10.

58,27 EUR 01.10.10.

48,38 EUR 03.11.10.

63,69 EUR 01.12.10.

70,11 EUR 03.01.11.

64,70 EUR 31.01.11.

68,11 EUR 28.02.11.

63,59 EUR 31.03.11.

63,60 EUR 30.04.11.

1,59 EUR 31.05.11.

76,71 EUR 01.06.11.

82,58 EUR 30.06.11.

99,67 EUR 01.08.11.

89,22 EUR 31.08.11.

80,06 EUR 30.09.11.

0,04 EUR 24.10.11.

76,59 EUR 31.10.11.

2,34 EUR 12.11.11.

76,02 EUR 30.11.11.

2,11 EUR 07.12.11.

80,08 EUR 31.12.11.

2,10 EUR 25.01.11.

84,26 EUR 31.01.12.

2,11 EUR 13.02.12.

84,69 EUR 29.02.12.

87,54 EUR 09.03.12.

35,90 EUR 26.03.12.

135,68 EUR 22.05.12.

85,41 EUR 29.06.12.

85,09 EUR 28.07.12.

84,16 EUR 29.08.12.

79,06 EUR 25.09.12.

80,71 EUR 31.10.12.

85,90 EUR 28.11.12.

84,58 EUR 28.12.12.

76,71 EUR 18.01.13.

80,64 EUR 27.02.13.

79,51 EUR 11.03.13.

81,13 EUR 26.04.13.

80,47 EUR 10.05.13.

76,52 EUR 21.06.13.

76,87 EUR 31.07.13.

6,48 EUR 02.09.13.

73,38 EUR 02.09.13.

4,09 EUR 24.09.13.

82,35 EUR 30.09.13.

3,27 EUR 18.10.13.

77,97 EUR 31.10.13.

3,52 EUR 27.11.13.

79,12 EUR 30.11.13.

3,55 EUR 30.12.13.

80,51 EUR 31.12.13.

84,96 EUR 31.01.14.

86,72 EUR 28.02.14.

86,17 EUR 31.03.14.

87,96 EUR 24.04.14.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.725,00 EUR sa zateznom kamatom od 19. rujna 2025. god. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužiteljica 25. travnja 2007. god. s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) broj 9012447141, temeljem kojega joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 24.500,00 CHF, a isplaćeno u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru, i to u čl. 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak s tim da je otplatu kredita u čl. 7. vezao uz tu valutu te je u čl. 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,70% godišnje ugovorivši u istom članku kako je kamata promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivnog zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice. Zbog navedenog protupravnog postupanja tuženika, protiv njega je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to pod brojem P-1401/12. U tom postupku Visoki trgovački sud je 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod brojem Pž-7129/13-4, u toč. II potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP ("Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO.

1.1. U tužbi se nadalje navodi da je na temelju dokumentacije iz kredita tužiteljica dala izraditi izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kako s osnove ništetne odredbe o valuti švicarski franak tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, te iznos koji je tuženik mjesečno neosnovano stekao na taj način, do konačne otplate kredita, iznosi 30.667,61 kuna. Slijedom navedenog, činjenice i utvrđenja da su nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF te je nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samoga početka tj. od kada su ugovorene, tužiteljica ima zakonsko pravo pokrenuti parnični postupak, odnosno temeljem čl. 138.a ZZP, čl. 502c ZPP, te čl. 1111 ZOO, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora.

2. U podnesku od 1. travnja 2025. tužiteljica je, nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke, precizirala tužbeni zahtjev te on glasi kako je navedeno u izreci presude, u toč. I do III.

3. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti i predložio zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

3.1. Tuženik također ističe i prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima

3.2. Tuženik ne spori da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012447141 dana 25.04.2007. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.500,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Prije svega, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 23.05.2014. g., dakle, više od četiri godine prije podnošenja tužbe 29.03.2019.g.! Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

3.3. Tuženik nadalje tvrdi, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO- a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2007. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla.

3.4. Tuženik ističe i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Nadalje tuženik navodi kako je tužitelj od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju, saslušanje javnog bilježnika, prema potrebi i odluci suda. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa.

3.5. Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, odnosno izrađen je po isključivom nalogu tužitelja, bez naloga suda te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.

3.6. Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, tuženik ističe prigovor zastare kojega unatoč stajalištu Vrhovnoga suda RH, drži u cijelosti osnovanim.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9012447141 od 25.04.2007. god., kretanja kamatnih stopa, knjigovodstvene kartice za kredit broj 9012447141, plana otplate kredita, općih uvjeta poslovanja tuženika, nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za računovodstvo i financije Darke Cecić od 3. veljače 2025. god., preslušanjem tužiteljice.

5. Tužbeni je zahtjev osnovan.

6. Stranke su zatražile trošak postupka.

7. Predmet prijepora je utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sklopljenoga između tužiteljice i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i ugovorenu kamatnu stopu promjenjivu sukladno odluci banke, te isplata iznosa koji je tužiteljica preplatila na ime ništetnih odredbi ugovora.

8. Između parničnih stranaka nije prijeporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25. travnja 2007.god. Ugovor o kreditu broj 9012447141 kojim je tuženik odobrio tužiteljici, kao korisniku iznos kredita od 24.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz obvezu tužiteljice na otplatu kredita u 84 mjesečna anuiteta.

9. Prijeporna je osnova tužbenoga zahtjeva, tuženik je prigovorio nedostatak pravnog interesa, zastaru i prekluziju isticanja ništetnosti.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 25. travnja 2007.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 95/03 nadalje ZZP/03) te od 07. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

11. Prema odredbi članka 81. st.1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredbe stavka 2. tih članka propisuju da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

12. Prema odredbi članka 81. st. 1.ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

14. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

17. Presudama i rješenjima Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. i Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita/tužitelja) jer je s istima zaključio ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

19. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovore o kreditu u pogledu valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

21. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to u dijelu čl.1., 4., 5., 6. i 7. te odredbe kojima je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i to u dijelu odredbe čl. 4. i čl. 7., nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I. i II.

23. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

25. Prigovor tuženika nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

26. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužiteljica podnijela tužbu još 29. ožujka 2019. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.

27. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje dokaza, odnosno odustao je od predloženih dokaza.

28. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je od Privredne banke Zagreb zatražila da joj omogući podizanje kredita od 15.000,00 EUR, a na banci joj je rečeno da toliki kredit ne može podići te su joj predložili kredit podignuti u valuti švicarski franak. Naime, u toj valuti je bilo moguće podignuti iznos koji joj je bio potreban. Pristala je i rečeno joj je da će joj mjesečna rata povrata kredita iznositi 1.400,00 kuna, a o kamatama se nije razgovaralo. Ugovor joj je bio predočen i pročitala ga je prije potpisivanja, ali ga nije u potpunosti razumjela. Ugovor je solemnizirala kod javnog bilježnika koji joj ništa nije tumačio vezano za sadržaj ugovora. U banci je nitko nije upozorio na bilo kakve moguće rizike kredita u švicarskim francima, nisu je upozoravali da joj se mjesečna rata može značajno povećati, a da je dobila takva upozorenja ne bi sklopila ugovor.

29. Visina preplaćenog iznosa za utuženo razbolje utvrđena je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Darki Cecić koja je u svome nalazu od 03. veljače 2025. god. izračunala da je tužiteljica, kao korisnik predmetnoga kredita, zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, u razdoblju otplate kredita platila tuženiku, temeljem predmetnog ugovora o kreditu, više kredita u iznosu od 4.133,42 EUR, a uslijed povećanja kamatne stope na više od ugovorenog preplatila je iznos od 244,54 EUR. Ukupno tužiteljičina preplata iznosi 4.377,96 EUR. Izračun više plaćenih iznosa vještakinja je prikazala u tablici 2 svoga nalaza i mišljenja.

30. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještakinje Darke Cecić, a sud ga je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. Tužbeni zahtjev postavljen je u skladu s nalazom vještakinje.

31. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

33. Uzevši u obzir sve navedeno, i citirane zakonske odredbe, sudu je preostalo prihvatiti tužbeni zahtjev, konačno preciziran u podnesku tužiteljice od 1. travnja 2025. god. i utvrditi ništetnima i bez pravnog učinka odredbe sadržane u predmetnom ugovoru, u čl. 1., 4., 5., 6. i 7. te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 4.377,96 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakoga pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Nisu prijeporni nadnevci uplata mjesečnih rata kredita.

34. Vještakinja je u nalazu izračunala i negativne tečajne razlike, ali taj izračun je sud zanemario jer ne postoji nikakav zahtjev tuženika u tom smjeru, a ni sud nije vještakinji dao nalog za izračun negativnih razlika.

35. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju kredit je bio namjenski, a novčana sredstva je tužitelj utrošio kao fizička osoba za osobne potrebe, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužiteljicu ima smatrati potrošačem.

36. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi č. 154. st. 1. Zakona o parničnomu postupku.

37. Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na pet ročišta (22.03.2023., 27.04.2023., 18.10.2023., 09.04.2025., 03.06.2025) i sastava dva obrazložena podneska (10.03.2023., 01.04.2025.) po 100 bodova, te za pristup na ročište za objavu 50 bodova, ukupno 850 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT i uvećano za PDV te 550,00 EUR troškova vještačenja to je dalo iznos dosuđenog troška tužiteljici od 2.725,00 EUR.

U Splitu, dne 19. rujna 2025. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis