- 1 -              Poslovni broj: Usž-1647/23-2

Poslovni broj: Usž-1647/23-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Borisa Markovića, članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. Š. iz Kraljevine Belgije, S. V., kojeg zastupa opunomoćenik J. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3001/21-8 od 21. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 13. rujna 2023.

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3001/21-8 od 21. veljače 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.              Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-18/20-01/90, urbroj: 513-04-21-3 od 20. srpnja 2021. i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora u pobliže navedenom iznosu.

2.              Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje:  ZUS).

              Dalje u žalbi tužitelj posebno upire na niz povreda pravila sudskog postupka, a osobito ističe da pobijana presuda ne sadrži valjane i relevantne razloge na kojima je utemeljena, odnosno uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega se ne može ispitati njezina zakonitost.

              Nadalje u žalbi tužitelj pobliže navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda nezakonita i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj u žalbi, protivno zaključku prvostupanjskog suda, smatra da se u slučaju utvrđivanja rezidentnosti poreznog obveznika imaju primijeniti odredbe Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprečavanja izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak i na imovinu ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", 6/03.) koji je na snazi u Republici Hrvatskoj, a sukladno članku 141. Ustava Republike Hrvatske ima prednost u odnosu na odredbe zakona. Sljedno tome da se i na način utvrđivanja rezidentnosti ima primijeniti članak 4. tog Ugovora, u situaciji kada porezne vlasti dvije država konkuriraju u oporezivanju ukupnog svjetskog dohotka poreznog obveznika, a ne odredbe Općeg poreznog zakona i Zakona o porezu na dohodak. Tužitelj dodaje da je tuženiku dostavio ovjereni prijevod potvrde porezne uprave od 15. listopada 2018. koja je izdana rezidentima Belgije u svrhu sprečavanja dvostrukog oporezivanja u kojoj se jasno navodi da je porezni obveznik rezident Belgije prema članku 4. navedenog Ugovora.

Slijedom navedenog, tužitelj smatra da se ne može smatrati rezidentom Velikog Vojvodstva Luksemburg, a zbog čega je takav zaključak prvostupanjskog suda pogrešan, a sljedno tome i pogrešno utvrđene bitne činjenice. Dodaje i da sama činjenica da nije uspio sa zahtjevom za promjenom statusa rezidenta u nerezidenta  Republike Hrvatske, ni na koji način ne utječe na njegovu poreznu obvezu u Republici Hrvatskoj u smislu članka 4. navedenog Ugovora.

Dalje u žalbi tužitelj pobliže citira članak 4. navedenog Ugovora, a u svezi utvrđenja statusa rezidenta ističe da prebivalište ima samo u Kraljevini Belgiji, jer je u prosincu 2017. privremeno odjavio prebivalište u Republici Hrvatskoj na rok od 5 godina. Stoga smatra da je sukladno odredbi članka 4. stavka 2. točki a) navedenog Ugovora rezident Kraljevine Belgije, jer samo u toj državi ima prebivalište. Ukoliko bi se smatralo da tužitelj ima prebivalište u obje države, a ne može se odrediti u kojoj državi ima središte životnih interesa, jer u Republici Hrvatskoj ima obitelj, tj. uže osobne veze, a gospodarske veze, odnosno posao i obavljanje djelatnosti u Kraljevini Belgiji, tužitelj se mora smatrati samo rezidentom one države u kojoj ima uobičajeno boravište, a u ovom trenutku je to Kraljevina Belgija, jer u toj državi provodi više od 183 dana u jednoj kalendarskoj godini. S time u vezi tužitelj dodaje da se niti u smislu mjerodavnih odredbi Općeg poreznog zakona ne može smatrati rezidentom Republike Hrvatske, jer u Republici Hrvatskoj nema u vlasništvu niti posjedu stan u neprekidnom trajanju najmanje 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine, niti boravi u Republici Hrvatskoj stalno ili u vremenski povezanom boravku najmanje 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine.

Zaključno, tužitelj smatra da se prihod od nesamostalnog rada (plaća) koji je ostvario kao rezident Kraljevine Belgije oporezuje samo u toj državi, sukladno članku 15. stavku 1. u vezi s člankom 2. stavkom 3. točkom a) podstavkom 2. navedenog Ugovora. Tužitelj u žalbi dodaje i da nije sporno da je platio porez u inozemstvu u iznosu od 13.077,18 kn te da nije obveznik plaćanja poreza na dohodak i u Republici Hrvatskoj. Napominje i da pobijana presuda ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a u svezi izračuna razlike poreza i prireza iz točke 21. privremenog poreznog rješenja od 25. listopada 2019., jer je pogrešno utvrđena porezna osnovica u točki 1.1.3. tog rješenja, a posljedično tome je pogrešno utvrđena i razlika poreza za uplatu. S time u vezi tužitelj ističe da iz ovjerenog prijevoda platne liste proizlazi da osnovica za izračun poreza iznosi 26.270,41 eur, a ne iznos od 31.120,74 eur, jer su u bruto iznos uključene neoporezive stavke, i to: socijalni troškovi u iznosu od 3.566,27 eur, putni troškovi u iznosu od 1.287,00 eur, osobni odbitak za prekovremeni rad u iznosu od 4.427,16 eur i rad vikendom, blagdanom i nedjeljom u iznosu od 423,17 eur, sukladno članku 9. Zakona o porezu na dohodak. Tužitelj ističe da se prvostupanjski sud na navedeni prigovor uopće nije osvrnuo, a zbog čega je obrazloženje pobijane presude manjkavo.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

3.              Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio u granicama navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti sukladno članku 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

6.              Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da tužitelj u 2018. nije ostvario dohodak iz Kraljevine Belgije, već iz Velikog Vojvodstva Luksemburg, s kojim Republika Hrvatska ima sklopljen ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprečavanju izbjegavanja poreza na dohodak i imovinu ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", 6/14.). Tim Ugovorom propisana je metoda odbitka (uračunavanja) kao metoda izbjegavanja dvostrukog oporezivanja za odnosni dohodak, tj. da će se porez koji je porezni obveznik platio u inozemstvu temeljem inozemnog dohotka uračunati u tuzemni porez na dohodak za svaki pojedinačni inozemni dohodak zasebno.

7.              U predmetnom slučaju nije sporno da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za promjenom statusa iz rezidenta u nerezidenta Republike Hrvatske, kao i da je prihode ostvario u Velikom Vojvodstvu Luksemburg, a zbog tih razloga je bilo osnove da se primijeni Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprečavanju izbjegavanja poreza na dohodak i imovinu zaključen između Republike Hrvatske i Velikog Vojvodstva Luksemburg, a shodno tome i članak 9. stavak 1. točka 1. do 23. i članak 14. stavak 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 115/16.). Sukladno primijenjenim mjerodavnim odredbama je u predmetnom slučaju porezno tijelo ocijenilo da je tužitelj rezident Republike Hrvatske, a prema podacima iz priložene platne liste je uvažavajući prihod tužitelja preračunat u kune i umanjen za socijalne doprinose i putni trošak sukladno članku 9. Zakona o porezu na dohodak, koji propisuje da se porez na dohodak ne plaća na primitke taksativno navedene u stavku 1. točkama 1. do 23., utvrdilo tužitelju poreznu obvezu, na način da je pri tome uračunalo iznos poreza koji je tužitelj već platio u inozemstvu (13.077,18 kn). Sukladno tome je porezno tijelo donijelo prvostupanjsko rješenje kojim je tužitelju utvrdio razliku poreza za uplatu.

Također je prvostupanjski sud prihvatio i tuženikov zaključak da tužitelj nema pravo korištenja osobnog odbitka za pokćerku L. Š. sukladno članku 14. stavku 4. Zakona o porezu na dohodak, jer nije dostavio dokaz da je otac djeteta ili skrbnik, što je tom zakonskom odredbom propisana pretpostavka.

8.              S obzirom na navedene činjenice koje su utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, prvostupanjski sud je pravilnom prihvatio ocjenu javnopravnih tijela da je tužitelj porezni obveznik i u Republici Hrvatskoj u odnosu na dohodak koji je ostvario u inozemstvu. Prihvatio je i visinu porezne osnovice pravilnom, a na temelju toga i pravilnim izračun porezne obveze u iznosu pobliže utvrđenom u prvostupanjskom rješenju. Slijedom toga je, a uvažavajući činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, kao i u upravnom sporu, na kojem je pobijana presuda utemeljena, ovaj Sud ocijenio da je presuda pravilna i zakonita, jer je donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

9.              Protivno tvrdnji tužitelja istaknutoj u žalbi, prvostupanjski sud je u tijeku spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a, a stoga nije osnovan niti žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka.

10.              Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao valjane, dostatne i relevantne razloge o odlučnim činjenicama čime je postupio u skladu s pravilima propisanim u članku 60. stavku 4. ZUS-a, a ujedno je odgovorio i na sve navode iz tužbe, protivno prigovorima tužitelja.

              Prvostupanjski sud je prethodno donošenju pobijane presude razmotrio sva činjenična i pravna pitanja od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, sukladno članku 55. stavku 3. ZUS-a. Osnovano je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a ocjenjujući da tužbeni prigovori nisu osnovani, a za takav zaključak je dao dostatno i razložno obrazloženje s kojim je ovaj Sud suglasan.

              Također je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedlog tužitelja za provođenje daljnjeg dokaznog postupka, saslušanjem svjedoka koje je tužitelj predložio tek na raspravi, a ne prilikom podnošenja tužbe, ocjenjujući da su bitne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke već u dostatnoj mjeri utvrđene i da provođenje predloženih dokaza ne bi utjecalo na drugačiji ishod postupka i donošenje odluke o predmetnoj stvari.

11.              Stoga iz navedenog proizlazi da prvostupanjski sud nije počinio bilo kakav propust koji bi utjecao na donošenje pravilne i zakonite odluke u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a, niti podaci spisa predmeta pružaju osnovu za zaključak o postupovnim povredama počinjenim u prvostupanjskom sporu.

12.              Slijedom iznesenog, ovaj Sud je ocijenivši žalbene navode neosnovanima na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

13.              Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, a s obzirom da je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, to je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

 

U Zagrebu 13. rujna 2023.

                                                                                                        Predsjednik vijeća

Ante Galić, v.r.