REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-362/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, kojeg zastupa Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 15. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka i tužitelja osobno, dana 19. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012096237 od 16.11.2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja:

- u čl. 11.3. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10 % (slovima: dva cijelih deset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.''

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 201,38 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 30.11.2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 338,32 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 30.11.2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak od 1.191,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 20. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 16.11.2006. s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu br. 9012096237 na temelju kojega mu je tuženik kao korisniku odobrio kredit od 21.367,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U čl. 11.3. Ugovora tužitelj je kao korisnik kredita obvezan na plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, kao i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini od 2,10% od iznosa kredita, bez da mu je prethodno niti kasnije jasno predočena struktura navedenih troškova, razloge za visinu i konačni iznos visine tih troškova, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, a posljedično nepoštenom i ništetnom po čl. 270. ZOO. Niti o jednoj od ovih se odredaba nije pojedinačno pregovaralo, već su tužitelju nametnute u tipskom ugovoru na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika. Time je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti pregovarati o navedenim odredbama. Tvrdeći da mu je tuženik nametnuo prekomjernu, ekonomski neopravdanu obvezu u vidu plaćanja spornih naknada, tužitelj traži da mu tuženik taj iznos (201,38 eura/320,52 CHF na ime tzv. ulazne i 338,32 eura/538,47 CHF na ime troškova osiguranja kredita) vrati i predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik je osporio zahhtjev tužitelja navodeći da su sporne odredbe ugovora o kreditu jasne, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati je li nepoštena, odnosno ništetna, sve po čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita, na što je pristao. Osim toga, te odredbe nisu uzrokovale, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu na štetu tužitelja. Osporava tužitelju status potrošača, ističe prigovor zastare i predlaže zahtjev odbiti.

3. Sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu br. 9012096237 i ostalu dokumentaciju u spisu i saslušao tužitelja. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužiteljev zahtjev osnovan.

4. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužitelja za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i obveza na plaćanje naknade za osiguranje kredita.

5. Iako je sporna osnova, visina zahtjeva među strankama nije sporna.

6. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je sklopio s tuženikom ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila za vlastite, osobne potrebe. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). U tome je smislu tužitelj potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP.

7. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita.

8. Iz sadržaja ugovora – sporne odredbe čl. 11.3. utvrđeno je da je tužitelj obvezan prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku ove naknade, prema odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Iz knjigovodstvene kartice proizlazi da je kredit isplaćen tužitelju 30.11.2006.

9. Iz knjigovodstvene kartice (konto 514023000) na listu 19 spisa, koju je sastavio tuženik, sud je utvrdio da su tužitelju ove naknade naplaćene, i to 20.11.2006. Zato je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao kako je sporne naknade i platio.

10. Tužitelj je u iskazu, kojega sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, iskazao da je ugovor o kreditu sklopio za kupnju automobila za osobne potrebe i da o spornim odredbama toga ugovora nije bilo govora prilikom pregovora koji su prethodili sklapanju kredita, da je dobio na potpis gotov, već pripremljen ugovor, da nije pregovarao o ovim odredbama, da prema njemu nisu komunicirane, no zbog proteka vremena nije se mogao sjetiti je li ih sam primijetio u ugovoru.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP). Po čl. 81. st. 1. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelo savjesnoti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. iste odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP). Po čl. 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima je zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nepoštena ugovorna odredba ništava je (čl. 87. st. 1. ZZP).

12. Iz navedenoga je sud utvrdio da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj

- potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelj bio informiran o vrsti i strukturi troškova koje je bio obvezan platiti, niti je sam tuženik konkretno naveo koje je to troškove imao zbog zahtjeva tužitelja za prijevremenu otplatu kredita.

13. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade te naknadi za osiguranje kredita, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju su ove ugovorne odredbe najkasnije morale postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer su sadržane u samom njegovom tekstu. Osim što su lako uočljive u tekstu ugovora, riječ je o odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene, one u potpunosti ne omogućuju tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata s datumom ugovora. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

16. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

17. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita i naknadi za osiguranje kredita nisu izuzete iz testa poštenosti uz primjenu čl. 84. ZZP/03. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu sa čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da svaka sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

20. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita niti osiguranje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita i osiguranje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22. U skladu sa čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

23. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od sada 201,38 eura, odnosno kod osiguranja kredita 338,32 eura utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

25. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

26. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 11.3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i za osiguranje kredita, i to u nespornom, utuženom iznosu koji je sud utvrdio i iz tuženikove potvrde na listu 19 spisa.

27. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja, 20.11.2006. (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate – a u ovom slučaju od zahtjeva, 30.11.2006.

28. Prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita neosnovan je. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako odluka o ništetnosti ove odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, to neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu po ovoj osnovi zastario.

29. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

30. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelju su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dosuđen mu je trošak za sastav tužbe i podneska od 27.2.2025. od po 200,00 eura (tbr 7/1, 8/1), za zastupanje na ročištima 18.6.2025. i 15.9.2025. po 200,00 eura (tbr 9/1), ukupno 800,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 200,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu i presudu od po 95,56 eura iznosi 1.191,42 eura. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 19. rujna 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika