REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-818/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Starčević kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja A1 Hrvatska d.o.o., Zagreb, Vrtni put 1, OIB:29524210204, zastupanog po punomoćniku Marjanu Ruždjaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ruždjak i partneri iz Zgreba, Draškovićeva 40/II, protiv tuženika Radničko vijeće A1 Hrvatska d.o.o., Zagreb, Vrtni put 1, zastupanog po punomoćniku Marku Kallyu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva KALLY & PARTMERI d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1A/III, radi nadomještaja suglasnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana, 17. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelj i punomoćnice tuženika, dana 19. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

''I. Nadomješta se suglasnost na Otkaz ugovora o radu radnika ŠJ od 1. listopada 2018. g., zbog razloga uvjetovanih skrivljenim ponašanjem radnika, a uskraćenu očitovanjem tuženika Radničkog vijeća A1 Hrvatska d.o.o. Zagreb broj RV-34-2023 od 18. svibnja 2023. g.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznos ud 625,00 eura u roku od 15 dana.''

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da namjerava otkazati ugovor o radu radniku ŠJ iz [adresa] od 1. listopada 2018. g., koji temeljem navedenog ugovora o radu kod tužitelja obavlja poslove radnog mjesta Prodajni predstavnik za SME korisnike u organizacijskoj jedinici SME prodaja – Regija Zapad zbog razloga uvjetovanih skrivljenim ponašanjem radnika.

Navedeni je radnik temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 4. listopada 2016. g. utvrđen kao osiguranik invalidna osoba pa je temeljem čl. 151 st. 1 podst. 3 Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 - dalje: ZR) tužitelj zatražio od tuženika prethodnu suglasnost na otkaz. Svojim očitovanjem broj RV-34-2023 od 18. svibnja 2023. g. tuženik je uskratio traženu suglasnost.

U svojem opširnom obrazloženju uskrate suglasnosti na otkaz radniku ŠJ, tuženik nije naveo niti jedan relevantan razlog za uskraćivanje suglasnosti. Obrazloženje tuženika odnosi se na osporavanje opravdanog razloga za otkaz kao i osporavanju pravilnosti procedure otkazivanja.

Navedeni razlozi za osporavanje suglasnosti na otkaz navedenom radniku nisu osnovani.

U postupku nadomještanja suglasnosti poslodavac ne mora dokazivati postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu (tako i praksa, odluka VSRH broj Revr-407/13 od 16.07.2014. g. i broj Revr-124/14 od 16.06.2015. g.). U postupku nadomještanja suglasnosti na otkaz ugovora o radu ne ocjenjuje se zakonitost odluke o otkazu koja će biti donesena nakon nadomještanja suglasnosti na otkaz, već se utvrđuje je li izvjesno da razlog na koji se poslodavac poziva kao osnovu otkaza postoji te je li izvjesno da postoji valjana pravna osnova za otkaz ugovora o radu radniku koji je zaštićen. U postupku nadomještanja suglasnosti sud nema ovlasti utvrđivati postojanje opravdanog razloga za otkaz iznad razine vjerojatnosti njegova postojanja (Županijski sud u Splitu odluka broj Gž R-1371/16 od 19.01.2017.g. ) U postupku nadomještanja suglasnosti radničkog vijeća ne odlučuje se o tome je li odluka o otkazu ugovora o radu nekom radniku iz zakonom zaštićenih kategorija dopuštena ili nije. Postupak nadomještanja suglasnosti vodi se prije donošenja poslodavčeve odluke o otkazu, a postupak utvrđivanja nedopuštenosti te odluke vodi se tek nakon što je donesena odluka o otkazu. Stoga, ne može se rasprava o dopuštenosti odluke o otkazu i razlozima nedopuštenosti te odluke voditi u situaciji kad takva odluka još niti ne postoji (tako i praksa Županijskog suda u Zagrebu, odluka broj Gž R-838/16 od 13.02.2017. g.). Prema tome, tuženik je kao razloge uskraćivanja suglasnosti istaknuo upravo one zbog kojih suglasnost nije mogao uskratiti pa je takva uskrata neutemeljena.

S obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže tužbu i tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti, a tuženiku naložiti plaćanja troškova ovog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prigovara naznačenoj visini vrijednosti predmeta spora u iznosu od 7.000,00 EUR, budući da ista nije naznačena u skladu s odredbama ZPP-a, odnosno ista je očito suviše visoko naznačena, a sve kako bi se neosnovano prouzročili visoki troškovi postupka. Naime, tužbeni zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu niti je tužitelj naveo u tužbi da umjesto udovoljenja njegovom zahtjevu pristaje primiti određenu novčanu svotu, i to upravo u vrijednosti od 7.000,00 EUR, pa se predlaže sudu sukladno članku 40. stavak 3. ZPP-a rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora, i to u iznosu ne višem od 1.000,00 EUR.

Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, obzirom je isti neosnovan, činjenične okolnosti konstruirane i prilagođene za potrebe postupka, a prije svega da bi se navelo sud na pogrešan zaključak te donošenje odluke koja ne bi bila utemeljena na zakonu.

U tom smislu tuženik prije svega želi istaknuti da su mu vrlo dobro poznati propisi i zakonski okvir koji regulira postupak traženja, odnosno nadomještanja suglasnosti u smislu članka 151. ZR, te da su netočni i vrlo tendenciozni navodi u tužbi da u konkretnom slučaju ne postoji niti jedan relevantan razlog za uskraćivanje suglasnosti i da razlozi navedeni u dopisu tuženika kojom istu uskraćuje nisu osnovani, kao i da su potpuno izvučeni iz konteksta navodi da se u postupku kakav je predmetni ne odlučuje o dopuštenosti odluke o otkazu ili da bi poslodavac dva puta u dva različita postupka morao (na isti način) dokazivati postojanje otkaznog razloga. Već i sama sudska praksa, na koju se tužitelj poziva u tužbi, sugerira da u predmetnoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke da bi sud mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu, pa se tako (primjerice u Revr 407/13-2) jasno navodi:

„U navedenoj odluci ovoga suda zauzeto je pravno stajalište da u postupku prije otkazivanja ugovora o radu u kojem poslodavac traži prethodnu suglasnost od sindikata, a tako i u sudskom postupku koji se vodi prema čl. 249. st. 3. ZR, potrebno je ocijeniti da li poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu iz razloga koje ZR propisuje kao dopuštene razloge za otkaz, da li se radi o zaposleniku kojem se može otkazati ugovor o radu te da li poslodavac navodima i predloženim dokazima upućuje na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu.“

Suprotno navedenom, tužitelj kao poslodavac nije uz tužbu priložio nikakve relevantne dokaze, a još manje je to učinio u postupku ishođenja suglasnosti koji je prethodio ovom parničnom postupku, da bi se radilo o zakonom dopuštenim razlozima za otkaz, da se radi o radniku kojem se može otkazati ugovor o radu, a najmanje od svega da bi postojala vjerojatnost ostvarenja razloga za otkaz ugovora o radu, a kako će detaljnije biti pojašnjeno kasnije u odgovoru na tužbu.

Tuženik ističe da se u radnom odnosu kod tužitelja nalazi radnik ŠJ (u daljnjem tekstu: Radnik), a temeljem Ugovora o radu za obavljanje funkcije od posebnog značaja (Ekspertni ugovor) iz čijeg čl. 2. proizlazi da je isti postavljen na radno mjesto Prodajni predstavnik za SME korisnike, s mjestom rada u Rijeci, a po potrebi i na cijelom području Republike Hrvatske. S druge strane, iz odluke o otkazu koja je tuženiku u pretparničnom postupku dostavljena na uvid proizlazi da tužitelj ima namjeru Š otkazati ugovor o radu za radno mjesto na kojem navedeni radnik niti nije zaposlen. Naime, pod točkom 1. i izreke i obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da se Radniku otkazuje ugovor za radno mjesto Prodajni predstavnik za SME korisnike u organizacijskoj jedinici SME prodaja-Regija Zapad, Odjel za prodaju SME korisnicima, Poslovno područje za segment poslovnih korisnika. Odnosno, iz navedenog je za zaključiti da je C obavljao i poslove radnih mjesta različitih regija, odjela i poslovnih područja za koje prema saznanjima tuženika nije imao sklopljen ugovor o radu.

Tuženik ima svako pravo u pretparničnoj fazi sumnjati na nezakonitost otkaza zbog pogrešnog ili neprikladnog ugovora o radu uvidjevši da tužitelj nije upotrijebio ni najmanji stupanj pažnje i preciznosti u postupku koji je prethodio ovoj parnici. Navedeno arbitrarno postupanje onemogućuje informiranje radničkog vijeća na potpunoj i pravilnoj razini, a kako bi isto moglo donijeti na zakonu utemeljenu odluku o suglasnosti na zatraženi ugovor o radu. U odnosu na razloge otkaza ugovora o radu, njihovu neosnovanost, odnosno neutemeljenost u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja te njihovu povezanost s tužiteljevim šikanoznim, diskriminatornim postupanjem koje se ogleda i može jedino promatrati zajedno s otkazom ugovora o radu i njegovim razlozima, kao i navodno nepostojanje relevantnih razloga za uskraćivanje suglasnosti, tuženik ističe sljedeće.

Naime, tuženik se u svom dopisu detaljno očitovao zašto i zbog kojih razloga je morao uskratiti suglasnost na odluku o otkazu ugovoru o radu. Jer, da navedeno nije učinio, njegovo postupanje bi bilo protivno radnopravnim propisima te interesima radnika, a zbog čije zaštite je tuženik ujedno i utemeljen pri tužitelju.

Nasuprot detaljno obrazloženim razlozima zbog kojih je uskraćeno izdavanje suglasnosti, tužitelj s druge strane postavlja svoj zahtjev za izdavanjem suglasnosti šturo, ne objasnivši kako, zašto i u odnosu na koje okolnosti je oportuno tuženiku izdati takvu suglasnost.

Uvidjevši nesmotrenost, arbitrarnost i samovolju tužiteljeva postupanja, tuženik je pronašao nebrojene razloge zašto je bilo nužno u svrhu poštivanja radnopravnih propisa I interesa radnika, uskratiti izdavanje suglasnosti na otkaz ugovora o radu, a što je obrazložio na 3 stranice svog dopisa.

Već iz navedenog su navodi tužitelja o nenavođenju niti jednog razloga za uskraćivanje suglasnosti očigledno paušalni.

Pored navedenog, tuženik je svaki od navedenih razloga koji su mu poslužili kao osnova uskraćivanju suglasnosti detaljno obrazložio, povezao ih s propustima tužitelja, njegovim nezakonitim djelovanjem, odnosno djelovanjem koje stavlja radnika u nepovoljniji položaj, i sve to dodatno povezao uopćenim nepostojanjem otkaznih razloga koji navodno opravdavaju otkazivanje ugovora o radu radniku.

Sve navedeno, a što će potvrditi da tužitelj nije upotrijebio ni onaj najmanji stupanj obzirnosti i pažnje u međusobnom odnosu radnik – poslodavac, kao niti poslodavac – radničko vijeće, tuženik će pojasniti kroz niže dijelove odgovora na tužbu.

Za istaknuti je da tužitelj kroz zahtjev za izdavanje suglasnosti na otkaz uopće nije doveo u vezu koji su razlozi bili odlučujući za namjeravani otkaz ugovora o radu radniku.

Pregledom činjenično oskudnog zahtjeva, tuženiku nije učinjeno niti vjerojatnim, a kamoli osnovanim zašto bi upravo spomenuti radnik „zaslužio“ otkaz ugovora o radu.

Svako takvo, ali i drugo opisano postupanje tužitelja upućuje na arbitrarno i šikanozno postupanje zbog kojeg tuženik nije mogao dati suglasnost na namjeravani otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika. Ukazano nezakonito postupanje tužitelja proizlazi najmanje iz sljedećeg:

- Radnik ŠJ predstavlja posebno zaštićenu kategoriju radnika, odnosno radi se o osobi invaliditetom shodno čemu isti predstavlja socijalno osjetljivu skupinu radnika o kojoj tužitelj mora posebno voditi računa, a što tužitelj neopravdano i unatoč upozorenjima tuženika nije činio. Naime, tuženik je već duže vrijeme i u više navrata skretao pozornost tužitelju na obveze koje proizlaze iz odredbi Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN br. 157/13, 152/14, 39/18, 32/20), posebice na dužnost osigurati odgovarajuće oblike razumne prilagodbe u vezi s prilagodbom organizacijskih, psihofizičkih I socijalnih aspekata radnog mjesta i radnog okoliša, kao i potrebne prilagodbe vezane uz učinkovitost i trajanje rada, a na koja upozorenja se poslodavac oglušio;

- Radnik je dana 04.05.2023. godine pozvan na ''radni sastanak'', a koji sastanak je zapravo predstavljao suočavanje P s povredama radnih obveza koje mu se stavljaju na teret, a koje se odnose na vremensko razdoblje od 2021. do 2022. godine;

- Neočekivano suočen s optužbama, C je zamolio tužitelja da mu omogući da obranu iznese pisanim putem na što ima zakonsko pravo, a koji zahtjev je tužitelj izrijekom odbio. S obzirom na protek vremena i vrstu povreda koje se Š stavljaju na teret, nije opravdano očekivati da bi se on ili bilo koji drugi radnik na takve opsežne i detaljne optužbe mogao odmah usmeno očitovati, i to bez ikakv mogućnosti pripreme i/ili provjere relevantne dokumentacije te stoga tuženik smatra da je poslodavac Š uskratio zakonom određenu procedure omogućavanja iznošenja obrane pisanim putem, a s kojim postupanjem se radničko vijeće ne može usuglasiti;

- Radnik je, unatoč protivljenju tužitelja, pisano očitovanje uputio poslodavcu već sljedećeg dana, odnosno dana 05.05.2023. godine, a na koji dopis se tužitelj do trenutka pisanja ovog odgovora na tužbu nije očitovao, tj. ostaje nepoznato je li tužitelj obranu P uopće uzeo u obzir te je li ona i na koji način utjecala na namjeravano otkazivanje ugovora o radu, no s obzirom da o obrani nema govora u sadržaju obrazloženja namjeravanog otkaza tuženik smatra da ista od strane poslodavca nije uzeta u razmatranje odnosno obrana od strane poslodavca nije omogućena. Prema ustaljenoj sudskoj praksi (navedena u nastavku ovog odgovora), poslodavac se ne može pozivati na ono što obrazloženje odluke o otkazu ne sadržava, odnosno u ovom slučaju tužitelj pogrešno navodi da je radniku omogućeno iznošenje obrane, jer to u okolnostima ovog slučaja faktički nije učinjeno, niti ta činjenica proizlazi iz odluke o otkazu (v. odluku Revr-1895/10, Revr- 3048/1999, Gžr-2276/02);

- Radnik je tijekom spomenutog sastanka zatražio prisutnost predsjednika Radničkog vijeća A1 Hrvatska d.o.o., koji zahtjev je tužitelj također odbio, a što predstavlja izravnu povredu radničkih prava kojom je onemogućeno ostvarivanje zakonom zajamčenih funkcija i uloga radničkog vijeća,

- Radničkom vijeću A1 Hrvatska d.o.o. nikada nije dostavljen zapisnik koji se navodno vodio tijekom sastanka dana 04.05.2023. godine, a osim toga, nisu mu dostavljeni nikakvi dokazi ili kakva druga dokumentacija iz koje bi osnovano proizlazilo da je C počinio povrede koje mu se stavljaju na teret. Tužitelj neopravdano očekuje da bi tuženik odluku o suglasnosti mogao donijeti na temelju jednostranih, neprovjerljivih i nedokazanih optužbi, a još manje imajući u vidu postupanje poslodavca koji radniku onemogućuje iznošenje obrane, ne dopušta prisustvovanje radničkog vijeća sastancima od iznimnog značaja za položaj radnika te mu ne daje na uvid relevantnu dokumentaciju temeljem koje bi tuženik bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku.

U odnosu na povrede koje se Radniku stavljaju na teret, tuženik ističe kako slijedi. Naime, s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o posebno zaštićenoj kategoriji radnika, kod kojih se vrlo lako može pojaviti nemogućnost izvršenja zadataka koji su u uskoj vezi, a možda i isključivo uvjetovani osobnim okolnostima na strani radnika, a s čime je poslodavac odnosno tužitelj sasvim sigurno bio upoznat, tuženiku ni na koji način nije skrenuta pozornost zašto takve okolnosti, tj. invaliditet kod Radnika poslodavac cijeni kao povredu obveze iz radnog odnosa, drugim riječima, jesu li invaliditetne okolnosti možda dovele do navodnog neizvršenja zadataka. Nije dakle jasno temeljem kojih odredbi, pravila, akata poslodavac potencijalne nemogućnosti izvršenja zadataka zbog okolnosti koje nisu uvjetovane krivnjom radnika ocjenjuje kao povredu, a ne kao stanje stvari prema kojem je u skladu s pozitivnim propisima trebao prilagoditi radne zadatke, a s njima u vezi i postavljene ciljeve, a što nije učinio, a ako i je, u pretparničnoj fazi to nije učinio provjerljivim tuženiku. Na navedeno je očigledno bio dužan prema čl. 12. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN br. 157/13, 152/2014, 39/18, 32/20).

Propusti tužitelja kao poslodavca posebice su vidljive iz sljedećeg:

- poslodavac kao jedan od razloga skrivljenog ponašanja u navodi da je Radnik provedeni ''Program poboljšanja učinka'' završio sa nezadovoljavajućom ocjeno ostvarivši 32,30% ciljane neto vrijednosti usluga iz prodajnog segmenta fiksne telefonije, a da pri tome tuženik nema saznanja tko i kako određuje zadanu neto vrijednost za pojedinog radnika i kojim internim aktom je regulirano zadavanje ciljane neto vrijednosti koja se od Radnika očekuje, a posebice ne od Radnika koji pripada zaštićenoj kategoriji;

- poslodavac nema niti jednim aktom definirane identične norme rada za prosječni radni učinak i redovito radno vrijeme za identično i/ili istovrsno radno mjesto, tuženik nema saznanja koji je prosječni radni učinak za svako radno mjesto i kako se ostvaruje i ocjenjuje,

- nedefiniranje i neobjavljivanje normi rada za istovrsne ili slične poslove onemogućava postavljanje jasnih, transparentnih, jednakih, a u konačnici provjerljivih kriterija za ostvarivanje postavljenih ciljeva, za njihovo ocjenjivanje odnosno procjenu učinka;

- radnik ne može biti odgovoran za ciljane financijske rezultate poslodavca osobito ako su ti rezultati ovisni o velikom broju faktora na koje radnik ne može utjecati (npr. stanje na tržištu, smanjenje kupovne moći građana i sl.). Zaključno, poslodavac nije dokazao niti učinio vjerojatnim, a što je bio dužan učiniti, da postupanja Radnika predstavljaju povredu obveze iz radnog odnosa, nije obrazložio zašto iste smatra skrivljenim ponašanjem te je li uopće uzeo u razmatranje kakav utjecaj invaliditet radnika ima na ispunjavanje radnih zadataka.

Neovisno o tome hoće li tužitelj u okviru ovog parničnog postupka iznijeti kakve daljnje navode ili dokazne prijedloge, kojima će nastojati potkrijepiti svoju tužbu i tužbeni zahtjev, tuženik ovime prigovara postupanju tužitelja u pretparničnoj fazi, odnosno u postupku ishođenja suglasnosti tuženika na otkaz dotičnog radnika, kako slijedi.

Iako navedeni postupak ishođenja suglasnosti tuženika na otkaz ugovora o radu nije detaljno uređen ZR-om, tuženik smatra da se on ne može promatrati odvojeno i neovisno od drugih odredaba i temeljnih načela radnog prava, a osobito zastupljenosti radnika i prava na radničko udruživanje. Naime, poslodavac je svojim postupanjem postupak suodlučivanja sveo na iluzornu i provizornu razinu, bez namjere da se isti sadržajno i mjerodavno provede na način propisan zakonom. U konkretnom slučaju, kao što nesporno proizlazi iz dokumentacije koja je dostavljena od strane samog tužitelja uz tužbu, isti se nije niti najmanje potrudio da bi uz nacrt odluke o otkazu na koji traži suglasnost, priložio bilo kakvu daljnju dokumentaciju ili druge dokaze koji barem upućuju na to da bi otkazni razlozi, kojima se nastoji opravdati otkaz, doista mogli postojati. Drugim riječima, tuženiku nije dostavljen apsolutno nikakav dokaz niti naznaka dokaza, temeljem kojeg bi on mogao prosuđivati i razmatrati postoji li ili ne otkazni razlog, pa makar i na razini osnovane sumnje, iz čega dalje proizlazi da bi radnička vijeća odnosno sindikati bili de facto prisiljeni neselektivno uskraćivati suglasnosti na otkaze, da bi tek kasnije, u okviru parničnih postupaka, eventualno došli do uvida u određenu dokumentaciju ili bilo kakve druge dokaze iz koji je vidljivo, barem na razini vjerojatnosti, da ono što poslodavac tvrdi kroz obrazloženje namjeravane odluke o otkazu doista odgovara stvarnom stanju stvari. Navedeno proizlazi i iz stava Vrhovnog suda RH, izražen u odluci posl.br. Revd-1242/20, a koji glasi: „Zahtjev tužitelja nije odbijen iz razloga što nije dokazano da je ostvaren razlog za otkaz ugovora o radu. Naime, tužbeni zahtjev je odbijen jer tužitelj nije dokazao da postoji osnovana sumnja o ostvarenju otkaznog razloga, ali i zbog toga što je propustio tuženiku pravodobno I u potpunosti dostaviti sve one podatke koji bi bili važni za donošenje odluke tuženika o suglasnosti, čime je tužitelj propustio izvršiti obvezu vezanu za suodlučivanje u smislu odredbe članka 151. Zakona o radu.„

Takvo postupanje tužitelja je nezakonito, i on je već u okviru pretparničnog postupka trebao iznijeti sva potrebna obrazloženja i podnijeti sve dokaze koje smatra potrebnim, odnosno, tuženik smatra da bi predlaganje i izvođenje dokaza u ovom postupku od strane tužitelja trebalo biti ograničeno samo na one tvrdnje koje je isti iznio te dokaze koje je dostavio tuženiku u istom pretparničnom postupku, na isti način i iz gotovo istih razloga iz kojih je u parničnim postupcima raspravljanje o otkaznim razlozima i njihovo dokazivanje ograničeno na ono što je navedeno u obrazloženju odluke o otkazu, a kako proizlazi iz sudske prakse poznate tuženiku, a koja bi se trebala analogno primjenjivati i glede ovog pitanja:

„Poslodavac se, dakle ne može osnovano pozivati na ono što obrazloženje odluke ne sadržava.“ (Revr-1895/10).

U istoj odluci Vrhovnog suda se također navodi da je „obrazloženje otkaza važno sa stajališta radnika jer radnik samo na taj način može pobijati opravdanost otkaza i tvrditi da poslodavac nije imao opravdane razloge za otkaz, te da se radnika ne smije dovoditi u situaciju da sam istražuje za koje je povrede i propuste u radu okrivljen.“ (Revr-1895/10)

„Sud nije ovlašten ispitivati dopuštenost otkaza iz nekih drugih razloga koji u otkazu nisu navedeni.“ (Rev-3048/1999) „…U tom smislu je i sudska praksa zauzela stajalište, ističući da se radi o kogentnim odredbama ZR-a (čl. 112) i da nije moguće tvrditi da je otkaz dan iz drugih razloga od onih navedenih u pisanom obliku, jer takav otkaz ne bi bio zakonit.“ (Gžr-2276/02)

Osim toga, i u samoj sudskoj praksi na koju se tužitelj poziva u tužbi navodi se, kako je gore navedeno, da je i u postupku prije otkazivanja ugovora o radu u kojem poslodavac traži prethodnu suglasnost od sindikata odnosno radničkog vijeća, potrebno ocijeniti da li poslodavac navodima i predloženim dokazima upućuje na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu (Revr 407/13-2). Prema tome, svaki navod u smjeru da se radničkom vijeću prije parnice kojom se osporava dopuštenost otkaza ugovora o radu ne moraju objašnjavati ili dokazivati razlozi otkazivanja ugovora, ni na koji način se ne mogu smatrati utemeljenima.

U odnosu na neadekvatnost postupanja tužitelja pri ishođenju suglasnosti tuženika na namjeravanu odluku o otkazu, imajući u vidu zahtjev povezan s nacrtom odluke o otkazu koja se sastoji isključivo od jednostranih i neprovjerljivih izjava poslodavca, bez ikakvih dokaza i dokumentacije, a što nužno dovodi u vezu tužiteljevo postupanje s radnikom na diskriminatoran i arbitraran način, tuženik ističe sljedeće.

Nastavno na navode tužbe kojima tužitelj nastoji ukazati sudu da isti nije ni na koji način obvezan radničkom vijeću dokazati razloge otkazivanja ugovora o radu, tuženik se s istima ne može složiti iz sljedećih razloga:

- Tužitelj je bio obvezan najmanje učiniti vjerojatnim da su povrede koje se radniku stavljaju na teret uopće počinjene, a na koju okolnost tužitelj tuženiku prije podnošenja tužbe nije dostavio nikakve dokaze, niti ih je u ovosudnom postupku priložio uz tužbu;

- Naprijed navedeno je bio dužan dovesti u vezu s razlozima zbog kojih daje otkaz radniku, odnosno učiniti vjerojatnim da je radnik uopće počinio povrede koje mu se stavljaju na teret i je li za njih odgovoran, a što nije učinio;

- Otkazni razlozi nisu zasebna kategorija koja egzistira sama za sebe, već koegzistira s ostalim razlozima koji mogu dovesti do diskriminatornog, šikanoznog, odnosno ponašanja koje radnika stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike, a što tužitelj u svojoj odluci o otkazu, a time niti u zahtjevu za iskazivanje suglasnosti s otkazom svakako nije učinio.

Naprijed navedeno nedvojbeno potvrđuje sudska praksa, i to stavovi sljedećih sudova:

- Stav Županijskog suda u Varaždinu, posl.br. Gž-1216/07

„Kako se kod otkazivanja ugovora o radu sindikalnom povjereniku radi o suodlučivanju poslodavca I sindikata, suglasnost sindikata mora se odnositi na razloge otkazivanja ugovora o radu i postupak otkazivanja, što znači da poslodavac može valjano otkazati ugovor o radu sindikalnom povjereniku ako su i poslodavac i sindikat suglasni da poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu I da je proveden postupak otkazivanja u skladu sa Zakonom o radu.“

„…što znači da i poslodavac i sindikat moraju biti suglasni da poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu i da je proveden postupak otkazivanja predviđen Zakonom o radu, jer u protivnom slučaju, tumačeći suglasnost sindikata na otkaz ugovora o radu sindikalnom povjereniku na način kako to čini tuženik u žalbi, suglasnost sindikata ne bi imala funkciju suodlučivanja zajedno sa poslodavcem kod otkazivanja ugovora o radu, a bez koje takva odluka ne bi bila dopuštena.“

- Stav Županijskog suda u Varaždinu, posl.br. Gž-1825/05

„Kada sindikat uskrati suglasnost na otkaz sindikalnoj povjerenici, te poslodavac tužbom traži da suglasnost nadomjesti sudska odluka, sud je dužan imajući u vidu razloge zbog kojih je sindikat uskratio rečenu suglasnost, kao prethodno pitanje raspraviti i utvrditi da li je tužitelj imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa, a zbog postupaka sindikalne povjerenice koji joj se stavljaju na teret kao teške povrede obveza iz radnog odnosa, jer o tome ovisi pravilna ocjena opravdanosti ili neopravdanosti uskrate navedene suglasnosti sindikata.“

- Stav Županijskog suda u Šibeniku, posl.br. Gž-1244/12

„Prema odredbi članka 249. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i dr., dalje u tekstu: ZOR), sindikalnom povjereniku nije moguće otkazati ugovor o radu bez prethodne suglasnosti sindikata, a ako prije otkazivanja ugovora o radu sindikat uskrati suglasnost na otkaz, tu suglasnost može nadomjestiti sudska odluka (stavak 3.). U sudskom postupku pokrenutom prema stavku 3. članku 249. ZOR-a, sud je dužan ocijeniti da li poslodavac namjerava otkazati ugovor iz razloga koje ZOR propisuje kao opravdane razloge, te je li poslodavac svojim navodima i predloženim dokazima upućuje na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu. Prema razlozima pobijane odluke, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev zaključavši da "ne postoje opravdani razlozi za otkazivanje ugovora o radu radniku J. C., jer da se radilo o uobičajenom načinu rada i poslovanja", te da u odluci poslodavca o namjeravanom otkazu opisano postupanje radnika ne predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa.“

Imajući u vidu navedeno, nemoguće je povrede, propuste tužitelja, njegovo diskriminatorno te šikanozno postupanje promatrati izolirano, bez dovođenja u vezu s otkazom ugovora o radu. Do otkaza ne bi došlo, niti se do njega na bilo koji način može doći bez suglasnosti radničkog vijeća na otkaz ugovora o radu, a koje u postupku otkazivanja mora pravovremeno i na adekvatan način sudjelovati, ne smiju mu biti uskraćene informacije, uvid u dokumentaciju, sudjelovanje na sastancima od važnosti za položaj radnika, a kojim obvezama je suprotno postupio tužitelj. Otkaz očigledno mora biti donesen iz opravdanih razloga i to provodeći postupak sukladno odredbama Zakona o radu, a koji razlozi izričito, sam i za sebe ili u vezi s ostalim činjeničnim okolnostima predstavljaju dostatnu osnovu za uskratu suglasnosti na otkaz ugovora o radu.

Naime, ne može se otkaz ugovora o radu i razlozi za otkaz ugovora promatrati kao zasebna osnova o kojoj radničko vijeće, poslodavac, niti sud ne smiju voditi računa prilikom razmatranja hoće li se na navedeni otkaz izdati ili uskratiti suglasnost.

Navedeno je životno nelogično, ali i protivno smislu odredaba Zakona o radu, obzirom se šikanozno, diskriminatorno, samovoljno te drugo nezakonito postupanje poslodavca upravo manifestira kroz razloge:

1.) Otkazivanja ugovora o radu

2.) Nedozvoljavanje predsjedniku radničkog vijeća sudjelovati na sastanku 3.) Nedozvoljavanje radniku da iznese obranu

4.) Zanemarivanje činjenice da radnik pripada zaštićenoj kategoriji radnika 5.) Postupanje protivno smislu i svrsi posebnih zakona koji štite prava zaštićenih kategorija osoba

6.) Nepostojanje dokaza da je radnik počinio povrede koje mu se stavljaju na teret

Sve do sada navedeno vezano uz okolnost da tužitelj, a osobito u postupku ishođenja suglasnosti koji je prethodio ovom parničnom postupku, nije niti učinio vjerojatnim postojanje otkaznog razloga temeljem kojeg bi mogao otkazati ugovor o radu dotičnom radniku, dodatno treba staviti u kontekst okolnosti da isti, s obzirom na tekst namjeravane odluke o otkazu ugovora o radu, niti ne može učiniti vjerojatnim postojanje takvog otkaznog razloga. Jednostavno, namjeravana odluka o otkazu nepodobna je da se njome otkaže aktualni ugovor o radu, koji je sklopljen između tužitelja i istog radnika i na snazi, pa bi utoliko bili I promašeni svi pokušaji tužitelja da u pretparničnom postupku ishođenja suglasnosti učini vjerojatnim postojanje na zakonu opravdanog otkaznog razloga (sve i da je takvo što uopće pokušao), kao što će biti promašeni i eventualni pokušaji da to učini u okviru ovog postupka. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

Dodatno se ističe da je tužbeni zahtjev neodređen, neprovediv i proturječan sam sebi I navodima i dokazima samog tužitelja, te se ni na koji način ne može povezati s činjeničnim supstratom u ovom parničnom postupku Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe,te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu odnosno podredno odbiti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Odluku o namjeri donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, Odluku o otkazu Ugovora o radu, Odluka Radničkoga vijeća od 18.05.2023.g, sudska praksa, saslušao svjedoka ŠJ.

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka temeljem odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Među strankama je nesporno da je tužitelj s ŠJ zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme temeljem kojega je radnik zaposlen na radnom mjestu Prodajni predstavnik za SME korisnike u organizacijskoj jedinici SME prodaja – Regija Zapad. Nesporno je kako je temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 4. listopada 2016. g. utvrđen kao osiguranik invalidna osoba pa je temeljem čl. 151 st. 1 podst. 3 Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 - dalje: ZR)utvrđeno svojstvo osiguranika – osobe s invaliditetom.

6. Među strankama je sporno da li je odluka tuženika o uskrati suglasnosti za namjeravani poslovno uvjetovani otakz radnici zakonita I opravdana.

7. Svjedok ŠJ iskazao je kako je zaposlenik tužitelja na radnom mjestu prodajnog predstavnika za male i srednje poslovne korisnike, temeljem rješenja HZMO iz 10. mjeseca 2016.g. utvrđen je kao invalidna osoba. Upoznat je sa okolnosti da se kao invalidnoj osobi u slučaju otkazivanja traži suglasnost RV tužitelja. Koliko zna RV tužitelja nije dalo suglasnost za otkaz. Koliko je upoznat radi se o redovnom otkazu ugovor o radu zbog teške povrede radne obveze kako je naveo poslodavac, a s kojim nije suglasan. Prilikom traženja suglasnosti sa RV istom je dostavljena samo namjera za otkaz ugovora o radu. Odgovor na tužbu po njegovom saznanju i procjeni nije dostavljen premda se on ne razumje u te pravne dokumente. Od njega je traženo da se dostavi ugovor o radu i da im pojasnim radne pozicije, jer se nastala povreda razlikovala od opisa poslova koje ima ugovorom o radu. Nije vidio nacrt odluke o otkazu. RV odbilo je dati suglasnost jer je smatralo da su dostavljeni podaci nepotpuni i neistiniti. RV tražilo je da se dostavi opis poslova radnog mjesta i njegov ugovor o radu, misli da to nije dostavljeno, jer je on na kraju mora sve dostavljati. Smatra da je namjeravana odluka o otkazu posljedica diskriminacije s osnove utvrđenog invaliditeta. Poslodavac je ignorirao sve zahtjeve i dopise Z u tijeku postupka traženja suglasnosti.

8. Prema odredbi čl. 127 st. 1. ZR-a prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci, te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

9. Obzirom je u postupku utvrđeno kako je tužitelj postupak savjetovanja proveo zakonito, a u istom nisu utvrđeni elementi diskriminatornog postupanja prema radniku ŠJ u odnosu na druge radnike koji su zahvaćeni programom zbrinjavanja I čine komparatore za odlučivanje, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtje tužitelja.

10. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

11. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st 1 ZPP-a u skladu s odredbom članka 155 ZPP i, a trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika. Punomoćniku tužitelja je priznata jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak prema Tbr 7 toč. 2 alineja 6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 500,00 eura , uvećano za 25% PDV-a ili 125,00 eura, što ukupno iznosi 625,00 eur-a.

12. Tužitelj je temeljem čl. 16. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama oslobođena od plaćanja istih u ovom predmetu.

U Zagrebu 19. rujna 2024.

Sutkinja:

Ivana Starčević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u 4 istovjetna primjerka ovome sudu, a o njoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Pun. tuženika

3. Spis