REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6459/2024-11.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 27. kolovoza 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 19. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 12.3. (Završne odredbe) Ugovora o kreditu broj 9011069722 od 9. ožujka 2006. zaključenog između prednika tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 85,51 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2006. do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 347,61 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je njezin prednik kao korisnik kredita s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 9011069722 od 9. ožujka 2006. kojim tuženik odobrava predniku tužiteljice kredit u kunskoj protuvrijednosti od 9.220,01 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 72 mjeseca, a odredbom čl. 12.3. (završne odredbe) predmetnog Ugovora predniku tužiteljice je nametnuta obveza plaćanja naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica navodi da je njezin prednik bio primoran platiti navedenu naknadu kako bi dobio traženi kredit, a na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita tuženik je naplatio iznos od 85,51 EUR (1,50% od iznosa kredita). Tužiteljica ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tužiteljica tvrdi da tuženik njenog prednika uopće nije upoznao sa sadržajem sporne ugovorne odredbe niti mu je prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Slijedom svega navedenog traži da sud presudom utvrdi da je ugovorna odredba sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% i da tuženiku naloži da tužiteljici isplati iznos naplaćen na ime navedene naknade zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama te da joj nadoknadi parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Tuženik osporava osnovanost potraživanja. Prigovara vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, ističe prigovor zastare, smatra da naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne dovodi do neravnoteže među ugovornim stranama jer je iznos naknade neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj, navodi da je sporna ugovorna odredba jasna, nedvosmislena i transparentna, ističe da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja naknada i kako je iste platio odmah nakon sklapanja ugovora, tvrdi da su naknade ugovorene u skladu sa načelom slobodnog ugovaranja obveza, ističe da se radi o dozvoljenim ugovornim odredbama, navodi da su predmetne ugovorne odredbe razumljive i jasne i da ih je tužitelj mogao lako uočiti i razumjeti, ukazuje na zabranu retroaktivne primjene prava, smatra da sud nije ovlašten utvrđivati volju ugovornih strana različitu od one koja je jasno izražena u samom ugovoru, navodi da su ugovorne strane jasno izrazile svoju volju i to potvrdile potpisom ugovora koji je i solemniziran kod javnog bilježnika, ističe da je tuženik svojim potpisom potvrdio da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke i da je svjesno odlučio prihvatiti ponuđene uvjete, navodi da je tužitelj mogao sam izabrati između ponuđenih vrsta kredita proizvod koji mu najviše odgovara, tvrdi da je ugovor sukladan svim mjerodavnim propisima o zaštiti potrošača, osporava da bi tužitelj bio potrošač te slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da su prednik tužiteljice i tuženik ugovorili kredit za kupnju vozila, da je kredit u cijelosti otplaćen te da je predniku tužiteljice naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva, odnosno iznos koji je naplaćen na ime navedene naknade.

5. Među strankama je sporno je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva protivna prisilnim propisima i je li ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice. Također, sporno je radi li se o potrošačkom ugovoru i je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit ugovoren radi kupnje osobnog vozila, da su ih u auto kući uputili na tuženika i da im je tamo ponuđen kredit u CHF, da im je predočen otplatni plan i da im je rečeno da moraju platiti naknadu za obradu kredita, što je bio uvjet za dobivanje kredita, ali nitko im u banci nije objasnio o kojim troškovima se konkretno radi.

7. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima. Na temelju njezinog iskaza, povezano sa sadržajem Ugovora o kreditu, utvrđeno je da je predmetni ugovor potrošački jer je kredit ugovoren radi kupnje automobila koji se koristi isključivo za osobne potrebe.

8. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 12.3. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da korisnik kredita nije mogao pregovarati o spornoj naknadi, već je istu morao platiti kako bi dobio kredit.

9. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana dobit, odnosno zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti dodatne naknade troškova, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu.

10. Obveza korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornoj odredbi ugovora nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o naknadama koja je sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna. Tuženik nije dokazao da bi se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

11. S obzirom na to da ništetnost gore navedene ugovorne odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti nema učinak u dijelu u kojem je određeno plaćanje spornih naknada. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nije sporan iznos koji je tuženik naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru koji banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da je sporna ugovorna odredba protivna prisilnim propisima. Tuženik je stoga dužan tužiteljici platiti i pripadajuće zatezne kamate od dana kada je naknada naplaćena.

13. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

14. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

15. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Troškovi zastupanja odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora koja je utvrđena u iznosu od 85,51 EUR. Deklaratorni zahtjev koji je u konkretnom slučaju istaknut pod točkom I. služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se stoga ne uzima u obzir kao zaseban tužbeni zahtjev prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

16. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 3. travnja 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 8. svibnja 2025. i 27. kolovoza 2025. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 50,00 EUR za svaku od navedenih radnji, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (Tbr. 9/3 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 25,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 281,25 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

U Zagrebu 19. rujna 2025.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnici