Republika Hrvatska

Poslovni broj: P-22/2024-43

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz ZOU Zlatko Gregurić, Tatjana Figač- Gregurić, Hrvoje Mladinić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik KF, odvjetnik u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave 19. rujna 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 19. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 40731/08 od 23. lipnja 2008. godine koji je soleminizarn po javnom bilježniku Slavki Marković u Bjelovaru pod brojem OV- 4517/2008 dana 23. lipnja 2008. godine, zaključen između tužitelja UF [adresa] i tužene OTP banka d.d. u dijelu u kojem je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti tuženiku kao kreditoru odobreni iznos kredita u kojemu su glavnica i kamate vezani za švicarski franak, u dijelu gdje je ugovoreno da su redovne kamate tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjive u skladu s odlukama kreditora, te u dijelu u kojem je ugovorena naplata jednokratne naknade od 0,5% od iznosa odobrenog kredita, što je sadržano u člancima 2. (dva), 5. (pet), 10. (deset) i 11. (jedanaest).

II. Nalaže se tuženoj OTP banka d.d. da tužitelju UF plati novčanu tražbinu u iznosu od 193,26 eura (stodevedestitrieura i dvadesetišestcenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana 19. rujna 2025. kao dana presuđenja sve do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište uvećanje prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine sve do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalome dijelu u iznosu od 10.047,77 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od eura od dana 01. listopada 2015. godine sve do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište uvećanje prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine sve do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 193,26 eura uvećana za zatezane kamate tekuće od dana 04. veljače 2016. godine do 01. siječnja 2023. godine po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove.

r i j e š i o  j e

Republika Hrvatska-Ministarstvo financija dužno je punomoćniku tužitelja Tatjani Figač-Gregurić iz ZOU OF, Tatjana Figač Gregurić, FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na žiro račun broj IBAN:

[broj bankovnog računa] otvoren kod Raiffeisenbank Austria d.d. platiti iznos od 44,82 eur u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po svojim opunomoćenicima podnio tužbu dana 1. lipnja 2023. ovome sudu protiv tuženika OTP banke d.d. (dalje: banka) radi utvrđenja nišetnosti i isplate.

1.2. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 23. lipnja 2008. u svojstvu potrošača zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 40731/08 koji je solemniziran po javnome bilježniku Slavki Marković iz [adresa] pod brojem OV-4517/2008 dana 23. lipnja 2008. (dalje: Ugovor o kreditu) sa pravnim prednikom tuženika, Splitskom bankom d.d.. Navedenim Ugovorom pravni prednik tužene se kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 64.387,00 švicarskih franaka (CHF) po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Rok korištenja kredita iznosio je 30 dana od sklapanja ugovora. Navedeni kredit je odobren kao stambeni kredit za adaptaciju kuće.

1.3. Ugovorom je u članku 5. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje banci platiti redovnu kamatnu stopu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50%. Nadalje ugovorena je i naknada u visini 0,50% od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita (tzv. ulazna naknada). Rok otplate kredita iznosio je 144 mjeseca u 143 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 612,82 CHF i jedan anuitet u iznosu 613,19 CHF koji su dospijevali svakog desetog u mjesecu plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu švicarski franak tečajne liste kreditora važeće na dan plaćanja. U slučaju promjene kamatne stope po članku 11. Ugovora o kreditu korisnik kredita je trebao pristati da banka promijeni iznos anuiteta te se obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete.

1.4. Ugovorom o kreditu je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju je banka bila ovlaštena mijenjati jednostranim odlukama, ali tužitelj nije bio unaprijed upoznat na osnovu kojih mjerila i parametara se mijenja kamatna stopa, niti je o izmjenama kamatnih stopa bio obavještavan pravodobno i na prikladan, jasan i razumljiv način. Tužitelj je u dobroj vjeri i s povjerenjem u stručnjaka pristupio zaključenju ugovora koji je bio tipski ugovor tužene, te tužitelj nije imao utjecaja na sastavljanje sadržaja ugovora niti je sudjelovao u kreiranju sadržaja pojedinih ugovornih odredbi. Tužitelju je ponuđen ugovor koji mu je prikazan kao najpovoljniji za njega i njegove potrebe, te nije bio upozoren na rizik koji nosi ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Prednik tužene nije upoznao tužitelja s rizicima vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan. Stoga je prednik tužene postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora nepoštena, a time i ništetna. Navedeno stanje se očitovalo na način da je došlo do porasta anuiteta koji je obuhvaćao ratu i kamatu s početnih 612,82 CHF što je iznosilo na dan početka otplate kredita 10. srpnja 2008. cca. 2.700,00 kn, sve do cca. 4.000,00 kn.

1.5. Tužitelj je 3. veljače 2016. zaključio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 40731/08 na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15) te je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, te je kredit dalje u otplati. Konverzija nije sanirala ništetne odredbe prvotno zaključenog ugovora, a niti je tužitelju osigurala poštenu novčanu satisfakciju. Stoga tužitelj smatra da su uglavci ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i o primjeni valutne klauzule u švicarskom franku, kao i o jednokratnoj naknadi (tzv. ulazna naknada) bili protivni važećim propisima, te da su te odredbe bile nepoštene, a posljedica nepoštenih ugovornih odredbi je ništetnost tih odredbi. Tužitelj, pozivajući se na primjenu sudske prakse u kolektivnim sporovima i to na: presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTS) br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., odluku VSRH broj Revt 249/14, presudu VTS-a broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudu VSRH broj Rev-2245/17, a kojima je sud u donošenju odluke u pojedinačnim pravima tužitelja vezan za zauzete stavove u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa. Europski sud za ljudska prava ima ustaljenu praksu glede primjene Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, a ista je izravno implementirana u pravni sustav RH, pa samim time i primjenjiva.

1.6. Tužitelj je na temelju preliminarnog izračuna vještaka financijsko- knjigovodstvene struke došao do izračuna da preplata po ugovoru s osnova više plaćenih kamata iznosi 783,32 eur, a zbog tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule od početka otplate kredita do 10. prosinca 2016. iznose 10.242,82 eura, odnosno ukupno 11.026,14 eura. Dana 30. rujna 2015. izvršena je konverzija u euro, no ni tada preplate nisu pravilno obračunate, već je kod obračuna glavnice tužitelj oštećen za 2.189,90 eur.

1.7. Tuženikov prednik je od tužitelja 27. lipnja 2008. godine naplatio 321,93 CHF/1.456,15 kuna kao jednokratnu naknadu koju naziva i provizijom u visini od 0,5 % od kredita prije korištenja kredita iz sredstava odobrenog kredita. Odredba o naknadi je sadržana u članku 5.2. Ugovora o kreditu, te se također smatra nepoštenom, a time i ništetnom odredbom i neosnovano naplaćenim iznosom jer je naknada uvrštena u kredit i time se otplaćuje kao kreditna obveza, a da nije jasno zašto se ista određuje u postotku odobrenog kredita i na što se odnosi.

1.8. Nadalje, tužena je pri konverziji kredita iz kredita denominiranog u valutu CHF u kredit denominiran u valutu EUR pogrešno primijenila odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZPK) jer nije izostavila ništetne odredbe niti je koristila pravilan tečaj za valutu CHF. Tuženik je koristio tečaj na dan izračuna konverzije umjesto da je koristio tečaj na dan odobravanja kredita kako je propisano u članku 19.c ZPK.

1.9. Tužitelj tijekom postupka navodi da je Dodatak br. I Ugovoru dodatak uz ugovor, te ga ne zamjenjuje u cijelosti, da je tuženik pogrešno izračunao novu glavnicu, da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe (zaštita kolektivnih interesa potrošača). Navodi da ne traži od tužene ono što je tužena utvrdila kao preplatu, ali da nije utvrdila dostatan iznos preplate.

1.10. Zaključno, tužitelj predlaže da se utvrdi djelomično ništetnim ugovor u dijelu u kojem je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti tuženiku kao kreditoru odobreni iznos kredita u kojemu su glavnica i kamate vezani uz valutu švicarski franak, u dijelu gdje su ugovoreno da su redovne kamate uslijed postojanja obveze po ugovoru promjenjive u skladu s odlukama kreditora, te u dijelu u kojem je ugovorena naplate jednokratne naknade od 0,5 % od iznosa odobrenog kredita, što je sadržano u člancima 2., 5., 10. i 11. Ugovora o kreditu, isplatu iznosa od 12.625,98 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te isplatu troškova postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.11. Tužitelj je podneskom od 28. studenoga 2024. godine uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, te time postavio konačan tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 10.241,03 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev. Ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu, no osporava da su odredbe tog ugovora nepoštene, tj. ništetne. Tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da je potraživanje tužitelja zastarjelo jer je od trenutka sklapanja ugovora protekao zastarni rok od tri odnosno pet godina, neovisno o tome pod koju pravnu osnovu tužitelj svrstava svoje potraživanje odnosno smatra li se naknadom štete, povratom mjesečnih anuiteta ili stjecanju bez osnove. Presudom VSRH broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine zauzeto je stajalište kako je podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od stranke Udruge Potrošač prekinut je tijek zastare tražbina svih potrošača čija su prava i interesi bili predmetom zaštite u toj parnici. Sukladno tome, zastarni rokovi su počeli ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivost kamatne stope, a 14. lipnja 2018. godine u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu. Tužitelj je podnio tužbu protekom roka od pet godina u odnosu na navedeno.

2.2. Opreza radi, tuženik se osvrće na navode tužitelja ističući da se pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ne mogu primijeniti u ovom konkretnom predmetu. Tuženik navodi da nema mjesta preslikavanju tih utvrđenja koja se odnose na apstraktnog potrošača, već je sud u svakom pojedinom slučaju dužan utvrditi da li se ta mjerila apstraktne zaštite mogu primijeniti i na konkretnog potrošača. Tako je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno dokazati postojanje svih pretpostavki na kojima su zasnovane presude koje su donesene u kolektivnom postupku. U konkretnom slučaju, potrebno je ispitati i utvrditi da li tužitelj potpada pod pojam „prosječnog potrošača“.

2.3. Tuženik potom osporava osnovu potraživanja u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak navodeći da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule. Odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak je jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa zato ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navodi da je tužitelj navedene odredbe jasno koncipirao te su unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, te da je tužitelj svojim potpisom potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute ugovora koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po navedenome kreditu, te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik koji je preuzet izborom valute ugovora. Nadalje, tuženik navodi da nije mogao znati za buduća kretanja CHF tečaja, te u vrijeme sklapanja ugovora nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom. Stoga tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. Nadalje, navodi da je netočno da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje naknade, već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava bila propisana Ugovorom, te je iznosila 0,50 %. O navedenoj naknadi se je pregovaralo s obzirom da su strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Navedena odredba je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Ista je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja ugovora je bila uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakome trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja iste, stoga ista na podliježe testu razumljivosti. Navodi da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne savjesnosti i poštenja te dovele do neravnoteže među strankama.

2.5. Zatim tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva u odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika navodeći da promjenjiva kamatna stopa nije bila predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač, pa stoga nije primjenjiva na ovaj spor. Da bi se određena odredba utvrdila ništetnom potrebno je ispuniti kumulativno propisane uvjete, pri čemu niti jedna od njih nije ispunjena. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u RH izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, već je ugovoreno da će se primjenjivati odgovarajuće odredbe važećih zakona i akti kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Stoga, tužitelj je znao da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Stranke su ugovorile primjenu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika, te primjenu internih akata tuženika, te je stoga u cijelosti konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom na navedeno odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati. Navodi da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Detaljno obrazlažući parametre koji se uzimaju u obzir pri promjeni kamatne stope, navodi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

2.6. U odnosu na nepoštenu poslovnu praksu u odnosu na tzv. ulaznu naknadu navodi da propisi u vrijeme ugovaranja nisu propisivali zabranu takve naknade, te tuženik nije postupao protivno prisilnim propisima ili Ustavu RH.

2.7. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva navodeći da tužitelj nije dokazao osnovu, pa samim time nema mjesta raspravljanju visine tužbenog zahtjeva, protivi se tužiteljevu financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Opreza radi navodi da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja nije osnovan jer je tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana, a ne treća osoba, pa bi kao savjestan i pošten sudionik takvog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnim za preciziranje tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava i metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu jer potražuje razliku između početno ugovorenih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Nadalje, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Ako bi utužene odredbe ugovora bile bez pravnog učinka nastala bi pravna praznina unutar samog Ugovora, s obzirom da u Ugovoru ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Stoga ne bi bilo mjesta tvrdnji da tužitelj ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.

2.8. Tuženik predlaže da se uzme u obzir tzv. negativna razlika između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz ugovora, a koje su tijekom razdoblja otplate kredita bile u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Podredno i isključivo u slučaju ako sud usvoji tužbeni zahtjev ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita po osnovi Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate. Navodi da je utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora u iznosi od 6.347,01 eura / 47.821,56 kuna. Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za pomirenje 50 % dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. Sukladno navedenome tužitelj bi dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi.

2.9. Zaključno, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, te podredno u slučaju utvrđenja tužbenog zahtjeva osnovanim, utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju uvećane za zatezne kamate, donijeti konstitutivnu odluku o prebijanju uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru broj Su-409/2023-2 od 2. siječnja 2024. predmet je delegiran u rad ovome sudu.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika Splitska banka d.d. sklopili Ugovor o kreditu koji je solemniziran po javnome bilježniku Slavki Marković iz [adresa] pod brojem OV-4517/2008 dana 23. lipnja 2008., te da je novčani iznos u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.387,00 švicarskih franaka (CHF) stavljen na raspolaganje po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, te da se tužitelj obvezao vratiti kredit u roku od 144 mjeseca. Nije sporno niti da su sklopili Dodatak I. Ugovoru o kreditu.

4.1. Među strankama je sporno:

- mogu li se primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak i jednostrana promjena kamatne stope,

- je li osnovano potraživanje tužitelja po osnovi preplate zbog primjene valutne klauzule u CHF i jednostrane promjene kamatne stope unatoč tomu što je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (102/2015) te je li konverzija računski ispravna

- je li potraživanje tužitelja u zastari,

- jesu li odredbe o naplati ulazne naknade nepoštene, a samim time i ništetne

- je li osnovan tuženikov prigovor prijeboja.

5. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva od 23. lipnja 2008. broj 40731/08 (str. 12-19), izvadak iz zemljišne knjige (str. 20), izračun EKSa i otplatni plan za Ugovor broj 40731/08 (str. 21-24), Dodatak br. I. UGOVORA O KREDITU BROJ 40731/08 sa SPORAZUMOM O OSIGURANJU ZASNIVANJEM ZALOŽNOG PRAVA (str. 25-28), izračun EKSa i otplatni plan za Ugovor broj 261762 (str. 29-30), izvadak iz zemljišne knjige (str. 31-32), podatke za izvršene transakcije od 1. lipnja 2008. do 30. studenoga 2018. (str. 33-50), otplatni plan (str. 51-58), obavijest banke o promjeni kamatne stope (str. 59-61), ponudu banke od 9. studenoga 2015. o mogućnosti zamijene val. klauzule, odnosno zamjene valute u kojoj se kredit obračunava iz CHF u EUR od 9. studenoga 2015. zajedno sa dodatkom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava i otplatnim planom i s pregledom uplata (str. 62-67), preliminarni vještački nalaz (str. 69-83), dopis Splitske banke d.d. od 23. travnja 2024. (str. 245), tarifu za poslove s građanima – primjena 1. rujna 2008. (str. 246), otplatni plan izrađen 23. travnja 2024. (str. 247-250), dopis Splitske banke d.d. od 23. travnja 2024. (str. 251), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 3. veljače 2016. (str. 252-253), potvrdu o prihvaćanju ponude za konverziju od 10. prosinca 2015. (str. 254-256), pregled izvršenih uplata i dugovanja po kreditu (str. 265-274), preglednik tečajeva izraženih u HRK za razdoblje 1. siječnja 2005. do 1. prosinca 2018. (str. 275-409), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Mire Ilinčić (str. 422-433) dopunski nalaz vještaka (str. 450-453), obračun zateznih kamata izvršenog po sudskom vještaku Miri Ilinčić (str. 456-468), te je saslušan tužitelj kao stranka (str. 413-415).

6. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, na temelju odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11., 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23. - dalje: ZPP), sud je utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj 23. lipnja 2008. u svojstvu potrošača i korisnika kredita s prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu u svrhu adaptacije kuće. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema prodajnom tečaju Kreditora na dan isplate kredita,

- da je kredit, u iznosu od 64.387,00 CHF, tužitelj tj. korisnik kredita trebao otplatiti u roku od 144 mjeseca, uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva, sukladno odluci kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50% godišnje, EKS u iznosu 5,82% te iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom u iznosu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, koji iznos se plaća jednokratno prije korištenja kredita, sve u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), važećeg na dan plaćanja,

- da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u obliku tipskog ugovora, da su mu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nejasne i nerazumljive jer ga pri sklapanju ugovora nije nitko na njemu razumljiv i jasan način upoznao s rizicima sklapanja takvog ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih stranaka,

- da je prednik tuženika obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa koje su izmijenjene odlukom Uprave Banke i sukladno Ugovoru, te je ista kroz vrijeme otplate porasla s početnih 5,50% na 6,40%, pa se zatim smanjila na 5,99%, te na 3,23%,

- da je tužitelju dostavljen izračun konverzije koji je sastavljen,

- da je tužitelj svojom voljom zaključio s tuženikom tj. kreditorom Dodatak I. Ugovoru o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog Ugovora o kreditu od 23. lipnja 2008. i to valuta ugovora, visina kamatne stope, EKS-a, iznosa anuiteta, iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015) dana 3. veljače 2016. godine,

- da sukladno zakonskim odredbama, uplate iz originalnog kredita, kojima je podmiren dug po zateznim kamatama ili naknadama nisu uključene u izračun,

- da je 27. lipnja 2008. naplaćena provizija za obradu kredita od 0,50% ukupnog iznosa kredita u iznosu od 2.425,58 HRK, odnosno 193,26 EUR,

- da je po izračunu tuženika više plaćeno 48.772,91 HRK, odnosno 6.327,98 EUR, a da je Sporazumom o korištenju preplate utvrdio iznos od 47.821,56 HRK, odnosno 6.347,01 EUR te taj iznos priznao tužitelju, te ga uplatio tužitelju na račun i služio je za podmirenje budućih dospijeća anuiteta u 50% iznosu,

- da je 29. lipnja 2016. godine kredit prijevremeno konačno otplaćen,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTS) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno, da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u navedenom dijelu presuda VTS-a poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je.

- da je presudom VTS-a poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način, da je utvrđeno, kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine u navedenom dijelu, presuda VTS-a poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je potvrđena.

7. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva od 23. lipnja 2008. broj 40731/08 (str. 12-19) utvrđeno je da je tužitelj 23. lipnja 2008. u svojstvu korisnika kredita s prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 40731/08 u svrhu adaptacije, kako je definirano u odredbi članka 3. predmetnog Ugovora. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema prodajnom tečaju Kreditora na dan isplate kredita, iz izvatka iz zemljišne knjige (str. 20, 31) utvrđeno je da je UF vlasnik nekretnine koju je dao kao sredstvo osiguranja tražbine. Iz izračuna EKSa i otplatnog plana za Ugovor broj 40731/08 (str. 21-24) utvrđeni su mjesečni iznosi anuiteta, dodatkom br. I. Ugovora o kreditu broj 40731/08 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (str. 25-28) utvrđeno je da je 3. veljače 2016. tužitelj s tuženikom tj. kreditorom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu (str. 25-28) kojim su promijenjene odredbe osnovnog Ugovora o kreditu od 23. lipnja 2008. i to valuta ugovora, visina kamatne stope, iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji), izračunom EKSa i otplatnim planom za Ugovor broj 261762 (str. 29-30) utvrđeni su iznosi anuiteta sukladno Dodatku Ugovora, podacima za izvršene transakcije od 1. lipnja 2008. do 30. studenoga 2018. (str. 33-50) utvrđeni su iznosi transakcija za navedeno razdoblje, u otplatni plan (str. 51-58) utvrđeni su iznosi anuiteta za razdoblje od 10. srpnja 2008. do 10. veljače 2016., obaviješću banke o promjeni kamatne stope (str. 59-61) utvrđeno je da je prednik tuženika obavještavao tužitelja o promijeni kamatne stope koja je izmijenjena odlukom Uprave Banke i sukladno Ugovoru u razdoblju od 2009. do 2011. godine (str. 59-60), a da je od 1. siječnja 2014. godine, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju kamatna stopa smanjena (str. 61), ponudom banke od 9. studenoga 2015. o mogućnosti zamjene valute u kojoj se kredit obračunava iz CHF u EUR od 9. studenoga 2015. zajedno sa dodatkom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava i otplatnim planom i s pregledom uplata (str. 62-67) utvrđeno je da je prednik tuženika sukladno odredbama ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji, ponudio tužitelju zamjenu valute u kojoj se kredit obračunava u CHF u EUR pri čemu je saldo više uplaćenih sredstava na dan 30. rujna 2015. iznosio 48.772,91 HRK. Uplate u iznosu 41.763,21 eur, obveze u iznosu 35.435,23 eur i ukupno 6.327,98 eur, te da sukladno zakonskim odredbama, uplate iz originalnog kredita, kojima je podmiren dug po zateznim kamatama ili naknadama nisu uključene u izračun. Utvrđeni su i iznosi anuiteta za glavnicu u EUR. Dopisom Splitske banke d.d. od 23. travnja 2024. (str. 245) utvrđeno je da je **.**.2016. UF zatvorio kredit. Tarifom za poslove s građanima – primjena 1. rujna 2008. (str. 246) utvrđeno je da je trošak obrade stambenog kredita propisan u iznosu od 0,50 %. Otplatnim planom izrađenim 23. travnja 2024. (str. 247-250) utvrđeno je da je iznos kredita 64.387,00 CHF, da je jednokratna naknada iznosila 321,93 CHF, da se ukupna obveza (anuitet) varirala u razdobljima otplate, kao i stopa i iznos kamatnih stopa. Dopisom Splitske banke d.d. od 23. travnja 2024. (str. 251) utvrđeno je da su evidentirane otplate 50 % anuiteta. Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 3. veljače 2016. (str. 252-253) utvrđeno je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije radi promjene valutne klauzule iz CHF u EUR po Ugovoru o kreditu br. 40731/08, te da sporazumno utvrđuju da postoji preplata u iznosu od 47.821,56 kn koja je manja od 50 % u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta, da će se navedeni iznos preplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Potvrdom o prihvaćanju ponude za konverziju od 10. prosinca 2015. (str. 254- 256) utvrđeno je da je UF prihvatio ponudu za zamjenu valutne klauzule, odnosno zamjenu valute u kojoj se kredit obračunava iz CHF u EUR. Pregledom izvršenih uplata i dugovanja po kreditu (str. 265-274) utvrđeni su anuiteti, kamate i iznos glavnice koju duguje UF. Preglednikom tečajeva izraženih u HRK za razdoblje 1. siječnja 2005. do 1. prosinca 2018. (str. 275-409) vidljivo je da je tečaj CHF varirao. Nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Mire Ilinčić (str. 422-433), dopunskim nalazom vještaka (str. 450-453) i obračunom zateznih kamata (str. 456- 468) utvrđeno je da je zbog promjene kamatne stope utvrđena pretplata u iznosu 5.931,84 HRK, odnosno 787,29 EUR, da je zbog porasta tečaja CHF tijekom otplate kredita vještačenjem utvrđena preplata u iznosu od 76.276,30 HRK odnosno 10.123,60 EUR, da je utvrđena razlika glavnice kod provođenja konverzije u iznosu od 14.362,63 HRK, odnosno 1.906,26 EUR, da utvrđena zakonska zatezna kamata na utvrđene razlike kamate i tečajne razlike iznosi 26.955,65 HRK, odnosno 3.577,63 EUR, da je 27. lipnja 2008. naplaćena provizija za obradu kredita u iznosu od 2.425,58 HRK, odnosno 193,26 EUR. Utvrđeno je da je po izračunu tuženika više plaćeno 48.772,91 HRK, odnosno 6.327,98 EUR, a da je Sporazumom o korištenju preplate utvrdio iznos od 47.821,56 HRK, odnosno 6.347,01 EUR te taj iznos priznao tužitelju, uplatio tužitelju na račun i služio je za podmirenje budućih dospijeća anuiteta u 50% iznosu. Utvrđeno je i da je 29. lipnja 2016. godine kredit prijevremeno konačno otplaćen. Ukupno izračunata preplata po obračunu konverzije iznosi 10.047,77 EUR na dan 30. rujna 2015. godine.

7.1. Iskazom tužitelja UF (str. 413-415) utvrđeno je da je 2008. u Splitskoj banci d.d. podigao stambeni kredit za adaptaciju nekretnine koju je nasljedio od oca. Nakon dostave platnih lista mu je rečeno da je kreditno sposoban za odobrenje kredita u valuti CHF, a ne u EUR. Podigao je kredit u iznosu od 64.387,00 CHF uz kamatu od 5,50% na rok od 12 godina, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, pri čemu mu je naglašeno da se radi o valuti koja je stabilna. U početku mu je rata iznosila oko 2.800,00 HRK, da bi zatim porasla na iznos od 4.000,00 kuna mjesečno. Bankar u banci mu je rekao da se radi o tipskom ugovoru kojeg nude svim klijentima banke i da je takav kredit pod takvim uvjetima u CHF za sada najpovoljniji. Nakon porasta rate, banka mu je ponudila zaključenje Dodatka Ugovora o kreditu kojim bi se izvršila konverzija osnovnog kredita koji je bio u valuti CHF u valutu EUR, predočen mu je izračun budućih rata prema tom Dodatku na koji je pristao svojom voljom, ali je na isti pristao jer je na svojevrstan način bio prisiljen na sklapanje Aneksa jer nije bio u financijskoj mogućnosti otplaćivati kredit u tako visokom iznosu. Nekoliko mjeseci nakon zaključene konverzije otplatio je kredit prijevremeno u cijelosti. Osnovni Ugovor o kreditu je pročitao kada je čekao na ovjeru kod javnog bilježnika, a pri tome je provjerio samo bitne elemente tog ugovora, a to su iznos kredita, kamate, rok otplate kredita kao i visina rate. Razgovarao je samo sa službenikom banke oko uvjeta predmetnog kredita, te se ni sa kime nije o tome savjetovao, te nije razumio odredbe Ugovora o kreditu u cijelosti, posebno one koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te nije znao, niti mu je bankar ili bilo tko rekao kako bi se te kamate mijenjale, niti za koliko bi se one povisile ili eventualno snizile, koliko godišnje bi se iste mijenjale. Nije uopće bio svjestan tog rizika sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom. Zapamtio je da mu je bankar rekao da se radi o sigurnoj i stabilnoj valuti CHF koja se do tada nije mijenjala. Sklopio je Ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom jer je to bio jedini Ugovor kojeg mu je banka ponudila, a budući da je u Splitskoj banci kamata bila najpovoljnija, nije se raspitivao kod drugih banaka koliku kamatu imaju na takve kredite. Dobivao je pismene obavijesti od banke kada bi došlo do porasta kamate, navedene obavijesti je razumio, te bi ih dobivao kada bi mu se povisila rata. U više navrata se obratio banci s upitom što se događa, na što su mu odgovorili da ne mogu tu ništa napraviti jer da je to odluka banke. Pri sklapanju Ugovora je postupao s povjerenjem u banku. Smatra da zaključenjem Dodatka Ugovora nije obeštećen. Isti je prihvatio konverziju nakon što mu je ista bila samo predočena od strane banke, na način da li prihvaća konverziju ili ne. Nije provjeravao je li izračun od strane banke bio ispravan, a niti je to mogao sam procijeniti. Cilj mu je bio samo da rata bude manja.

7.2. Sud nije uzeo u obzir preliminarni vještački nalaz (str. 69-83) jer je tijekom sudskog postupka provedeno vještačenje na dane okolnosti, pri čemu je izrađen nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sa svojim dopunama (str. 422-433, 450-453, 456-468) koji sud u cijelosti prihvaća jer je izrađen jasno i objektivno, te jer je vještakinja tijekom postupka otklonila sve dvojbe. Stoga ga je sud kao takvog cijenio vjerodostojnim.

7.3. Sud je i spisu priležeću dokumentaciju cijenio vjerodostojnom jer se radi o kreditnoj i pratećoj dokumentaciji koja se izrađuje u postupku sklapanja ugovora o kreditu, te jer na istu stranke tijekom postupka nisu imale primjedbi niti su konkretnim razlozima osporavale sadržaj istih, te je stoga sud priležeću dokumentaciju cijenio vjerodostojnom.

7.4. Sud je i iskaz tužitelja cijenio istinitim i uvjerljivim jer detaljno opisuje okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, te Dodatka I. Ugovoru, da je sklopio ugovor o kreditu koji mu je ponuđen na tipskom ugovoru koji se nudi svim klijentima, da mu je rata kredita rasla, da je dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope, da nije razumio što u Ugovoru znači promjenjiva kamatna stopa i kako će se mijenjati, a niti značenje valutne klauzule, niti mu je to bankar ili itko drugi objasnio, te da je pristao na konverziju s ciljem sniženja iznosa rate kredita.

8. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu primjenjuju se pravna utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz ranije navedenih presuda, odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, nepoštenim i ništetnim, jer je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, dalje: ZZP), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužitelja te čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor u svrhu adaptacije kuće koju je naslijedio od oca, pa mu je za navedeno bio potreban novac. Nadalje, tuženik, na kojemu je teret dokaza sukladno članku 96. stavak 4. ZZP nije dokazao okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju, pa tako nije dokazano da je pregovarao s tužiteljem i da ga je unatoč tome što u Ugovoru o kreditu nisu ugovoreni nikakvi parametri ostvarenjem kojih bi bio ovlašten mijenjati redovnu kamatu, niti je tužitelja obavijestio o tome na drugi način, kao i da bi ga u potpunosti informirao o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za njegove buduće obveze. Stoga, imajući navedeno u vidu, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj poziva na već navedena utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, ista se i primjenjuju u ovome predmetu na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15).

8.1. Stoga, sud smatra da su odredbe Ugovora o kreditu broj 40731/08, kojeg su tužitelj i prednik tuženika zaključili 23. lipnja 2008., a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu u CHF, nepoštene, pa stoga ništetne.

8.2. Naime, na temelju pravomoćne presude VTS-a poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača; te da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana.

9. Među strankama nije bilo sporno da je tuženik dostavio izračun konverzije i proveo je uz pristanak tužitelja. Tužitelj navodi da je on doista svojom voljom pristao na konverziju, ali da mu je ista samo predočena, te da je bio prisiljen pristati na navedeno jer nije imao financijskih sredstava kojima bi podmirivao tako visoke rate kredita u CHF valuti, te je, motiviran plaćanjem niže rate kredita, pristao na navedenu konverziju. Iz navedenoga se zaključuje da je tužitelj mogao odabrati želi li ili ne želi pristati na predmetnu konverziju, da je bio upoznat s učincima koverzije jer je znao da će doći do manjeg iznosa rate kredita, te da je na istu pristao svojom voljom.

10. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

11. Iz predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016. i izračuna konverzije kredita broj 818192104 na dan 30. rujna 2015. proizlazi:

- da kao razlika između uplaćenih iznosa kojima su podmireni anuiteti po CHF kreditu i redovnih anuiteta po EUR kreditu do 30. rujna 2015. može biti evidentirana preplata ili manjak uplata, te u konkretnom slučaju iz izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. proizlazi više uplaćeni iznos od 48.772,91 HRK

- da će izračunati iznos preplate biti uplaćen na račun Korisnika kredita, te će se koristiti za otplatu budućih anuiteta, i to do 50 % iznosa anuiteta, dok je se preostali iznos do podmirenja cijelog anuiteta i dalje potrebno uplaćivati na račun za plaćanje kredita, te ako je izračunati iznos preplate veći od 50 % ukupne preostale obveze po kreditu, isplata istoga i način otplate preostalih obveza dogovoriti će se sukladno odredbama Zakona,

- da će u slučaju prihvata ponude za zamjenu valute kredita, za novi kredit vrijediti da je iznos kredita 39.949,97 EUR, da kamatna stopa – fiksni dio iznosi 6,63%, kamatna stopa – promjenjivi dio 0,05%, kamatna stopa ukupno 6,68%, da je datum dospijeća 10.6.2020., da nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. iznosi 19.834,90 EUR, da anuitet iznosi 407,96 EUR, a zadnji anuitet 408,04 EUR.

12. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. (osim onih koji su plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz članka 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK/15) iskorišteni u korist tužitelja, i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene navedenim Dodatkom, dakle i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Obzirom da su dakle i te uplate iskorištene za ispunjenje obveze tužitelja ugovorene Dodatkom ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016. to je evidentno da Dodatak ugovoru o kreditu ima restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu. Zbog toga, prema shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripada zahtijevani novčani iznos s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu jer u imovini tuženika više nema imovine tužitelja koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi primjenom čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti tužitelju.

13. Dakle, predmetni Dodatak I. Ugovoru o kreditu je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15, koji zakon je USRH ocijenio usklađenim s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.), te je o navedenome sporazumu o konverziji stav zauzeo i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojemo je doneseno rješenje od 4. ožujka 2020. pri čemu je na postavljeno pravno pitanje u tom predmetu: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VSRH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO, a slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

13.1. U konkretnom slučaju obogaćenje bez osnove koje je ostvatio tuženik s osonove ništetnih odredbi ugovora o kreditu obeštećeno je tužitelju kroz umanjenje obveze za otplatu anuiteta nakon konverzije, sukladno navedenome Zakonu. Nadalje, kada su iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a (VSRH Rev- 637/2019 od 15. studenoga 2022.). Stoga, tužitelj nakon konverzije više nema pravo zahtijevati naknadu s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Dakle, obveze stranaka nakon sklapanja Dodatka I. Ugovora se temelje na ugovorenoj konverziji, te ranije obveze iz prvobitnog ugovora više ne postoje.

14. Nadalje, razlika glavnice koja se pojavila tijekom postupka posljedica je konvertirane glavnice i iznosa glavnice kakva bi bila na dan 30. rujna 2015. bez primjene ništetnih odredbi. Dakle, radi se o iznosu koji je posljedica sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka i njihovog valjanog dogovora o navedenom.

15. Razmatrajući istaknuti prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, sud je imao u vidu da se tužitelj poziva na presudu iz predmeta P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, te VTS-a Pž-6632/2017 na temelju članka 502.c ZPP-a iz kojega potječu pravomoćne sudske odluke, a radi se o kolektivnom sporu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018., te je rok zastare počeo teći, od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri tome uzimajući u obzir presudu VSRH broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj je revizijski sud zauzeo stajalište da je podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa o strane udruge Potrošač prekinut tijek zastare tražbina svih potrošača čija su prava i interesi bili predmetom zaštite u toj parnici. Prema iznesenom stajalištu u navedenoj presudi zastarni rokovi su počeli ponovno teći pravomoćnim okončanjem navedenog kolektivnog spora, odnosno u odnosu na promjenjivost kamatne stope donošenjem odluke VTS-a broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine a u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. Nadalje, pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 30. siječnja 2020. glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora," Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se primjenjuje, rok zastare koji iznosi pet godina jer se radi o stjecanju bez osnove, sukladno čl. 1111. i 225. ZOO-a, koji nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018.

15.1. S obzirom na navedeno i činjenicu da je tužba u ovome predmetu podnesena 1. lipnja 2023., prigovor zastare je osnovan u dijelu koji se odnosi na tužiteljeva potraživanja po osnovi promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika jer je ništetnost u odnosu na odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrđena 13. lipnja 2014. godine, te je do podnošenja tužbe 1. lipnja 2023. protekao zastarni rok od pet godina. S obzirom na navedenu činjenicu, sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu po navedenoj osnovi.

15.2. Prigovor zastare nije osnovan u odnosu na potraživanje po osnovi valutne klauzule jer je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena 14. lipnja 2018., te do podnošenja tužbe 1. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina.

16. Nadalje, u odnosu na jednokratnu naknadu, tužitelj kroz postupak navodi da je prednik tuženika 27. lipnja 2008. godine naplatio 321,93 CHF/1.456,15 HRK/ 193,26 EUR . Navedenu naknadu koju naziva i provizijom, te je istu naplatio u visini od 0,50 % od kredita prije korištenja kredita iz sredstava odobrenog kredita. Odredba o naknadi je sadržana u članku 5.2. Ugovora o kreditu, te se smatra nepoštenom, a time i ništetnom odredbom i neosnovano naplaćenim iznosom jer je naknada uvrštena u kredit i time se otplaćuje kao kreditna obveza, a da nije jasno zašto se ista određuje u postotku odobrenog kredita i na što se odnosi.

16.1. Tuženik navodi da se radi o jasnoj, uočljivoj i lako razumljivoj odredbi, te da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora je bila uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakome trenutku bio slobodan pregovarati oko plaćanja spomenute nanade. Zbog toga što je jasna, uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati. Navodi da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

16.2. Odredbom članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 96. stavka 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16.3. Iz izvedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako ni o naknadi za obradu i odobravanje kredita, već je tužitelj samo potpisao unaprijed sastavljeni (gotov) ugovor, te ga nitko nije dodatno savjetovao ili mu pojasnio značenje pojedinih odredbi takvog ugovora, a plaćanje predmetne naknade tuženik opravdava time da se radi o uočljivoj, jasnoj i razumljivoj odredbi koja nije suprotna ni načelu savjesnosti i poštenja niti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te navodi da je tužitelj u svakome trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade.

16.4. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj nije bio informiran o navedenoj naknadi, zašto se ista određuje u postotku od 0,50% ukupnog iznosa kredita, zašto se otplaćuje kao kreditna obveza, i na što se odnosi, iako je sadržana u ugovoru. Iz navedenoga sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, niti je tuženik tijekom postupka dokazivao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju, s time da se ugovaraju u postotku odobrenog iznosa kredita.

16.5. U Ugovoru o kreditu naznačena je da naknada iznosi 0,50% od odobrenog iznosa kredita, da je jednokratna i da se naplaćuje prije korištenja kredita. Stoga je jasno, uzevši u obzir sadržaj ovih informacija, da tužitelj nije bio obaviješten o razlozima niti svrsi kojoj služi ova naknada, koje usluge, odnosno koji troškovi ulaze u tu naknadu niti o tomu koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga.

16.6. Prilikom ocjene savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 96. stavka 1. ZZP/07, odlučno je utvrditi bi li tuženik, pod uvjetom da je na savjestan i pošten način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužitelju, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima, iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

16.7. S druge strane, kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50% od odobrenog iznosa). Značajna neravnoteža može proizaći iz činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16.8. Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovore o kreditu (odredbe članka 1021. do 1024.) niti odredbama Zakona o bankama (Narodne novine, broj 84/02, 141/06) koji je bilo na snazi u vrijeme sklapanja konkretnog ugovora, sud nalazi da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Naime, nije sporno da konkretni ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi. Tuženik isto tako nije predložio nikakve dokaze iz koji slijedi opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome. Imajući, stoga, u vidu da iz predmetnog ugovora slijedi da je unaprijed sastavljen – tipski ugovor o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao o istima pregovarati, da tuženik prilikom stavljanja te odredbe u ugovor nije vodio računa o zakonitim interesima tužitelja čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a da pri tomu nije dokazao opravdanost određivanja visine naknade o obradi i odobravanju kredita u postotku od iznosa kredita, sud nalazi da je ugovorna odredba kojom se tužitelju nameće obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nepoštena ugovorna odredba, a time i ništena ugovorna odredba.

16.9. Nadalje, zastara tražbine za povrat plaćene tzv. ulazne naknade počinje teći tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost te ugovorne odredbe. Stoga, cijeneći da je predmetna tužba podnesena 1. lipnja 2023., kao i da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje se da nije protekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.

16.10. Slijedom navedenoga, te s obzirom na činjenicu da predmetna odredba članka 5.2. osnovnog Ugovora nije bila predmetom konverzije, sud je istu utvrdio ništetnom i na temelju članka 1111. stavak 1. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev u iznosu od 193,26 EUR.

16.11. Sukladno odredbama ZOO-a tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, tako i one kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a) i te odredbe ZOO-a predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a kojom je propisana mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Stoga, sud nalazi da se u konkretnom slučaju pravni interes kao procesna pretpostavka za meritorno suđenje preklapa s pravnim interesom koji opravdava aktivnu legitimaciju u smislu mjerodavnih materijalnopravnih odredbi, a isti proizlazi i iz nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranke kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu, budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kao što je već i ranije navedeno.

17. Tuženik je tijekom prethodnog postupka istaknuo prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita po osnovi Dodatka broj I. Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate i to isključivo u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu. Naime, tuženik citirajući članak 1113. ZOO- a navodi da je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima stečenoga bez osnove. Navodi da je Sporazumom o korištenju preplate utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 6.347,01 EUR/ 47.821,56 HRK, te je tuženik tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50 % dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. Navodi da je u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi.

17.1. Sud je našao da tuženikov prigovor prijeboja nije osnovan jer se navedeni iznos preplate nalazi u imovini tužitelja temeljem provedene konverzije i Sporazuma, te jer je i sam tužitelj pri postavljanju tužbenog zahtjeva oduzeo iznos od 6.347,01 EUR/ 47.821,56 HRK od ukupnog potraživanja, te se stoga ne radi o dvostrukom namirenju po istoj pravnoj osnovi.

17.2. O postojanju tražbine koju je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja, može se odlučiti samo do iznosa tužiteljeve tražbine. Kako je tužiteljeva tražbina osnovana u iznosu od 193,26 eura, tako je sud u točki IV. Izreke utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina u navedenome iznosu.

17.3. Slijedom iznijetog presuđeno je kao u točci I., II., III. i IV. izreke presude.

18. Stranke su uspjele u sporu djelomično i to tužitelj sa zahtjevom za isplatu jednokratne naknade od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, a tuženik s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i kamata vezanih uz valutu CHF i iznosa promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom kreditora.

18.1. Takav uspjeh stranaka nije podjednak, no potrebno je naglasiti da o predmetu spora u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, kao što je predmetni, postoji neujednačena praksa sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev-1096/2022 od 8.11.2022., Rev-586/2019 od 21.12.2022. i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.). Okolnosti u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe, a niti do danas nije bilo ujednačeno, ukazuje da ova tužba nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo je i Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojem članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u ZZP/22 koji je u odnosu na postupovne odredbe relevantan za ovaj spor, pa je navedena odluka Suda EU primjenjiva i u ovom predmetu.

18.2. Sukladno navedenome pravnom shvaćanju, primjenom članka 154. stavka 4. ZPP-a određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove, pa je stoga o troškovima odlučeno kao u točci V. izreke presude.

19. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru broj Su-409/2023- 2 od 2. siječnja 2024. predmet P-523/2023 je delegiran u rad Općinskom sudu u Virovitici.

20. Punomoćnica tužitelja je podneskom od 18. rujna 2025. godine zatražila naknadu troškova izazvanih delegacijom predmeta i to troškove prijevoza za ročišta održana 15. veljače 2024., 23. travnja 2024., 4. lipnja 2024. i 9. listopada 2024. u iznosu od 14,94 € za svako ročište, sukladno članku 49. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

21. Punomoćnica tužitelja zatražila je i naknadu za izbivanje iz pisarnice sukladno članku 39. Tarife u trajanju od 3 sata po ročištu, što iznosi 150,00 € za svako ročište, tako da ukupno na ime troškove izazvanih delegacijom predmeta potražuje iznos od 659,76 €.

22. Punomoćnica tužitelja za navedene troškove potražuje i PDV u iznosu od 25%.

23. Zahtjev je djelomično osnovan.

24. Prema odredbi članka 11. stavak 4. u vezi stavka 1. Zakona o sudovima, u delegiranim predmetima, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja, određenim Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda, traje duže od tri sata.

25. Kako putovanje od mjesta sjedišta ureda punomoćnice tužitelja - odvjetnice Tatjane Figač-Gregurić do Općinskog suda u Virovitici i natrag, ne traje dulje od tri sata (predvidivo trajanje putovanja u jednom smjeru prema HAK Interaktivnoj karti iznosi 1 h i 8 min), punomoćnici tužitelja primjenom odredbe članka 11. stavak 4. Zakona o sudovima nije priznat trošak izbivanja iz pisarnice u trajanju od tri sata za svako ročište.

26. Zahtjev za naknadu troškova osnovan je u dijelu koji se odnosi na troškove putovanja javnim prijevozom u iznosu od 14,94 € na ročište održano dana 15. veljače 2024., 23. travnja 2024. i 9. listopada 2024., dok nije osnovan za ročište 4. lipnja 2024., jer se ročište nije održalo navedenog dana.

27. Dakle, zahtjev je osnovan u iznosu od 44,82 € (14,94 € x 3).

28. Odvjetniku za troškove prijevoza ne pripada pravo na PDV.

29. Slijedom iznijetog, o troškovima delegacije riješeno je kao u izreci rješenja.

U Virovitici 19. rujna 2025.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj: ZOU OF, Tatjana Figač-Gregurić, FF, [adresa]

2. Tuženik: KF, [adresa]