- 1 -              Poslovni broj: Usž-2267/23-2

 

Poslovni broj: Usž-2267/23-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednica vijeća, Ante Galića i Borisa Markovića, članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. P. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenica H. K. L., odvjetnica u Z., protiv tuženika Drugostupanjskog disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 9 UsI-2861/19-9 od 17. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 9 UsI-2861/19-9 od 17. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Drugostupanjskog disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, klasa: UP/II-114-04/19-02/31, urbroj: 511-01-158-19-5 od 22. svibnja 2019. i rješenja Prvostupanjskog disciplinskog suda Zagreb, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, klasa: UP/I-114-04/19-02/26, urbroj: 511-01-158-19-11 od 11. ožujka 2019., te za rješavanje stvari (točka I. izreke) kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2.              Navedenim rješenjem tuženika od 22. svibnja 2019. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Prvostupanjskog disciplinskog suda Zagreb, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, klasa: UP/I-114-04/19-02/26, urbroj: 511-01-158-19-11 od 11. ožujka 2019., kojim je utvrđeno da je tužitelj, zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 8. studenog 2004., raspoređen u I PP Z., PU z., na radnom mjestu policijski službenik za obradu kriminaliteta, u zvanju policijski narednik, školska sprema VŠS, disciplinski nekažnjavan, nije sindikalni povjerenik, odgovoran što je 6. rujna 2018. za vrijeme službe u koju je raspoređen posebnim rasporedom rada od 14:00 do 22:00 sata kao dežurni kriminalistički službenik za zaprimanje stranaka, nije upoznao službujućeg šefa smjene o dolasku i nemogućnosti zaprimanja prijave od građanke T. L. koja je u 20:38 i 21:24 sata pristupila u prostorije policijske postaje kako bi prijavila krađu torbe, a kako bi isti organizirao pravilno funkcioniranje službe, odnosno zaprimanje kaznene prijave, već je gospođi T. L. rekao da ne može zaprimiti njezinu prijavu zbog gužve i da će prijavu morati podnijeti ujutro, jer je njegovo radno vrijeme do 22 sata, pa je time počinio težu povredu službene dužnosti iz zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka opisano u članku 96. stavku 1. točki 1. Zakona o policiji kao "neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza" te mu je temeljem članka 110. stavka 2. točke 1. Zakona o policiji izrečena disciplinska kazna i to novčana kazna u visini od 5% od posljednje plaće isplaćene za puni mjesec proveden na radu na vrijeme od dva mjeseca.

3.              Navedenu presudu tužitelj pobija žalbom zbog svih razloga navedenih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima odnosno zbog povrede pravila sudskog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Poziva se na odredbe članka 2. i članka 7. Zakona o upravnim sporovima smatrajući da je sud u ovom upravnom sporu povrijedio konvencijska prava tužitelja i to pravo na pošteno suđenje, jer nije neovisno i nepristrano, pravično, javno i u razumnom roku ispitao tužiteljev slučaj sukladno odredbi članka  6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Smatra kako je sud u ovom upravnom sporu povrijedio i konvencijsko pravo da nema kazne bez zakona iz članka 7. Konvencije te konvencijsko pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13., budući da sam nije izveo niti jedan personalni dokaz, a isti su kontradiktorni, koju kontradiktornost je upravno tijelo lakonski otklonilo samo kako bi neosnovano i nezakonito oglasilo krivim tužitelja. Navodi kako je sud odbijanjem provođenja dokaza za saslušanjem prijaviteljice T. L. i policijske službenice D. B. kao svjedoka u ovom postupku povrijedio osnovno načelo da je dužan neposredno izvoditi dokaze. Ističe kako je sud ročište u ovom predmetu dana 9. ožujka 2023. održao isključivo kako bi se zadovoljila forma bez želje da se upusti u utvrđivanje činjenica i neposredno izvođenje dokaza, što je dovelo do povrede konvencijskog prava na djelotvoran pravni lijek. Poziva se na dio obrazloženja u točci 6. pobijane presude te navodi kako to nije točno jer je upravo dio inkriminacije vezan uz prijavu T. L. sporan, što je tužitelj detaljno obrazložio u tužbi, a sam sud u obrazloženju presude navodi da je prema njegovom mišljenju kazivanje tužitelja T. L. predstavlja nesavjesno i nemarno izvršavanje službene obveze. Smatra kako je sud dužan personalne dokaze sam izvesti u protivnom nema načela neposrednosti niti je ostvareno konvencijsko pravo na pošteno suđenje i djelotvoran pravni lijek. Ističe kako sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je iz iskaza svjedokinje D. B. danog na ročištu zaključio da je ista 21. veljače 2019. čula razgovor između tužitelja i T. L., međutim, ne navodi kada, budući je sama iskazivala da je s navedenom razgovarala dva puta u 21:24 i 22:15 sati, pa se prema navodima svjedokinje može zaključiti da je to moglo biti samo u 21:24 sati, ali je upitno kako je to bilo moguće kada je navedena T. L. napustila I. policijsku postaju već u 21,26 sati. Smatra kako je to potpuno neistinito i životno nelogično da bi policijska službenica uspjela upisati stranku, pozvati tužitelja koji je u to  vrijeme zaprimao drugu prijavu, tužitelj mogao doći obaviti razgovor s T. L. da bi ista napustila policijsku postaju i sve to u dvije minute. Smatra da je to nemoguće, jer samo upisivanje stranke traje duže od tih dvije minute, pa je upitno kako je moguće da je ista mogla čuti razgovor tužitelja i stranke koji bi po svemu sudeći trebao trajati nekoliko minuta. Ističe kako je navedena svjedokinja D. B. u svom izvješću od 9. studenoga 2018. izrijekom navela da u vremenu od 20:38 do 20:47 sati nije bila prisutna u prijemnom odjelu I. policijske postaje da je tamo bio policijski vježbenik D. H. te da je prema njegovom kazivanju pristupila T. L., da je isti obavijestio tužitelja te da je T. L. rečeno da mora pričekati 30 do 40 minuta da dođe na red, jer ima stranka prije nje. Navodi kako je T. L. izrijekom navela da joj je prilikom njenog prvog dolaska u I. policijsku postaju rečeno da mora pričekati 30 do 40 minuta, ali da je otišla jer je ostavila nezaključan auto na parkiralištu. Ističe kako sud u cijelosti zanemaruje nedosljednost u iskazima i izvješćima D. B., ali na njima temelji svoju odluku, jer se ista sjeća događaja u bitnom sukladno izvješću koje je sastavila. Smatra kako nema niti jednog valjanog dokaza da je tužitelj uputio T. L. da kao stranka dođe drugi dan, a tuženik u osporavanim upravnim postupcima je navedeno pokušao opravdati činjenicom proteka vremena i činjenicom da su tužitelj i svjedokinja D. B. bili u dobrim odnosima. Ističe da ukoliko je sud smatrao da je iskaz D. B. zakonit i osnovan, bio je to dužan u obrazloženju pobijane presude detaljno obrazložiti, a ne samo lakonski navesti da prihvaća navode tuženika. Ističe kako na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, vezano uz sadržaj razgovora tužitelja i T. L., jer niti jedan dokaz o tome ne postoji u spisu osim novinskog natpisa sa portala I. i nedosljednog iskaza svjedokinje B., pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Navodi kako niti jednom svojom radnjom nije odbio ili propustio zaprimiti prijavu T. L., jer je u isto vrijeme zaprimao prijavu drugih stranaka, a u 22:00 sata T. L. nije bila u policijskoj postaji da bi je otpravio zbog proteka radnog vremena, kako se to neosnovano navodi. Smatra kako niti jednim propisom, niti aktom nije propisana obveza policijskog službenika, pa tako niti tužitelja da obavještava šefa smjene, radi organizacije posla, stoga sukladno načelu nullum crimen nulla poena sine lege i odredbi članka 7. Konvencije ne postoji niti protupravno ponašanje tužitelja, pa je sud donoseći pobijanu presudu pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske usvoji žalbu te preinači pobijanu presudu i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev uz dosudu troškova postupka uvećano za trošak sastava ove žalbe, a podredno usvoji ovu žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4.              Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da u cijelosti osporava sve žalbene navode i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Iz podataka spisa predmeta, dostavljenog ovom Sudu uz žalbu proizlazi kako je prvostupanjskim rješenjem utvrđeno da je tužitelj, zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 8. studenog 2004., raspoređen u I. PP Z., PU z., na radnom mjestu policijski službenik za obradu kriminaliteta, u zvanju policijski narednik, školska sprema VŠS, disciplinski nekažnjavan, nije sindikalni povjerenik, godišnja ocjena za 2014., 2015., 2016. "dobar", za 2017. "uspješan", 2010. nagrađen prigodnom skupnom nagradom u novcu, odgovoran što je 6. rujna 2018. za vrijeme službe u koju je raspoređen posebnim rasporedom rada od 14:00 do 22:00h kao dežurni kriminalistički službenik za zaprimanje stranaka, nije upoznao službujućeg šefa smjene o dolasku i nemogućnosti zaprimanja prijave od građanke T. L., koja je u 20:38 i 21:24h pristupila u prostorije policijske postaje kako bi prijavila krađu torbe, a kako bi isti organizirao pravilno funkcioniranje službe, odnosno zaprimanje kaznene prijave, već je gospođi T. L. rekao da ne može zaprimiti njezinu prijavu zbog gužve i da će prijavu morati podnijeti ujutro, jer je njegovo radno vrijeme do 22:00h. Na opisani način počinio je težu povredu službene dužnosti. Iz zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka opisano u članku 96. stavku 1. točki 1. Zakona o policiji ("Narodne novine" 34/11.,130/12., 89/14., 151/14., 33/15. i 21/16. – dalje: ZoP) "kao neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza", te mu je temeljem članka 110. stavka 2. točke 1. ZoP-a izrečena disciplinska kazna, i to novčana kazna u visini od 5% od posljednje plaće isplaćene za puni mjesec proveden na radu na vrijeme od dva mjeseca (2x5%).

7.              Osporenim rješenjem tuženika odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv navedenog prvostupanjskog rješenja.

8.              Odredbom članka 96. stavka 1. točke 1. ZoP-a propisano je da je teža povreda službene dužnosti neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza, dok je odredbom članka 110. stavak 2. točka 1. istog Zakona propisano da se za teže povrede službene dužnosti policijskom službeniku može izreći novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme 1-6 mjeseci.

9.              Odredbama Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ("Narodne novine", 76/09. i 92/14.) na koje se u obrazloženju osporene presude poziva prvostupanjski sud, izrijekom je propisano da je policijski službenik dužan zaprimiti prijavu o kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti (članak 62. stavak 1.), te da je ako se pri podnošenju kaznene prijave ili provođenjem izvida utvrdi da se radi o kaznenom djelu koje se progoni po privatnoj tužbi ili se utvrdi da događaj nema obilježja kaznenog djela, policija je dužna o tome obavijestiti podnositelja, s time da je na zahtjev osobe ovlaštene na podnošenje privatne tužbe, policijski službenik dužan poduzeti radnje za utvrđivanje vjerojatnog počinitelja koje ta osoba ne može sama poduzeti (članak 63. stavak 1.).              

10.              Prema ocjeni ovoga Suda, a imajući u vidu sve podatke predmeta spisa, pravilno zaključuje prvostupanjski sud kada u obrazloženju osporene presude navodi kako je u disciplinskom postupku utvrđeno pravo stanje stvari, te su utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje ove upravne stvari.

11.              Pravilno u takvoj situaciji prvostupanjski sud nije smatrao potrebnim ponovno saslušavati prijaviteljicu T. L. i policijsku službenicu D. B., kao svjedoke tijekom upravnog spora, jer izvođenje tih dokaza, pored podataka spisa i nespornih činjenica, ne bi utjecalo na drugačiju odluku.

12.              U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, ovaj Sud prihvaća ocjenu tuženika i prvostupanjskog upravnog suda da je tužitelj opisanim ponašanjem počinio težu povredu službene dužnosti koja mu je stavljena na teret. 

13.              Slijedom navedeno, ocjena je ovoga Suda da je prvostupanjski sud ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

14.              Slijedom navedenog, ovaj Sud smatra da su prigovori tužitelja izneseni u žalbi neosnovani, te nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i tijekom upravnog spora, o kojima se prvostupanjski sud iscrpno očitovao, a s kojim zaključcima je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.

15.              Kako ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a), to je valjalo na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a presuditi kao u izreci ove presude.

16.              Kako je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, tužitelju sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, pa je postavljeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je riješeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu 13. rujna 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Sanja Štefan