Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-180/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matej Balaž, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika AUTO-HRVATSKA - Stanica za tehnički pregled d.o.o. Rijeka, Osječka 50, OIB: 62750394385, koji je zastupan po zakonskoj zastupnici DMR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koju zastupa Luka Božić, odvjetnik u Odvjetničkog društva Knežević i partneri iz Rijeke, radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i nezakonitim, vraćanja na posao i isplate, odlučujući o žalbama stranka protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr- 94/2023-14 od 26. ožujka 2025., u sjednici održanoj 19. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-94/2023-14 od 26. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev.
II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-94/2023- 14 od 26. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkama II., III., IV. i V. izreke, kojima je odlučeno o troškovima postupka, i sudi:
Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 331,81 eura, dok se preostali zahtjev tuženika za više zatraženi trošak u iznosu od 2.971,29 eura odbija kao neosnovan, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava tužitelja od 22. prosinca 2021., nezakonit i nedopušten, kao i da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa tuženika od 30. studenog 2021., nezakonita i nedopuštena. Nadalje je tom presudom odbije tužbeni zahtjev tužitelja da se kao dan raskida ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika odredi dan presuđenja u ovoj pravnoj stvari pa da se naloži tuženiku da isplati tužitelju naknadu izgubljene plaće u iznos u od 8.800,00 eura u roku od osam dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose na način kako je to navedeno u izreci presude. Isto tako, prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik s naslova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati iznos od 5.866,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke).
1.1. Zatim je tom odlukom naloženo tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak od 1.312,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, u roku od 15 dana (točka II. izreke), dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 1.990,59 eura zahtjev odbijen kao neosnovan (točka III. izreke). Isto tako je tom odlukom naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 eura, u roku od 15 dana (točka IV. izreke), dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).
2. Protiv presude žali se stranke.
2.1. Tužitelj pobija presudu u dijelu kojim mu je odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je obvezan na plaćanje troškova postupka zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači shodno žalbenim navodima, podredno u tom dijelu ukine i vrati na ponovno suđenje.
2.2. Tuženik pobija presudu u dijelu kojim mu nisu priznati svi troškovi postupka i u dijelu kojim su tužitelju priznati troškovi postupka zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači shodno žalbenim navodima, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje u tom dijelu.
2.3. Na žalbe nije odgovoreno.
3. Žalba tužitelja nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.
3.1. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
5. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.
6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja nedopuštenom i nezakonitom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, kao i odgovora tuženika na zahtjev za zaštitu prava, potom zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu sa zahtjevom za isplatu naknade izgubljene plaće i zahtjevom za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu. Predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu.
7. Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio u bitnome sljedeće odlučno činjenično stanje:
- da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. studenog 2021. tuženik kao poslodavac otkazao ugovor o radu tužitelju kao radniku, iz razloga što je počinio osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa,
- da iz obrazloženja odluke proizlazi kao tužitelj nije došao na posao pet uzastopnih radnih dana, i to od 12. studenog 2021. do 17. studenog 2021., iako je znao da je u tijeku priprema za sjetvu, a da pri tome nije poslodavca obavijestio o razlozima nedolaska na posao, niti je pravovremeno poslodavcu dostavio doznake o privremenoj nesposobnosti za rad ili bilo kakvo opravdanje izostanka s radnog mjesta,
- da se radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu pa da tužitelj nema pravo na otkazni rok niti pravo na otpremninu, s tim da je odluka donesena nakon što je od sindikata zatraženo očitovanje o namjeravanom izvanrednom otkazu i nakon što je sindikat 29. studenog 2021. obavijestio poslodavca kako je suglasan s davanjem izvanrednog otkaza,
- da je radni odnos tužitelja prestao s 1. prosinca 2021., a nakon što su ispunjene sve pretpostavke za davanje ovog otkaza, unutar roka od 15 dana, od dana saznanja za osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa,
- da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava 14. prosinca 2021. kojim osporava odluku o izvanrednom otkazu u kojem navodi da ne egzistira nijedan opravdani razlog za njegovo donošenje, a niti postoje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa kojim nastavak radnog odnosa nije moguć, a niti je točno da se radnik nije pojavio na radnom mjestu pet uzastopnih dana i to od 12. studenog do 17. studenog 2021., a da pri tome nije poslodavca obavijestio o razlozima nedolaska na posao iz razloga što je pravovremeno obavijestio osobu koja je zadužena za neposrednu komunikaciju između poslodavca i radnika i to ĆM i HM od prvog dana svog nedolaska na posao, kao i u više navrata tijekom razdoblja za koje nije mogao pristupiti na radno mjesto, a sve zbog opravdanog razloga pogoršanja zdravstvenog stanja zbog kojeg je bio privremeno nesposoban za rad,
- da je tuženik odgovorio na zahtjev za zaštitu prava odbacujući u cijelosti sve navode tužitelja navodeći kako je neopravdano izostao s posla od 12. do 17. studenog 2021., a da za to vrijeme ili nakon njega, nije poslodavcu dostavio doznake o privremenoj nesposobnosti za rad ili bilo kakvo opravdanje izostanka s radnog mjesta već je tek 19. studenog 2021., dostavio poslodavcu obavijest da je otvorio bolovanje od 19. studenog 2021., čime nije opravdao nedolazak na posao u razdoblju prije toga,
- da iz prijave radnika upravi društva tuženika od 17. studenog 2021. proizlazi da FM i RM obavještavaju upravu da radnik LM nije došao na radno mjesto od 12. do 17. studenog 2021., te da nije dostavio nikakvo opravdanje za navedeni izostanak s posla,
- da iz Izvješća o bolovanjima za radnike tuženika i podataka tuženika o bolovanjima za zaposlene JM, ĆM, IM, KM i ostale, te podataka o privremenim nesposobnostima za rad, proizlazi da su radnici tuženika otvarali bolovanja za jedan dan trajanja, tri dana i više dana, kao i da su se potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad i otvaranje bolovanja izdavale retroaktivno,
- da iz iskaza svjedoka ĆM proizlazi da u vrijeme kada tužitelj nije došao na posao da je on bio tehnolog, a tužitelj traktorist, kako je to potpisao i u izjavi, ali da se tužitelj javio prvi ili drugi dan njemu i FM da mu nije dobro i da ne može doći na posao zbog tlaka i napadaja panike, o čemu da su FM i on izvijestili direktoricu DMR, što da je bila uobičajena praksa kako bi se radniku omogućilo liječenje i opravak, a bolovanja da se što rjeđe otvaraju u dogovoru s radnicima. On da je bio voditelj do negdje 2020. dok nije došao FM, a kada je došao FM, on da se bavio isključivo poslom vezano za struku. Za vrijeme njegovog upravljanja dogovor je bio da se bolovanje ne otvara kada je riječ o benignim stvarima tipa prehladama, no u slučaju ozbiljnijih zdravstvenih problema situacija je bila drukčija i to je uvijek bilo dogovorno između svjedoka i radnika, a ne između svjedoka i uprave, dok je u svom dopunskom saslušanju naveo da je praksa kod tuženika bila da su radnici mogli zbog zdravstvenih tegoba ostati kod kuće na liječenju bez otvaranja bolovanja najviše do tri dana, a što je Uprava znala i nekada bi im o takvim nedolascima radnika na posao javljao, a nekada nije, zavisno od potreba posla, ali da nitko osim tužitelja, nije ostao duže od tri dana bez otvaranja bolovanja; radnici da su elektronskim putem njemu slali ili osobno donijeli doznake za bolovanje koje bi on proslijedio Upravi; međutim da osporava da je kao nadređen tužitelju rekao kada mu je javio da je bolestan, da može ostati kod kuće duže od tri dana i da ne mora otvarati bolovanje; isto tako da su on i FM sastavili prijavu od 17. studenog 2021. samoinicijativno, nakon što se tužitelj nakon tri dana nije pojavio na poslu, a niti dostavio potvrdu od liječnika da je otvorio bolovanje; također da tužitelj tijekom rada kod tuženika nije bio na bolovanjima, ali da mu je zbog napada panike znao dati poštedu od posla u trajanju od dan ili dva i da ga je nekada zbog toga vozio kući, ali to nije bilo često,
-da iz iskaza svjedoka FM proizlazi da je vanjski suradnik tuženika i da ima vlastitu firmu te se bavi konzultantskim i upravljačkim funkcijama, a da je angažiran od 1. prosinca 2020. kod tuženika za kompletno upravljanje poljoprivrednim dobrom u Slavoniji. U vrijeme nedolaska tužitelja na rad da je bila žetva pa da je tada nemoguće odrediti radno vrijeme. RM da ga je izvijestio da mu se javio tužitelj i rekao da mu nije dobro te da neće doći na posao, a on o tome da nije nikoga obavijestio jer je u to vrijeme bila žetva i da su danonoćno bili na njivama, pa da je firmu obavijestio tek idući tjedan, odnosno u ponedjeljak ili utorak, a osobno je kontaktirao tužitelja tek u ponedjeljak ili utorak i da mu je rekao da se javi kada ozdravi, jer da je upravo on bio osoba za komunikaciju između djelatnika i uprave; dok je dopunski saslušan pojasnio da nema saznanja o mogućnostima eventualnog ostanka kod kuće radnika u slučaju bolesti bez otvaranja bolovanja, već da su se radnici u slučaju bolesti javljali ĆM pri čemu je smatrao da su radnici dužni otvoriti bolovanje ako imaju zdravstvenih tegoba; međutim on i RM su sami napisali prijavu od 17. studenog 2021. nakon što tužitelj nije dolazio na posao, a niti je dostavio doznake za bolovanje i on da mu je osobno rekao da više na njega ne računa, zbog čega se tužitelj ponašao histerično, prijetio mu tužbama i prijavama, te su nakon toga kod tuženika i bili inspekcijski nadzori u kojima nisu utvrđene nikakve nepravilnosti,
- da iz iskaza svjedoka DMR, članice uprave, proizlazi kako ju je FM nazvao i rekao da tužitelj već danima ne dolazi na posao, odnosno, konkretno do 12. do 17. studenog 2021. a tužitelj da je dostavio doznake od 19. do 30. studenog 2021. i nije opravdao nedolazak od pet radnih dana odnosno od 12. do 17. studenog 2021. zbog čega mu je uručen izvanredni otkaz s 1. prosinca 2021., dok radnici koji su imali zdravstvenih problema trebali su se javiti FM, koji je o tome trebao izvijestiti upravu tuženika; dodatno saslušana svjedokinja je navela da je prvi puta tijekom ovog spora čula za praksu da radnici kod tuženika mogu ostajati kod kuće bez otvaranja bolovanja, jer radnici normalno otvaraju bolovanja i uredno dostavljaju doznake za to, dok su prijavu od 17. studenog 2021. samoinicijativno sastavili RM i FM i da je FM bio prilično uzrujan što tužitelj nije doša na posao, a nije otvorio bolovanje, jer je u to vrijeme bila žetva kukuruza i tužitelj je FM bio potreban u radu; nadalje da su radnici doznake za bolovanje dostavljali ĆM, dok je on bio voditelj, a nakon njegove smjene kao voditelja, FM, koji je doznake dostavljao Upravi, pa je tako npr. i RM dostavio doznake za svoje bolovanje Upravi; isto tako da je svima u tvrtki, pa tako i tužitelju, bilo poznato da ako se ne pojave na poslu tri, odnosno pet dana, da je to neopravdani izostanak i da zbog toga mogu dobiti otkaz, a svi da su radnici dužni u slučaju i jednog dana izostanka s posla otvoriti bolovanje, kako u Upravi u Rijeci, tako i u ostalim mjestima rada,
- da iz iskaza svjedoka IM proizlazi kako je u tom razdoblju bio zaposlenik kod tuženika i ako je netko bio bolestan da su imali mogućnost da dva do tri dana ostanu kod kuće, a što je bio dogovor sa šefom RM, koji je odlučivao o tome da li u tom slučaju treba otvarati bolovanje ili ne, te je u dopunskom saslušanju naveo da je kod tuženika bio zaposlen osam godina do 2019. te da su radnici mogli ostati kod kuće zbog zdravstvenih tegoba bez otvaranja bolovanja maksimalno četiri dana, ali ne duže, a u ostalim slučajevima, pa tako i on, da su otvarali bolovanje,
- da iz iskaza tužitelja proizlazi kako se već prvi dan javio RM a da je obavijestio i FM i to vjerojatno isti dan jer je praksa u firmi bila, i za vrijeme RM i za vrijeme FM, da ako će kraće vrijeme biti bolesni, da se doznake ne uzimaju, što svjedoči i činjenica da deset godina nije bio na bolovanju, jer je mogao u slučaju kraćeg bolovanja od par dana (pet do šest dana) ostati kod kuće, pa da upravu nije ni obavijestio jer je praksa bila takva da prvo obavijesti svog šefa, koji dalje obavještava upravu, a kada je utvrdio da će izbivati duže vrijeme, tada je otišao kod liječnika i otvorio bolovanje, s time što je iskazao da se i ranije događalo da je ostao kod kuće zbog sličnih napada i nikada se nije upravi javljalo, a ti bolovi da su trajali otprilike tri do pet dana, a da se na sam dan otvaranja bolovanja javio i FM i RM, dok je u svom dopunskom iskazu naveo da su mu RM i FM kojima se javljao svih pet spornih dana govorili da ostane kod kuće, te da mu je poznato da je KM na isti način ostao kod kuće deset dana bez otvaranja bolovanja; on da je i ranije znao izostajati s posla u trajanju od tri do četiri dana, bez otvaranja bolovanja; tih pet dana da je ostao kod kuće jer se osjećao loše, opći umor, kostobolja i smatrao je da ima povišene jetrene vrijednosti, jer da je inače imao problema s kolesterolom, imao je i napade panike, lupanje srca, anksioznost, što je trajalo dok nije dobio Xanax, pa je znao da ne može konzumirati taj lijek i upravljati traktorom, što mu je bio posao; u tih prvih pet dana da nije išao kod doktora zbog tegoba jer je smatrao da mu doktor ne može pomoći, već da je otišao kod doktora nakon što je shvatio da tegobe ne prolaze i doktor da mu je otvorio bolovanje, a nije tražio da mu otvori bolovanje od 12. studenog 2021. jer je to smatrao nepotrebnim obzirom na praksu u firmi.
8. Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da je da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. studenog 2021., zakonita i valjana, donesena sukladno članku 116. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22., dalje: ZR) jer je tužitelj sukladno članku 37. ZR-a, bio dužan što je moguće prije obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezino očekivano trajanje.
8.1. Nadalje je taj sud smatrao da je uobičajeno ponašanje radnika kod tuženika kod prolaznih, „benignih“ zdravstvenih tegoba (npr. prehlade) bilo da se radnici jave ĆM i da su u tom slučaju mogli izostati s posla dan, dva, a najduže tri dana, bez otvaranja bolovanja i naknadnog pravdanja izostanka s posla doznakama liječnika, a o čemu bi ĆM izvijestio Upravu zavisno o potrebama posla. Međutim, taj sud smatra da u konkretnom slučaju iako je prvog ili drugog dana izostanka obavijestio ĆM da ima kratkotrajne tegobe u vidu povišenog tlaka i napada panike, o čemu je ĆM izvijestio zakonsku zastupnicu tuženika, da ni ĆM ni ŽM nisu rekli tužitelju da ne mora otvarati bolovanje, kao i da nitko od radnika, osim tužitelja, nije neopravdano izostao s posla pet radnih dana, pa je zaključio da se ne radi o uobičajenom ponašanju radnika kod tuženika. Zbog toga je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o izostanka duljem od tri dana u kojem je radnik znao da njegove tegobe neće proći kroz dva, tri dana i da se neće vratiti na rad u vrijeme povećane potrebe za njegovim radnim mjestom jer je to bilo vrijeme žetve kukuruza pa da se danonoćno radilo na poljima zbog čega je tužitelj kao vozač traktora bio prijeko potreban radi obavljanja poslova, pa je zaključio da je tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze time što je od 12. do 17. studenog 2021. neopravdano izostao s posla, a taj izostanak nije niti naknadno opravdao otvaranjem bolovanja i dostavljanjem doznaka poslodavcu za te dane.
8.2. Isto tako je taj sud smatrao da kod utvrđenja da je tužitelju prestao radni odnos zakonitom odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu, da tužitelj nema pravo na sudski raskid ugovora o radu, zatraženu naknadu, ni naknadu štete, a što bi u protivno imao pravo sukladno odredbi članka 125. ZR-a radu, jer primjena navedenih odredaba Zakona o radu, podrazumijeva nedopuštenu odluku poslodavca o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a u ovom slučaju radni odnos nije prestao nedopuštenom odlukom o izvanrednom otkazu, pa iz istih razloga sud nije odlučivao niti o protutužbenom zahtjevu tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu.
9. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća ovaj žalbeni sud jer nisu ni žalbenim navodima dovedeni u sumnju.
10. Naime, prema odredbi članka 116. stavka 1. i 2. ZR-a, radnik i poslodavac imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Kod toga se ugovor o radu izvanredno može otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
10.1. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da na temelju izvedenih dokaza tužitelj nije dokazao da je opravdano izostao s posla. Dapače, radi se o takvom ponašanju tužitelja koje predstavlja kršenje elementarne obveze iz radnog odnosa, a to je nedolazak na posao. Povrh svega, tužitelj nije dolazio na posao uzastopno pet radnih dana kada je poslodavac donio odluku o otkazu ugovora o radu, što ukazuje da je tužitelj grubo povrijedio obveze iz radnog odnosa.
10.2. Isto tako, na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni žalbeni navodi da je takvo ponašanje radnika bilo uobičajeno i prihvatljivo jer iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je neposredno nadređeni tolerirao kratka odsustva s posla do tri dana, dakle samo kratke izostanke, pa navodi tužitelja o dužim izostancima koje je poslodavac tolerirano nisu u ovom postupku dokazani.
10.3. Nadalje, na pravilnost odluke ne utječu ni žalbeni navodi tužitelja da se on javljao sve dane odsustva nadređenom ĆM i da po njegovoj uputi nije otvarao bolovanje jer iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je ĆM dao uputu tužitelju da ne otvara bolovanje već je upravo ĆM prijavio upravi da tužitelj nije došao na posao pet dana uzastopce i da taj izostanak nije opravdao na valjan način.
10.4. Stoga, za odgovoriti je tužitelju da sama činjenica što je tužitelj na takav način postupio i što nije opravdavao svoj izostanak, dovodi do gubitka povjerenja tuženika u tužitelja kao radnika, pa u okolnostima konkretnog slučaja nisu relevantne tvrdnje tužitelja da je bio bolestan i da se javio nadređenom. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj nije dostavio potvrdu liječnika u situaciji kada je izostanak bio opravdan, a što je poslodavcu nužno i s aspekta organiziranja radnog procesa jer je odsustvo tužitelja bilo u vrijeme žetve, pa činjenica da tužitelj nije opravdao svoj izostanak s posla u uvjetima konkretnog slučaja predstavlja tešku povredu radne obveze uz koja opravdava otkazivanje ugovora o radu.
11. Kako kraj utvrđenja navedenih činjenica u pravilno provedenom dokaznom postupku proizlazi postojanje opravdanosti odluke o otkazu ugovora o radu jer u situaciji kada izostanak s posla tužitelju nije bio opravdan zbog bolesti i nije opravdao taj izostanak izvješćem o nesposobnosti, a što je mogao i naknadnom dostavom potvrde, to takvo ponašanje predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, koja opravdava izvanredno otkazivanje ugovora o radu, pa suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.
12. Ostali žalbeni navodi tužitelja su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a suprotnih pravilnim činjeničnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, pa ne utječu na pravilnost pobijane odluke.
12.1. Kako je u ovom slučaju do izvanrednog otkazivanja ugovora u radu došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za ovaj otkaz, i u pretpostavkama iz odredbi članka 116. stavak 1. i 2. ZR-a, to je prvostupanjski sud osnovano odbio, kako zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, tako i zahtjeve koji je tužitelj postavio prema pravnim posljedicama nedopuštenog otkaza.
13. U odnosu na daljnje žalbene navode, treba reći da se u pretežnom dijelu odnose na preocjenjivanje dokaza i iznošenja vlastitih stavova i razmišljanja, na što žalitelj nije ovlašten jer u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.
8. Međutim, prema mišljenju ovoga suda osnovano tužitelj pobija odluku o troškovima postupka iz razloga što prvostupanjski sud odluku nije pravilno donio, jer u ovom slučaju tuženiku zastupanom po punomoćniku, odvjetniku pripada na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. i Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena i naknada štete i naknada plaće. Navedeno u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, jer se u ovom slučaju radi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, što se ponovno ističe i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku, zbog čega je tuženiku trebalo dosuditi na ime prvostupanjskog postupka iznos od 265,45 eura, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 331,81 eura, a koji je iznos tužitelj dužan naknaditi tuženiku, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 2.971,29 eura, zahtjev tuženika za naknadom troška trebalo odbiti kao neosnovan.
8.1. Isto tako, osnovano tuženik u svojoj žalbi pobija odluku prvostupanjskog suda u dijelu kojom je priznat trošak postupka tužitelju iz razloga što tužitelj nije uspio u ovom postupku, pa je njegov zahtjev za naknadom troška trebalo odbiti kao neosnovan na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.
8.2. Isto tako, tuženiku ne pripada ni trošak ovog žalbenog postupka jer je sa svojom žalbom uspio samo u neznatnom dijelu, dok su preostali žalbeni navodi kojim osporava odluku u dijelu kojim mu nisu priznati svi zatraženi troškovi u cijelosti neosnovani.
9. S obzirom na izneseno, trebalo je na temelju na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, preinačiti odluku o troškovima postupka i odlučiti kao u izreci, ove presude.
Split, 19. rujna 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Andrea Boras Ivanišević
