REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6086/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, u pravnoj stvari tužiteljice TŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva 35, protiv tuženika, Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u OD Šavorić &partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno te punomoćnika stranaka, 19. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 sklopljenom između tužiteljice i pravnog prednika tuženika 07. lipnja 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

- članak 3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

"3. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju za devize Slavonske Banke d.d ... Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama. "

- članak 4. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope, sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru."

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB:14036333877 isplatiti tužiteljici, TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, iznos od 3.027,37 eura po stopi koja je za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče:

- na iznos 0,60 eura od 16.08.2005. pa do isplate,

- na iznos 3,14 eura od 13.09.2005. pa do isplate,

- na iznos 1,93 eura od 13.10.2005. pa do isplate,

- na iznos 2,04 eura od 15.11.2005. pa do isplate,

- na iznos2,56 eura od 16.12.2005. pa do isplate,

- na iznos 5,48 eura od 01.11.2008. pa do isplate,

- na iznos 6,64 eura od 01.01.2009. pa do isplate,

- na iznos 8,07 eura od 01.02.2009. pa do isplate,

- na iznos 8,80 eura od 01.03.2009. pa do isplate,

- na iznos 7,08 eura od 01.04.2009. pa do isplate,

- na iznos 6,83 eura od 01.05.2009. pa do isplate,

- na iznos 4,22 eura od 01.06.2009. pa do isplate,

- na iznos 1,80 eura od 01.07.2009. pa do isplate,

- na iznos 2,65 eura od 01.08.2009. pa do isplate,

- na iznos 4,44 eura od 01.09.2009. pa do isplate,

- na iznos 3,42 eura od 01.10.2009. pa do isplate,

- na iznos 2,42 eura od 01.11.2009. pa do isplate,

- na iznos 4,71 eura od 01.12.2009. pa do isplate,

- na iznos 6,88 eura od 01.01.2010. pa do isplate,

- na iznos 9,17 eura od 01.02.2010. pa do isplate,

- na iznos 8,57 eura od 01.03.2010. pa do isplate,

- na iznos 12,42 eura od 01.04.2010. pa do isplate,

- na iznos 11,43 eura od 01.05.2010. pa do isplate,

- na iznos 13,36 eura od 01.06.2010. pa do isplate,

- na iznos 24,26 eura od 01.07.2010. pa do isplate,

- na iznos 21,78 eura od 01.08.2010. pa do isplate,

- na iznos 31,09 eura od 01.09.2010. pa do isplate,

- na iznos 26,18 eura od 01.10.2010. pa do isplate,

- na iznos 22,49 eura od 01.11.2010. pa do isplate,

- na iznos 33,71 eura od 01.12.2010. pa do isplate,

- na iznos 40,44 eura od 01.01.2011. pa do isplate,

- na iznos 33,07 eura od 09.02.2011. pa do isplate,

- na iznos 36,17 eura od 01.03.2011. pa do isplate,

- na iznos 32,58 eura od 01.04.2011. pa do isplate,

- na iznos 37,51 eura od 12.05.2011. pa do isplate

- na iznos 45,91 eura od 01.06.2011. pa do isplate,

- na iznos 47,63 eura od 01.07.2011. pa do isplate,

- na iznos 61,16 eura od 01.08.2011. pa do isplate,

- na iznos 56,25 eura od 01.09.2011. pa do isplate,

- na iznos 48,59 eura od 01.10.2011. pa do isplate,

- na iznos 48,21 eura od 01.11.2011. pa do isplate,

- na iznos 46,66 eura od 01.12.2011. pa do isplate,

- na iznos 49,39 eura od 01.01.2012. pa do isplate,

- na iznos 52,39 eura od 01.02.2012. pa do isplate,

- na iznos 52,48 eura od 01.03.2012. pa do isplate,

- na iznos 50,60 eura od 01.04.2012. pa do isplate,

- na iznos 51,36 eura od 01.05.2012. pa do isplate,

- na iznos 52,49 eura od 01.06.2012. pa do isplate,

- na iznos 51,27 eura od 01.07.2012. pa do isplate,

- na iznos 51,38 eura od 01.08.2012 pa do isplate,

- na iznos 50,26 eura od 01.09.2012. pa do isplate,

- na iznos 48,19 eura od 01.10.2012. pa do isplate,

- na iznos 50,71 eura od 01.11.2012. pa do isplate,

- na iznos 51,63 eura od 01.12.2012. pa do isplate,

- na iznos 51,26 eura od 01.01.2013. pa do isplate,

- na iznos 47,58 eura od 01.02.2013. pa do isplate,

- na iznos 50,13 eura od 01.03.2013. pa do isplate,

- na iznos 50,72 eura od 01.04.2013. pa do isplate,

- na iznos 49,57 eura od 01.05.2013. pa do isplate,

- na iznos 46,17 eura od 01.06.2013. pa do isplate,

- na iznos 44,06 eura od 01.07.2013. pa do isplate,

- na iznos 45,93 eura od 01.08.2013. pa do isplate,

- na iznos 47,22 eura od 01.09.2013. pa do isplate,

- na iznos 50,51 eura od 01.10.2013. pa do isplate,

- na iznos 48,70 eura od 01.11.2013. pa do isplate

- na iznos 49,51 eura od 01.12.2013. pa do isplate,

- na iznos 50,17 eura od 01.01.2014. pa do isplate,

- na iznos 50,55 eura od 01.02.2014. pa do isplate,

- na iznos 51,85 eura od 01.03.2014. pa do isplate,

- na iznos 51,19 eura od 01.04.2014. pa do isplate,

- na iznos 49,89 eura od 01.05.2014. pa do isplate,

- na iznos 49,30 eura od 01.06.2014. pa do isplate,

- na iznos 49,56 eura od 01.07.2014. pa do isplate,

- na iznos 51,19 eura od 01.08.2014. pa do isplate,

- na iznos 52,86 eura od 01.09.2014. pa do isplate,

- na iznos 52,72 eura od 01.10.2014. pa do isplate,

- na iznos 53,56 eura od 01.11.2014. pa do isplate,

- na iznos 54,76 eura od 01.12.2014. pa do isplate,

- na iznos 54,27 eura od 01.01.2015. pa do isplate,

- na iznos 54,96 eura od 01.02.2015. pa do isplate,

- na iznos 54,96 eura od 01.03.2015. pa do isplate,

- na iznos 54,96 eura od 01.04.2015. pa do isplate,

- na iznos 54,96 eura od 01.05.2015. pa do isplate,

- na iznos 54,96 eura od 01.06.2015. pa do isplate,

- na iznos 54,85 eura od 01.07.2015. pa do isplate.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 sklopljenom između tužitelja i pravnog prednika tuženika 07. lipnja 2005. u dijelu koji glasi:

- članak 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Odluke o ovlastima, odobrava stambeni kredit u iznosu od 23.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske Banke d.d...."

- članak 3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

"2.Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF zaračunavaju se kamate od 4,90% godišnje" kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, da tužiteljici TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.802,75 eura (tisuću osamsto dva eura i sedamdeset pet centi) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 19. rujna 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. 07. lipnja 2005. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 23.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Povrat kredita ugovoren je u 120 mjesečnih anuiteta, a mjesečni anuitet prema ugovoru plativ u kunama po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća. Namjena kredita je stambeni kredit, te je kredit otplaćen u cijelost u srpnju 2015.g. Tužiteljica navodi kako je tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošaka (ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama čl.322. Zakona o obveznim odnosima, jer nije tužiteljici transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Tužiteljica se nadalje poziva na pravna utvrđenja iz Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. koja je donijeta u postupku protiv ovdje tuženika vezano za ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužiteljica navodi kako prilikom zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra kako su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužiteljicu kao potrošača o bitnim parametrima vezanim za valutnu klauzulu. Tužiteljica je s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Tužiteljica nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i prezentirao kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, a za kredite u drugoj valuti prema navodima tuženika, tužitelj nije imao kreditnu sposobnost, niti uvjete za odobrenje. Ugovaranjem odredba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredba kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak ugovora, dug tužitelja je postao promjenjiva kategorija na koji tužitelj nije mogao utjecati - slijedom čega su te odredbe nepoštene i ništetne. Stoga kao posljedicu ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju glavnice uz švicarski franak, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 07. lipnja 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, a koje odredbe su sadržane u članak 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu, te potražuje isplatu iznosa od 2.633,35 eura (19.841,05 kuna) sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose, te troška postupka.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev sa izrađenim nalazom i mišljenjem na način da predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetenost ugovornih odredbi u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i to čl. 2., 3. i 4. Ugovora te potražuje isplatu iznosa od 3.027,36 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose (podnesak od 14. studenog 2022.) po osnovi promjena tečajne razlike.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka osporio osnovanost tužbe u cijelosti tvrdeći kako je potraživanje tužiteljice zastarjelo. Tuženik ne osporava da je predmetni ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i Slavonske banke d.d. koja je u veljači 2009. pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. sada Addiko banka d.d., ali smatra kako presude donesene u sporu "Potrošoč" nemaju pravni učinak za ovaj spor obzirom da istima nije utvrđeno da bi Slavonska banka d.d. u svojim ugovorima povrijedila prava i interese potrošača zbog čega niti pravni slijednik Addiko bank d.d. može biti odgovoran za postupke svoga prednika. Nadalje, smatra da se tužiteljica ne može pozivati na presude iz parnice "Potrošač" obzirom se na iste stranke mogu pozivati samo u parnicama naknade štete, što u konkretnom predmetu nije slučaj, te iz razloga jer je Ugovor o kreditu sklopljen prije nego što je stupio na snagu čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača/07. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik ističe kako je ista lako uočljiva, jasna i lako razumljiva zbog čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno čl. 99. ZZP-a, dok je institut valutne klauzule i danas u primjeni. Osporava da tužiteljici prilikom zaključenja ugovara nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim za valutnu klauzulu, te da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka. Vezano za ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive, da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi, te je ugovoreno da tužiteljica izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika. Navodi kako takva odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora mogao odabrati i fiksnu kamatnu stopu. Smatra kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Tuženik također osporava visinu potraživanja, tijek zateznih kamata te predlaže da se u slučaju provođenja financijskog vještačenja utvrde i iznosi koje je tužiteljica manje plaćala tzv. negative razlike.

2.2. Nakon provedenog financijskog vještačenje tuženik je iznio prigovore na izrađeni nalaz i mišljenje prigovarajući metodi kojom je izvršen izračun razlike kao i samom provedenom izračunu, smatra da je svrha vještačenja promašena i nema osnovu u činjenicama obzirom je izračun sastavljen primjenom tečaja na dan isplate kredita i primjenu kamate stope koja vrijedila u vrijeme sklapanje ugovora. Također navodi kako je vještak u nalazu i mišljenju utvrdio da je u razdoblju kad je tečaj bio niži od početnog tužiteljica platila manje iznos od – 1.421,10 kuna, koji iznos je vještak uzeo u obzir i oduzeo ga od konačnog izračuna te je utvrdio preplatu tužiteljice u iznosu od 21.388,60 kuna.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005. (list 7-13), otplatni plan (list 14-17), potvrdu o prestanku obveza po kreditu (list 18), obavijest o promjeni kamatne stope (list 19), karticu plaćenih obustava (list 20-21), izvješće kartice obustava (list 22-25), izvod po kreditu (list 26-27), sudsku praksu i dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu (list 56-200), proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. te je saslušana tužiteljica.

4. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH,, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništavost dijela odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF te da naloži tuženiku da joj isplati preplaćene iznose anuiteta koje je tuženik obračunavao po višem tečaju CHF u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita.

6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i prednik tuženika, kao kreditor, zaključili i Ugovor o kreditu nenamjenskom kreditu bez depozita broj:: 5140030242-69800005396/2005 7. lipnja 2005., kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit na iznos od 23.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, sa promjenjivom kamatno stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom prednika tuženika i činjenica da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Sporno je da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita i visina anuiteta vezan uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome sporno je ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koje je predniku tuženika platila zbog primjene valutne klauzule i promjena tečaja CHF. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor. Sporno je također jesu li protekli zakonom propisani rokovi zastare, tijek zateznih kamata na pojedine iznose.

8. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

9. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništene i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništene i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

11. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. obzirom na činjenicu da je predmetni ugovor zaključen sa prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. u odnosu na koju nisu donesene navedene presude, ističe se kako se takvi navodi tuženika neosnovani. Naime, Slavonska banka d.d. je pripojena tuženiku što on niti ne spori, te je tuženik pripajanjem navedene banke stekao sva prava i obveze pripojenog društva. Činjenica da pravni prednik tuženika nije bio obuhvaćen pravomoćnim odlukama u postupku kolektivne zaštite, što niti nije mogao biti jer je u trenutku pokretanja postupka već bio pripojen tuženiku, ne isključuje primjenu navedenih odluka u odnosu na tuženika kao njegovo slijednika.

12. Nadalje, a u odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15., 14/19 dalje ZZP/19), ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. ZZP/19.

14. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

15. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

16. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

17. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

18. Tuženik je predložio saslušanje zaposlenika banke, AŽ od kojeg dokaznog prijedloga je odustao (list 256), dok sud nije prihvatio dokaz saslušanjem javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić obzirom da prema ocjeni suda saslušanjem javnog bilježnika nije moguće utvrditi relevantne činjenice vezano za obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora iz razloga što javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nema ni zakonske ovlasti ni potrebno stručno znanje da bi mogao potrošaču korisniku kredita objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike tečaja švicarskog franka.

19. Iz iskaza tužiteljice, kojeg sud prihvaća u potpunosti kao iskren i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici banke, da je ugovor bio unaprijed sastavljen te ga je samo potpisala, a obzirom na protek vremena ne sjeća se o čemu je razgovarala sa djelatnikom banke. Tužiteljica je iskazala kako je ugovor mogla zaključiti u drugoj valuti, ali kada joj je u banci obračunata rata ona je bila najpovoljnija u CHF-u obzir na visinu njene plaće. Tužiteljica je navela kako je prilikom sklapanja ugovora nitko nije upozorio na rizike vezane za švicarski franaka, a prilikom sklapanja ugovora rađeni su obračuni u različitim valutama te se moglo vidjeti koja je valuta najpovoljnija. U odnosu na promjenu kamatne stope tužiteljica je navela kako joj nije bilo rečeno kako će se kamatama stopa mijenjati, bar ne u tolikoj mjeri. Tužiteljica je iskazala kako je ugovor prije potpisivanja pročitala te su joj bile bitne samo odredbe za visinu mjesečnih anuiteta, znala je da će se iznosi anuiteta mijenjati ali nije mogla znati da će se iznos rata toliko povećati.

20. Slijedom provedenih dokaza, sud zaključuje da tužiteljica nije dobila punu obavijest o promjeni kamatne stope i rastu tečaja CHF, a koji čimbenici izravno utječu na rast visine anuiteta kojeg otplaćuje što bi onda bilo od odlučnog značaja na donošenje njezine odluke o sklapanju Ugovora o kreditu i Aneksa. Ovakve činjenice utvrdio je i Trgovački sud u Zagrebu u sporu kolektivne zaštite zbog čega je donesena presuda o ništavosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. U odnosu pak na osporavanje potrošačkog svojstva ugovoru o kreditu koji je predmetom spora odnosno osporavanja tužitelju svojstva potrošača, prvenstveno valja uputiti na prihvaćeni iskaz tužitelja u tom pravcu i dokumentaciju u koju je izvršen uvid, a koji daju dovoljno temelja za zaključak da tužitelj ima pravni položaj potrošača. Naime, iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica ugovor zaključila kao fizička osoba (inače po zanimanju spremačica), kao stambeni kredit. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni kredit bio potreban za izgradnju stambene kuće u kojoj i sada živi s obitelji, te da u trenutku podizanja kredita nije imala registrirani obrt, udjele u trgovačkom društvu te je bila zaposlena u bolnici. Budući da se u samom Ugovoru ne navodi da bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, a suprotno ne proizlazi ni iz iskaza tužiteljice, pretpostavlja se da se radi o potrošačkom ugovoru. S obzirom na to da tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju prethodno navedeni zaključak, a upravo je na tuženiku bio teret dokaza ukoliko osporava da je prednik tužitelja potrošač, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor. Ovakav pravni stav iznesen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.). Dakle, tužitelji se mogu u ovom predmetu pozivati na utvrđenja iz gore citiranih sudskih odluka iz kolektivnog spora.

22. Stoga je za zaključiti da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog među strankama 7. lipnja 2005. u spornom dijelu, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 11., 12., 46., 50. i 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. dalje: ZOO/91) te čl.502.a i c ZPP-a i stoga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

23. Nasuprot tome, odbijen je zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje ništavim članka 2. Ugovora o kreditu prema kojem se kredit ugovara u valuti CHF i isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. te članka 3. u dijelu u kojem je ugovorena kamata od 4,90% godišnje. Odredbom čl. 2. je samo određen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita, te je kao takva navedena odredba uočljiva, jasna i nije dovela do neravnopravnosti stranaka jednako kao i odredba čl. 3. Ugovora kojim je ugovorena godišnja kamata od 4,90%. Do neravnopravnosti je dovela odredba prema kojoj se obveza vraćanja kredita računa prema valuti CHF na dan plaćanja, te odredba 4. ugovora, a u kojem je dijelu utvrđeno da su odredbe Ugovora nepoštena, a time i ništetna (točka I. izreke).

24. Nadalje, radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 19. listopada 2022. izračunao koliko iznosi preplaćeni iznosi kredita s osnove valutne klauzule, na mjesečnoj i ukupnoj osnovi, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku isplate kredita uzme kao važeći tečaj u cijelom utuženom razdoblju, kao da i izračuna negativne razlike odnosno razlike u isplati kada je tečaj bio niži u odnosu na tečaj u trenutku realizacije kredita, te je utvrdio da ukupna iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja iznosi 3.027,37 eura (22.809,70 kuna), dok ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično padu tečaja u odnosu, a tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 188,61 eura (1.421,10 kuna).

25. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje, dok je tuženik prigovarao metodi kojom je izvršen izračunu vještaka obzirom je uzet u obzir tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i početna kamatna stopa koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora, te je prigovorio kako je trebalo uzeti u obzir i negativne razlike. Prigovori tuženika na ovakav izračun po mišljenju ovog suda su pravne naravi o kojem je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, te ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

26. U odnosu na negativne razlike, valja istaknuti da je ovaj sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 108. ZOO/91, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

27. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer smatra da je isti dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a, te upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe s osnove valutne klauzule pretplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 3.027,37 eura.

28. Tužitelju su na iznos 3.027,37 eura dosuđene zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u toč. II. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 210. i 214.ZOO/91 imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan , pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja anuiteta.

29. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22).

30. U odnosu na istaknuti prigovor zastare zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbi na ime valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sud je isti ocijenio neosnovanim, budući da je člankom 110. ZOO/91 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti.

31. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatom na temelju ništavih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. srpnja 2021. to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 371. ZOO/91.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP-a pri čemu je sud uzeo u obzir uspjeh u sporu u osnovi i visini prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Kod uspjeha u sporu nije uzet u obzir deklaratorni dio zahtjeva, jer se radi o primjeni direktnog učinka presude iz spora kolektivne zaštite potrošača.

Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: OT),

33. Tužitelju je stoga priznat trošak sastavljanja tužbe u vrijednosti od 100 bodova (Tbr. 7.1. OT), podnesaka od 25. studenog 2021., 14. studenog 2022., 10. siječnja 2023. svaku u vrijednosti 100 bodova (Tbr. 8.1. OT), te zastupanje na ročištima 1. srpnja 2021. i 9. rujna 2025. svako u vrijednosti od 100 bodova (Tbr. 9.1. OT) što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54 OT) i 25%PDV-a (Tbr.46. OT) iznosi ukupno 1.500,00 eura. Tome treba pribrojiti materijalni trošak vještačenja u iznosu od 266,36 eura i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 36,39 eur, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 1.802,75 eura. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio zatražene zatezne kamate tekuće od dan a donošenja presude do is plate u visini određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO/05.

34. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20. prosinca 2023. jer je sud isti ocijenio nepotrebnim u smislu čl. 155. ZPP-a, kao ni troškove sudskih pristojbi u dijelu koji prelazi dosuđeni trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 36,39 eura obzirom da navedeni troškovi nisu nastali. Slijedom navedenog odlučeno kao u točki

IV. i V. izreke presude.

Zagreb, 19. rujan 2025.

Sudac:

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u četiri istovjetnih primjeraka u roku od 15 dana od dana objave presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku, uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

3. spis