REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-181/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću i Vinku Adžiću, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Mateu Mandiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 9. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Vinka Adžića, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, dana 19. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 056-50-4718393, sklopljenog dana 20. veljače 2008. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja BM kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, iznos od 388,22 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2008. godine do isplate, po stopi koja se do 31.07.2015. godine određuje u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 526,54 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 19. rujna 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja BM za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje:

1. Tužitelj u tužbi od 14.01.2025. godine navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 20. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 056- 50-4718393, u svrhu kupnje novog vozila za osobne potrebe. Točkom 3. Ugovora, određeno je:

„3. /treće/ NAKNADA

3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ Tuženik je tužitelju dana 27. veljače 2008., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.925,04 kn, dakle upravo 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Tužitelj ističe da su gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu zahtjeva te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je, kako navodi tužitelj, da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepoštetni stjecatelj. Radi svega navedenog, tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka presudom utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 056-50-4718393, sklopljenog dana 20. veljače 2008. između tuženika i tužitelja, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 388,22 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2008. godine do isplate, te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su po mišljenju tuženika neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine. Dakle, kako navodi tuženik, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti te ističe prigovor zastare. Tuženik navodi da je neonovan i zahtjev tužitelja za isplatu zatezenih kamata od dana plaćanja naknade jer kako tuženik navodi, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni ugovor o kreditu (list 4-7 spisa), u otplatni plan (list 8-9 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (list 10-11), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 28-29 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 056-50-4718393, sklopljenog dana 20. veljače 2008. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja BM kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 388,22 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2008. godine do isplate.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu i ostalih izvedenih dokaza, da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 20. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 056-50-4718393, na iznos od 19.662,96 CHF (kunska protuvrijednost), u svrhu kupnje novog vozila za osobne potrebe, da je točkom 3. Ugovora o kreditu određeno da je naknada 3.30 % od iznosa kredita, jednokratna, da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da je tuženik tužitelju dana 27. veljače 2008., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.925,04 kn / 388,22 eur, dakle upravo 3,30% od iznosa odobrenog kredita, da je kredit dan na rok otplate od 84 mjeseca. Isto tako nije sporna visina tužbenog zahtjeva i tijek kamata (sam po sebi), budući da tuženik na ročištu dana 10.06.2025. godine navodi da ne osporava visinu od 388,22 eur, odnosno da je taj iznos na ime troškova obrade kredita isplatio tuženiku dana 27.02.2008. godine.

8. Sporno je je li odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna, te posljedično tomu je li tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos od 388,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.02.2008. godine do isplate, kao i je li osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika.

9. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2008. godine odlučio kupiti novi automobil marke Mazda 3, koji je koštao tada oko 15.000,00 eura. Došao je u auto kuću Habuzin u Zagrebu, nije imao gotovinu, pa je trebao kredit. Djelatnici auto kuće su mu ponudili kredit u CHF i samo je mogao dobiti taj kredit. Nadalje, tužitelj navodi da nije ni išao u banku te da su sve u vezi s kreditom rješavali djelatnici auto kuće, a on im je samo donio liste od zadnje tri plaće, kao i da je tada bio zaposlen u privatnoj firmi i radio za mjesečnu plaću, te da se nije bavio nekim biznisom niti je taj automobil koristio u neke poslovne svrhe, već za vlastite potrebe. Nadalje, tužitelj navodi da mu ti djelatnici auto kuće nisu ništa posebno govorili o mogućnosti rasta tečaja i kamata za CHF, a niti su spominjali neke ulazne naknade, a da ih on nije ništa ni pitao. Pročitao je taj ugovor o kreditu, ali nije obraćao pažnju na tu ulaznu naknadu, niti je išta pitao u vezi s tim. Bio je kod javnog bilježnika s tim ugovorom, a ni bilježnik mu nije ništa posebno obrazlagao o tom ugovoru i o toj ulaznoj naknadi. Misli da je ta ulazna naknada uračunata u kredit, a kredit je otplatio u 84 rate, te je auto još uvijek u njegovom vlasništvu. Zaključno, tužitelj u svom iskazu navodi da nije mogao utjecati na odredbe tog ugovora.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 27.02.2008. godine. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 3,30% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 388,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.02.2008. godine do isplate, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno od 27.02.2008. godine do isplate.

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, koja još i nije pravomoćna, utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, jasno je da zastara nije nastupila.

23. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju osobnog automobila, koji je tužitelj koristio, kako navodi u iskazu koji sud prihvaća, u osobne svrhe. Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač u cijelosti neosnovan.

24. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a imajući pri tom u vidu vrijednost predmeta spora od 388,22 eur, koju je sud utvrdio rješenjem na ročištu dana 10.06.2025. godine (list 27 spisa). Naime, u sporu u kojem je tužitelj istaknuo zahtjev za isplatu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu, deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Slijedom navedenog, tužitelju je za sastav tužbe od 14.01.2025. godine priznato 50 bododva (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 18.02.2025. godine 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 10.06.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 9.09.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 200 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 500,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 eur i sudske pristojbe na presudu od 13,27 eur, dobije se iznos od 526,54 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom III. izreke presude.

25. Tužitelju je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

26. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, budući da tužitelj, odnosno njegov punomoćnik odvjetnik na isto nije ni pristupio.

27. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. rujna 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu od 13,27 eur i na presudu od 13,27 eur pun. tuženika