REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
STALNA SLUŽBA U LABINU
Labin, G. Martinuzzi br. 2
Poslovni broj: P-941/2021-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Vedranu Pajiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 14. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marka Vukića, odvjetnika u Rijeci, 19. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe:
- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5103343855, sklopljenog dana 11.01.2007. g.,, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“
- iz čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu br. 5103343855, sklopljenog dana 11.01.2007. g.,, u dijelu odredbe koji glasi: ”…u skladu s važećim odlukama Banke.”
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, da tužitelju ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na a ime preplaćenih iznosa kamata i zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.144.52 € / 16.157.89kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023.godine pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se uračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacija refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, za koje se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke i to na:
-iznos od 0,05 € od 02.03.2008. god. pa sve do isplate;
-iznos od 1,80 € od 02.04.2008. god. pa sve do isplate;
-iznos od 9,93 € od 02.11.2008. god. pa sve do isplate;
-iznos od 1,11 € od 02.12.2008. god. pa sve do isplate;
-iznos od 11,56 € od 02.01.2009. god. pa sve do isplate;
-iznos od 12,22 € od 02.02.2009 god. pa sve do isplate;
-iznos od 12,89 € od 02.03.2009. god. pa sve do isplate;
-iznos od 10,89 € od 02.04.2009. god. pa sve do isplate;
-iznos od 10,84 € od 02.05.2009. god. pa sve do isplate;
-iznos od 8,64 € od 02.06.2009. god. pa sve do isplate;
-iznos od 6,07 € od 02.07.2009. god. pa sve do isplate;
-iznos od 7,12 € od 02.08.2009. god. pa sve do isplate;
-iznos od 8,99 € od 02.09.2009. god. pa sve do isplate;
-iznos od 7,17 € od 02.10.2009. god. pa sve do isplate;
-iznos od 7,00 € od 02.11.2009. god. pa sve do isplate;
-iznos od 7,69 € od 02.12.2009. god. pa sve do isplate;
-iznos od 10,89 € od 02.01.2010. god. pa sve do isplate;
-iznos od 13,15 € od 02.02.2010 god. pa sve do isplate;
-iznos od 12,60 € od 02.03.2010. god. pa sve do isplate;
-iznos od 15,49 € od 15.04.2010. god. pa sve do isplate;
-iznos od 15.65 € od 02.05.2010. god. pa sve do isplate;
-iznos od 20,12 € od 09.06.2010. god. pa sve do isplate;
-iznos od 25,72 € od 10.07.2010. god. pa sve do isplate;
-iznos od 24,65 € od 02.08.2010. god. pa sve do isplate;
-iznos od 33,08 € od 02.09.2010. god. pa sve do isplate;
-iznos od 28,90 € od 02.10.2010. god. pa sve do isplate;
-iznos od 25,29 € od 02.11.2010. god. pa sve do isplate;
-iznos od 36,07 € od 02.12.2010. god. pa sve do isplate;
-iznos od 41,57 € od 02.01.2011. god. pa sve do isplate;
-iznos od 36,87 € od 04.02.2011 god. pa sve do isplate;
-iznos od 36,99 € od 05.03.2011. god. pa sve do isplate;
-iznos od 32,93 € od 06.04.2011. god. pa sve do isplate;
-iznos od 37,24 € od 06.05.2011. god. pa sve do isplate;
-iznos od 48,85 € od 04.06.2011. god. pa sve do isplate;
-iznos od 44,78 € od 06.07.2011. god. pa sve do isplate;
-iznos od 67,28 € od 05.08.2011. god. pa sve do isplate;
-iznos od 68,29 € od 06.09.2011. god. pa sve do isplate;
-iznos od 1.344,14 € od 10.09.2011. god. pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB:23057039320, da tužitelju ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.567,90 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je sudu podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom dana 11.01.2007. g. sklopio Ugovor o kreditu broj 5103343855, da je istim Ugovorom tuženik se kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.000,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan puštanja kredita u tečaj, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, da se anuitet u CHF valuti i redovna kamatna stopa sa početnih 5,990 % godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjali na štetu tužitelja, da tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Nadalje, tužitelj ističe da osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br:
Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju kao u izreci citirane presude povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Odlukom VTS RH, br: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine da je utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju kao u izreci citirane presude, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 09. travnja 2015. godine, pod brojem Revt- 249/14. Tužitelj nadalje navodi da je zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom Ugovoru o kreditu, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj tuženiku, od 01.03.2007. godine pa do konačne otplate više isplatio dugovani iznos za = 15.000,00 kn. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu, a koji su sklapani u razdoblju kao u izreci citirane presude Ad III, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju kao u izreci citirane presude Ad III, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Uzevši u obzir sve navode iznesene u tužbi, te pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj je od početno ugovorenog anuiteta, isplaćenog u kunskom iznosu da dan realizacije kredita, izračunao razliku u isplaćenim anuitetima, nastalu jednostranom promjenom kamatne stope te porastom tečaja, jer je tužitelj na dan puštanja kredita nesporno primio točno određeni iznos kuna (CHF u kunskoj protuvrijednosti) obračunat upravo po tom početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi. Radi svega navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, po osnovi, visini, te ističe prigovor zastare. Nadalje, tuženik ističe da na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, da je dakle, zakonodavac tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 27. prosinca 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 27.01.2021. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.”, a koje je pravno shvaćanje već bilo izraženo u rješenju Županijskog sud u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem se također navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“ Tuženik nadalje ističe da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Dana 17. rujna 2019. godine da je objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i to iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Drug način upozorenja i informiranja o valutnoj klauzuli b bilo iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100,00, pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Tuženik ističe da iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. RŠ (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. RŠ svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. O nepostojanju «ekstra profita» Banke tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) i tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF- u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tužitelj je nesporno dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune. Obzirom da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Naime, ističe se da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog, iako tuženik smatra da nije potrebno uopće određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, ukoliko bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužitelj vršio plaćanja te da sud, a obzirom da je tužitelj bio upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužitelja koje je unutar navedenog okvira. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,99 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (TŠ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 491,49 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 491,49 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: kn 1,80 od 02.02.2007. pa do isplate, kn 4,18 od 02.03.2007. pa do isplate, kn 6,35 od 02.04.2007. pa do isplate, kn 26,61 od 02.05.2007. pa do isplate, kn 31,59 od 02.06.2007. pa do isplate, kn 38,15 od 02.07.2007. pa do isplate, kn 38,11 od 02.08.2007. pa do isplate, kn 29,11 od 02.09.2007. pa do isplate, kn 42,50 od 02.10.2007. pa do isplate, kn 42,83 od 02.11.2007. pa do isplate, kn 33,43 od 02.12.2007. pa do isplate, kn 34,46 od 02.01.2008. pa do isplate, kn 14,34 od 02.02.2008. pa do isplate, kn 1,00 od 02.03.2008. pa do isplate, kn 18,74 od 02.05.2008. pa do isplate, kn 27,32 od 02.06.2008. pa do isplate, kn 17,94 od 02.07.2008. pa do isplate, kn 36,63 od 02.08.2008. pa do isplate, kn 32,43 od 02.09.2008. pa do isplate, kn 13,97 od 02.10.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Radi svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu i to ugovor o kreditu (str. 7-10 spisa), otplatni plan (str. 11 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (str. 12 spisa), otplatni plan (str. 15-17 spisa), pregled prometa (str. 18-26 spisa), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke (str. 413-421 spisa).
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Predmet ovog postupka su utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbe iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5103343855, sklopljenog dana 11.01.2007. g., u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“ i iz čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu br. 5103343855, sklopljenog dana 11.01.2007. g.,, u dijelu odredbe koji glasi: ”…u skladu s važećim odlukama Banke.”
6. Tuženik ističe prigovor prigovor zastare, te se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.
7. Na ročištu održanom 14. travnja 2025. godine saslušan je tužitelj, koji je iskazao da je ishodio 2007. godine predmetni kredit za renoviranje stana u vlasništvu roditelja u Potpićnu kod Erste banke, a u kojoj nekretnini on živi i dan danas sa suprugom i dvoje djece, da kada je zaključivao ugovor nitko ga nije upozorio na nikakve rizike ni glede valutne klauzule ni glede promjenjive kamatne stope, da ga nitko nije upozorio da bi mu rata kredita mogla rasti toliko, da je ugovor pripremila banka i nije mogao pregovarati o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, da je on po zanimanju elektrotehničar i nema nikakvog saznanja, da nije bio u prilici tražiti izmjenu ugovora, da koliko se sjeća da se radilo o formuliranom ugovoru kojeg je sastavila banka, da mu je isti prezentiran i dostavljen, da je njemu bio pročitan ugovor ali da on nije shvatio ni bio pozvan da se očituje da li istog prihvaća ili ne. Ističe, da je njemu trebao kredit za renoviranje stana a koji kredit da mu je odobren, da je kredit u cijelosti otplaćen, da mu je to bio prvi kredit ali da je znao da će mu kamata i tečaj toliko porasti da ga nikada ne bi uzeo. Ističe, da je uvijek slušao da je švicarac stabilna valuta da nije mogao očekivati da će tako drastično narasti, da je na početku rata bila oko 2.133 CHF, da bi se kasnije povećala na nekih 1.400,00 kuna, da ne zna koliko je to u CHF, da mu je to ugrožavalo egzistenciju kao i egzistenciju njegove obitelji, da se ne sjeća da je dobivao obavijest o promjeni kamatne stope, te da se ne sjeća da je bio u banci tražiti pomoć i objašnjenje.
8. Sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja jer njegov iskaz ocjenjuje istinitim i objektivnim, a isti se podudara i sa provedenim ostalim materijalnim dokazima, a napose sa sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu.
9. Dakle, stranke su sklopili ugovor o kreditu i to Ugovor o kreditu broj 5103343855 zaključen dana 11. siječnja 2007. kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.000,00 CHF, a koji kredit je tužitelj u cijelosti isplatio.
10. Tužitelj je predmetni kredit ishodio u svoje privatne svrhe, odnosno radi se o stambenom kreditu –kredit za adaptaciju, te isti, po mišljenju ovog suda ima status potrošača.
11. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 125/07, 79/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
12. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
13. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2007. godine i predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik nije s njim pregovarao o promjenljivosti kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, odnosno da mu to je banka ponudila unaprijed formulirani ugovor, i da nije bilo moguće da pregovara o nekim odredbama ugovora.
15. Sporne odredbe ugovora su nepoštene u smislu odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 47/07, 70/09, dalje ZZP) koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ( st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca (st.2.).
16. Sukladno odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), ovaj sud je ocijenio predmetni Ugovor o kreditu formuliranim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
17. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora, nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, ovaj sud je zaključio da su ništetne u dijelu kojim se određuju predmetne naknade, ugovora o kreditu ništetne (članak 322. stavak 1. ZOO-a).
18. Kako je utvrđeno da su odredbe predmetnih ugovora o kreditu ništetni (članak 322. stavak 1. ZOO-a), u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi članka 1111. ZOO-a, to je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju ništetne ugovorne obveze, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.
19. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da su u konkretnom slučaju stranke pri sklapanju ugovora pregovarale o spornim odredbama, te da su tužitelju kao korisniku kredita bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze. Iz provedenih dokaza sud nije utvrdio da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama prilikom zaključavanja ugovora o kreditu, kao ni da bi tužitelj od tuženika bio informiran o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Iz iskaza tužitelja, koji je prihvaćen kao istinit, nije utvrđeno da je on imao mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu, niti da bi mu bile jasno, objektivno i argumentirano iznesene moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF.
20. Nije relevantno što je tužitelj otplatio u cijelosti kredit. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa. U skladu s člankom 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.
21. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije uspio dokazati drugačije, u ovom postupku radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenljivom kamatnom stopom kao i na ugovaranje valutne prema kojoj se glavnica veže za valutu CHF, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. Prema tome odredbe o ugovora o kreditu s promjenljivom kamatnom stopom kao i na ugovaranje valutne prema kojoj se glavnica veže za valutu CHF, su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na temelju članka 81. u svezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštene, a time i ništetne, pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
22. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. (413-421 spisa), iz kojeg proizlazi da je ugovoreni iznos od 16.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio 73.036,80 kn, da je u razdoblju od dana dospijeća prve obveze odnosno od 1. ožujka 2007, do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi 2.144,52 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a koji su prikazani u stupcu „r“ Tabele 1 (pozitivni iznosi), te da je razlika obveza i to ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj manje platio u istom razdoblju iznos od 61,54 EUR (u Tablici „r“ Tabele1).
23. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbe te je podneskom od 23. lipnja 2023. godine precizirao konačni tužbeni zahtjev u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Tuženik je prigovorio navedenoj preinaci, ali je sud istu dopustio, temeljem članka 190. ZPP-a.
24. Tuženik je podneskom od 11. listopada 2024., prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, međutim u istome iznosi prigovore i primjedbe pravne prirode, dok ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka. Tuženikovi se prigovori odnose na osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i da je prilikom izračuna potrebno uzeti u obzir i negativne vrijednosti, odnosno ističe prigovor prebijanja, te predlaže da sud ukoliko nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, da izjavljuje prigovor prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 61,54 EUR, zajedno sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.
25. Mišljenje je ovog suda da su navodi tuženika u vezi prijeboja, neosnovani. Naime, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.
26. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
27. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (27.prosinca 2021.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina (članak 225. i 241. ZOO) u odnosu na potraživanje po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli.
28. U skladu s čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
29. Kako je sud utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 5103343855 od dana 11.01.2007., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se otplata kredita odnose na način promjene kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, to je tuženica u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju na temelju članka 1111. u svezi članka 323. stavak 1. ZOO/05. s kamatom od dana stjecanja na temelju članka 1115. ZOO/05.
30. Tuženik je nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja budući da tužitelj nije mogao utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je on na temelju čl. 1115. ZOO- a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
31. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.144,52 EUR, na ime preplaćenih anuiteta kredita broj 5103343855 od dana 11.01.2007., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se otplata kredita odnose na način promjene kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je pobliže navedeno u t. II. izreke presude.
32. Dokaze koje je sud izveo, a nije posebno obrazložio, po mišljenju ovog suda nisu bitni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
33. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
34. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, pa mu je tuženik u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, dužan naknaditi cjelokupne troškove postupka.
35. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
36. Tužitelj potražuje troškove i to za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura, zastupanje na ročištima dana 28. travnja 2022. godine, 12. veljače 2024. godine, 21. listopada 2024. godine, 14. travnja 2025. godine, iznose od po 250,00 eura za svaki pristup, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 eura, za sastav podneska od 8. travnja 2022., 6. svibnja 2022.i od 18. listopada 2024. iznos od po 250,00 eura za svaki podnesak, te za sastav podneska od 1. ožujka 2025. godine iznos od 125,00 eura, kao i sudsku pristojba na tužbu u iznosu od 67,90 eura, sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 67,90 eura i uplaćeni trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 eura, odnosno tužitelj potražuje ukupan trošak (uključujući PDV) u iznosu od 2.885,80 eura.
37. Tuženik potražuje troškove postupka i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 100,00 bodova, za sastav podneska od 22. travnja 2022. i 18. listopada 2024. iznos od 100,00 bodova za svaki podnesak, za pristup ročištu dana 28. travnja 2024. i 21. listopada 2024. iznos od po 100,00 bodova za svaki pristup, odnosno ukupno 500,00 bodova što prema vrijednosti boda od 2,00 eura (prema Tbr. 54. u svezi s Tbr. 52.3 Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023) iznosi 1.000,00 eura, uvećano za pripadajući PDV od 25 % u iznosu od 250,00 eura, tuženik ukupno potražuje iznos od 1.250,00 eura.
38. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. u nastavku: Tarifa) tužitelju su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav podnesaka od 8. travnja 2022., od 6.svibnja 2022. i 18.listopada 2024., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), za zastupanja na ročištima 28.travnja 2022.,12.veljače 2024., i 21.listopada 2024.,i 14.travnja 2025., iznos od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife). Tužitelju je priznato 1.600,00 eura, uvećano za troškove PDV-a, (400,00 EUR) što ukupno iznosi 2.000,00 eura.
39. Nisu priznati troškovi koji se odnosi na sastav podneska od 1. ožujka 2024., jer je isti suvišan i nepotreban kao ni trošak za pristup ročištu za objavu presude jer isto nije ni održano.
40. Tužitelju je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 500,00 EUR, a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 67,90 eura. U ovom predmetu tužitelj nije dužan platiti sudske pristojbe za presudu jer je dana 20. svibnja 2023. na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51-840/23) prema kojem su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (čl. 6.st.3.), a što je ovdje slučaj.
41. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati troškove postupka u iznosu od 2.567,90 eura, sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate (točka III. izreke rješenja).
42. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti (točka IV. izreke rješenja).
43. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
Labin, 19. rujna 2025.
Sutkinja
Zdenka Raguž Zupičić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
- Tužitelju putem punomoćnika
- Tuženiku putem punomoćnika
