Poslovni broj 34 Gž-2448/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 34 Gž-2448/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice G. M. /OIB: …/ iz Z., koju zastupa F. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika R. A. d.d. /OIB: / iz Z., koga zastupa J. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i G. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8396/2021-24 od 22. veljače 2023., na sjednici održanoj 13. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8396/2021-24 od 22. veljače 2023.

 

          II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.012,95 eura / 15.166,56 kn[1] sa zateznim kamatama opisanim u stavku prvom izreke (stavak I. izreke) i naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.609,64 eura / 12.127,85 kn sa zateznim kamatama od 22. veljače 2023. do isplate (stavak II. izreke).

 

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1.  Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

 

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbenog postupka (444,12 eura / 3.347,19 kn).

 

2.2. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 2.012,95 eura / 15.166,56 (razlika u anuitetima kredita između kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita, naspram iznosa anuiteta koje je tužiteljica u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćala tuženiku tijekom otplate kredita, specificiranih po datumima) sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

 

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stanke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati. To što tuženik smatra da je istinito i prihvatljivo samo što on tvrdi nije povrijeđeno niti jedno tuženikovo pravo.  

 

6. U žalbenom stadiju postupka sporno je po tuženiku pravo na pravično suđenje kojim je obuhvaćeno i pravo na obrazloženu presudu vezano za protivljenje preinaci tužbe koju tuženik veže za činjenicu da je podneskom od 12. rujna 2022. preinačena tužba jer da je tužiteljica u tužbi na iznos od 7,07 kn potraživala zateznu kamatu od 31. ožujka 2008., a u konačno postavljenom zahtjevu i od 27. studenog 2007. do 31. ožujka 2008., zatim

 

-          primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a);  

-          izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/), te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ);

-          odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive tužiteljici, jesu li kao takve bile odredive za tužiteljicu, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužiteljici predmetni iznos sa zateznim kamatama i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik) u prilog osporavanja kojih se tuženik poziva i na mišljenje dr. sc. A. M. i izdvoje mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske Andreja Abramovića od 5. veljače 2021. u predmetu U-III-450/2019 od 3. veljače 2021.

 

7. Iz rezultata raspravljanja i stanja spisa proizlazi:

 

-          tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita, u podružnici Z. sklopili 19. prosinca 2006. Ugovora o kreditu broj … (kunska protuvrijednost od 11.273,10 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja /članak 1./), na rok otplate kroz 84 mjeseci /sedam godina/, namjena kojeg je bila kupnja novog vozila;

-          u članku 7. /način otplate/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor;

-          kredit vraćen tuženiku do 10. kolovoza 2011.;

-          razlika između plaćenih anuiteta po tužiteljici uzimajući u obzir tečaj CHF na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita ukupno iznosi 2.012,95 eura / 15.166,56 kn (mjesečne razlike u anuitetima prikazane u nalaz i mišljenja stalnog sudskog vještaka Z. R., mag. oec /list 72. - 73. spisa/);

-          tužiteljica podneskom od 12. rujna 2022. smanjila glavni tužbeni zahtjev sa iznosa od 15.169,88 kn na iznos od 15.166,56 kn (za iznos od 3,32 kn) i specificirala tijek zateznih kamata na pojedine razlike u anuitetima prema nalazu i mišljenju vještaka (na iznos od 7,07 kn u tužbi potraživala kamatu od 31. ožujka 2008., a u dispozitivnom podnesku od 12. rujna 2022. na isti taj iznos potražuje kamatu od 28. studenog 2008. /razlika 124 dana/).

 

8. Točno jest da u obrazloženju pobijane presude nije iskaza stava prvostupanjskog suda o tuženikovom protivljenju "preinaci tužbe" (podnesak od 28. rujna 2022. /list 83. - 86. spisa/), koje protivljenje tuženik temelji na činjenici da je tužiteljica podneskom od 12. rujna 2022. preinačila tužbu jer da na iznos od 7,07 kn potražuje kamatu i od 28. studenog 2007. do 31. kolovoza 2008., dok je u tužbi na taj isti iznos potraživala zateznu kamatu od 31. ožujka 2008.

 

8.1. Međutim, taj propust sam za sebe nije niti u potencijalnoj uzročnoj vezi s rezultatima nepravilnog suđenja na koja se neosnovano poziva tuženik, a niti s povredom nekih drugih pravno zaštićenih interesa tuženika u predmetnoj parnici, budući da je dispozitivnim podneskom tužiteljice od 12. rujna 2022. novčano potraživanje po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi smanjeno i da tom smanjenju zakon ne pridaje značaj preinake tužbe (članak 191. stavak 3. ZPP-a). Naime, konačno specificiran tužbeni zahtjev u odnosu na onaj postavljen u tužbi je smanjen sa iznosa od 15.169,88 kn na iznos od 15.166,56 kn (za iznos od 3,32 kn), odnosno ukupno za iznos od 2,96 kn, uzimajući u obzir da zatezne kamate za 124 dana (od 28. studenog 2007. do 31. ožujka 2008.) na iznos od 7,07 kn, iznose 0,36 kn (obračunate po stopi od 15% godišnje na iznos od 7,07 kn).

 

9. Nadalje, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

 

-          da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati  da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

-          da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

-          da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

-          da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007)

-          i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

 

10. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

 

11. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom članka 3. u kojoj je navedeno da se:

 

-          ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra  nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

 

-          uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica  da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

 

12. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

 

13. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

 

14. U presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021) u dijelu glede valutne klauzule u CHF je utvrđeno  da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja presuda je potvrđena 3. rujna 2019. presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018.

 

15. Dakle, u navedenom postupku za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača, u kojem je i tuženik stranka, pravomoćno je presuđeno da su i odredbe ugovora kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i svjesno su propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

 

16. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenoj odluci, niti objašnjava sudu je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i u razdoblju vraćanja kredita, razrađivana uzročno-posljedičnu vezu kretanja CHF, a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

 

17. Stoga se ne mogu prihvatiti navodi žalbe pod točkama 10. - 21. obrazloženja kojim tuženik iznosi svoje viđenje predmetnog spora uz zaključak da parnični postupak u "izvedbi prvostupanjskog suda nema elemente kontradiktornosti", poglavito ako se ima u vidu da je tuženiku omogućeno iznošenje njegovih stavova protiv stavova tužiteljice u skladu sa načelom usmenosti i neposrednosti, da je u prvostupanjskom postupku osigurana odgovarajuća reakcija suda i stranaka na rezultate raspravljanja i da prvostupanjska presuda nije donesena bez glavne rasprave.

 

18. Osim toga, utvrđeni uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje obveze korisnika kredita za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., u daljnjem tekstu: ZOO-a/).

 

18.1. To iz razloga što su usmjerene ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, a što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a/2003 (članak 96. ZZP-a/2007), odredba  članka 4. ZOO-a i izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

 

19. Prema tome, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

 

20. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo.

 

21. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

 

22. Financijskim je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Z. R. utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužiteljica plaćala po tuženiku obračunavanim anuiteta primjenom tečaja CHF kroz razdoblje vraćanja kredita iznosi 2.012,95 eura / 15.166,56 kn ako se promatraju samo pozitivni iznosi.

 

23. Nije u pravu tuženik kad tvrdi da je vještak trebao uzeti u obzir i takozvanu "negativnu razliku" za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od početnog (realizacije kredita) i za taj iznos umanjiti ukupno potraživanje po osnovi razlike u anuitetima vezano za glavnicu u CHF. To iz razloga što promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužiteljice kao potrošača, što tužiteljica nije ništa stekla bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju i što ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici po osnovi takozvane „negativne razlike“, a nastavno niti obveza tužiteljice na vraćanje, a time niti za uračunavanje iznosa takozvane „negativne razlike“.

 

24. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice iznos od 2.012,95 eura / 15.166,56 kn, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a). Naime, na navedene pojedinačne iznose iz stavaka I. izreke (specificirane u Tablici vještaka) tuženik je dužan tužiteljici platiti zatezne kamate od dana kad su plaćeni, budući da je tuženik i prije obraćanja tužiteljice imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

 

25. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

 

25.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-6632/2017), i što je predmetna tužba podnesen 25. listopada 2021. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

 

26. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije iskazanog u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno / presuđeno:

-          "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od 17. srpnja 2014., Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C‑483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja,

-          "… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48." - točka 56. obrazloženja,

-          "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja,

-          "… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa)." - točka 62. obrazloženja,

-          "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja,

-          "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 1. izreke.

27. Budući da je u gotovo svim sudskim odlukama vezano za početak roka zastare potrošačevog potraživanja restitucijskim zahtjevom iskazano istovjetno pravno shvaćanje, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi pod točkama 49. – 61. obrazloženja, kojim tuženik iskazuje svoje neslaganje i poziva se na odluke i Zapisnik za koje drži da podržava njegovo shvaćanje, a niti pozivanje na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske, profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu i odluke Županijskih sudova za koje smatra da podržavaju njegovo viđenje predmetnog spora.

 

28. Dakle, prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužiteljici, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

 

29. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio i o troškovima postupka.

 

30. Odredbom članka 155. stavkom 2. ZPP-a je propisano da će se trošak odmjeriti prema tarifi ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, a Tbr. 48. stavkom 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022., u daljnjem tekstu: OT) da sud ili drugo tijelo kad odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koji je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku.

 

30.1. Nije u pravu tuženik kad tvrdi da je donošenjem odluke o parničnom trošku povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti iz članak 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.) s obzirom da je u vrijeme donošenja odluke o trošku (glavna rasprava zaključena 1. veljače 2023., presuda objavljena 22. veljače 2023.) vrijednost boda iznosila 15,00 kn.

 

31. Nadalje, Tbr. 9. točkom 1. OT je propisano da za svako ročište na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, odvjetniku pripada nagrada iz Tbr. 7. točke 1., 3. 6. i 7. OT. Prema tome, kako se na ročištu održanom 26. travnja 2022. raspravljalo o glavnoj stvari (list 62. - 63. spisa), to je prvostupanjski  pravilno tužiteljici za zastupanje na tom ročištu po punomoćniku odvjetniku priznao na teret tuženika nagradu po Tbr. 9. točki 1. OT, a zbog čega se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika da se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima i da tužiteljici pripada nagrada po Tbr. 9. točki 2., a ne po Tbr. 9. točki 1. OT.

 

32. Neosnovano je i osporavanja odluke o troškovima postupka u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu. To stoga što iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica prije podnošenja predmetne tužbe platila polovicu pristojbe na tužbu (250,85 kn / 33,29 eura) i da je po prvostupanjskom sudu  tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici taj iznos sudske pristojbe na tužbu.

33. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

34. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8396/2021-24 od 22. veljače 2023. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci  (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

 

 

U Zagrebu 13. rujna 2023.

 

                                                                                                       Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.