Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], VC

Poslovni broj: P-599/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice KC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ines Mošmondor, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Raiffesenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 56056966535, zastupanog po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 8.kolovoza 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 19.rujna 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 218-50-3579195 sklopljenog dana 220.7.2006. godine, između EC kao korisnika kredita i RAIFFEISENBANK AUSTRIE d.d. kao kreditora i to odredbe: u svakom dijelu predmetnog Ugovora u kojem se spominje valutna klauzula, jednokratna naknada (ulazna naknada) te naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada).

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.204,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kako slijedi:

- 31.7.2009. na iznos od 1,61 eur

- 31.8.2009. na iznos od 7,33 eur

- 30.9.2009. na iznos od 7,23 eur

- 31.10.2009. na iznos od 6,07 eur

- 30.11.2009. na iznos od 8,24 eur

- 31.12.2009. na iznos od 9,97 eur

- 31.1.2010. na iznos od 12,44 eur

- 28.2.2010. na iznos od 11,88 eur

- 31.3.2010. na iznos od 15,23 eur

- 30.4.2010. na iznos od 14,59 eur

- 31.5.2010. na iznos od 15,83 eur

- 30.6.2010. na iznos od 26,55 eur

- 31.7.2010. na iznos od 24,35 eur

- 31.8.2010. na iznos od 31,09 eur

- 30.9.2010. na iznos od 28,76 eur

- 31.10.2010. na iznos od 25,01 eur

- 30.11.2010. na iznos od 32,92 eur

- 31.12.2010. na iznos od 42,98 eur

- 31.1.2011. na iznos od 35,86 eur

- 28.2.2011. na iznos od 38,35 eur

- 31.3.2011. na iznos od 35,18 eur

- 30.4.2011. na iznos od 35,75 eur

- 31.5.2011. na iznos od 49,23 eur

- 30.6.2011. na iznos od 50,55 eur

- 31.7.2011. na iznos od 61,81 eur

- 31.8.2011. na iznos od 56,03 eur

- 30.9.2011. na iznos od 49,69 eur

- 31.10.2011. na iznos od 48,55 eur

- 30.11.2011. na iznos od 48,07 eur

- 31.12.2011. na iznos od 51,07 eur

- 31.1.2012. na iznos od 53,67 eur

- 29.2.2012. na iznos od 54,02 eur

- 31.3.2012. na iznos od 52,22 eur

- 30.4.2012. na iznos od 53,44 eur

- 31.5.2012. na iznos od 54,27 eur

- 30.6.2012. na iznos od 52,87 eur

- 31.7.2012. na iznos od 53,24 eur

- 31.8.2012. na iznos od 52,19 eur

- 30.9.2012. na iznos od 49,91 eur

- 31.10.2012. na iznos od 52,34 eur

- 30.11.2012. na iznos od 53,50 eur

- 31.12.2012. na iznos od 52,68 eur

- 31.1.2013. na iznos od 48,11 eur

- 28.2.2013. na iznos od 52,00 eur

- 31.3.2013. na iznos od 52,34 eur

- 30.4.2013. na iznos od 50,81 eur

- 31.5.2013. na iznos od 46,08 eur

- 30.6.2013. na iznos od 45,96 eur

- 31.7.2013. na iznos od 47,12 eur

- 26.7.2006. na iznos od 345,29 eur s osnova jednokratne naknade,i to sve u roku 15 dana.

II. Tužena je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.890,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica EC je dana 13.6.2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi navodi da je sa bankom, tuženikom, kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu, broj: 218-50-3579195 dana 20.7.2006. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.134,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

2.1. Tužitelj je tuženiku kredit otplatio.

2.2. Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, budući da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to čl.96. , kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom predmetu radilo se upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Upravo s time uzrokovano je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

2.3. Tužitelj napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom Kreditora i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presuda VTS-a broj Pž 6632/17-10 od 14.06.2018.g. potvrđena je Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 03.rujna 2019.g. Također, Ustavni sud je na sjednici održanoj 03. veljače 2021. godine donio odluku kojom odbija i odbacuje ustavne tužbe svih sedam banaka podnesenih protiv odluka Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu. Presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužitelj ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku.

2.4. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. godine tužitelj ističe kako su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe jer je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te također kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je tužitelj kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije. Upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF.

2.5. Nadalje, prema odredbi članka 3. Ugovora o kreditu naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva. Također, u članku 9, točka 2, određeno je kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Ulazne naknade, odnosno troškovi zaključenja ugovora i izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita također su ništetne jer se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed formulirane te o kojima banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, niti su isti mogli utjecati na njih. Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Citirani zakon odredbom čl. 97. određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju :

- Odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga

- Odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe , dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca

- Odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom

2.6. Nadalje, odredba članka 102. određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane Davatelja kredita, koji Korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci jednokratnu naknadu 3,30% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u navedenoj visini. Nadalje, ugovor sadrži i odredbu prema kojoj se u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa se može zaključiti da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. S obzirom da je tužitelj platio tuženiku jednokratnu naknadu ugovora u visini kako je to ranije navedeno, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita, očito je da su iste prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da su navedene odredbe ništetne. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetna ugovorna odredba odnosno točka 8.7 Uvjeta ugovora o kreditu ništetna je. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Vrhovni sud je odlukom po reviziji Rev-112/2018 potvrdio da su ugovorene izlazne naknade ništetne. Izlazne naknade za prijevremenu otplatu ugovorene su suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), u kojem je člankom 1024. propisano da u slučaju vraćanja kredita prije roka korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita, ako je do štete došlo. Budući da vjerovnik ne trpi nikakvu štetu kod otplate kredita prije vremena, onda je takva izlazna naknada nezakonita, pa unatoč tome što je ugovorena ne bi se smjela naplatiti. Izlazne naknade su troškovi koji su paušalno utvrđeni i ne temelje se na stvarnom trošku. Također, člankom 272. ( u vezi s člankom 270.) ZOO-a propisano je da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su sa strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Dakle i ZOO-om je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao sankcija je propisana ništetnost takve odredbe. U vrijeme ugovaranja kredita, visina naknade nije bila utvrđena, zbog čega je takva naknada neodrediva. Sud EU svojim presudama C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno je utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita, i da su takve ugovorne odredbe nepoštene.

2.7. Županijski sud u Zagrebu prvi put u Hrvatskoj je potvrdio 20. srpnja 2021. presudom Gž-1368/21 pravomoćnost presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu i time je utvrdio za dva ugovora o kreditu ništetnost ulazne naknade za obradu kredita. Ujedno je suđena tom presudom i ništetnost izlazne naknade za prijevremenu otplatu, za što postoji već dosta stabilna sudska praksa u Hrvatskoj. Tužitelj se poziva na činjenični supstrat navedenih sudskih odluka, a koje se imaju primijeniti i kao materijalno pravo.

2.8. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018., te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača. Predložila je da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to u svakom dijelu predmetnog ugovora u kojem se spominje valutna klauzula, jednokratna nagrada ( ulazna naknada), te naknada za prijevremenom otplatom kredita ( izlazna naknada). Ujedno je tražila da joj tuženik isplati iznos od 2.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da nije sporno da je sa tužiteljicom dana 20.7.2006. sklopljen predmetni ugovor o kreditu. Tuženik smatra da je zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa Zakonom, pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule u CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora, te je ista po vlastitom izboru odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje. Navodi da nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81.ZZP. ( NN 96/03). Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na temelju ništetne valutne klauzule jer sukladno odredbi čl. 226. ZOO. takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik navodi da je u čl.3. predmetnog ugovora ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavlja upravo odredba čl. 3. Ugovora i opći akti tuženika, a tužiteljici su pojašnjene sporne odredbe ugovora, te je njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna, time da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Ujedno tuženik ističe prigovor zastare. Protivi se tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl.9. ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite , a tužiteljica je potpisom ugovora pristala na sve odredbe i uvjete ugovora. Tužiteljici su prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora. Slijedom navedenog tuženik predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja , te da se naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamata, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u otplatni plan (list 8-11 spisa), predmetni ugovor o kreditu i solemnizaciju istog (list 12-16 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 15-23 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 28-33 spisa), podnesak tužiteljice od 11.3.2024. (list 39-42 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije (list 57-63 spisa), podnesak tužiteljice od 9.7.2025. (list 70-72 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

5. Tužiteljica EC je izjavila da je predmetni kredit trebala za kupnju osobnog vozila jer joj je posao bio udaljen od mjesta stanovanja oko 15 km. Raspitivala se u više različitih banaka i svugdje je dobila informaciju da su najpovoljniji krediti u CHF , time da je ona pitala za kredit u kunama. Međutim, u svim bankama naveli su da su najisplativiji krediti u CHF odnosno bile su najpovoljnije kamate u kreditima u CHF jer se kredit mogao dići do trećine njene plaće što je iznosilo oko 1.000,00 do 1.100,00 kuna mjesečno. Kada je u auto kući pronašla odgovarajuće vozilo raspitivala se o cijeni vozila i o načinu plaćanja, te joj je u istoj auto kući rečeno da oni kreditiranje imaju riješeno sa Raiffeisen bankom. Čini joj se da je svoje osobne podatke dala u Auto kući, te je s djelatnicom auto kuće išla u banku gdje je sve već bilo gotovo uključujući i ponudu i ugovor. U banci je bilo govora o otplati kredita, odnosno da je moguć kredit na 7 godina, s mjesečnom ratom od 1.000,00 kuna i s kamatom kakvu je banka ponudila. Tom prilikom dobila je i otplatni plan za svih 7 godina gdje su rate kredita bile iste, nešto malo, ispod 1.000,00 kuna mjesečno. Ona se nije dodatno raspitivala o kreditu, djelatnik banke nije joj kazao nikakve rizike vezano uz CHF, već je naveo da je to najpovoljniji kredit i najsigurnija valuta. Nije bio spominjan termin valute utočišta, niti joj je rečeno koju valutu u RH i na koji način štiti HNB. Kako je ugovor već bio sastavljen ona nije mogla utjecati na bilo koji dio ugovora. Ugovor je pročitala , a u banci su joj objasnili o kojem se iznosu radi, o mjesečnim ratama i rokovima plaćanja. Vezano uz ulaznu naknadu ista odredba nije joj bila sporna kada je čitala ugovor o kreditu jer je smatrala da mora potpisati takav ugovor. Bilo joj je objašnjeno da je to dio koji mora platiti kod sklapanja ugovora bez objašnjenja što ulazi u ulaznu naknadu odnosno o kojim se troškovima i radnjama radi. Vezano uz izlaznu naknadu shvatila je da je takva odredba dio ugovora i nije razmišljala da ranije otplati kredit jer za to nije imala sredstava. Nitko nije spominjao troškove vezano uz izlaznu naknadu, niti joj je bilo što vezano uz tu naknadu objasnio. Jednom prilikom, prilikom plaćanja rate kredita na šalteru službenica banke joj je kazala da je to kazna koju plaća ukoliko ranije želi otplatiti kredit. Prilikom solemnizacije ugovora javni bilježnik je pročitao ugovor , pitao da li je suglasna da sklapa takav ugovor s bankom, te je naveo iznos i ratu kredita i nije bilo riječi o ničem drugom. Kada su rate kredita počele rasti pitala je u banci o čemu se radi , naveli su da je došlo do promjena na tržištu , da rate kredita idu gore zbog promjene kamate, te su joj ponudili da uzme drugi kredit uz napomenu da će morati platiti visoke naknade za zatvaranje postojećeg kredita i za otvaranje novog kredita, te da joj isto ne preporučaju. Prve rate kredita bile su joj oko 999,00 kuna, a nakon šest mjeseci povisile su se na 1.200,00 kuna, a zadnje dvije trećine razdoblja kredit je otplaćivala u iznosu od 1.500,00, a ponekad i više od 1.600,00 kuna mjesečno. Pratila je kretanje CHF koji je varirao po 50,00 kuna dnevno, te je išla plaćati kada je isti imao najniži tečaj. Ukoliko do tog dana nije primila plaću posuđivala bi novac za ratu kredita. Izračunala je kada joj je zadnja rata kredita, a u banci su joj kazali da treba platiti još jednu ratu, pa je i tu ratu platila i kredit nije otplatila prijevremeno. Kredit je otplaćen 2013.godine. U vrijeme uzimanja kredita nije imala obrt, niti bilo kakvo vlasništvo u pravnoj osnovi.

6. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

7. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj: 218-50-3579195 od 20.7.2006. kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 17.134,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom, promjenjivom, po stopi od 2,95 % godišnje.

8. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

9. Kako tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

10. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

11. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018.

12. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS) broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., presuđeno je da se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 5. izreke koja glasi: Utvrđuje se da je 5.tužena u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditnim, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, - u dijelu točke 9. izreke koji glasi: „Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“, i - u točki 10. izreke.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 3.9.2019. donio Odluku broj Rev- 2221/18 kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

15. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

16. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

17. Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda , broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. što znači da zastara potraživanja nastupa 15.6.2023.

18. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

19. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

20. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

21. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13.6.2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

22. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

23. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

24. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula), te da li su ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i da li je ništetna odredba ugovora kojima je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

25. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je smatrao da je ista detaljno i uvjerljivo opisala način na koji je došlo do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj u Auto kući u kojoj je pronašla odgovarajuće vozilo naveli da oni kreditiranje imaju riješeno sa Raiffeisen bankom, te da je djelatnici Auto kuće dala svoje podatke nakon čega je s njom otišla u banku gdje su ju već čekali ponuda ugovora i ugovor sastavljen od strane tuženika. Dakle, nesporno je da tužiteljica nije mogla pregovarati niti o jednom dijelu predmetnog ugovora , da joj nisu bili spomenuti nikakvi rizici vezani uz valutu CHF već naprotiv da joj je djelatnik banke naveo da se radi o najpovoljnijem kreditu i najsigurnijoj valuti. Isto tako tužiteljici nisu bili objašnjeni članci ugovora koji se odnose na naknadu za odobrenje kredita, tzv. ulaznu naknadu kao niti za izlaznu naknadu već joj je bilo objašnjeno da te odredbe ulaze u ugovor i da to mora platiti kod sklapanja ugovora , time da joj je za izlaznu naknadu prilikom plaćanja rata kredita na šalteru banke bilo rečeno da je to kazna koju treba platiti ukoliko ranije želi otplatiti kredit. Dakle, razvidno je da je tužiteljica smatrala da su odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu dijelovi ugovora bez kojih isti ne može opstati, odnosno da ukoliko želi ostvariti kredit mora potpisati ugovor sa navedenim odredbama sastavljenim od strane banke.

26. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

27. Prema odredbi čl.81.st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

29. Prema odredbi čl.87.st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

30. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st.2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

31. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe čl.502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe čl.118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor.

32. Prema odredbi čl.118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl.106.st.1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

33. Ujedno u presudi broj C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju.

34.Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim, u konkretnom Ugovoru o kreditu banka je na svom obrascu ugovora na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao stavljati nikakve primjedbe potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata.

35. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

36. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio , a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

37. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga , pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, a koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

38. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

39. U postupku je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju Mikac Matiji. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je kredit isplaćen u iznosu od 17.134,53 CHF na dan 25.7.2006. pri srednjem tečaju kreditora od 4,601006 CHF za HRK, da je prilikom isplate banka obračunala i naplatila jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita , a što je iznosilo 2.601,59 HRK. Ugovorena kamatna stopa bila je 2,95 % , te je ugovoreni mjesečni anuitet iznosio 226,02 CHF tokom 84 mjeseci otplate. Banka je mijenjala iznos kamatne stope, a posljedično tome i anuitete 30.11.2007., 31.5.2008. , 31.3.2009. i 31.10.2011. Zaključak je vještaka da je tijekom razdoblja otplate kredita korisnica ( ovdje tužiteljica), preplatila anuitete u odnosu na početni tečaj u iznosu od 14.006,44 HRK odnosno 1.858,99 eura prema fiksnom tečaju konverzije. Prilikom stavljanja kredita u korištenje banka je naplatila jednokratnu naknadu u iznosu od 2601,59 HRK odnosno 345,29 eura prema fiksnom tečaju konverzije.

40. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već je podneskom od 9.7.2025. sredio tužbeni zahtjev sukladno navedenom nalazu.

41. Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka kao niti na sređeni tužbeni zahtjev od 9.7.2025., niti je prigovarao istom.

42. Glede ništavosti ugovorenih odredbi kojima je ugovorena naknada za obradu kredita ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih. Nesporno je da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali nije imao informaciju o svrsi te naknade.

43. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je smatrala da je odredba o obradi i odobrenju kredita kao i odluka o izlaznoj naknadi sastavni dio ugovora o kreditu uz objašnjenje djelatnika banke da treba platiti ulaznu naknadu kod sklapanja ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je tužiteljica realno smatrala da ako ne potpiše ugovor sa spornom odredbom o ulaznoj naknadi sastavljenom od strane banke ne može niti sklopiti ugovor o kreditu.

44. Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita nesporno je da je odredbom čl. 1024.st.2. Zakona o obveznim odnosima kao mjerodavnog prava obzirom na vrijeme sklapanja ugovora propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje ali da je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. Prema st. 3. istog članka korisnik kredita u tom je slučaju dužan nadoknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, time da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti kako je to propisano odredbom čl. 1024.st.4. ZOO. Dakle, iz navedenog slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate ( neostvarene kamate). Tuženik je obrazlagao visinu naplaćene naknade radi prijevremene otplate kredita navodeći da je ista obračunata sukladno Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite. Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je tvrdio da su tužiteljici prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora i da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama Ugovora o kreditu i uručenim općim aktima , te navodi da tuženik kao kreditor i vjerovnik je svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tuženik je naveo da je u općim odredbama definirao visinu naknade koja sadrži stvarne troškove koje je tuženik imao. Sud smatra da bi tuženik imao pravo na naknadu svih onih troškova koji su mu nastali kao vjerovniku zbog prijevremene otplate kredita koja naknada se ne bi smjela odnosi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela naknade niti na troškove likvidnosti. U Čl.9. st.2. predmetnog ugovora o kreditu navodi se da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Dakle, iz navedene odredbe nije razvidno na čemu se ista temelji , ne navodi se Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite na koje se tuženik poziva, ne navodi se nominalni iznos kao niti postotak od ukupnih iznosa kredita koji bi se odnosio na naknadu za prijevremenu otplatu kredita već je navedenom odredbom samo paušalno i općenito navedeno da korisnik kredita treba platiti izlaznu naknadu sukladno uvjetima banke. Slijedom navedenog sam korisnik kredita nije mogao niti predvidjeti visinu izlazne naknade , a još manje zaključiti na što se ista odnosi. Slijedom navedenog sud smatra da je odredba čl.9.st.2. predmetnog Ugovora o kreditu suprotna prisilnim propisima radi čega sud smatra da je ista ništetna. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo s obzirom na iznos kredita i iznos ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svojih prava.

45. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

46. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

47. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

48. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

49. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene, a nepoštene su i odredbe koje se odnose na troškove obrade i odobrenja kredita kao i na troškove prijevremene otplate kredita , a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu zaključak je da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivni citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj uslijed čega u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju šteta nastala , a sukladno odredbi čl. 186. ZOO/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužiteljica imala pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio nepošten, a radi čega je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

50. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na čl. 326. st. 2. ZOO budući da se ne radi o zabrani manjeg značaja.

51. Kako je dio ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i ugovaranja naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 )

- stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

52. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete.

53. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

54. Sud je sukladno odredbi čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku dopustio preinaku tužbe izvršenu u podnesku tužitelja od 9.7.2025., a kojom je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio ( povećao ) svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještak jer ga bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a sukladno Zaključku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH, broj: Su-IV-162/21 od 26.studenog 2021., prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima ( kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

55. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.

56. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 138/23 ), sastav podneska od 11.3.2024., 9.7.2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištu dana 3.12.2024., 27.3.2025., 8.8.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ( Tbr. 9/3 Tarife), kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 eura, a što ukupno iznosi 1.890,45 eura.

57. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 19.rujna 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.