REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-589/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, nakon održane glavne rasprave zaključene 9. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja odvjetnice Dorotee Diminić a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 19. rujna 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 208318 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita 29. svibnja 2007. koja propisuje iznos naknada, a koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 208318 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita 29. svibnja 2007., a koja glasi: u čl. 2.1. „promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora”, u čl. 2.4 „Redovna kamata po dospijeću: promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.”, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 208318 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita 29. svibnja 2007. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 4. koja glasi: „Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“, u odredbi čl. 8. koja glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 580,54 CHF (petstoosamdesetšvicarskihfranakai pedesetčetiricenta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća“, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj 208318 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita 29. svibnja 2007., a koja glasi: „... a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora...“ pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime jednokratne naknade isplati iznos od 198,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 30. svibnja 2007. do isplate po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova plaćene naknade za osiguranje kredita isplati iznos od 421,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 30. svibnja 2007. do isplate po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćene kamate isplati iznos od 590,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče

na iznos od 11,70 € od 01.04.2008.do isplate

na iznos od 11,90 € od 02.05.2008.do isplate

na iznos od 11,34 € od 02.06.2008.do isplate

na iznos od 10,79 € od 01.07.2008.do isplate

na iznos od 10,97 € od 01.08.2008.do isplate

na iznos od 10,79 € od 01.09.2008.do isplate

na iznos od 10,60 € od 01.10.2008.do isplate

na iznos od 11,10 € od 03.11.2008.do isplate

na iznos od 9,54 € od 01.12.2008.do isplate

na iznos od 17,14 € od 12.01.2009.do isplate

na iznos od 16,27 € od 11.02.2009.do isplate

na iznos od 15,95 € od 11.03.2009.do isplate

na iznos od 15,10 € od 09.04.2009.do isplate

na iznos od 15,80 € od 12.05.2009.do isplate

na iznos od 14,46 € od 09.06.2009.do isplate

na iznos od 14,62 € od 10.07.2009.do isplate

na iznos od 14,28 € od 11.08.2009.do isplate

na iznos od 13,93 € od 15.09.2009.do isplate

na iznos od 19,76 € od 13.10.2009.do isplate

na iznos od 19,89 € od 13.11.2009.do isplate

na iznos od 18,12 € od 11.12.2009.do isplate

na iznos od 18,83 € od 13.01.2010.do isplate

na iznos od 17,12 € od 12.02.2010.do isplate

na iznos od 17,17 € od 12.03.2010.do isplate

na iznos od 16,64 € od 13.04.2010.do isplate

na iznos od 17,18 € od 11.05.2010.do isplate

na iznos od 14,54 € od 11.06.2010.do isplate

na iznos od 15,02 € od 13.07.2010.do isplate

na iznos od 14,95 € od 11.08.2010.do isplate

na iznos od 13,44 € od 10.09.2010.do isplate

na iznos od 13,33 € od 07.10.2010.do isplate

na iznos od 13,19 € od 09.11.2010.do isplate

na iznos od 11,78 € od 09.12.2010.do isplate

na iznos od 12,38 € od 11.01.2011.do isplate

na iznos od 10,28 € od 08.02.2011.do isplate

na iznos od 10,41 € od 08.03.2011.do isplate

na iznos od 9,81 € od 08.04.2011.do isplate

na iznos od 9,50 € od 06.05.2011.do isplate

na iznos od 8,30 € od 07.06.2011.do isplate

na iznos od 7,96 € od 06.07.2011.do isplate

na iznos od 7,33 € od 08.08.2011.do isplate

na iznos od 6,70 € od 06.09.2011.do isplate

na iznos od 6,06 € od 06.10.2011.do isplate

na iznos od 5,59 € od07.11.2011.do isplate

na iznos od 4,59 € od08.12.2011.do isplate

na iznos od 4,23 € od05.01.2012.do isplate

na iznos od 3,31 € od07.02.2012.do isplate

na iznos od 2,75 € od06.03.2012.do isplate

na iznos od 2,14 € od06.04.2012.do isplate

na iznos od 1,39 € od07.05.2012.do isplate

na iznos od 0,11 € od09.05.2012.do isplate

za period od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VIII Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja isplati iznos od 3.713,41 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 1,02 € od 01.09.2007.do isplate

na iznos od 5,49 € od 01.02.2008.do isplate

na iznos od 10,80 € od 01.03.2008.do isplate

na iznos od 15,87 € od 01.04.2008.do isplate

na iznos od 5,29 € od 02.05.2008.do isplate

na iznos od 1,75 € od 02.06.2008.do isplate

na iznos od 6,53 € od 01.07.2008.do isplate

na iznos od 0,03 € od 01.09.2008.do isplate

na iznos od 5,18 € od 01.10.2008.do isplate

na iznos od 35,58 € od 03.11.2008.do isplate

na iznos od 13,26 € od 01.12.2008.do isplate

na iznos od 38,43 € od 12.01.2009.do isplate

na iznos od 41,82 € od 11.02.2009.do isplate

na iznos od 43,54 € od 11.03.2009.do isplate

na iznos od 39,47 € od 09.04.2009.do isplate

na iznos od 38,88 € od 12.05.2009.do isplate

na iznos od 32,51 € od 09.06.2009.do isplate

na iznos od 26,90 € od 10.07.2009.do isplate

na iznos od 28,86 € od 11.08.2009.do isplate

na iznos od 33,02 € od 15.09.2009.do isplate

na iznos od 30,94 € od 13.10.2009.do isplate

na iznos od 28,61 € od 13.11.2009.do isplate

na iznos od 33,97 € od 11.12.2009.do isplate

na iznos od 39,04 € od 13.01.2010.do isplate

na iznos od 44,38 € od 12.02.2010.do isplate

na iznos od 42,98 € od 12.03.2010.do isplate

na iznos od 51,98 € od 13.04.2010.do isplate

na iznos od 49,66 € od11.05.2010.do isplate

na iznos od 54,18 € od11.06.2010.do isplate

na iznos od 79,66 € od13.07.2010.do isplate

na iznos od 73,86 € od11.08.2010.do isplate

na iznos od 95,61 € od10.09.2010.do isplate

na iznos od 84,14 € od07.10.2010.do isplate

na iznos od 75,51 € od09.11.2010.do isplate

na iznos od 101,75 € od09.12.2010.do isplate

na iznos od 117,98 € od 11.01.2011.do isplate

na iznos od 106,22 € od 08.02.2011.do isplate

na iznos od 107,94 € od 08.03.2011.do isplate

na iznos od 99,49 € od 08.04.2011.do isplate

na iznos od 102,10 € od 06.05.2011.do isplate

na iznos od 130,82 € od 07.06.2011.do isplate

na iznos od 134,86 € od 06.07.2011.do isplate

na iznos od 166,65 € od 08.08.2011.do isplate

na iznos od 155,11 € od 06.09.2011.do isplate

na iznos od 137,13 € od 06.10.2011.do isplate

na iznos od 136,66 € od 07.11.2011.do isplate

na iznos od 134,69 € od 08.12.2011.do isplate

na iznos od 141,22 € od 05.01.2012.do isplate

na iznos od 148,41 € od 07.02.2012.do isplate

na iznos od 148,63 € od 06.03.2012.do isplate

na iznos od 144,11 € od 06.04.2012.do isplate

na iznos od 145,94 € od 07.05.2012.do isplate

na iznos od 144,95 € od 09.05.2012.do isplate

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IX Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi jednokratne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita isplati iznos od 19,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 9. svibnja 2012. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i  r i j e š i o  j e

I Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.926,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. rujna 2025. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika (Volksbank d.d.) kao kreditorom 29. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 208318, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.614,40 CHF. Ističe kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. Navodi da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa po kreditu u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ističe kako je kamata cijena, a da je cijena bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva da mora biti određena ili barem odrediva, no da u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena niti odrediva s obzirom na to da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika odnosno jedne ugovorne strane. Navodi da ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, pa da je stoga odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna jer je neodređena i neodrediva. S obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. U odnosu na valutnu klauzulu u švicarskim francima ističe da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da se od početka otplate kredita tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Pri tome, ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a kojom je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, te tužitelj sukladno navedenoj pravomoćnoj presudi predlaže da se u predmetnom ugovoru utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Nadalje, navodi kako odredba čl. 6.1. predmetnog Ugovora propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva ugovora o kreditu u iznosu od 1,10% od iznosa kredita, što je u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosi 1.492,39 kuna (sada 198,07 EUR) te koja naknada je naplaćena sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom puštanja kredita u tečaj. Odredba čl. 6.2. predmetnog Ugovora o kreditu da propisuje iznos naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, jednokratno u visini 1,95% na iznos glavnice uvećan za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom, što je u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosilo 3.174,72 kuna (sada 421,36 EUR) te koja naknada je naplaćena prilikom puštanja kredita u tečaj. Ističe da u predmetnom ugovoru nije definiran pojam „jednokratna naknada” koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i da nije definirana niti „naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva“ niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva, za koju vrstu osiguranja i kod koje osiguravajuće kuće se osigurava naplata kredita, ali da tuženik uredno naplaćuje navedene naknade prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužitelju. Ističe da je ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te da tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, već da je tužitelj ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 te ističe da pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Navodi kako je Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Navedena Direktiva da propisuje i da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Naime, spornom odredbom se ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate. Navodi da predmetni Ugovora o kreditu sadrži odredbu da tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit Banci te sadrži i obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj u uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, a koje pravo je tužitelj iskoristio i uz suglasnost kreditora izvršio prijevremenu otplatu kredita te mu je pritom tuženik zaračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 400,25 kuna (sada 53,12 EUR). U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, te ugovorom nije bilo točno određena visina naknade, već je Ugovorom bilo određeno da visinu naknade određuje tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, stoga da je tužiteljeva obveza kako u trenutku zaključenja Ugovora tako i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. Ističe da je sporna ugovorna odredba protivna kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u tom smislu ukazuje na odredbe čl. 81., 83. i 87. toga Zakona, a navodi i kako je sporna odredba ništetna i na temelju odredbi čl. 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima. Ukazuje kako sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Smatra da se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa primjeni početno ugovorena kamatna stopa i srednji tečaj švicarskog franka tuženika koji je na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu odnosno na dan isplate kredita bio važeći prema tečajnoj listi banke, a s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora.

1.1. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da se utvrde ništetnim odredbe čl. 2.1., 2.4., 4., 6., 8. i 11.2. Ugovora o kreditu broj 208318 u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika, zatim u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, te u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva te naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, te s time u vezi predlaže da se tuženiku naloži da tužitelju isplati s osnova preplaćene kamate i valute iznos od 4.328,05 EUR zajedno sa zateznim kamata koje teku na pojedinačne mjesečne dijelove tog iznosa od njihova dospijeća pa do isplate, te na ime jednokratne naknade iznos od 663,63 EUR i na ime naknade za prijevremeno zatvaranje kredita iznos od 53,12 EUR, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Potražuje i parnični trošak.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu i to na način da na ime preplaćene kamate potražuje iznos od 590,08 EUR, na ime preplaćenog tečaja iznos od 3.713,41 EUR, na ime jednokratne naknade iznos od 198,07 EUR, na ime troškova plaćene naknade za osiguranje kredita iznos od 421,36 EUR i na ime jednokratne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita iznos od 19,94 EUR, sve to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega osporava mjesnu nadležnost Općinskog suda u Puli-Pola zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, te ukazuje da je čl. 11.4. Ugovora o kreditu broj 742784, sklopljenog 28. lipnja 2005., ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz tog Ugovora. Nadalje, navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja neosnovani, te ističe da je potraživanje tužitelja u zastari. Ističe da utvrđenja iz parnice „Potrošač“ nisu primjenjiva na predmetni ugovorni odnos jer je u parnici „Potrošač“ utvrđena tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već da je zadatak suda u individualnom sporu utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Navodi i da odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici „Potrošač“, a da tužitelj kao potrošač nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. U vezi s navedenim, tužitelj da je, radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, bio dužan dokazati da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe i/ili nejasne i/ili teško razumljive i/ili teško uočljive te da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Konačno, da ni ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer su jasne, lako uočljive i razumljive, odnosno tužitelj se prije sklapanja ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama ugovaranja iste. Ističe da tužitelj prijevremenom otplatom kredita postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu. Tuženik nadalje navodi da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i potražuje parnični trošak.

3. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 208318 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika (Volksbank d.d.) kao kreditora 29. svibnja 2007., koje su sadržane u čl. 2.1., 2.4., 4., 6., 8. i 11.2. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknadi za osiguranje kredita, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita), te s time u vezi i zahtjevi za isplatu iznosa od 590,08 EUR na ime preplate s osnova preplaćene kamate, iznosa od 3.713,41 EUR s osnova preplaćenog tečaja CHF, iznosa od 198,07 EUR po osnovi jednokratne naknade, iznosa od 421,36 EUR na ime troškova plaćene naknade za osiguranje kredita te iznosa od 19,94 EUR po osnovi jednokratne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, sve to sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

5. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te pravnog prednika tuženika kao kreditora 29. svibnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu broj 208318, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 30.614,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a s rokom otplate od 60 mjeseci. Nesporno je da je čl. 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl. 2.4. Ugovora o kreditu). Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća (čl. 4. i 8. Ugovora). Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20% te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

5.1. Nadalje, nesporno je da je odredbom čl. 6. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i administracije kredita i to jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna (sada 66,36 EUR), koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, kao i obveza korisnika kredita da plati naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva jednokratnom uplatom po premijskoj stopi od 1,95 % na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom, a iznos koje premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Također, nije sporno da je u predmetnom Ugovoru u kreditu sadržana i odredba čl. 11.2. kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita na pisani zahtjev korisnika kredita a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita 9. svibnja 2012. izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita.

6. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, o jednokratnoj naknadi za obradu zahtjeva i administracije i naknadi za osiguranje kredita, te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane. Sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a sporno je i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

7. Prvenstveno je valjalo odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti istaknutom po tuženiku. Naime, tuženik smatra da je za suđenje u konkretnom sporu nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, sve sukladno odredbi čl. 11.4. predmetnog Ugovora (kojom je određeno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud u Zagrebu), a za koju odredbu tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

7.1. Kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.2. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), kao i čl. 49. i 55. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14). Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

7.3. U konkretnom slučaju ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu formulirao je unaprijed pravni prednik tuženika, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a ugovaranjem nadležnosti suda u Zagrebu odnosno u mjestu svog glavnog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja ([adresa] u okolici Pule) od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 264 km do Zagreba), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 ništetna.

7.4. Nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

7.5. Iz svega navedenog proizlazi da je odredba čl. 11.4. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, ništetna, a tuženikov prigovor mjesne nadležnosti neosnovan.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika), potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i pravnog prednika tuženika, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 4. i 8. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

8.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

8.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

8.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik (odnosno njegov pravni prednik) povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, sud je navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrdio ništetnima.

8.7. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika odnosno njegovog pravnog prednika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

9. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.

9.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (onih iz čl. 81. i 82. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

9.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

9.3. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana na 7,40 % u odnosu na početnih 5,20 %, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđeno neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

9.4. Glede valutne klauzule valja ukazati da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

9.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

9.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

9.7. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da je prilikom podizanja kredita u banci tužitelju sugerirano da podigne kredit u valuti CHF jer je to bilo najpovoljnije, djelatnik banke da nije tužitelju objasnio pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa već da mu je samo rečeno da ne bi trebalo biti većih oscilacija, kao i da mu u banci nisu ništa objašnjavali o tome što se može dogoditi sa tečajem CHF te da mu je samo rečeno da je ta valuta najstabilnija, a iz kojeg je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.

10. U odnosu na ugovornu odredbu kojom je određena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknada za osiguranje kredita, stav je ovoga suda da su i navedene ugovorne odredbe nepoštene, odnosno ništetne.

10.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije posebno obrazloženo iz kojeg razloga se te naknade naplaćuju, na što se odnose i koji su točno troškovi obrade kredita odnosno osiguranja, već da mu je samo rečeno da ako to ne plati da mu neće biti odobren kredit. Nije sporno da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu zahtjeva i naknada za osiguranje. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem proizlazi da se o ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu zahtjeva i naknade za osiguranje kredita nije posebno pregovaralo, niti mu je objašnjeno na što se taj trošak odnosi. Tuženik nije ničim dokazao da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti je u tom smislu ponudio dokaze, uz napomenu da informacije koje je tužitelj dobio prije sklapanja ugovora o kreditu (da je riječ o troškovima vezanim uz obradu kredita bez posebnog obrazloženja o kojim troškovima se radi) po stavu ovoga suda nemaju značaj pojedinačnog pregovaranja.

10.2. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

10.3. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

10.4. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

10.5. Tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom (odnosno njegovim pravnim prednikom) kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 6.1. i čl. 6.2. Ugovora. Navedene odredbe bila su unaprijed formulirane od strane tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njen sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

10.6. U čl. 59. ZZP propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.7. Iz čl. 6.1. i 6.2. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje neposredno prije isplate kredita banci uplatiti naknadu jednokratno u visini od 1,10 % od iznosa kredita za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva jednokratnom uplatom po premijskoj stopi od 1,95 % na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Ugovor o kreditu reguliran je odredbom čl. 1021. ZOO, kojom je propisano da banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i koji su to konkretni troškovi obrade zahtjeva, te zašto je naknada određena u visini od 1,10 % od iznosa kredita. Također, iz sadržaja odredbe čl. 6.2. predmetnog Ugovora o kreditu nije jasno na što se jednokratna naknada za osiguranje kredita kod osiguravajuće kuće odnosi i zašto se ugovara u postotnoj visini premijske stope iz Ugovora o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom, niti je tuženik objasnio tužitelju koje usluge su obuhvaćene ugovorenom naknadom, odnosno koji troškovi tuženika su pokriveni naplatom naknade za osiguranje kredita koji je osiguravala osiguravajuća kuća, a niti je na navedene okolnosti tuženik predlagao dokaze u postupku. Navedene su odredbe netransparentne i apstraktne te se iz njih ne može zaključiti zašto i radi čega tužitelj za ostvarenje kredita mora uopće tuženiku platiti nekakve naknade i radi čega upravo u postotku od 1,10 % od iznosa kredita odnosno po premijskoj stopi od 1,95 %. Iz Ugovora očito proizlazi da je taj ugovor pripremio tuženik, da se radi o tipskom ugovoru te da se o istome nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku morao pristati da bi uopće bio u mogućnosti ishoditi kredit, a kako je to utvrđeno i iz iskaza tužitelja. S obzirom na to da je tužitelj platio navedene naknade u visini kako je to ugovorom određeno, to je očito da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te su navedene odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštene i u smislu čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

11. Dodatno, vezano uz naknadu za prijevremenu obradu kredita valja istaknuti kako je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 11.2. Ugovora o kreditu, budući da je ta ugovorna odredba unaprijed sastavljena od tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

11.1. Naime, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije upozorio da se u slučaju prijevremene otplate kredita zaračunava posebna naknada, niti mu je objašnjeno na što se navedena naknada odnosi i koje troškove obuhvaća, već mu je samo rečeno koji iznos mora platiti da bi mogao prijevremeno zatvoriti kredit.

11.2. Ocjena je ovog suda, da naknada koju je banka ovlaštena zaračunavati korisniku kredita sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate, nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

11.3. Pritom, ugovorna odredba kojom je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, nije u suprotnosti s odredbom čl. 1024. ZOO, ali je ista nepoštena, jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje valja ukazati i na pravno shvaćanje Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a kojim je jasno naglašena važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača, jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

12. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I do IV izreke ove presude.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli, kao i na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i osiguranje kredita te na temelju ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, od strane tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, o naknadi za obradu zahtjeva i osiguranju kredita te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

13.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 5,20 %), s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

14.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću iz Klane, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je korisnik kredita trebao plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 30.614,40 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,200 %, da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu bio 1 CHF = 4,431610 HRK, kao i činjenicu da je kredit prijevremeno konačno otplaćen 9. svibnja 2012.

14.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunata razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema Ugovoru i početnom planu, za utuženo razdoblje iznosi 590,08 EUR (Tablica 7 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 170-171 spisa), a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 3.713,41 EUR (Tablica 5 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 168-169 spisa), s time da je vještak posebno iskazao i pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja u ukupnom iznosu od 11,39 EUR (list 168 spisa) dok negativne razlike po osnovi promjene kamatne stope nisu utvrđene.

14.3. Nadalje, u nalazu i mišljenju vještak je utvrdio i iznos (visinu) plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva sukladno odredbi čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu i to u iznosu od 198,07 EUR, a koju je naknadu tužitelj platio banci 30. svibnja 2007. (automatski je umanjena isplata za navedeni iznos), dok je naknadu sukladno odredbi čl. 6.2. predmetnog ugovora o kreditu tužitelj banci platio (tj. automatski je umanjena isplata za navedeni iznos) dana 30. svibnja 2007. (dan isplate kredita) i to u iznosu od 421,36 EUR. Konačno, vještak je u nalazu i mišljenju zaključio i kako je na dan prijevremene otplate kredita 9. svibnja 2012. tuženik od tužitelja naplatio iznos u visini od 4,00% nedospjele glavnice koja se prijevremeno otplaćuje odnosno u visini od 19,94 EUR (trošak prijevremene konačne otplate kredita), koji je iznos vidljiv na knjigovodstvenoj kartici.

14.4. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a na isti primjedbe nisu imale niti parnične stranke.

15. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova promjenjive kamatne stope i preplaćenog tečaja, kao i s osnova naknade za jednokratne naknade i naknade za osiguranje kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, iste je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO odlučiti kao u točkama V do IX izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 590,08 EUR na ime preplaćene kamate te iznos od 3.713,41 EUR na ime preplaćenog tečaja, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja, kao i da tužitelju isplati iznos od 198,07 EUR na ime jednokratne naknade za obradu i administraciju kredita, zatim iznos od 421,36 EUR na ime troškova plaćene naknade za osiguranje kredita i iznos od 19,94 EUR po osnovi jednokratne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, sve to sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja, a tuženik u postupku nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu.

16. Konačno, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.

16.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i prema objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).

16.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (8. rujna 2022.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

16.3. Zastarni rok nije protekao niti u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog po osnovi jednokratne naknade za obradu i administraciju zahtjeva, naknade za osiguranje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, kako su ugovorne odredbe čl. 6. i čl. 11.2. Ugovora preispitivane i utvrđene ništetnim tek u ovom postupku, zastarni rok za taj dio restitucijskih zahtjeva, prema gore izraženom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., još nije počeo ni teći.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP. Tužitelj je s tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti pa mu je tuženik dužan naknaditi trošak.

17.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podneska od 7. ožujka 2023. i 8. veljače 2024. za svaki 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, za zastupanje na ročištima od 31. ožujka 2023., 2. listopada 2023. i 9. svibnja 2025. za svako po 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, odnosno ukupno 600 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i pripadajući iznos PDV-a od 25% iznosi ukupno 1.500,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 26,54 EUR te predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR. Međutim, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu trošak sastava podneska od 28. travnja 2023., a trošak kojeg podneska nije bio potreban u ovoj parnici s obzirom na to da je tim podneskom tužitelj samo obavijestio sud o izvršenoj uplati predujma te o zadatku vještaka, što je mogao učiniti na pripremnom ročištu odnosno prilikom predlaganja provođenja tog dokaznog prijedloga te je tužitelj dokaz o uplati predujma mogao dostaviti i bez sastavljanja podneska. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu jer mu navedeni trošak u skladu s odredbom čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) niti ne nastaje.

17.2. Tuženik nije uspio u sporu stoga je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka sukladno čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

U Puli 19. rujna 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku