Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-645/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tihani Ranđelović, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. rujna 2025., u nazočnosti zamjenika tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 19. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnima, u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210095545 koji je sklopljen dana 03.07.2007. između tužitelja AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, potvrđen dana 04.07.2007.g. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem Ov-10.833/07 sljedeće odredbe:

- dio odredbe čl. 1. koji glasi: „uz valutnu klauzulu“

- dio odredbe čl. 2. koji glasi: „sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

- dio odredbe čl. 6. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti 256,02 CHF (slovima: dvijestopedesetšest švicarskih franaka i dva rapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ I dio koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.“"

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.078,75 EUR-a (dvijetisućesedamdesetosameura- sedamdesetpetcneti) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,02 EUR-a od 08.11.2007. pa do isplate

- na iznos od 4,81 EUR-a od 13.02.2008. pa do isplate

- na iznos od 4,93 EUR-a od 13.02.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,74 EUR-a od 08.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,75 EUR-a od 08.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,88 EUR-a od 06.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,74 EUR-a od 06.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,41 EUR-a od 26.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,41 EUR-a od 11.09.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,41 EUR-a od 11.09.2008. pa do isplate

- na iznos od 20,61 EUR-a od 25.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 14,17 EUR-a od 14.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,55 EUR-a od 23.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 18,06 EUR-a od 23.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 19,93 EUR-a od 13.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 14,88 EUR-a od 17.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 16,68 EUR-a od 16.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 16,58 EUR-a od 15.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 14,70 EUR-a od 15.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 14,53 EUR-a od 24.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 13,81 EUR-a od 17.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 14,92 EUR-a od 17.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 13,59 EUR-a od 15.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,20 EUR-a od 18.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,78 EUR-a od 04.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 439,30 EUR-a od 04.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 8,01 EUR-a od 15.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 9,09 EUR-a od 15.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 8,86 EUR-a od 15.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 9,93 EUR-a od 15.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 11,90 EUR-a od 17.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 12,32 EUR-a od 15.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 14,63 EUR-a od 15.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 13,10 EUR-a od 12.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 19,35 EUR-a od 15.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 16,38 EUR-a od 14.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,20 EUR-a od 15.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 19,71 EUR-a od 13.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 20,51 EUR-a od 17.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 19,43 EUR-a od 15.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 20,08 EUR-a od 15.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 19,36 EUR-a od 14.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 22,77 EUR-a od 13.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 26,34 EUR-a od 15.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 31,17 EUR-a od 15.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 36,44 EUR-a od 13.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 28,13 EUR-a od 15.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 25,34 EUR-a od 15.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 25,51 EUR-a od 15.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 25,77 EUR-a od 14.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 28,15 EUR-a od 13.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,86 EUR-a od 13.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,25 EUR-a od 15.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,04 EUR-a od 13.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,48 EUR-a od 14.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 29,17 EUR-a od 14.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,40 EUR-a od 13.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 28,48 EUR-a od 10.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 682,20 EUR-a od 10.08.2012. pa do isplate

i to po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, odnosno u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da tuženiku plati iznos od 5.656,53 EUR-a sa zateznim kamatama.

IV/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.461,90 EUR-a

(tisućučetristošezdesetjedaneuro-devedesetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 19. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana. V/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 03. srpnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210095545 (partija kredita broj: 7103720644) koji je potvrđen po Javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem Ov-10.833/07 dana 04. srpnja 2007. Na temelju navedenog Ugovora o kreditu, tuženik se obvezao staviti tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.993,53 CHF, po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. Tužitelj navodi da mu nikada nije pojašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, kao i da mu nisu prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju, niti je bio upoznat s rizikom očekivanog blagog do umjerenog rasta švicarskog franka, kao i na mogućnost nekontroliranog rasta švicarskog franka. Nadalje, navodi da je tuženik propustio upozoriti ga na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te na mogućnost značajnog uvećanja kreditne rate zbog promjene kamatne stope. Ističe kako je kod tuženika došao u dobroj vjeri s ciljem ishođenja najpovoljnijeg kredita radi refinanciranja ranije podignutog kredita te kupovine stana. Nadalje, navodi da mu je službenik u banci ponudio predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, s ugovorenom kamatom stopom kako je navedeno u točki I/ ove tužbe, kao i da mu je službenik tuženika preporučio i savjetovao podizanje kredita u CHF-u, kao kredita koji je povoljniji. Tužitelj navodi da kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz predmetnog ugovora te da su tužitelju rastumačeni svi parametri na temelju kojih bi mogao predvidjeti promjenu kamatne stope, kao i parametri koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, nikada ne bi pristao na takve uvjete ugovora. Isto tako, tužitelj navodi da su revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrđena stajališta iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je u dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno kako su banke, pa i ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da su potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te koje ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita zbog čega su takve ugovorne odredbe ocijenjene ništetnima. Nadalje, tužitelj ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., navodeći kako smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne jer su protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača. Naime, navodi, odredbom čl. 12. ZOO/11 odnosno čl. 4. ZOO/05, izričito je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici istih dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Stoga je tuženik, sukladno navedenom načelu, bio dužan tužitelja informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća, odnosno te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula te na tome temeljiti svoju odluku o prihvaćanju iste, dok je odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03 i odredbom čl. 96. st. 2. ZZP/07, propisano da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Istim člancima, st. 2., je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno Direktivi 93/13 EEZ, uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. U konkretnom slučaju tužena nije postupila po ovim odredbama jer nije tužitelju ostavila mogućnost pregovaranja o spornim odredbama te je tužitelj mogao ili prihvatiti ugovor sročen od strane tužene ili odustati od zatraženog kredita. Isto tako, odredba čl. 296. st. 1. ZOO propisuje da su ništetne odredbe ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ističe da će tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tužene prema tužitelju specificirati tužbeni zahtjev.

1.1. Tijekom postupka tužitelj je naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj je potrošač, te da ima prebivalište u [adresa], te je tužbu u ovom predmetu podnio sudu u Osijeku, jasno je da je za tužitelja povoljnije da se utvrdi mjesna nadležnost suda u Osijeku. Nadalje, navodi da je sukladno načelu savjesnosti i poštenja tuženik je tužitelja trebao informirati o svim rizicima koje prihvaća sklapanjem predloženog ugovora ili te informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna valutna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Tuženik to nije učinio te je u konkretnom slučaju evidentno da je predmetna odredba ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu među strankama na štetu tužitelja. Nadalje, nakon izrade Nalaza i mišljenja, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Nadalje, navodi kako potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Nadalje, tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina . Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Nadalje, navodi da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik navodi da ako bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim

2.1. Tijekom postupka tuženik je naveo da smatra i da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a što je vidljivo i iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, kao pravni učinak ništetnosti ZOO odredbom članka 323. propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju.

2.2. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, a koje povlačenje je tužitelj napravio nakon nalaza i mišljenja vještaka, te predlaže sudu da u vezi tog kondemnatornog zahtjeva donese meritornu odluku prema prvotno postavljenom zahtjevu iz tužbe od dana 7. lipnja 2023.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list spisa 10-14), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list spisa 15), Otplatni plan (list spisa 16-19), promet po kreditu/specifikacija anuiteta (list spisa 20-24), Potvrda o obavljenim transakcijama (list spisa 25), Suglasnost od 22.12.2009. (list spisa 26), Tečajna razlika (list spisa 27-32), Specifikaciju uplata (list spisa 53-58), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 81-89), očitovanje vještaka (list spisa 98-100) te je saslušao vještakinju i tužitelja.

4. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).

4.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

4.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 16. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, a tužitelj je osoba sa prebivalištem u [adresa], a koji je u nadležnosti Općinskog suda u Osijeku pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužitelja za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

4.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ovog postupka proizlazi da je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužitelj izabrao Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate koju je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210095545 od 3. srpnja 2007.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, ima li tužitelj status potrošača, jesu li potraživanja u zastari te je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna i nepoštena.

8. Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila dana 3. srpnja 2007., kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 17.993,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

9. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila (list spisa 10-14) proizlazi da je sklopljen između tužitelja i tuženika, te da je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 17.993,53 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,20%, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, na rok otplate 84 mjeseca, s namjenom za kupnju automobila, te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

10. Iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu (list spisa 15) proizlazi da su kako su se mijenjale kamatne stope po kreditu.

11. Iz Otplatnog plana (list spisa 16-19) proizlazi plan otplate kredita po mjesecima s naznačenom visinom mjesečnih anuiteta.

12. Iz prometa po kreditu/specifikacija anuiteta (list spisa 20-24) proizlazi visina mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao tuženiku.

13. Iz potvrda o obavljenim transakcijama (list spisa 25) proizlazi da je ČJ **.**.2009. na račun tuženika uplatio iznos od 37.740,00 kn.

14. Iz Nalaza i mišljenje vještaka Tonke Vulić, dip. oec. (list spisa 81-89) proizlazi da je plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 2.079,23 EUR-a u 59 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB na dan početka korištenja kredita. Kredit je tužitelju isplaćen dana 05.07.2007. godine, kada je 1 CHF po srednjem tečaju HNB vrijedio 4,410301 HRK. Manje je plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u jednom anuitetu u iznosu od -0,48 EUR-a, u kojemu je srednji tečaj HNB na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita. Ako bi se i ta negativna razlika tečaja uzela u izračun, tada bi ukupne +/- razlike tečaja bile 2.078,75 EUR-a.

14.1. Nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke Tonke Vulić, dipl.oec., sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je izrađen stručno, objektivno i prema pravilima struke, a prigovor tuženika da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, a da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća kada je kupovao auto u autokući Lozić, da su mu rekli da imaju dogovor sa Zagrebačkom bankom i uputili su ga u banku da tamo sklopi ugovor o kreditu. Kada je došao u banku, dočekalo ga je sve već pripremljeno, rečeno mu je da je kredit u CHF-u i rekli su mu za kamatu, rok otplate i visinu rate. To je bilo otprilike to. To su mu obrazlagali, a nisu mu obrazlagali što znači valutna klauzula, a ni nije niti tražio pojašnjenje. Vjerovao je da je to sve kako piše. Pročitao je ugovor i razumio je da je to kredit za auto i kolika je rata. Nije imao mogućnost pregovaranja, nije ni pokušao pregovarati jer nije ni znao može li, a nisu mu ni rekli da bi mogao pregovarati. Auto je kupio za obiteljske potrebe, a u to vrijeme, kao ni sada, nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. nadalje, naveo je da je on otplaćivao kredit. Banka je pripremila tekst samog ugovora, i nitko ga nije upozorio da bi anuitet mogao rasti. U vrijeme sklapanja ugovora nije razumio pojam valutne klauzule, na koji će način utjecati na njegove obveze vraćanja kredita.

15.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

16. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

16.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt- 575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .

16.2. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

16.3. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

16.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

16.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

17. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

17.1. Tuženik nije dokazao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu, odnosno o valutnoj klauzuli. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da nije tražio pojašnjenja odredbi Ugovora, niti su mu djelatnici banke sve obrazložili, odnosno da su mu djelatnici banke obrazložili samo je kredit u CHF-u, da je ugovorena kamata, te rok otplate i visinu anuiteta, a nisu mu obrazlagali što znači valutna klauzula. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelji bili u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješteni o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi.

17.2. Nadalje i iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je su im sredstva iz kredita bila potrebna za kupnju automobila u osobne svrhe, te u to vrijeme nije imao obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je ovaj sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

17.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelje o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

17.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 3. srpnja 2007. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženice, a tužitelj se na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

18. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

19. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu sukladno čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnost dijela odredbe čl. 1. koji glasi: „uz valutnu klauzulu“, dijela odredbe čl. 2. koji glasi: „sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“ te dijela odredbe čl. 6. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti 256,02 CHF (slovima: dvijestopedesetšest švicarskih franaka i dva rapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ I dio koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.“ Slijedom navedenoga, ovaj sud je odlučio kao pod toč. I/ izreke.

20. Dakle, budući je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

21. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po financijsko-knjigovodstvenoj vještakinji Tonki Vulić, a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da je tijekom plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 2.079,23 EUR-a u 59 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB na dan početka korištenja kredita. Kredit je tužitelju isplaćen dana 05.07.2007. godine, kada je 1 CHF po srednjem tečaju HNB vrijedio 4,410301 HRK. Manje je plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u jednom anuitetu u iznosu od -0,48 EUR-a, u kojemu je srednji tečaj HNB na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita. Ako bi se i ta negativna razlika tečaja uzela u izračun, tada bi ukupne +/- razlike tečaja bile 2.078,75 EUR-a.

22. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

23. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita a na način kako je to navedeno u tu toč. II/ izreke presude, a što je u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno tijekom otplate kredita preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule od 2.078,75 EUR-a a sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

23.1. Budući da je tužitelj podneskom od 21. kolovoza 2025., djelomično povukao tužbu, odnosno povukao tužbu za iznos od 5.656,53 EUR-a, te da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, a da je za povlačenje tužbe potreban izričit pristanak tuženika nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glasnoj stvari (čl. 193. st. 1. ZPP-a), ovaj sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi od 7. lipnja 2023.

23.2. Nadalje, kao što je prethodno već rečeno, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan (uz utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi) i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 2.078,75 EUR-a sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu, odnosno u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 5.656,53 EUR-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

24. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužna prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Stoga u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo je tuženiku biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koja pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

25. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

26. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog

Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

27. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 7. lipnja 2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

28. Nadalje, potrebno je reći i da sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja, te da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj, pa da sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4.). Ovaj sud smatra potrebnim naglasiti da je tužitelj utužio iznos umanjen za negativnu tečajnu razliku.

29. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu stranaka u sporu, odnosno uzimajući obzir i odbijajući dio tužbenog zahtjeva (dio za koji je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev a tuženik nije dao pristanak na djelomično povlačenje), narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja koji nije dao povoda za tužbu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenih ugovornih odredbi (tako odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-1048/18, Odlukama EU C-224/19 i C-259/19, odlukama Ustavnog suda RH U-III-4029/2013, odluci Županjskog suda u Zagrebu broj Gž-1341/2022).

30. Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 5. prosinca 2024. i 2. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 4. prosinca 2024. i 21. kolovoza 2025., za svaki podnesak u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.000,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 61,90 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.461,90 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 19. rujna 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

30.1. Tužitelju nije priznata naknada troška sudske pristojbe na presudu, jer u vrijeme donošenja odluke obveza plaćanja navedene pristojbe nije nastala, niti ju je tužitelj platio.

30.2. Slijedom svega navedenoga, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. V/ izreke.

Osijek, 19. rujna 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika