Poslovni broj: Us I-2459/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda, Željki Babarović, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja NŽAĆ, državljanina Republike Sudana, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik iz Zagreba, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave dana, 19. rujna 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/25-06/1109, Urbroj: 511-01-212-25-14 od 16. lipnja 2022. godine.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru iz Zagreba, Kozarčaninova 2, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR i za pristup na ročište dana 15 rujna 2025. g. iznos od 500,00 EUR, ukupno 1.000,00 EUR plus 25% PDV-a što iznosi 250,00 EUR, a što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/25- 06/1109, Urbroj: 511-01-212-25-14 od 16. lipnja 2022. godinepod točkom I. odbačen je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je pod točkom II. određen je transfer u Saveznu Republiku Njemačku u roku 6 mjeseci od odluke Savezne Republike Njemačke o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti ove odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost tuženikove odluke jer krši njegova prava. Ujedno tužitelj traži održavanje glavne rasprave. Ističe se da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Izričito se traži da se na okolnosti iz ove tužbe sasluša tužitelj. Tuženik je odbacio zahtjev za međunarodnom zaštitom koji je podnio tužitelj pogrešno primjenjujući odredbu članka 3. stavak 1. Uredbe 604/2013, te je temeljem takve pogrešne pravne pretpostavke u cijelosti pogrešno proveo upravni postupak. Naime, s obzirom da je tužitelj na izdržavanju kazne zatvora, jasno je da transfer nije moguće izvršiti u Saveznu Republiku Njemačku, a s obzirom da svaki tražitelj međunarodne zaštite ima pravo da se njegov zahtjev riješi u najkraćem mogućem roku, a ujedno tuženik propušta pri tome primijeniti odredbu poglavlja III na valjani način. Poglavlje III kao primarni kriterij uspostavlja kriterij države prvog ulaska, a što Savezna Republika Njemačka ni u kojem slučaju za tužitelja ne može biti. Usprkos tome, tuženik je uputilo Saveznoj Republici Njemačkoj zahtjev za prihvat broj HRDUBI 216-03/25¬06/1109, a što je bio potez kroz upravni postupak suprotan poglavlju III članak 13. Uredbe 604/2013. Nadalje, u odnosu na tužitelja se ove nezakonitosti nastavljaju kada je Savezna Republika Njemačka prihvatila odgovornosti odlukom broj 10809617-248 od 26. 03. 2025. S tim u vei tuženik je odbacio zahtjev tužitelja za međunarodnom zaštitom, iako je morao isti uzeti u obradu, te temeljem članka 34. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, a u svezi poglavlja III članka 13. Uredbe. Nadalje, tužitelj se izričito protivio prenošenju odgovornosti u postupku međunarodne zaštite prenošenju nadležnosti na Saveznu Republiku Njemačku, te proglašenjem iste kao nadležne države za rješavanje tužiteljeva postupka međunarodne zaštite, te je smatrao, a i sada smatra da postoje razlozi zbog kojih Saveznu Republiku Njemačku tužitelj ne smatra sigurnom zemljom koja može obraditi njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu. Tužitelj je ovu svoju zabrinutost oko statusa Savezne Republike Njemačke, te mogućnosti da se toj državi prepustio rješavanje njegova zahtjeva za međunarodnom zaštitom, već upozoravao tuženika tijekom upravnog postupka, međutim, tuženik nije prikazao nikakav interes za ove tužiteljeve navode. Stoga tužitelj smatra da je postupak proveden nezakonito, te da je tuženik ovakvim rješenjem u ovom predmetu onemogućio tužitelja da ima zakonit i nepristran postupak. Stoga je odluka da odbaci tužiteljev zahtjev, te da u tom smislu dalje ne postupa temeljem članaka 34. i 35. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, suprotan zakonu i međunarodnim propisima. Tužitelj uopće nije niti saslušan od strane tuženika na okolnosti koje je želio iznijeti kako bi objasnio i dokazao tuženiku da Savezna Republika Njemačka nije država koja bi zakonito obradila njegov zahtjev, da nije država prvog ulaska u Europski gospodarski prostor, te da on u toj državi neće dobiti zakonit i nepristran postupak međunarodne zaštite. Članak 17. poglavlja III uređuje situacije u kojima država članica može odlučiti da prihvati zahtjev, ali kako bi tuženik mogao uopće donijeti takvu odluku koja se temelji na toj odredbi, tuženik je trebao prvo imati strpljenja provesti cjeloviti i potpuni upravni postupak u kojemu će imati sve relevantne podatke, dati priliku tužitelju da iznese svoje razloge, te na temelju tih svih podataka donijeti odluku hoće li primijeniti tu odredbu Uredbe 604/2013. Ovako se predmetna odredba nije niti razmotrila. Valja reći da svakako razumijemo pojam diskrecije, međutim, diskrecija ne ide toliko daleko da se u postupku niti ne razmotri hoće li i može li doći do diskrecijske primjene, te da i tako nešto, iako se tužitelj pozivao na tu mogućnost tijekom upravnog postupka, ne postoji u obrazloženju pobijanog rješenja. Ovo je sve izostalo, a da je tome tako, treba samo ispitati sadržaj obrazloženja pobijanog rješenja koje u cijelosti manjka razloga o odlučnim činjenicama.

Zaključno predlaže da sud, a nakon provedenog postupka, poništi osporavano rješenje te tužitelju odobri međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik, odnosno Ministarstvo je u konkretnom slučaju u prvostupanjskom postupku utvrdilo činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.

Dublinskim postupkom se određuje država članica EU odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, postupak je uređen Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Uredbom. Izjavom na zapisnik povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj od 03.03.2025. godine, ustanovljeno je da je predmetni prethodno boravio i radio u Saveznoj Republici Njemačkoj. Stoga je, ovo Ministarstvo zahtjevom za informacijama broj: HRDUB3 216-03/25-06/1109 od 17.03.2025. godine zatražilo od Savezne Republike Njemačke dodatne informacije o statusu predmetnoga u Saveznoj Republici Njemačkoj sukladno članku 34. Uredbe. Savezna Republika Njemačka dostavila je odgovor broj 10806476-277 dana 19.03.2025. godine kojim nas obavještava daje tužitelj ušao u Saveznu Republiku Njemačku 24.11.2015. godine temeljem njihove vize te da je od tada boravio legalno obzirom na odobren boravak u okviru postupka preseljenja u Saveznu Republiku Njemačku.

Ovo Ministarstvo je, postupajući po prethodno navedenim informacijama sukladno Uredbi, uputilo Saveznoj Republici Njemačkoj zahtjev za prihvatom broj HRDUB1 216-03/25-06/1109 21.03.2025. godine temeljem članka 12. stavak 1. Uredbe. Savezna Republika Njemačka prihvatila je odgovornost odlukom broj 10809617-248 dana 26.03.2025. godine sukladno prethodno navedenom članku Uredbe. Sukladno članku 35. stavku 9. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da ukoliko se saslušanje izostavi, sukladno stavku 8. točki 2. istog zakona, tražitelju ili članu njegove obitelji omogućiti će se podnošenje dokaza i davanje izjava bitnih za odlučivanje o zahtjevu. Sukladno prethodno navedenom članku, održano je saslušanje dana 10.04.2025. godine u Zatvoru u Zagrebu, KLASA UP/I-216-03/25-06/1109, URBROJ 511-01-212-25-11, te je tom prilikom VŽAĆ omogućeno izjasniti se o činjenicama i primjeni razloga iz članka 35. navedenog Zakona, a koji je u skladu sa člankom 33. Direktive 2013/32/EU, a vezano uz posebne okolnosti, prije nego što ovo Ministarstvo odluči o dopustivosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Predmetnome je pojašnjeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj odbaciti obzirom na činjenicu daje Savezna Republika Njemačka prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu sukladno članku 12. stavak 1. Uredbe. Na poseban upit razumije li navedene pravne osnove za postupanje, izjavio je da razumije. Također, tužitelj je naveo daje bio zadovoljan u Saveznoj Republici Njemačkoj, da ne postoje razlozi zbog koji se ne bi mogao vratiti kao i to da se pristaje vratiti te da nema nikakvog straha od povratka.

Provedenim postupkom odlučivalo se isključivo o odgovornoj državi članici za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, obzirom da je Uredbom 604/2013 člankom 3. stavak 1. propisano da zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna, a poštujući rokove za transfer propisane člankom 29. Uredbe, koji ujedno predviđa rok od 12 mjeseci u slučaju da transfer nije bio moguć jer je predmetna osoba u zatvoru. Nadalje, tužitelj smatra da je tuženik trebao primijeniti tzv. diskrecijsku klauzulu, sukladno članku 17. Uredbe. Članak 17. stavak 1. propisuje da iznimno od članka 3. stavak 1. svaka država članica može odlučiti da razmotri zahtjev za međunarodnom zaštitom koji u njoj podnese državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva i onda kada takvo razmatranje nije njezina odgovornost na temelju kriterija iz ove Uredbe. Iz navedenog proizlazi da primjena istoga nije obvezujuća, stoga je ovo Ministarstvo prilikom utvrđivanja odgovornosti za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu tužitelja poštivalo primjenu hijerarhije kriterija propisane u Glavi III Uredbe te je stupnjevitom primjenom kriterija utvrdilo odgovornost Savezne Republike Njemačke. Donoseći predmetnu odluku ovo Ministarstvo je izvršilo individualno procjenu svih činjenica i okolnosti iznesenih u zahtjevu, uključujući i situaciju u području međunarodne zaštite u državi transfera, a sve u cilju utvrđivanja odgovornosti za razmatranje podnesenog zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako Saveznu Republiku Njemačku ne smatra sigurnom zemljom koja može obraditi njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu. Savezna Republika Njemačka priznata je kao sigurna država članica Europske Unije, koja u potpunosti primjenjuje zajednički europski sustav azila, uključujući pravnu zaštitu i pristup učinkovitom pravnom lijeku te ne postoje sistemski nedostaci u postupcima azila koji bi opravdali sumnju u njezinu sigurnost. Tužitelj nije pružio nikakve konkretne ili uvjerljive dokaze da bi u Saveznoj Republici Njemačkoj, bio izložen stvarnoj opasnosti od progona ili kršenja svojih temeljnih prava. Slijedom navedenog, predlažemo da Upravni sud u Zagrebu odbije tužbu protiv rješenja o osnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao neosnovanu iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja, kao i u ovom očitovanju.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Sud je dana 15. rujna 2025. g. održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, tužitelja osobno, ali u odsutnosti tuženika i tumača za arapski jezik, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12 i 152/14.). Na raspravi je proveden dokaz saslušanjem tužitelja koji je na poseban upit Suda zašto je u zatvoru odgovorio da je optužen za krijumčarenje ljudi.

Na poseban upit opunomoćenika tužitelja radi čega je zatražio azil u Republici Hrvatskoj odgovorio je da je njegov boravak istekao i pitao je u ambasadi za produljenje boravka u Hrvatskoj te je, nakon odbitka, zatražio azil u Republici Hrvatskoj. U Njemačkoj nije mogao u Veleposlanstvu Sudana produljiti putovnicu te je čuo da se to može jeftino obaviti u Hrvatskoj, pa je zato ovdje. Kada je iz Frankfurta dolazio u Zagreb njegov boravak u Njemačkoj je još uvijek bio valjan. Boravak mu je istekao 28. kolovoza 2024. godine.

Na poseban upit opunomoćenika tužitelja da li bi se protivio da se zahtjev za azil radi u Njemačkoj odgovorio je da želi da se zahtjev za azil riješi u Njemačkoj. Na poseban upit Suda zašto se ne želi vratiti u Sudan i da li mu tamo prijeti neka opasnost odgovorio je da nikada tamo nije živio, već u Egiptu, a rođen je bio u Libiji, ali su mu roditelji N pa zato ima državljanstvo Sudana, iako nikada tamo nije živio.

Na poseban upit opunomoćenika tužitelja koliko mu još ostaje za odslužiti zatvorske kazne odgovorio je da je dobio kaznu od 2 godine, a do sada je odslužio 1 godinu i 4 mjeseca i ako može odslužiti ostatak kazne u Njemačkoj on bi to rado tamo odradio.

6. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Uvidom u osporavano rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/25- 06/1109, Urbroj: 511-01-212-25-14 od 16. lipnja 2022. godine Sud je utvrdio da je istim pod točkom I. odbačen tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je pod točkom II. određen transfer u Saveznu Republiku Njemačku u roku 6 mjeseci od odluke Savezne Republike Njemačke o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti ove odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom, s obrazloženjem kako je tužitelj podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu 03.03.2025. godine u službenim prostorijama istražnog zatvora Kaznionica u Lipovici-Popovača, Lipovečka 22.

Temeljem članka 3. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. godine o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, ovo je Ministarstvo zahtjevom za prihvatom broj: HRDUB1 216-03/25-06/1109 od 21.03.2025. godine zatražilo od Savezne Republike Njemačke da preuzme odgovornost za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu temeljem članka 12. stavak 1. navedene Uredbe, koji propisuje da kada podnositelj zahtjeva posjeduje važeći dokument o boravku, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica koja je izdala dokument.

Savezna Republika Njemačka prihvatila je odgovornost odlukom broj 10809617-248 dana 26.03.2025. godine sukladno članku 12. stavak 1. navedene Uredbe. Odredbom članka 29. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013, određeno je da stranac mora biti predan odgovornoj državi članici u roku od 6 mjeseci od odluke o prihvaćanju odgovornosti ili izvršne odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom. Sukladno članku 29. stavak 2., taj rok može produljiti do najviše jedne godine, ako transfer nije bio moguć jer je predmetna osoba u zatvoru, ili do najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.

Sukladno članku 43. stavku 1. točki 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, zahtjev za međunarodnu zaštitu odbacit će se ako je sukladno Uredbi (EU) br. 604/2013 utvrđena odgovornost druge države članice Europskog gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva za međunarodnom zaštitom.

Imajući u vidu citirane odredbe i činjenicu da je Savezna Republika Njemačka prihvatila odgovornost, odlučeno je kao u izreci.

8. Odredbom članku 35. stavku 9. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da ukoliko se saslušanje izostavi, sukladno stavku 8. točki 2. istog zakona, tražitelju ili članu njegove obitelji omogućiti će se podnošenje dokaza i davanje izjava bitnih za odlučivanje o zahtjevu.

9. Odredbom članka 29. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013, propisano je da stranac mora biti predan odgovornoj državi članici u roku od 6 mjeseci od odluke o prihvaćanju odgovornosti ili izvršne odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom.

10. Odredbom članka 29. stavak 2., rok iz stavka 1. Uredbe može produljiti do najviše jedne godine, ako transfer nije bio moguć jer je predmetna osoba u zatvoru, ili do najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.

11. Odredbom članka 43. stavak 1. točka 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je daće se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbacit ako je sukladno Uredbi (EU) br. 604/2013 utvrđena odgovornost druge države članice Europskog gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva za međunarodnom zaštitom.

12. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Naime, temeljem članka 3. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. godine o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, tuženik je zahtjevom za prihvatom broj: HRDUB1 216-03/25-06/1109 od 21.03.2025. godine zatražio od Savezne Republike Njemačke da preuzme odgovornost za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu temeljem članka 12. stavak 1. navedene Uredbe, koji propisuje da kada podnositelj zahtjeva posjeduje važeći dokument o boravku, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica koja je izdala dokument. Savezna Republika Njemačka prihvatila je odgovornost odlukom broj 10809617-248 dana 26.03.2025. godine sukladno članku 12. stavak 1. navedene Uredbe. Nadalje, odredbom članka 29. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013, određeno je da stranac mora biti predan odgovornoj državi članici u roku od 6 mjeseci od odluke o prihvaćanju odgovornosti ili izvršne odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom. Sukladno članku 29. stavak 2., taj rok može produljiti do najviše jedne godine, ako transfer nije bio moguć jer je predmetna osoba u zatvoru, ili do najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne. Sukladno članku 43. stavku 1. točki 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, zahtjev za međunarodnu zaštitu odbacit će se ako je sukladno Uredbi (EU) br. 604/2013 utvrđena odgovornost druge države članice Europskog gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Imajući u vidu citirane odredbe i činjenicu da je Savezna Republika Njemačka prihvatila odgovornost, pravilno i zakonito je tuženik odlučio je kao u izreci osporavanog rješenja, tj. odbacio tužiteljev zahtjev za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj

13. Slijedom iznesenog, Sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

15. Kako je tarifnim brojem 27. važeće Tarife propisano da u upravnim sporovima za sastav tužbe i zastupanje na raspravi u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada 500 bodova, a vrijednost boda prema tarifnom broju 50. citirane Tarife iznosi 2,00 EUR, to je Sud točkom III. izreke presude naložio tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR, te za pristup na ročište dana 15.09.2025. g. iznos od 500,00 EUR, što ukupno iznosi 16. 1.000,00 EUR i 25% PDV-a na taj iznos što je 250,00 EUR i što onda sveukupno iznosi 1.250,00 EUR.

U Zagrebu, 19. rujna 2025.

Sutkinja:

Željka Babarović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. i čl. 70. ZUS-a).

DNA:

1. Odvjetnik Zoran Bauer, [adresa] Zagreb, Kozarčaninova 2

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis