Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-733/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu, Pere Budimanija 5, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Čurković i Šanjug u Zagrebu, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5519/20-39 od 10. studenoga 2023., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj P- 5519/20-42 od 17. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5519/20-39 od 10. studenoga 2023., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-5519/20-42 od 17. studenoga 2023., u dijelu pod točkama I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5519/20-39 od 10. studenoga 2023., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P- 5519/20-42 od 17. studenoga 2023., u dijelu pod točkama II. i V. izreke i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te se ostavlja da se o troškovima nastalim strankama podnošenjem žalbi odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe iz čl. 2, 3. i 4. Ugovora o kreditu, [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 17. kolovoza 2006., sklopljenog između tužitelja ŽA i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i to čl. 2. u dijelu koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti..." i u dijelu koji glasi: „...prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...“ , čl. 3. u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ te čl. 4. u dijelu koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...“ i koji glasi: „...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 13.316,55 eura/ 90.217,04 kn sa zateznom kamatom tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), utvrđeno je da su ništetne odredbe iz čl. 6. i 21. istog kredita i to čl. 6. u dijelu koji glasi: „Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.“ i u dijelu koji glasi: „...izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“ te čl. 21. Ugovora u dijelu koji glasi: „...Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora.“ (točka III. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev za isplatu iznosa od 1.342,69 eura/ 10.116,49 kn (točka IV. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.262,50 eura/ 32.115,80 kn sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenoga 2023. do isplate (točka V. izreke).

2. Protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog pod točkom V. izreke, u dijelu kojim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 4.262,50 eura s pripadajućim kamatama, žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu, u skladu s navodima žalbe te zahtjeva naknadu troška žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. do III. i točkom V. izreke žalbom pobija tuženik, također pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP- a. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i da shodno tome preinači i odluku o troškovima parničnog postupka, a podredno predlaže da žalbeni sud ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Pošavši od nesporne činjenice da je između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, kao kreditora, 20. travnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, u kunskoj protuvrijednosti 94.600,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 3,88 % (čl. 3.), uz rok otplate kredita 30 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora, važećem na dan plaćanja, sud prvog stupnja je, nakon provedene ocjene dokaza, zaključio da su djelomično ništene odredbe tog ugovora citirane pod točkama I. i III. izreke jer:

- da iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., poslovni broj P- 1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, pa da jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- da je i u konkretnom slučaju tuženik postupao na isti način jer da iz uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da mu nitko od djelatnika tuženika, u postupku koji je prethodio sklapanju predmetnog ugovora, nije posebno objasnio značaj pojedinih ugovornih odredbi niti je upozoren na bilo kakve rizike, a niti je bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o pojedinim odredbama već mu je samo predan unaprijed sastavljen ugovor na potpis, što da nije proturječno iskazu svjedoka AA, koji je bio djelatnik banke i sudjelovao u postupku sklapanja predmetnog ugovora i koji je u iskazu naveo da je prednik tuženika 2006. nudio kredite u valuti CHF i u valuti EUR pri čemu su krediti u valuti CHF imali manju kamatu, bili jeftiniji i imali manju ratu a klijenti su mogli dobiti na raspolaganje veći iznos kredita te da se radilo se o tipskim ugovorima te se nije moglo pregovarati o sadržaju pojedinih odredaba, a koliko se sjeća klijente je upozoravao na pojmove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule,

- čime da tuženik nije učinio niti vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba zbog čega su,

- imajući na umu da je tužitelj dokazao da je potrošač, jer je podigao stambeni kredit kao fizička osoba i sredstva je utrošio u adaptaciju obiteljske kuće koju koristi isključivo da obiteljsko stanovanje.

- djelomično ništetne odredbe predmetnog Ugovora (točke I. i III. izreke) na temelju Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03.), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 14/14., 110/15., 14/19.) u vezi s čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05. i 41/08., dalje: ZOO).

5.1. Sud je stava da zbog djelomične nitetnosti spornih odredbi postoji obveza tuženika platiti tužitelju dosuđeni iznos s pripadajućim kamatama na temelju stečenog bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a), a u odnosu na zahtjev za isplatu po pitanju prigovora zastare sud upućuje na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača odnosno od 13. lipnja 2014. za promijenivu kamatnu stope te od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

6. Navodima žalbe tuženik osporava stav suda o vezanosti odukom donesenom povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača, smatra da je sud neosnovano odbio dokaze tuženika te ističe da unatoč prigovorima koje je iznio na nalaz i mišljenje vještaka sud nije saslušao vještaka niti ga je pozvao na pisanu dopunu nalaza i mišljenja, osporava pravilnost zaključka suda da je tužitelju bilo onemogućeno pregovaranje te smatra da nepoštenost predmetnih odredbi nije obrazložena valjanim i jasnim razlozima, osporava i visinu iznosa koji je tužitelju dosuđen, kao i tijek zateznih kamata na dosuđene iznose, a osporava i pravilnost zaključka suda po pitanju prigovora zastare.

7. Žalitelju na te navode valja odgovoriti da je točno da sud svoja utvrđenja o ništetnosti sporne ugovorne odredbe temelji na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetu radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno da se pozvao na čl. 502.c ZPP-a. Ta odredba omogućuje fizičkim i pravnim osobama da se u posebnim parnicama pozivaju na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe propisane člankom 502.a stavkom 1. ZPP-a, a na tuženiku je, u koliko smatra da se ta pravila ne mogu primijeniti na konkretan slučaj da to i dokaže. Međutim, iz provedenih dokaza i obrazloženja pobijane odluke proizlazi da, ni u odnosu na konkretni ugovor, tužitelj s tužiteljem nije pregovarao, dakle ni o spornim ugovornim odredbama, pa je stoga, i po shvaćanju ovog suda, pozivanje na obvezujući učinak presude donesene povodom zaštite interesa potrošača u kolektivnom sporu u konkretnom slučaju apsolutno opravdano.

8. Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja, po prijedlogu tuženika, proveo je saslušanje svjedoka koji je kao bankar sudjelovao u sklapanju kredita s tužiteljem i koji stoga ima neposrednih saznanja o okolnostima odobravanja kredita tužitelju, ali je pravilno odbio prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika. I po shvaćanju ovoga suda javni bilježnik nije osoba koja ima ikakav utjecaj na pregovore niti uvjete kreditiranja, a niti, za razliku od bankara, ima stručnih znanja da bi potrošaču mogao pojasniti stvarni opseg preuzete obveze s ekonomskog/ financijskog gledišta. Slijedom toga neprovođenjem toga dokaza nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

9. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je odredbu o valuti obveze sud prvoga stupnja pravilno cijenio ništetnom u spornom dijelu.

9.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

9.2. Osim toga, unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz čl. 22. st. 1. ZOO-a, ipak ne postoji mogućnost da se odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne može izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Valutna klauzula sadržana u spornim odredbama ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. i što je upravo slučaj u ovom predmetu. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

9.3. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga, koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije spornih ugovornih odredbi.

10. Nadalje, odredba o promjeni kamatne stope je, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dovode do toga da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužitelj kao dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora, niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva.

11. Također, s obzirom da je tužitelj tražio isplatu i po osnovi dijelom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i po osnovi dijelom ništetne odredbe o valuti obveze isti je imao pravni interes za podnošenje zahtjeva da se sporne odredbe utvrde ništetnima i bez obzira na djelomičnu osnovanost prigovora zastare zahtjeva za isplatu. Ovo jer na prigovor zastare sud ne pazi po službenoj dužnosti, a i već je u sudskoj praksi ustaljeno shvaćanje o neosnovanosti ovakvog žalbenog navoda u brojnim predmetima iste činjenične i pravne osnove.

12. Žalitelju valja odgovoriti i da ni jednim dokazom nije dokazao da bi tužitelj bio potrošač koji nije prosječan i da je moga ili morao moći razumjeti općenito napisane sporne ugovorne odredbe. Upravo suprotno, iz iskaza tužitelja proizlazi da iako je shvatio da je potpisom pristao na promjenjivost kamatne stope i na vezanje glavnice uz valutu CHF da zapravo nije razumio posljedice toga, niti mu je to na ikoji način od strane ovlaštene osobe kredita pojašnjeno. U takvoj situaciji tuženik neosnovano problematizira savjesnost tužitelja kao potrošača jer, u vezi konkretnog ugovora iz dokaza u spisu proizlazi nesavjesnost tuženika kao kreditora kao jače strane, koja raspolaže specifičnim stručnim znanjima, koja je nerazumljive ugovorne odredbe iskoristila na štetu potrošača kao slabije strane, ne dajući mogućnost potrošaču da na bilo koji način utječe na ugovorne odredbe o kojima će neposredno ovisiti njegova prava i obveze.

13. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 11. studenoga 2020. to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze (čl. 225. ZOO).

14. Slijedom toga je sud prvog stupnja pravilnom primjenom prava na koje se pozvao zakonito odlučio kao pod točkama I. i III. izreke pobijane odluke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

15. Osnovani su, međutim, žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a u vezi članka 260. stavak 2. ZPP-a jer nije saslušan vještak u odnosu na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje.

16. Prema ustaljenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u nizu odluka (primjerice broj Rev-78/2022 od 23. veljače 2022., Rev- 1002/2023 od 24. siječnja 2024. i dr.), stranka je onemogućena u raspravljanju u situaciji kad sud prvog stupnja propusti pozvati vještaka na glavnu raspravu te ga saslušati u pogledu konkretno iznesenih prigovora na pisani nalaz i mišljenje vještaka. To stoga što sud određuje hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ga podnijeti i pismeno prije rasprave (članak 260. stavak 1. ZPP). Svrha usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka jest da se time omogući strankama da se postavljanjem pitanja vještaku razjasne prigovori i primjedbe na vještakov nalaz i mišljenje, što sud tuženiku u ovom slučaju nije omogućio iako je tuženik predložio saslušanja vještaka.

17. Kako podneskom od 11. siječnja 2022. tuženik nje prigovorio nalazu i mišljenju vještaka samo u pravnom smislu, već i u smislu izračuna (točka I.1. tog podneska odlomak drugi), uz što u pobijanoj odluci nije obrazložena neosnovanost pravnih prigovora to je u odnosu na ovaj dio pobijane odluke odlučeno kao u izreci na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a.

18. Odluka o troškovima postupka ukinuta je jer za sada nije poznat konačna uspjeh stranaka u postupku (čl. 380. točka 3. ZPP-a). Pri tome se sudu ukazuje da je kod donošenja nove odluke, na što pravilno žalbom ukazuje tužitelj, s obzirom na propisano čl. 154. st. 2. ZPP-a, potrebno voditi računa o uspjehu tužitelja i s osnovom i s visinom tužbenog zahtjeva.

19. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troška žalbi temelji se na čl. 166. st. 4. ZPP-a.

U Zagrebu 19. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević