REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj:P-177/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja VJ iz [adresa], V [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, radi utvrđenja i isplate, 8.rujna 2025., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Marine Gregurić Blekić, odvjetnice u Požegi i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Brekala, odvjetnika u Požegi, 19.rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.746,05 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa i to:

- 10,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.10.2008. do isplate,

- 11,37 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.11.2008. do isplate,

- 4,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.12.2008. do isplate,

- 22,83 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.01.2009. do isplate,

- 27,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.02.2009. do isplate,

- 32,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.03.2009. do isplate,

- 21,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.04.2009. do isplate,

- 21,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.05.2009. do isplate,

- 18,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.06.2009. do isplate,

- 20,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.07.2009. do isplate,

- 17,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.08.2009. do isplate,

- 19,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.09.2009. do isplate,

- 16,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.10.2009. do isplate,

- 18,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.11.2009. do isplate,

- 19,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.12.2009. do isplate,

- 25,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.01.2010. do isplate,

- 29,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.02.2010. do isplate,

- 27,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.03.2010. do isplate,

- 32,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.04.2010. do isplate,

- 35,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.05.2010. do isplate,

- 43,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.06.2010. do isplate,

- 52,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.07.2010. do isplate,

- 42,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.08.2010. do isplate,

- 65,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.09.2010. do isplate,

- 55,83 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.10.2010. do isplate,

- 60,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.11.2010. do isplate,

- 70,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.12.2010. do isplate,

- 83,71 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.01.2011. do isplate,

- 68,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.02.2011. do isplate,

- 72,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.03.2011. do isplate,

- 69,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.04.2011. do isplate,

- 79,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.05.2011. do isplate,

- 93,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.06.2011. do isplate,

- 98,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.07.2011. do isplate,

- 159,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.08.2011. do isplate,

- 102,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.09.2011. do isplate,

- 91,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.10.2011. do isplate,

- 93,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.11.2011. do isplate,

- 96,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.12.2011. do isplate,

- 101,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.01.2012. do isplate,

- 104,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.02.2012. do isplate,

- 108,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.03.2012. do isplate,

- 103,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.04.2012. do isplate,

- 106,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.05.2012. do isplate,

- 109,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.06.2012. do isplate,

- 106,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.07.2012. do isplate,

- 106,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.08.2012. do isplate,

- 100,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.09.2012. do isplate,

- 102,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.10.2012. do isplate,

- 106,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.11.2012. do isplate,

- 106,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.12.2012. do isplate,

- 107,61 EUR počevši od dana koji slijedi dan 11.01.2013. do isplate,

- 102,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.02.2013. do isplate,

- 100,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.03.2013. do isplate,

- 106,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.04.2013. do isplate,

- 97,81 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.05.2013. do isplate,

- 96,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.06.2013. do isplate,

- 95,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.07.2013. do isplate,

- 97,46 EUR počevši od dana koji slijedi dan 12.08.2013. do isplate,

- 100,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.09.2013. do isplate,

- 103,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.10.2013. do isplate,

- 103,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.11.2013. do isplate,

- 106,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.12.2013. do isplate,

- 90,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.01.2014. do isplate,

- 94,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.02.2014. do isplate,

- 95,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.03.2014. do isplate,

- 94,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.04.2014. do isplate,

- 92,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.05.2014. do isplate,

- 91,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.06.2014. do isplate,

- 94,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.07.2014. do isplate,

- 96,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.08.2014. do isplate,

- 96,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.09.2014. do isplate,

- 97,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.10.2014. do isplate,

- 99,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.11.2014. do isplate,

- 100,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.12.2014. do isplate,

- 100,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.01.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.02.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.03.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.04.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.05.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.06.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.07.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.08.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.09.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.10.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.11.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.12.2015. do isplate,

- 90,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.01.2016. do isplate,

po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 312483 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, s nadnevkom: 10. ožujka 2008. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuju naknada za odobrenje kredita, i to u visini od 1,25 % od iznosa kredita koji se odnosi na refinanciranje kredita, te u visini od 3,5 % od iznosa kredita koji se odnosi na adaptaciju nekretnine, te naknada za izvršenu konverziju u visini od 0,5 % od iznosa stanja glavnice.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.173,54 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu:

01.04.2008. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 23.lipnja 2025.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak postupka u iznosu od 2.398,17 EUR s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj VJ podnio je tužbu protiv pravnog prednika tuženika Nova hrvatska banka d.d. u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik, koji je tada poslovao pod nazivom: Volks d.d. Zagreb, sklopili su Ugovor o kreditu broj: 312483 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama dana 10. ožujka 2008. godine (dalje: Ugovor). Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora Tuženik kao trgovac nije Tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: Valutna klauzula). Stoga je Valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, Tuženik je teretio Tužitelja s pozivom na Valutnu klauzulu. Tuženik je Tužitelju po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za odobrenje kredita, i to u visini od 1,25 % od iznosa kredita koji se odnosi na refinanciranje kredita, te u visini od 3,5 % od iznosa kredita koji se odnosi na adaptaciju nekretnine, te naknadu za izvršenu konverziju u visini od 0,5 % od iznosa stanja glavnice (dalje i: Naknade). Tužitelj navodi da mu tuženik nije imao pravo zaračunati i naplatiti Naknade jer je je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati Naknade. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio Tuženik, prilikom sklapanja Ugovora nije se pojedinačno pregovaralo o naknadama. Tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je Tužitelj terećenjem za Naknade stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na Tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist Tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Navodi da mu je tuženik takvim postupanjem pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga mu je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Zbog navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da mu isplati iznose na ime stečenog bez osnove zbog primjene valutne klauzule koje će odrediti nakon što se provede vještačenje, da utvrdi da je Ugovor o kreditu broj: 312483 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, s nadnevkom: 10. ožujka 2008. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuju naknada za odobrenje kredita, i to u visini od 1,25 % od iznosa kredita koji se odnosi na refinanciranje kredita, te u visini od 3,5 % od iznosa kredita koji se odnosi na adaptaciju nekretnine, te naknada za izvršenu konverziju u visini od 0,5 % od iznosa stanja glavnice te da naloži tuženiku da mu isplati iznose s toga osnova s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Budući je u međuvremenu došlo do promjene tvrtke tuženika, na ročištu održanom 12.prosinca 2023. postupak je prekinut jer je Nova hrvatska banka prestala postojati, a tužiteljica je promijenila naziv tuženika u Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojoj preinaci se tuženik ne protivi jer je Hrvatska poštanska banka d.d. pravni slijednik u ovome postupku.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 10. Ugovora o kreditu br. 312483 sklopljenog 10.3.2008. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora., koji prigovor je odbijen pravomoćnim rješenjem ovoga suda broj 4.P- 177/2023-6 od 12.ožujka 2023.

3.1.Tuženik također navodi da je potraživanje tužitelja u zastari; da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, da niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.

3.2. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik smatra da je primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, smatra da bi primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, tuženik smatra da bi određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

3.3. Tuženik ističe da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

3.4. Tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,25 % na iznos kredita koji se odnosi na refinanciranje kredita , 3,5% na iznos kredita koji se odnosi na adaptaciju nekretnine i naknadu za izvršenu konverziju u postotku od 0,5% od iznosa stanja glavnice na dan konverzije što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člankom 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za odobrenje kredita (čl. 5.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1.25% od iznosa kredita za refinanciranje kredita i 3,5% na iznos kredita za adaptaciju nekretnine. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.

3.5. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 10.3.2008. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 30 godina u iznosu od 84.418,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 4. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,90 % godišnje, člankom 7. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća. Tuženik navodi da sve kada bi presuda iz kolektivnog spora i bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik opravdano tvrdi kako je Tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač .

3.6. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva budući ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini tužbenog zahtjeva te predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

4. Tužitelj se očitovao da je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god. u kolektivnoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a to je potvrđeno i od strane Vrhovnog suda RH u revizijskoj odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. god. Pravni učinci pravomoćnih utvrđenja u gornjem postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuju stranke i u ovoj individualnoj stvari. Upućuje na stajalište Vrhovnog suda RH u odlukama Rev 18/2018-2 i Rev 3142/2018-2 (u cijelosti potvrđeno odlukom Ustavnog suda RH U-III/2233/2019): „odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a“. Utoliko tužitelj, kao potrošač obuhvaćen gore istaknutom kolektivnom zaštitom, u ovoj stvari nije dužan dokazivati, niti je sud dužan utvrđivati pravomoćno utvrđenu činjenicu da je valutna klauzula ništetna. Dodatno, sve i da tomu ne bi bilo tako, ističe se da na ništetnost ugovora ili neke njegove odredbe sud pazi po službenoj dužnosti. Tužitelj je istu istaknuo, a teret suprotnog dokaza u tom slučaju leži na Tuženiku (sukladno npr. Presuda Suda Europske Unije od 20. rujna 2018. god. u predmetu oznake C-51/17, OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt protiv Teréz Ilyés, Emil Kiss, ECLI:EU:C:2018:750 i sl.). Ništetnost Valutne klauzule za posljedicu ima da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi višeg tečaja od početno primijenjenog tečaja po Ugovoru, a ne, kako to pogrešno navodi tuženik, da bi Ugovor postao ugovor s fiksnim tečajem na dan sklapanja ugovora.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 312483 od 10.ožujka 2008., aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 312483 od 21.siječnja 2016., u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 10.lipnja 2025., saslušao je tužitelja danog u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

6. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, sud je nedvojbeno utvrdio da su tužbe i tužbeni zahtjev tužitelja osnovani.

7. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe dana 29.svibaaj 2023., uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

7.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to zastarijevanje zahtjeva za isplatu iznosa naplaćene naknade za odobrenje kredita te naknade za izvršenu konverziju počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tužitelja, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.4. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF .

8.5. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

9. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su prednik tuženika i tužitelj dana 10.ožujka 2008., sklopili Ugovor o kreditu, broj 312483 kojim je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.418,00 CHF u kunskoj protuvrijednost po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), koji se tužitelj, obvezao vratiti kreditoru, tuženiku, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, s rokom otplate kredita od 30 godina, što sve proizlazi iz toga ugovora koji je priložen spisu.

10. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka 10.ožujka 2008. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, u daljnjem tekstu ZZP). Tuženik ne osporava da je tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu, kojeg je sklopio u svojstvu korisnika kredita za kupnju vozila, u ovom slučaju imao svojstvo potrošača.

10.1. U čl.2. predmetnog ugovora o kreditu određeno je da je kredit namijenjen za refinanciranje drugog kredita te adaptacija stana u [adresa].

10.2. Tužitelj VJ iskazao je u svrhu dokazivanja da je kredit podigao u CHF jer mu je isti bio ponuđen kao najpovoljniji. Misli da je u to vrijeme bilo kredita i u eurima, ali su mu u banci rekli da je obzirom na visinu kamatne stope te činjenicu da je u to vrijeme CHF bila stabilna valuta ovaj za njega najpovoljniji. Nije bilo nikakvog pregovaranja s bankom nego je samo prikupio potrebnu dokumentaciju, banka je sačinila ugovor te je on taj ugovor potpisao s povjerenjem. U banci mu nisu ništa objašnjavali o mogućnost povećanja rate zbog porasta tečaja zbog kamatne stope. Nisu mi ništa objašnjavali u kojem slučaju može doći do povećanja tečaja. Jasno je da, budući je kredit na duži rok da se uvijek može nešto dogoditi, ali nije ništa posebno upozoravan niti mu je išta posebno objašnjavano. Isto tako nije bilo nikakvog dogovora niti pregovora o naknadama za odobrenje kredita koje se odnosi na refinanciranje kredita na adaptaciju nekretnine niti naknade za izvršenu konverziju. Protekom vremena rata kredita mu se udvostručila i zato je, kada je došlo do mogućnosti konverzije kredita u Euro, prihvatio konverziju. U konverziji nije utvrđena preplata. Izračun konverzije je izvršila banka i nije mu poznato na koji način. Kredit je podigao za stambeno rješenje svoje obitelji. U banci ga nisu upozorili na opasnost sklapanja kredita u CHF, a to nije učinio niti bilježnik. Prije podizanja kredita raspitivao se u drugim bankama o kreditu. Ugovor je pročitao prije potpisivanja. Razumio je odredbe kredita i imao je povjerenje u banku. Nije doživio da će se anuitet mijenjati ako dođe do povećanja tečaja. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt niti tvrtku. Potpisivanjem ugovora o konverziji nije smatrao da su između banke i njega riješeni svi odnosi vezani za taj kredit.

11. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

12. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule te naplaćene naknade nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

13. Odredba članka 96. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2).

13.1. Naime, o spornoj odredbi kako je to utvrđeno u postupku nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (članak 96. stavak 4. ZZP/07), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

13.2. Zbog navedenoga sud je utvrdio ništetnom sporni dio ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za odobrenje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita koji se odnosi na refinanciranje kredita te u visini od 3,5% od iznosa kredita koji se odnosi na adaptaciju nekretnine te naknada za izvršenu konverziju u visini od 0,5 od iznosa stanja glavnice.

13.3. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo te iz sadržaja samog Ugovora nije vidljivo na koje se troškove odnose Budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz obradu kreditnog zahtjeva, refinanciranje i konverziju kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora pa kako sadržajem sporne odredbe nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, to takva ugovorna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga su ugovorene naknade je ništetna ugovorna odredba.

13.4. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO-a, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što je banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova administrativne naknade tužitelju je tuženik 1.travnja 2008. obračunao i naplatio iznos od 8.842,00 Kuna, odnosno 1.173,54 EUR, što je utvrdio financijski vještak u svom nalazu i mišljenju. Sporna odredba ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP/07 nepoštena, te u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07 ništetna.

14. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

14.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

16. Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

17. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog primjene valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

17.1. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

17.2. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2008. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

18.1. Financijski vještak Boris Belunjak je je u svom nalazu od 10.lipnja 2025. utvrdio da iznos razlike plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene prodajnog tečaja kreditora za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na kupovni tečaj za devize kreditora na dan isplate prve tranše kredita (uz potpuno isključenje utjecaja smanjenja redovnih kamatnih stopa),izračunato ovim nalazom vještačenja iznosi ukupno više plaćeno od 50.704,86 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi više plaćeno 6.729,69 EUR. Navedeni obračun čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno utjecaja primjene prodajnog tečaja za devize kreditora za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja anuiteta po kreditu u odnosu na kupovni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate prve tranše glavnice kredita (a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike plaćenih anuiteta zbog smanjenja redovnih kamatnih stopa po svim osnovama).Iznos razlike samo više plaćenih iznosa zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene prodajnog tečaja kreditora za CHF za kune u otplati kredita, kada je tečaj bio veći u odnosu na kupovni tečaj za devize kreditora na dan isplate prve tranše glavnice kredita (uz potpuno isključenje utjecaja smanjenja redovnih kamatnih stopa), izračunato ovim nalazom vještačenja iznosi samo više plaćeno od 50.828,14 kuna. što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno samo više plaćeno 6.746,05 EUR. Iznos razlike samo manje plaćenih iznosa zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene prodajnog tečaja kreditora za CHF za kune u otplati kredita, kada je bio manji u odnosu na kupovni tečaj za devize kreditora na dan isplate prve tranše kredita (uz potpuno isključenje utjecaja smanjenja redovnih kamatnih stopa), izračunato ovim nalazom vještačenja iznosi samo manje plaćeno od

-123,28 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno manje plaćeno -16,36 EUR.

18.2. U ovom kreditnom odnosu provedena je konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Obračunom konverzije izračunat je manjak uplaćenog po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR i potpisan između tužitelja i kreditora u ukupnom iznosu od manje uplaćenog od -11.694,83 kune, što iznosi -1.511,35 EUR(uz srednji tečaj kreditora na dan 30.rujna 2015. za 1EUR=7,738000, a što je potpisano između tužitelja i tuženika dokumentom „Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 312483 i osiguranju novčane tražbine … radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF“, a koji je sklopljen dana 21.01.2016. godine).

18.3. Vještak je naveo da su Ugovorom o kreditu u članku 5. ugovorene naknade za odobrenje kredita i to naknada za odobrenje kredita na iznos isplaćene glavnice kredita za refinanciranje postojećih obveza od 1,50% i naknada za odobrenje kredita za iznos isplaćene glavnice kredita za adaptaciju od 3,50%. Nadalje, ugovorena je naknada za izvršenu konverziju kredita (očekivano za promjenu valute) od 0,50%. Vještak je simulirao obračun naknade prema ugovorenim uvjetima jer se na temelju dostupne dokumentacije ne može utvrditi je li ih tužitelj stvarno platio kreditoru te je utvrdio da bi naknada za refinanciranje od 1,25% iznosila 375,11 EUR, a naknada za adaptaciju od 3,50% iznosila bi 740,62 EUR, odnosno ukupno 1.115,73 EUR.

18.4. Iz dokumentacije priložene spisu i to iz knjigovodstvene kartice „Prometa kartica po kreditu broj 312483 na ime VJ“ vještak je utvrdio da je na dan 01.04.2008. godine obračunata i naplaćena naknada na teret tužitelja kao korisnika kredita u korist kreditora pod opisom „ADMINISTRATIVNA NAKNADA“ u iznosu od 8.842,00 kuna što tečajem konverzije 1 EUR =7,53450 kuna preračunato iznosi 1.173,54 EUR. Tijekom izrade nalaza vještačenja na temelju ugovorenih uvjeta, isplaćenih iznosa osnovica glavnice kredita u CHF i kunama i stopama naknada, vještak nije mogao matematičkim putem rekonstruirati iznos „administrativne naknade“ u iznosu od 8.842,00 kune.

18.5. Kredit je na temelju zakonskih propisa konvertiran iz valute CHF u valutu EUR što je ugovoreno dana 21.01.2016. godine i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu ne može se utvrditi je li naplaćena naknada za konverziju valute.

19. Tužitelj je u skladu s nalazom vještaka podneskom od 23.lipnja 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 6.746,05 EUR na ime preplaćenog zbog primjene valutne klauzule te iznos od 1.173,64 EUR, koji se odnosi na naplaćene naknade

20. Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu preplate po kreditu, ali navodi da je vještak u svom nalazu i mišljenju koristio fiksni tečaj i početno ugovorenu kamatnu stopu. Ističe da predmetnim Ugovorom o kreditu stranke nisu ugovorile fiksni tečaj niti fiksnu kamatnu stopu, već srednji tečaj Kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta s promjenjivom kamatnom stopom. Navodi da tužitelj u svom podnesku od 23. lipnja 2025. potpuno ignorira postojanje negativnih razlika koje su navedene u nalazu kao i iznosa naplaćene naknade za obradu kredita te specificira pogrešne iznose.

21. Budući smatra da je dopuna nalaza vještaka izrađena savjesno i u skladu s pravilima struke, ta na činjenicu da se tužitelju kamatna stopa smanjivala, a ne rasla te je vještak izračun razlike plaćenog zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune izračunao uz isključenje utjecaja razlike plaćenih anuiteta koja proizlazi zbog smanjenja redovne kamatne stope, sud je na istoj utemeljio svoju odluku i tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 6.746,05 EUR na ime razlike samo više plaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule te iznosa od 1.173,54 EUR koji iznos je tuženik naplatio tužitelju na ime Administrativne naknade.

21.1. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu jer to nije u skladu s odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

22. Tuženik se protivi preinačenju tužbe no sud je dopustio preinaku jer tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

23. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja na sve preinačene iznose koji prigovor nije osnovan.

23.1. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

24. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

25. Zbog svega navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 6.746,05 EUR te iznos od 1.173,54 EUR oba s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate te je odlučio kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 3, 4, 6, 29, 296 i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), članaka 49, 54, 117 i 138 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15) te članaka 3 i 5 Direktive vijeća 93/13 EEZ.

25. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbom i tužbenim zahtjevom, sud je tuženiku na temelju članka 154.stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14), naložio da tužitelju na ime naknade troškova parničnog postupka plati iznos od 2.398,17 EUR, koji troškovi se odnose na sastav tužbe s PDV-om (250 EUR), zastupanje na tri ročišta s PDV-om (3x250,00 EUR), sastav 3 obrazložena podneska s PDV-om (3x250,00 EUR) te trošak vještačenja (398,17 EUR).

26. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Požega, 19.rujna 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu a o istoj odlučuj županijski sud.

Dna:

1. OD Vukušić Bokan i partneri d.o.o., Zagreb

2. Jurica Barbarić, odvjetnik, Zagreb