Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-65/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja RB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz OD Petrić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi vraćanja stečenog bez osnove, nakon na dan 8. rujna 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 19. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju RB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 929,04 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopama određenim čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja teče od 27. travnja 2006. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju RB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 602,32 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 6. veljače 2025. podnio tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopio 21. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 3206526662. Naveo je da mu je tuženik ugovorom o kreditu stavio na raspolaganje iznos od 47.154,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Rok vraćanja kredita iznosio je 240 mjeseci i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje je naveo da je u čl.2.st.4. Ugovora o kreditu navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a u odredbi čl.23.H) Ugovora o kreditu da javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom ugovoru snosi korisnik kredita. Naveo je da je tom prilikom isplate kredita platio tuženiku naknadu za obradu kredita sukladno čl.2.st.4. i čl.23.H) Ugovora o kreditu te da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku radi pribave podataka o točnom iznosu koji je platio na ime naknade za obradu kredita, te je obaviješten da mu je po toj osnovi 26.4.2006. naplaćena naknada u iznosu od 6.999,85 kn (preračunato u eure iznos od 929,04 EUR).Tvrdi da je tuženik navedeni iznos stekao bez valjane pravne osnove, odnosno da su odredba čl.2.st.3. Ugovora o kreditu kojom ga se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, kao i dio odredbe čl.23.H) kojom ga se obvezuje tuženiku platiti naknadu za obradu kredita protivne su prisilnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o potrošaču (NN broj 96/03 i dr.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu, kao i odredbama čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07 i dr.), koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza po Ugovoru o kreditu. Tvrdi da o navedenim odredbama s tuženikom nije pojedinačno pregovarao te da mu nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi tuženika koji se podmiruju iz te usluge. Stoga su predmetne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu kao potrošača. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl.87.st.1. ZZP/03). Tvrdi da su navedene odredbe, osim što su protivne citiranim odredbama ZZP/03 i ZPP/07 kao lex specialis, protivne osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Naveo je da se o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi već izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi od 13. veljače 2024. poslovni broj Rev-673/2023- 2. Stoga je slijedom navedenoga, predložio da sud na temelju čl.323. i čl.1111.st.1. Zakona o obveznim odnosima naloži tuženiku da mu isplati iznos od 929,04 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. travnja 2006. do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor zastare navodeći da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 26. travnja 2006., a tužba podnesena nakon više od 15 godina. Naveo je i da je, osim što je zahtjev zastario, u cijelosti neosnovan. Naveo je da tužitelj nije naveo u čemu bi se sastojala neravnoteža između stranaka te da okolnost da su odredbe ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne, već je potrebno dokazati da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a teret dokazivanja tih okolnosti je na onome tko se na ništetnost poziva. Tuženik je naveo da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena i temelji se osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača (čl.3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite- NN broj 15/2014). Tuženik je naveo i da je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, te da o tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ. Također tuženik ističe da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade, a naveo je i da je obveza plaćanja naknade propisana i Općim uvjetima poslovanja banke u točki 5. Tuženik je naveo i da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu (a još manje "znatnu") neravnotežu između stranaka. Istaknuo je da su naknadom za obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: troškovi rada-troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi, administrativni troškovi i amortizacija – materijalni troškovi i troškovi za ne bankovne usluge i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, troškovi provizija i naknada
– nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba, troškovi poreza i drugih administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Tuženik je istaknuo i da nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama, a podredno u slučaju da sud smatra da navedene odredbe podliježu testu (ne) poštenosti ističe da je sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i naložiti tužitelju da mu naknadi trošak postupka.
3. Iako se u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), za koji je odredbom članka 461.a stavak 3. ZPP propisano da je pisani postupak, sud je održao ročište smatrajući isto potrebnim radi provođenja dokaznog postupka s obzirom na to da je tužitelj u tužbi predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja, a koji dokazni prijedlog je sud ocijenio potrebnim radi utvrđenja relevantnih činjenica. Stoga je u dokaznom postupku sud i proveo saslušanje tužitelja te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu i to Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206526662 od 21.4.2006. (list 6-10 spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (list 11 spisa), potvrdu o solemnizaciji (list 13 spisa), otplatnu tablicu (list 14-20 spisa), zahtjev za dostavu dokumentacije (list 21 spisa), dopis Zagrebačke banke d.d. od 28.1.2025. (list 22 spisa), Odluku o Tarifi naknada za usluge od 2006. (list 41-45 spisa), Opće uvjete poslovanja (list 46-50 spisa), uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (list 67-68 spisa).
4. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, u vezi s čl. 221. a ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 929,04 EUR (6.999,85 kn) koji je tuženik naplatio tužitelju 26. travnja 2006. kao naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
6. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 21. travnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206526662 kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.154,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), da je čl.2. st.4. Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, kao i da je čl.23.H) Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno da sve javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po tom Ugovoru snosi Korisnik kredita. Nije sporno niti da je tuženik tužitelju 26. travnja 2006. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 6.999,85 kn (odnosno 929,04 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn).
7. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe čl.2.st.4. i čl.23.H) ništetne te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Dakle sporna je osnova tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara utuženog potraživanja.
8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom o odredbi ugovora o kreditu iz koje proizlazi da je obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno iz koje proizlazi da je dužan snositi sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po predmetnom ugovoru o kreditu. Iskazao je da nije bilo nikakvog pregovaranja s tuženikom niti mu je objašnjeno što obuhvaćaju ti troškovi, niti koliko iznosi ti troškovi. Tek kad mu je isplaćen kredit je vidio koliko mu je naplaćeno na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva. Iskazao je da mu je nešto manje od 7.000,00 kn isplaćeno na ime kredita i to je vidio po stanju na računu, te je bio zatečen. Kredit je podignuo za renovaciju stana u kojem je tada živio sa roditeljima. Nadalje je iskazao da je za tečajne razlike CHF-a podignuo tužbu protiv tuženika vezano za isti ugovor o kreditu, te je donesena nepravomoćna presuda u tom predmetu. Iskazao je da je pročitao ugovor o kreditu i uočio je tu odredbu, međutim mislio je da će mu biti naplaćena samo neka simbolična naknada, a do tada se susreo samo s jednim manjim kreditom, odnosno nije baš imao iskustva s kreditima. Iskazao je kako mu banka nije prezentirala odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora iz čl.2.st.4 ugovora, te mu nije objašnjeno na što se odnose te usluge i nije bilo mogućnosti pregovaranja o tekstu ugovora. Odgovorio je da mu je bilo poznato da su Odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora i Opći uvjeti poslovanja ZABE sastavni dio ugovora, no u ugovoru ih nije bilo. Nije tražio primjerak istih. Na pitanje da li se informirao i pitao koji su to razlozi zbog kojih banka naplaćuje naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odgovorio je da nije. Smatrao je da bi mu to banka trebala objasniti. Nije pregovarao o toj odredbi jer to nije smatrao relevantnim, s obzirom da mu je u prijašnjem kreditu koji je imao bila naplaćena samo neka simbolična naknada. Nije imao informaciju koliko ta naknada iznosi tako da nije znao smanjenje čega bi tražio. Hitno mu je bio potreban novac za renovaciju stana tako da nije podnosio nikakve pritužbe banci i prešao je preko toga tada. Taj stan nije nikada bio iznajmljivan, bio je korišten samo u privatne svrhe. Na pitanje zašto smatra da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama odgovorio je da je on računao na taj novac koji mu je ustegnut. Nije bio vlasnik nikakvog posebnog paketa usluga u banci, bio je korisnik banke, te je imao osnovni paket i plaćanje ove naknade ga je financijski ugrozilo.
10. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan, s obzirom da je isti iskazivao neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužitelja sud je ocijenio da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužitelj nije pregovarao o spornim odredbama čl. 2. st. 4. i čl. 23. H) Ugovora o namjenskom kreditu, kao i da tuženik nije tužitelja, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i na što se uopće ta naknada odnosi, kao niti relacija odnosa između iznosa te naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i zašto bi baš tužitelj kao potrošač trebao snositi sve naknade i troškove u vezi sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu. Također povezujući iskaz tužitelja sa dokumentacijom u spisu sud je utvrdio da tužitelj u vrijeme potpisivanja i sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije znao u kojoj visini će mu točno biti naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Tužitelju kao potrošaču nije objašnjena niti svrha te naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 6.999,85 kn od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog (odobrenog) iznosa kredita. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik, koji je sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadama i troškovima, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od iznosa kredita ugovorene visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva, što rezultira time da su sporne ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Valja reći i da prema stajalištu suda sporne odredbe čl. 2. st. 4. i čl. 23. H) Ugovora o namjenskom kreditu nisu niti jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe je sud utvrdio da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koje su time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetne. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).
11. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenog iznosa od 929,04 EUR dana 26. travnja 2006. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od dana nakon dana naplate predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva ( 27. travnja 2006.) sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.
12. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Kao takve troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR sukladno tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa), u vezi s tbr.54. Tarife, te trošak sastava obrazloženog podneska kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu od 12. kolovoza 2025. u iznosu od 150,00 EUR, sukladno tbr.8.točka 1. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu održanom 8. rujna 2025. u iznosu od 150,00 EUR, sukladno tbr.9. točka 1. Tarife, u vezi s tbr.54.Tarife. Dakle tužitelju je za zastupanje po punomoćnici odvjetnici priznato ukupno 450,00 EUR, na što valja obračunati i PDV u iznosu od 112,50 EUR, sukladno tbr.46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 19,91 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 19,91 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 929,04 EUR i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23). Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 602,32 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.
U Varaždinu 19. rujna 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, sukladno čl.106.st.5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda kojom završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.
Dostaviti:
1. Tužitelju punomoćnicima iz OD Petrić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu
