REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1429/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužiteljice VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Ivica Cvitić iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Josip Grošeta, odvjetnica iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. rujna 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, Ivice Cvitića, odvjetnika, te punomoćnika tuženika, odvjetnika Matea Mandića, dana 18. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, da isplati tužiteljici VF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.373,08 € sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

- 2,33 EUR od 31.8.2007. do isplate,

- 1,42 EUR od 30.11.2007. do isplate,

- 0,52 EUR od 31.12.2007. do isplate,

- 3,64 EUR od 31.1.2008. do isplate,

- 5,36 EUR od 29.2.2008. do isplate,

- 8,30 EUR od 31.3.2008. do isplate,

- 3,88 EUR od 30.4.2008. do isplate,

- 2,13 EUR od 31.5.2008. do isplate,

- 4,29 EUR od 30.6.2008. do isplate,

- 1,13 EUR od 31.7.2008. do isplate,

- 1,28 EUR od 31.8.2008. do isplate,

- 3,16 EUR od 30.9.2008. do isplate,

- 17,34 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- 7,84 EUR od 30.11.2008. do isplate,

- 19,92 EUR od 31.12.2008. do isplate,

- 21,78 EUR od 31.1.2009. do isplate,

- 22,62 EUR od 28.2.2009. do isplate,

- 20,31 EUR od 31.3.2009. do isplate,

- 20,75 EUR od 30.4.2008. do isplate,

- 17,21 EUR od 31.5.2009. do isplate,

- 14,61 EUR od 30.6.2009. do isplate,

- 15,30 EUR od 31.7.2009. do isplate,

- 16,67 EUR od 31.8.2009. do isplate,

- 16,55 EUR od 30.9.2009. do isplate,

- 15,16 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- 17,77 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- 19,86 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- 22,83 EUR od 31.1.2010. do isplate,

- 22,14 EUR od 28.2.2010. do isplate,

- 26,18 EUR od 31.3.2010. do isplate,

- 25,41 EUR od 30.4.2010. do isplate,

- 26,90 EUR od 31.5.2010. do isplate,

- 39,80 EUR od 30.6.2010. do isplate,

- 37,15 EUR od 31.7.2010. do isplate,

- 45,26 EUR od 31.8.2010. do isplate,

- 42,46 EUR od 30.9.2010. do isplate,

- 37,95 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- 47,46 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- 59,56 EUR od 31.12.2010. do isplate,

- 50,99 EUR od 31.1.2011. do isplate,

- 54,00 EUR od 28.2.2011. do isplate,

- 50,17 EUR od 31.3.2011. do isplate,

- 50,86 EUR od 3.5.2011. do isplate,

- 67,08 EUR od 17.6.2011. do isplate,

- 68,66 EUR od 9.7.2011. do isplate,

- 82,22 EUR od 1.9.2011. do isplate,

- 75,26 EUR od 5.10.2011. do isplate,

- 67,63 EUR od 30.11.2011. do isplate,

- 66,82 EUR od 21.12.2011. do isplate,

- 66,23 EUR od 30.12.2011. do isplate,

- 69,87 EUR od 31.12.2011. do isplate,

- 2.869,06 EUR od 5.1.2012. do isplate i to do 31.12.2007. po stopi utvrđenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008.g. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022.godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023.godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023.do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.015,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. rujna 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1/ Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom, dana 12.7.2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 056-50-4254834 kojim se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 23.281,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita a s rokom otplate 72 mjeseca. Ugovorena je valutna klauzula za CHF, odnosno otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Namjena kredita je kupnja novog vozila marke Opel Astra 1.4. enjoy plus. Tužiteljica ističe da su joj službenici banke kao jedinu mogućnost ponudili kredit sa valutnom klauzulom u CHF, te su joj rekli da je takav kredit tržišno najpovoljniji i da je mjesečni anuitet najniži i da se neće povećavati. Pri tome joj nije objašnjeno da država , odnosno HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, kao što je to slučaj sa valutom EURO i o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja Eura gotovo izvjestan. Tužiteljica nije obavještena niti o ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule na buduće mjesečne anuitete, uslijed čega je nastupila znatna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica je vjerovala da se njihov poslovni odnos temelji na povjerenju i uvažavanju svih sudionika u tom odnosu i nije imao razloga sumnjati u to što joj je govorio službenik banke, a nije mogla niti pregovarati niti o jednoj ugovornoj odredbi. Pri tome napominje da je njeno financijsko znanje vrlo skromno u odnosu na tuženika i njegovo iskustvo u financijskom poslovanju, koje je on iskoristio i zloupotrijebio na štetu tužiteljice, a u svoju korist. Poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji sadrži pravila zaštite osnovnih prava potrošača, a sve u skladu sa Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993., koja je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom ZZP-a. Poziva se na čl. 49. st. 1. ZZP-a koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoj standardnog ugovora trgovca (čl. 49. st. 2. ZZP). Ništetnost je pravna posljedica takvih odredbi (čl. 50. st. 1. ZZP). Navodi da sudovi u Republici Hrvatskoj imaju obvezu tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom EU. Poziva se na praksu suda Europske unije u predmetima u kojima je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

Tužitelj smatra da je predmetni Ugovor o kreditu djelomično ništetan u smislu čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i poglavito moralu društva u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Smatra da je također protivan načelima obveznog prava i to: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, načelu zabrane prouzrokovanja štete.

Tužiteljica napominje da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora, niti je tužiteljica mogla na iste utjecati, već je mogla samo prihvatiti ponuđene, unaprijed formulirane odredbe Ugovora sačinjene od strane tuženika, na formaliziranom, tipskom obrascu tuženika.

Tužiteljica ne osporava zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule, kao i samu gramatičku formulaciju u Ugovoru, ali navodi da je tuženik istu nesavjesno i nepošteno primjenjivao u predmetnom slučaju, kao i da o samim ekonomskim posljedicama primjene iste nije ni na koji način obavijestio tužiteljicu. Naime, tužiteljica navodi da joj tuženik nije objasnio da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima.

Nadalje navodi tužiteljica da smisao valutne klauzule je da se vjerovnik novčane obveze zaštiti od promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka dospijeća iste, a ne da protivno zakonskoj svrsi ostvaruje ekstra profit, a da se drugoj ugovornoj strani uzrokuje prekomjerna i teško nadoknadiva šteta.

Tužiteljica u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije mogla znati da će tuženik tumačiti i primjenjivati istu suprotno svrsi radi koje je zakonom utemeljena, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu. Kako tuženik posjeduje stručna znanja i njegova je osnovna djelatnost financijske prirode, nesporno je da je bio svjestan te činjenice, a koju činjenicu ni na koji način nije naveo ili objasnio posljedice tužitelju, pa je time njegovo ponašanje bilo nesavjesno i nepošteno.

Navedenim postupanjem, primjenjujući valutnu klauzulu na način da je sav teret porasta tečaj CHF u odnosu na kunu prevalio na tužitelja istovremeno jednostranom odlukom povećavajući visinu kamatne stope, a sve povećavajući i vrijednost same glavnice, tuženik je doveo tužitelja u vrlo neizvjesnu i nezgodnu situaciju. Navedeno postupanje tuženika, u uvjetima višedestljetnog stabilnog tečaja domaće valute, suprotno je moralu društva i temeljnim načelima obveznog prava i čini predmetni Ugovor o kreditu broj ugovora 056-50-4254834 od 12.07.2007.g. ništetnim u dijelu valutne klauzule.

Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 4.srpnja 2013.g, koja je potvrđena presudom Viskog trgovačkog suda RH u Zagrebu Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.g. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, kojom je pravomoćno utvrđeno da je između ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

U revizijskoj odluci VSRH Rev-2221/18 od 16.09.2019.g. VSRH je odlučujući o revizijama Banaka izjavljenim na presude Visokog trgovačkog suda posl.br.Pž- 6632/17 od 14.06.2018.g. kojom je potvrđena presuda TS u Zagrebu posl.br.P- 1402/2012 od 04.07.2013.g. i kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na I.-VIII. tuženike, gdje je Raiffeisenbank Austria d.d bila IV.-tužena glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu, VSRH je reviziju tuženika odbacio kao neosnovanu i potvrdio da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac u cijelosti informiralo potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, što je sve suprotno odredbama čl.81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.g. do 06.08.2007.g. a od 07.08.2007.g. do 31.12.2008.g. suprotno je odredbama čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07,133/09). Tužitelj ističe da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1402/12 od 04.07.2013.g. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica za CHF, te da je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl.502. Zakona o parničnom postupku obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno da je sud vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/18 od 19.ožujka 2019., u kojoj je izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl.118.ZZP-a vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1.ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

Zaključno dana 03.02.2021.g, Ustavni sud RH je na sjednici odbio i odbacio ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka podnesene protiv presuda VSRH i VTS u kolektivnom sporu, te je na taj način u cijelosti pravomoćno okončan postupak u kolektivnom sporu „Potrošač“.

U odnosu na eventualno istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženika, tužitelj ističe da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa (podnošenje tužbe 04.04.2012.g.) dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1402/12 od 7.travnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od dana 14.lipnja 2018. godine, a sukladno čl.225.ZOO-a primjenjuje se zastarni rok od 5 godina. Stoga zaključuje da utuženo potraživanje nije u zastari.

Poziva se i na čl. 1111.st.1.ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je u čl.1115. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi ii platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Slijedom svega navedenog, kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a tužiteljeva tražbina se sastoji od preplaćenog tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj tužitelj predlaže da sud presudu kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.244,27 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i parnični trošak.

2. Tužitelj je podneskom od 11.7.2025. konačno uredio tužbeni zahtjev i to nakon provedenog financijskog vještačenja, tako da istim traži isplatu iznosa od 4.373,08 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška također sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate.

Također potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra da je pogrešan stav tužiteljice da povreda interesa pojedinog potrošača proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. To stoga što se u postupku kolektivne zaštite, pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, bez da su se u odnosu na svakog pojedinog potrošača izvodili dokazi na okolnost nepoštenosti spornih ugovornih odredaba. Pri tome se poziva na sudsku praksu, odnosno stav VTSRH iz presude Pž-6632/17. Smatra da tužitelj mora dokazati da mu sporne ugovorne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive (u suprotnom nije dopušteno ocjenjivati jesu li iste bile poštene ili ne). Potom je potrebno utvrditi je li se o tim spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, pa ako nije tužitelj mora dokazati da su iste prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pri tome se poziva na čl. 96. st. 1 i čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koje su identične čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine.

U odnosu na spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik ističe da je ista bila jasna, lako uočljiva i razumljiva (i na gramatičkoj razini i na razini shvaćanja ukupnosti njenih obveza), te uopće nije dopušteno utvrđivati je li ista poštena ili nije. Međutim, unatoč tome navodi da se o istoj odredbi i pregovaralo, a to proizlazi iz činjenice da je tužitelj mogao izabrati valute CHF ili Euro ili kunskog kredita, a isto tako je imao mogućnost i odustati od sklapanja ugovora o kreditu. Navodi da sporna ugovorna odredba nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da su tužitelju u predugovornoj fazi obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, na koje je tužitelj pristao. Nadalje navodi da je tužitelju uručen i otplatni plan u kojem je iznos anuiteta vezan u valutu CHF. Navodi da nisu postojale naznake na svjetskom ili domaćem tržištu koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema HRK, te da je tuženik korisnicima kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao i temeljem kojih je potrošač mogao donijeti informiranu odluku. Valutna klauzula je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja štiti i tuženika i tužiteljicu, a pri tome tuženik ne ostvaruje nikakav ekstra profit ugovaranje valutne klauzule, jer je i sam zadužen u istoj valuti. Navodi da je ugovor o kreditu solemniziran i od strane javnog bilježnika. S obzirom da je kredit otplaćen, smatra da se tužitelj ne može pozivati na zaštitu kao potrošač, jer da su iz primjene zakona sukladno čl. 19 ZIDZPK isključeni svi koji su kredit otplatili do stupanja na snagu istog zakona. Konačno tuženik ističe prigovor zastare, te osporava i tijek tražene kamate, jer da je tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115 ZOO-a jer je postupao sukladno propisima koji reguliraju njegovo poslovanje u skladu sa regulativnom HNB-a. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u podnesku od 11.7.2025., (za iznos od 128,81 eura), međutim sud je na ročištu 11.9.2025. preinaku dopustio, jer smatra da se u konkretnom slučaju radi o preinaci koja je izvršena nakon provedenog financijskog vještačenja, radi čega je ista dopuštena u smislu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

5. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o kreditu od 12.7.2007. (list 8-12 spisa), otplatni plan (list 14-21 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 22-25 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila od 1.7.2007. do 30.9.2007. (list 45-46 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (list 58-68 i 80 spisa), sudsku praksu koje su dostavile obje strane, te je saslušana tužiteljica (list 75-76 spisa).

6. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev osnovan.

7. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa koji je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik dana 12.7.2007., a kojom je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (valutna klauzula).

9. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 u odnosu na valutnu klauzulu, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Sud je mišljenja da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštite potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz te presude. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.

11. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sa tuženikom sklopila predmetni Ugovor o kreditu. Nije sporno niti da je tužiteljica ispunila svoje obveze prema odredbama tog ugovora o kreditu, a isto tako nije sporno da tužiteljica ima status potrošača.

11.1. Sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača; odnosno mogu li se utvrđenja iz naprijed spomenutih presuda donesenim u kolektivnom sporu – "parnica Potrošač" primijeniti u konkretnom slučaju. Konačno, sporna je visina i zastara potraživanja, kao i kamata koju traži tužitelj, odnosno je li tuženik savjestan ili nesavjestan stjecatelj.

12. Uvidom u čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu, sud je utvrdio da Ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo su navedene odredbe o valutnoj klauzuli bile predmet spora u naprijed navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

13. Da je tužitelj sklopila predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i to čl. 6. (kredit za kupnju novog vozila), ali isto tako i iz iskaza tužiteljice kada tvrdi da je vozilo kupila nove od kredita i to za osobne potrebe.

14. Sud je stava da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštite potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz te presude donesene u kolektivnom sporu P-1401/12 od 7.4.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu i Pž-6632/17 od 14.6.2018. Visokog trgovačkog suda). To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.

15. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama, kao što tvrdi. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Naime, navodi tuženika u tom smislu su paušalni. Promotivni uvjeti za kredite za automobile koje dostavlja tuženik koji sadrže osnovne uvjete, te modele osiguranje povrata kredita, dokumentaciju koja je potrebna, koeficijente izračuna mjesečnog anuiteta i sl. ne mogu se smatrati odgovarajućom obaviještenosti korisnika kredita u konkretnom slučaju, jer temeljem tih podataka tužitelj nije mogao biti upoznat sa rizicima promjene tečaja CHF i parametrima koji mogu utjecati na promjenu tečaja, a time i visine pojedinog anuiteta.

15.1. Saslušana je tužiteljica koja je u svom iskazu rekla da je kredit uzela za kupnju auta za osobne potrebe. Auto je našla u auto kući Auto Will, te su joj tamo rekli da je moguća kunja tog auta putem kredita kod Raiffeisen banke i tamo su ju uputili. Službenik u toj banci joj je rekao da može podići jedino kredit u valuti CHF. Kako do tada nije imala iskustva s tom valutom, pitala ga je zašto u toj valuti, a odgovoreno joj je da su auto krediti samo u valuti CHF i da je to u redu, jer da je CHF stabilna valuta. Izračunali su joj početnu ratu koja joj je bila prihvatljiva, oko 1.200,00 kn, ali se ista s vremenom povećala na 1.700,00 kn. Navodi da je to znala da ne bi podigla kredit za kupnju auta, a pogotovo ne u valuti CHF. Završila je školu za kožarskog tehničara, a tada kada je podizala kredit nije bila zaposelna jer je imala malo dijete i bila je u obiteljskoj mirovini. Čula je za pojam valutna klauzula, ali tada joj nije bilo poznato što to točno znači. Pročitala je ugovor o kreditu, ali joj je službenica u banci rekla „to vam je u redu, to je stabilna valuta“. Nije mogla niti pomisliti da bi ta rata tako drastično narasla. Kredit je otplatila, na način da je osobno plaćala rate.

15.2 Sud je stava da iz iskaza tužiteljice, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi, niti da bi se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, kao i da je tužiteljica imala mogućnost utjecati na istu. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

16. Dakle, predloženim i provedenim dokazima tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao potpune informacije i obavijesti o spornim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost utjecati na iste.

16.1. Sud nije pozivao radi saslušanja javnu bilježnicu, koja je solemnizirala ugovor o kreditu jer sasvim sigurno sve da je ista i objašnjavala tužitelju pojam valutne klauzule na jednoj općoj razini, nije mu sasvim sigurno govorila o parametrima koji utječu na visinu tečaja i rizicima vezanim uz navedeno, jer se radi o ekonomskim pojmovima o kojima javni bilježnik niti ne mora informirati stranku kod solemnizacije ugovora o kreditu. O tim pojmovima mogao je tužitelja informirati isključivo djelatnik banke koji je sudjelovao kod sklapanja ugovora, a tuženik taj dokazni prijedlog nije istaknuo.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli, kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje uz korištenje valutne klauzule (po srednjem tečaju Kreditora za CHF na važećem na dan dospijeća), ništetna.

18. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

19. Kako bi se utvrdio taj iznos, provedeno je financijsko vještačenje, kojim je vještak Mario Tkalec izračunao koliko iznose razlike u iznosima koje je tužitelj preplatio zbog tečajne razlike.

19.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marija Tkaleca iz Vještak Tkalec d.o.o. je utvrđeno:

- da ukupne pozitivne razlike između plaćenih iznosa na ime anuiteta i anuiteta utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita iznose 32.948,98 kn/4.373,08 eura;

- da samo negativne tečajne razlike iznose – 8,48 kn/1,13 eura;

- da ako se negativne tečajne razlike uračunaju sa najstarijim pozitivnim razlikama ukupno je više plaćeno na ime anuiteta 32.940,50 kn/4.371,96 eura

19.2. Tužitelj je prigovorio omašci u pisanju, te razlici u zbroju pojedinačnih iznosa tečajnih razlika za 2 centa u pisanom nalazu i mišljenju, dok tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu iz nalaza i mišljenja vještaka, već načelno prigovara i komentira metodologiju izračuna (kao da je ugovoren kunski kredit).

19.3. Na primjedbe tužitelja vještak se usmeno očitovao na ročištu 13.6.2025. godine, na način da je uvažio primjedbu tužiteljice vezanu za grešku u pisanju datuma plaćenog iznosa od 382,22 kn, tako da je ispravan datum 30.5.2011. (umjesto 3.5.2020.), a u odnosu na razliku od 2 centa između ukupnog iznosa utvrđenog u eurima, te mjesečnih iznosa konvertiranih u eure, navodi da je zakonom propisano da se kunski iznosi konvertiraju u eure na način da se zaokružuju na dvije decimale, pa tu razliku nije moguće ostvariti.

19.4. Vještak je izračun izvršio, temeljem dokumentacije o kreditu, stručno, detaljno i jasno ga je obrazložio, kako pisano tako i usmeno, a u konačnici na nalaz i mišljenje nije bilo nikakvih prigovora, niti nejasnoća, a niti dokaznih prijedloga u tom smislu.

Prema tome, sud je prihvatio izračun pozitivnih tečajnih razlika koje je vještak izračunao u iznosu od ukupno 4.373,08 eura, dok je zahtjev tuženika u odnosu na postojanje negativnih tečajnih razlika je izostao, pa u tom smislu iako je vještak izračunao i negativne tečajne razlike iste nisu uzete u obzir.

20. Što se tiče zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 13.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2018. u odnosu na valutnu klauzulu, zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev za isplatom razlike zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.

21. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen iznos od 4.373,08 eura, koji iznos je tužitelj tuženiku isplatio s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (toč. I. izreke).

22. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka i prometa po kreditu (toč. I izreke).

Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1), sastav podneska od 15.(19.)11.2024. i 11.(14.)7.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištu 17.2.2025., 9.5.2025.,13.6.2025. i 11.9.2025. za svako po 200,00 eura (Tbr. 9/1), što je ukupno 1.400,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 350,00 eura, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, što iznosi ukupno 2.015,45 eura (toč. II izreke).

22.1. Sud tužitelju nije priznao trošak za sastav podneska od 7.(8.) 5.2025., jer je navode iz tog podneska tužitelj mogao iznijeti i na ročištu 9.5.2025. godine.

22.2. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 18. rujna 2025. godine

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika