Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2003/2019-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Primorac, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 5. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice PL, odvjetničke vježbenice u Rijeci i punomoćnice tuženika Hane Avdović, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, te objave od 18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5102130994 od 26.11.2004. godine, a koji je zaključen između tužitelja HLM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISE BANK d.d. ništetne odredbe sadržane u čl. 8, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi „...je promjenjiva i u trenutku ugovaranja...“, kao i čl. 8. st.2. istog ugovora, a koji glasi „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke“.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju HLM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate kamate isplati novčani iznos od 221,78 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 11,94 EUR, od 01.05.2009. pa do isplate;

- na iznos od 11,92 EUR, od 01.06.2009. pa do isplate;

- na iznos od 11,90 EUR, od 01.07.2009. pa do isplate;

- na iznos od 11,88 EUR, od 01.08.2009. pa do isplate;

- na iznos od 11,86 EUR, od 01.09.2009. pa do isplate;

- na iznos od 11,84 EUR, od 01.10.2009. pa do isplate;

- na iznos od 11,83 EUR, od 01.11.2009. pa do isplate;

- na iznos od 11,80 EUR, od 01.12.2009. pa do isplate;

- na iznos od 11,79 EUR, od 01.01.2010.pa do isplate;

- na iznos od 11,77 EUR, od 01.02.2010. pa do isplate;

- na iznos od 11,74 EUR, od 01.03.2010. pa do isplate;

- na iznos od 11,73 EUR, od 01.04.2010. pa do isplate;

- na iznos od 11,70 EUR, od 01.05.2010. pa do isplate;

- na iznos od 11,68 EUR, od 01.06.2010. pa do isplate;

- na iznos od 11,67 EUR, od 01.07.2010. pa do isplate;

- na iznos od 11,64 EUR, od 01.08.2010. pa do isplate;

- na iznos od 11,61 EUR, od 01.09.2010. pa do isplate;

- na iznos od 11,59 EUR, od 01.10.2010. pa do isplate;

- na iznos od 1,42 EUR, od 01.11.2010. pa do isplate;

- na iznos od 1,42 EUR, od 01.12..2010. pa do isplate;

- na iznos od 1,41 EUR, od 01.01.2011. pa do isplate;

- na iznos od 1,41 EUR, od 01.02.2011. pa do isplate;

- na iznos od 1,41 EUR, od 01.03.2011. pa do isplate;

- na iznos od 1,41 EUR, od 01.04.2011. pa do isplate;

- na iznos od 1,41 EUR, od 01.05.2011. pa do isplate;

koje se određuju od 01. svibnja 2009. godine za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023 godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 29,64 eura, tužbeni zahtjev radi isplate na ime preplate kamate, odbija kao neosnovan.

III. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5102130994 od 26.11.2004. godine, a koji je zaključen između tužitelja HLM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, ništetna odredba sadržana u čl. 7 kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, u dijelu koji glasi „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja“.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju HLM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate tečaja isplati novčani iznos od 6.555,40 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 2,55 EUR, od 01.01.2005. pa do isplate;

- na iznos od 0,38 EUR, od 01.03.2005. pa do isplate;

- na iznos od 1,80 EUR, od 01.11.2008. pa do isplate;

- na iznos od 6,21 EUR, od 01.01.2009. pa do isplate;

- na iznos od 8,01 EUR, od 01.02.2009. pa do isplate;

- na iznos od 9,83 EUR, od 01.03.2009. pa do isplate;

- na iznos od 4,41 EUR, od 01.04.2009. pa do isplate;

- na iznos od 4,14 EUR, od 01.05.2009. pa do isplate;

- na iznos od 4,28 EUR, od 01.01.2010. pa do isplate;

- na iznos od 10,52 EUR, od 01.02.2010. pa do isplate;

- na iznos od 9,01EUR, od 01.03.2010. pa do isplate;

- na iznos od 19,75 EUR, od 01.04.2010. pa do isplate;

- na iznos od 17,43 EUR, od 01.05.2010. pa do isplate;

- na iznos od 19,98 EUR, od 01.06.2010. pa do isplate;

- na iznos od 48,57 EUR, od 01.07.2010. pa do isplate;

- na iznos od 42,24 EUR, od 01.08.2010. pa do isplate;

- na iznos od 65,51 EUR, od 01.09.2010. pa do isplate;

- na iznos od 53,97 EUR, od 01.10.2010. pa do isplate;

- na iznos od 43,34 EUR, od 01.11.2010. pa do isplate;

- na iznos od 72,63 EUR, od 01.12.2010. pa do isplate;

- na iznos od 87,56 EUR, od 01.01.2011. pa do isplate;

- na iznos od 76,38 EUR, od 01.02.2011. pa do isplate;

- na iznos od 79,83 EUR, od 01.03.2011. pa do isplate;

- na iznos od 70,47 EUR, od 01.04.2011. pa do isplate;

- na iznos od 71,51 EUR, od 01.05.2011. pa do isplate;

- na iznos od 99,38 EUR, od 01.06.2011. pa do isplate;

- na iznos od 104,21 EUR, od 01.07.2011. pa do isplate;

- na iznos od 137,41 EUR, od 01.08.2011. pa do isplate;

- na iznos od 132,71 EUR, od 01.09.2011. pa do isplate;

- na iznos od 106,65 EUR, od 01.10.2011. pa do isplate;

- na iznos od 103,85 EUR, od 01.11.2011. pa do isplate;

- na iznos od 102,07 EUR, od 01.12.2011. pa do isplate;

- na iznos od 108,67 EUR, od 01.01.2012. pa do isplate;

- na iznos od 116,05 EUR, od 01.02.2012. pa do isplate;

- na iznos od 116,22 EUR, od 01.03.2012. pa do isplate;

- na iznos od 11,61 EUR, od 01.04.2012. pa do isplate;

- na iznos od 113,13 EUR, od 01.05.2012. pa do isplate;

- na iznos od 115,97 EUR, od 01.06.2012. pa do isplate;

- na iznos od 113,27 EUR, od 01.07.2012. pa do isplate;

- na iznos od 113,47 EUR, od 01.08.2012. pa do isplate;

- na iznos od 110,87 EUR, od 01.09.2012. pa do isplate;

- na iznos od 105,73 EUR, od 01.10.2012. pa do isplate;

- na iznos od 111,65 EUR, od 01.11.2012. pa do isplate;

- na iznos od 113,34 EUR, od 01.12.2012. pa do isplate;

- na iznos od 113,47 EUR, od 01.01.2013. pa do isplate;

- na iznos od 104,91 EUR, od 01.02.2013. pa do isplate;

- na iznos od 110,42 EUR, od 01.03.2013. pa do isplate;

- na iznos od 111,91 EUR, od 01.04.2013. pa do isplate;

- na iznos od 108,60 EUR, od 01.05.2013. pa do isplate;

- na iznos od 99,32 EUR, od 01.06.2013. pa do isplate;

- na iznos od 95,66 EUR, od 01.07.2013. pa do isplate;

- na iznos od 100,23 EUR, od 01.08.2013. pa do isplate;

- na iznos od 103,37 EUR, od 01.09.2013. pa do isplate;

- na iznos od 111,40 EUR, od 01.10.2013. pa do isplate;

- na iznos od 106,98 EUR, od 01.11.2013. pa do isplate;

- na iznos od 108,96 EUR, od 01.12.2013. pa do isplate;

- na iznos od 110,58 EUR, od 01.01.2014. pa do isplate;

- na iznos od 104,41 EUR, od 01.02.2014. pa do isplate;

- na iznos od 107,39 EUR, od 01.03.2014. pa do isplate;

- na iznos od 105,86 EUR, od 01.04.2014. pa do isplate;

- na iznos od 102,89 EUR, od 01.05.2014. pa do isplate;

- na iznos od 101,55 EUR, od 01.06.2014. pa do isplate;

- na iznos od 102,14 EUR, od 01.07.2014. pa do isplate;

- na iznos od 105,88 EUR, od 01.08.2014. pa do isplate;

- na iznos od 109,69 EUR, od 01.09.2014. pa do isplate;

- na iznos od 109,35 EUR, od 01.10.2014. pa do isplate;

- na iznos od 111,27 EUR, od 01.11.2014. pa do isplate;

- na iznos od 114,02 EUR, od 01.12.2014. pa do isplate;

- na iznos od 112,90 EUR, od 01.01.2015. pa do isplate;

- na iznos od 114,46 EUR, od 01.02.2015. pa do isplate;

- na iznos od 114,46 EUR, od 01.03.2015. pa do isplate;

- na iznos od 114,46 EUR, od 01.04.2015. pa do isplate;

- na iznos od 108,15 EUR, od 01.05.2015. pa do isplate;

- na iznos od 6,30 EUR, od 02.05.2015. pa do isplate;

- na iznos od 114,46 EUR, od 01.06.2015. pa do isplate;

- na iznos od 114,46 EUR, od 01.07.2015. pa do isplate;

- na iznos od 114,46 EUR, od 01.08.2015. pa do isplate;

- na iznos od 114,46 EUR, od 01.09.2015. pa do isplate;

koje se određuju od 01. siječnja 2005. godine za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023 godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju HLM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime pogrešno umanjene glavnice dugovanja prilikom provedbe konverzije isplati novčani iznos od 2.536,80 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 30. rujna 2015. godine, po do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.064,18 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

EUR 2,58 od

02.02.2005 pa do isplate,

EUR 9,12 od

02.04.2005 pa do isplate,

EUR 8,16 od

02.05.2005 pa do isplate,

EUR 9,19 od

02.06.2005 pa do isplate,

EUR 15,86 od

02.07.2005 pa do isplate,

EUR 17,48 od

02.08.2005 pa do isplate,

EUR 7,75 od

02.09.2005 pa do isplate,

EUR 9,52 od

02.10.2005 pa do isplate,

EUR 10,12 od

02.11.2005 pa do isplate,

EUR 10,49 od

02.12.2005 pa do isplate,

EUR 10,15 od

02.01.2006 pa do isplate,

EUR 12,56 od

02.02.2006 pa do isplate,

EUR 17,41 od

02.03.2006 pa do isplate,

EUR 19,85 od

02.04.2006 pa do isplate,

EUR 18,93 od

02.05.2006 pa do isplate,

EUR 18,03 od

02.06.2006 pa do isplate,

EUR 19,81 od

02.07.2006 pa do isplate,

EUR 20,36 od

02.08.2006 pa do isplate,

EUR 17,24 od

02.09.2006 pa do isplate,

EUR 18,26 od

02.10.2006 pa do isplate,

EUR 18,78 od

05.11.2006 pa do isplate,

EUR 19,53 od

02.12.2006 pa do isplate,

EUR 23,65 od

02.01.2007 pa do isplate,

EUR 26,42 od

02.02.2007 pa do isplate,

EUR 25,14 od

02.03.2007 pa do isplate,

EUR 25,88 od

02.04.2007 pa do isplate,

EUR 32,90 od

02.05.2007 pa do isplate,

EUR 34,62 od

02.06.2007 pa do isplate,

EUR 36,89 od

02.07.2007 pa do isplate,

EUR 36,88 od

02.08.2007 pa do isplate,

EUR 33,76 od

02.09.2007 pa do isplate,

EUR 38,40 od

02.10.2007 pa do isplate,

EUR 38,51 od

02.11.2007 pa do isplate,

EUR 35,26 od

04.12.2007 pa do isplate,

EUR 35,61 od

02.01.2008 pa do isplate,

EUR 29,82 od

02.02.2008 pa do isplate,

EUR 12,73 od

02.03.2008 pa do isplate,

EUR 12,29 od

04.03.2008 pa do isplate,

EUR 20,27 od

02.04.2008 pa do isplate,

EUR 31,41 od

02.05.2008 pa do isplate,

EUR 34,50 od

02.06.2008 pa do isplate,

EUR 31,12 od

02.07.2008 pa do isplate,

EUR 37,85 od

02.08.2008 pa do isplate,

EUR 36,34 od

02.09.2008 pa do isplate,

EUR 29,69 od

02.10.2008 pa do isplate,

EUR 22,15 od

02.12.2008 pa do isplate,

EUR 1,92 od

02.06.2009 pa do isplate,

EUR 9,02 od

02.07.2009 pa do isplate,

EUR 6,10 od

02.08.2009 pa do isplate,

EUR 0,96 od

02.09.2009 pa do isplate,

EUR 5,96 od

02.10.2009 pa do isplate,

EUR 6,45 od

02.11.2009 pa do isplate,

EUR 0,50 od

02.12.2009 pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VII. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 2.674,22 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose:

EUR 29,16 od

02.02.2006 pa do isplate,

EUR 29,13 od

02.03.2006 pa do isplate,

EUR 29,09 od

02.04.2006 pa do isplate,

EUR 29,06 od

02.05.2006 pa do isplate,

EUR 29,03 od

02.06.2006 pa do isplate,

EUR 29,00 od

02.07.2006 pa do isplate,

EUR 28,96 od

02.08.2006 pa do isplate,

EUR 28,93 od

02.09.2006 pa do isplate,

EUR 28,89 od

02.10.2006 pa do isplate,

EUR 260,76 od

02.11.2006 pa do isplate,

EUR 28,82 od

02.12.2006 pa do isplate,

EUR 29,16 od

02.02.2006 pa do isplate,

EUR 29,13 od

02.03.2006 pa do isplate,

EUR 29,09 od

02.04.2006 pa do isplate,

EUR 29,06 od

02.05.2006 pa do isplate,

EUR 29,03 od

02.06.2006 pa do isplate,

EUR 29,00 od

02.07.2006 pa do isplate,

EUR 28,96 od

02.08.2006 pa do isplate,

EUR 28,93 od

02.09.2006 pa do isplate,

EUR 28,89 od

02.10.2006 pa do isplate,

EUR 260,76 od

02.11.2006 pa do isplate,

EUR 28,82 od

02.12.2006 pa do isplate,

EUR 22,85 od

02.01.2013 pa do isplate

EUR 22,77 od

02.02.2013 pa do isplate

EUR 22,70 od

02.03.2013 pa do isplate

EUR 22,63 od

02.04.2013 pa do isplate

EUR 22,54 od

02.05.2013 pa do isplate

EUR 22,46 od

02.06.2013 pa do isplate

EUR 22,38 od

02.07.2013 pa do isplate

EUR 22,30 od

02.08.2013 pa do isplate

EUR 22,22 od

02.09.2013 pa do isplate

EUR 22,14 od

02.10.2013 pa do isplate

EUR 22,05 od

02.11.2013 pa do isplate

EUR 21,96 od

02.12.2013 pa do isplate

EUR 21,88 od

02.01.2014 pa do isplate

EUR 77,78 od

02.02.2014 pa do isplate

EUR 77,44 od

02.03.2014 pa do isplate

EUR 77,09 od

02.04.2014 pa do isplate

EUR 76,74 od

02.05.2014 pa do isplate

EUR 76,39 od

02.06.2014 pa do isplate

EUR 76,03 od

02.07.2014 pa do isplate

EUR 75,67 od

02.08.2014 pa do isplate

EUR 75,31 od

02.09.2014 pa do isplate

EUR 74,95 od

02.10.2014 pa do isplate

EUR 74,58 od

02.11.2014 pa do isplate

EUR 74,20 od

02.12.2014 pa do isplate

EUR 73,83 od

01.01.2015 pa do isplate

EUR 73,45 od

01.02.2015 pa do isplate

EUR 73,07 od

01.03.2015 pa do isplate

EUR 72,69 od

01.04.2015 pa do isplate

EUR 72,30 od

01.05.2015 pa do isplate

EUR 71,91 od

01.06.2015 pa do isplate

EUR 71,52 od

01.07.2015 pa do isplate

EUR 71,12 od

01.08.2015 pa do isplate

EUR 70,72 od

01.09.2015 pa do isplate

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VIII. Nalaže se tuženiku tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu 1.974,33 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 18. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva na ime preplate kamate učinjena u podnesku od 27. lipnja 2025.

II. Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 870,00 eura na ime razlike glavnice prilikom provedbe konverzije.

Obrazloženje

1. Tužiteljica HLM (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je ista kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovoru o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102130994 od 26. studenoga 2004.godine te Aneks br. 1. tom Ugovoru. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit radi kupnje nekretnine u iznosu od 92.996,00 CHF. Nakon toga su stranka 9. veljače 2016. zaključile Aneks broj 2 top Ugovora, a kojim je regulirana konverzija kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je kao kreditor utvrdio u predmetnom Aneksu da stanje glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 38.139,90 EUR. Navedeni Ugovor o kreditu je potrošački ugovor i to standardni ugovor koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika, a kojem se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač imao bilo kakav utjecaj na njegov sadržaj. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i to promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke (čl. 8). Tužitelj navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj po odluci kreditora nepoštene i ništetne te se poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navodi u bitnom kako je i u konkretnom Ugovoru o kreditu odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi unesena u ugovor bez da je tuženik s tužiteljem o tome pregovarao, a sama odredba je nerazumljiva jer tuženik kao na temelju pruženih informacija nije mogao procijeniti zašto, kako te u kom smjeru će se kamatna stopa kretati te je stavljen u neravnopravan položaj s tuženikom. Stoga je došlo do povrede načela savjesnosti i poštenja jer je tuženik na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao za svoju vlastitu odluku, a nije odredio elemente za koje se veže promjena, niti način promjene. To je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka ne štetu tužitelja kao potrošača, jer dolazi do situacije da tuženik jednostrano određuje njegove obveze, čiju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema apsolutno nikakvih konkretnih i preciznih kriterija. Tužitelj se poziva i na Direktivu 93/13/EEZ-a te odluku Europskog suda pravde broj C-26/13 te odredbe Zakona o zaštiti potrošača. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj ističe da ga je tuženik propustio informirati o općem riziku vezanom za ugovorenu valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena kod CHF valute neusporedivo veći u odnosu na druge valute poput valute EUR koja je "štićena valuta" od strane HNB-a te o činjenici da je rast tečaja CHF-a bio potpuno izvjestan što je utvrđeno studijom MMF-a još od 1997. Tuženik je raspolagao sa svim stručnim znanjima te unatoč tome nije informirao tužitelja kao potrošača o svemu navedenom, što je uzrokovalo ozbiljnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja/potrošača. Tuženik je svjesno i namjerno prešutio sve navedene bitne i odlučne informacije, navodeći i uvjeravajući tužitelja da je predmetni ugovor za istog povoljan te da je za istog najbolja i jedina opcija. Dakle, tuženik nije postupao niti obzirno niti je uvažavao interese obiju strana prilikom ugovaranja konkretnog pravnog posla, što je bio dužan činiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja, već upravo suprotno, zlorabio je povjerenje tužitelja. Tuženik je kao nesavjestan stjecatelj dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj po odluci kreditora, pozivom na članak 214. ZOO-a. Konačno, tužitelj ističe i to da sklapanjem Aneksa Ugovora ništetne odredbe Ugovora nisu mogle konvalidirati niti ugovor može postati valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, sve sukladno članku 326. ZOO-a. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom, određenim podneskom od 22. srpnja 2019. nakon što mu je tuženik predao kreditu dokumentaciju, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj po odluci kreditora te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju po osnovi tih ništetnih odredbi te pogrešno utvrđene nedospjele glavnice u Aneksu Ugovora o kreditu isplati iznos od 76.730,67 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Nadalje ističe da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu to da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavki 1. točki 3. ZIDZPK/15. Tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. U odnosu na navode tužitelja vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima. Smatra da se presuda donesena u postupku kolektivne zaštite ne može primijeniti na pojedinačne postupke te je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. Tuženik nadalje ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. g. do 2004. g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tužitelj je bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. LL svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02. prosinca 2013., a stupila je na snagu dana 01. siječnja 2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio ako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01. prosinca 2013. s primjenom od 01. siječnja 2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt- 294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,29% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (CL, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. U podnesku od 25. rujna 2020. tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja. Navodi da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 8.013,25 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 8.013,25 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno specificirane iznose te konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim odredba o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita), pa bi, stoga, tužitelj bio dužan vratiti svako potplaćeni anuitet od 1.10.2011. nadalje jer je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 4.486,49 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 26.232,99 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno specificirane iznose te konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik je predmetne prigovore radi prebijanja specificirao u podnesku od 7. ožujka 2025. kako je to navedeno u izreci ove presude.

4. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev te je u odnosu na potraživanje s osnova preplaćene kamate povisio s iznosa od 221,72 eura na iznos od 251,42 eura, a potraživanje s osnova razlike u glavnici snizio sa od 3.406,80 eura na iznos od 2.536,80 eura. Dakle, kako je zahtjev s osnova preplaćene kamate povišen, u tom se dijelu radi o preinaci tužbe, koju je sud dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka, jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata, a tuženik se preinaci nije protivio (članak 190. stavci 1. do 4. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Što se tiče sniženog zahtjeva na ime razlike glavnice, sud je utvrdio da je tužba u tom dijelu povučena jer se tuženik djelomičnom povlačenju nije protivio pa se smatra da je na isto pristao (članak 193. stavak 2. ZPP-a).

5. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovoru o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102130994 od 26.11.2004. godine o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj po odluci kreditora. Predmet spora je i tužiteljev restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa s osnova razlike u tečaju, razlike u kamatama te pogrešno umanjene glavnice dugovanja prilikom provedbe konverzije. Pritom, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

6. Nadalje, predmet ovog postupka je i tuženikov zahtjev da sud presudom izvrši prijeboj tužiteljeve tražbine s tražbinom tuženika koju ističe da ima s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i to u iznosu od 1.064,18 eura, kao i tražbine koju ime s manje plaćene kamate u iznosu od 2.674,22 eura.

7. Budući da je tuženik prigovorio da tužitelj uslijed zaključenja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu od 25. travnja 2006. i isplatu kao posljedicu ništetnosti tih odredbi, a nedostatak pravnog interesa predstavlja procesnu zapreku za daljnje raspravljanje, valjalo je najprije odlučiti o tom pitanju. U tom se smislu ističe kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZOPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužitelj ističe da ugovaranjem tog dodatka nije ispunjeno njegovo potraživanje i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.).

8. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102130994 od 26. studenoga 2004. (list 10-13 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102130994 od 27. siječnja 2006. (list 185) Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102130994 od 9. veljače 2016. (list 14-18 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 34-42, 158-175 spisa), Obavijest o Izračunu konverzije kredita i Izračun (list 43-48 spisa), Obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 49), saslušana je tužiteljica te je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Dijani Tomljanović Butković iz Rijeke. Sud nije proveo dokaz uvidom u reklame i brošure tuženika priložene odgovoru na tužbu te čitanjem pisanog iskaza zaposlenice tuženika LL jer su ti dokazi predloženi na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti. Nije proveden dokaz niti uvidom u ispravu Metologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata jer ista nije bila važeća i na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu pa nije od važnosti za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi. Nije proveden ni dokaz saslušanjem svjedoka FL, jer je tuženik od tog dokaza odustao podneskom od 7. srpnja 2025.

9. Tužbeni zahtjev je u djelomično osnovan.

10. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).

11. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

12. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.

13. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

14. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 26. studenoga 2004. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 92.996,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 240 mjeseci;

– da je namjena kredita stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine- stana u [adresa];

– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno u čl. 7. da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan odobrenja žiro-računa Banke;

– da je u čl. 8. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a koja je početno ugovorena po stopi od 5,49% godišnje, a Aneksom 1 Ugovora po stopi od 4,89% godišnje,

– time da je iz sadržaja spisu priležećeg Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru,

– da su stranke sklopile 10. veljače 2016. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102964374 (dalje: Aneks Ugovoru) na temelju ZIDZOPK, kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 26. studenoga 2004. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o podmirenju manjka (članak 5., 6., 7., 8.)

– daj je tužitelju prije zaključenja Aneksa Ugovoru dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisao suglasnost da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije.

15. Tužiteljica je iskazala da su joj sredstva kredita bile potrebna za kupnju prve nekretnine namijenjene za stanovanje nje i supruga. Predmetnu nekretninu nisu nikada iznajmljivali niti je ista služila za obavljanje bilo kakve gospodarske djelatnosti kao obrta i sl. Tužiteljica je bila dugogodišnji klijent Erste banke pa se zato odlučila za kredit kod tuženika, s time da su cijene kredita bile približno slične i u drugim bankama. Tada nije bilo moguće kreditno se zadužiti u kunama već su bili ponuđeni samo kredit s valutnom klauzulom u eurima i CHF. Kredit s valutnom klauzulom u CHF je bio jeftiniji od onog u eurima, a i sugerirano joj je da odabere taj kredit te joj je uz tu sugestiju u banci prikazano povijesno kretanje tečaja CHF iz kojeg je zaista proizlazilo da se radi o stabilnoj valuti. Uz navedeno, u banci je postojala neka akcija vezana za tu vrstu kredita, a i mnogi su se zaduživali na taj način. Ne sjeća se da bi joj bilo rečeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, a da to čini u odnosu na euro. To nije znala niti kroz svoju struku dipl. ekonomiste jer nije radila u bankarskom sustavu već u računovodstvu jedne privatne firme. Nije bilo govora niti upozorenja da može doći do ovakvog porasta anuiteta. Što se tiče promjenjive kamatne stope bilo je rečeno da ne treba očekivati neku veću promjenu. Nisu joj pojašnjeni parametri na temelju kojih bi se kamatna stopa trebala mijenjati. Pročitala je ugovor prije potpisivanja i shvatila je da zaključuje ugovor u čijoj otplati može doći do promjena anuiteta, ali nikako do ovakvih promjena do kojih je došlo. Da je za to znala ne bi uzela ovakav kredit. Konverzija je zaključena na prijedlog banke i sugerirano joj je da to učini jer nisu bila poznata dalja kretanja tečaja CHF. Tužiteljica se, čim je primijetila da je došlo do porasta tečaja, obratila banci s prijedlogom da zatvori bar dio kredita jer je imala nešto ušteđevine, no direktor poslovnice u [adresa] rekao joj je da se radi samo o privremenom porastu zbog sezone, kao sezonska fluktuacija i da će se ubrzo vratiti na staro, pa je zbog toga od tog prijedloga odustala. Kasnije kad je vidjela da tome nije tako nije više mogla djelomično zatvoriti kredit jer je ušteđevinu trošila na uplate rata kredita i jer je bila na porodiljnom dopustu i nije ostvarivala prihode kao ranije.

16. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i sukladan je ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bio upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti. Također, u samom ugovoru navedeno je da se radi o potrošačkom ugovoru (kreditu građana za kupnju stana) pa su i time potvrđeni navodi tužitelja da je Ugovor zaključen izvan gospodarske djelatnosti tužitelja.

17. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.

18. Naime, tužitelj je navedeni ugovor zaključio kao fizička osoba, za kupnju stana (dakle, u privatne svrhe) pa se radi o potrošačkom ugovoru. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

20. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

21. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.

22. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

23. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

24. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

25. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

26. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu je utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.

27. Isto tako kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

28. Međutim, unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. U tom smislu ističe se da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 5,49% godišnje (po Aneksu 1 - 4,89%) na ugovorni odnos se primjenjuju te odredbe o visini kamatne, sve dotle dok se na zakonom propisani način nije nadomjestio dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4.863700 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.

29. Visina preplate s osnova promjene tečaja i promjene kamatne stope, kao i tzv. negativne razlike, utvrđeni su na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović Butković, a vještakinja je utvrdila kako slijedi:

- da pozitivna preplata po osnovi tečaja iznosi 6.555,40 eura,

- da pozitivna preplata po osnovi kamate iznosi 221,78 eura

- da negativne tečajne razlike (iznosi plaćeni po tečaju nižem od početnog) iznose 1.064,18 eura

- da negativne razlike kamata (iznosi plaćeni po kamatnoj stopi nižoj od početne) iznose 2.896,00 eura

- da razlika između nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30. rujna 2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 2.536,80 eura.

U Nalazu su prikazane i sve pojedine uplate i datumi tih uplata.

30. Tuženik je imao primjedbe na nalaz koje se odnose na dokumentaciju te metodologiju po kojoj je vještačenje sačinjeno, kao i na izračun tzv. "neto preplate", u kojem je vještakinja izračunala preplatu uzimajući u obzir i negativne razlike.

31. Budući da je u nalazu, dopuni nalaza i usmeno na ročištu vještak argumentirano i detaljno pojasnio koju dokumentaciju je koristio (onu koja je priložena spisu) kao i koju metodologiju i iz kojih razloga, te je u konačnici njegov nalaz bio istovjetan nalazu koji je tužitelj privatno sačinio i na koji se pozvao kao dokaz svojim primjedbama, a također je vještak uz tzv. "neto preplatu" prikazao i samo pozitivne razlike, vještakov je nalaz u cijelosti prihvaćen te je na temelju istoga odlučeno o visini potraživanja parničnih stranaka.

32. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljevim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza vještaka. Tužitelj je, međutim, zatražio isplatu po osnovi više plaćene kamate u iznosu od 251,42 eura, dok je po nalazu vještaka više platio 221,78 eura, pa je za razliku od 29,64 eura, koju tužitelj nije dokazao, tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

33. Ovdje se ističe kako je vještak izračunao i tzv. "neto preplatu" tužiteljevog potraživanja s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja, do koje je došao na način da je pozitivne razlike umanjio (prebio) s iznosima koje je tužitelj tuženiku plaćao primjenom niže kamatne stope odnosno nižeg tečaja od kamatne stope i tečaja koji su vrijedili na dan korištenja kredita. Na taj je način vještak utvrdio da tzv. "neto preplata" s osnova promjene tečaja iznosi 5.491,22 eura, a s osnova kamate 2.674,22 eura. Međutim, po ocjeni ovog suda, nema osnove da se tužitelju dosude tako umanjeni iznosi. Naime, tuženik je koristio ništetne ugovorne odredbe pa je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, i kao takav je nesavjestan te nema pravo na povrat danog (odluke poslovni broj Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i poslovni broj Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.).

34. Prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovnog broja P-1401/2012 (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P- 1401/2012 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke postala je pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do utuženja 10. lipnja 2019. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

35. Nije osnovan niti tuženikov prigovor radi prebijanja. Što se tiče visine tuženikovog potraživanja, treba reći da je vještak utvrdio da je tužitelj u određenom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećeg na dan korištenja kredita, odnosno po kamatnoj stopi nižoj od one koja je važila na dan korištenja kredita, i to upravo u onim iznosima čije prebijanje tuženik zahtijeva. Međutim, kao i u slučaju tzv. negativnih razlika (odlomak 33. ovog obrazloženja) tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelju niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Osim toga, u predmetnom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 1.064,18 EUR i 2.674,22 eura EUR, valjalo je odlučiti kao u točki II. i III. izreke.

36. Zaključno treba reći i da sklapanjem Aneksa Ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe članka 7. i 8. Ugovora o kreditu. Naime, ZIDZPK, na temelju kojeg propisa je i zaključen Aneks Ugovoru, odredio je izračun novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR i po kojoj će se vršiti otplata kredita prema novoj osnovi- Dodatku ugovoru o kreditu. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZIDZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao taj simulirani kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava, a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Dakle, cilj ZIDZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). U osnovi se može reći da je cilj ZIDZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odedbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli."

38. Ustavni sud Republike Hrvatske ZIDZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

39. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda H ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

40. Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda H i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao. Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZOPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, ugovarale s valutnom klauzulom u CHF i kamatnom stopom promjenjivom po jednostranoj odluci bake. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

41. Upućuje se i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev- 1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojem se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. U konkretnom slučaju tu žitelju konverzijom nije priznata preplata (prema izračunu konverzije (list 64) kod tužitelja je utvrđen manjak u iznosu od 1.324,87 eura, pa mu stoga pripada preplata koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, u cijelosti.

42. Treba reći i to da sud nije odredio prekid postupka do odluke suda Europske unije prema prijedlogu tužitelja jer su predmeti vezani za pitanja iz ovog postupka na tom sudu (C-474/20 i C-567/20) okončani.

43. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu te da je u pretežitom dijelu uspio sa svojim restitucijskomm zahtjevom, odnosno tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je sud odlučio da je tuženik tužitelju dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe 200,00 eura Tbr. 7.1.

– sastav podneska od 16.3.2020. (očitovanje na odgovor na tužbu) 200,00 eura Tbr. 8.1

– sastav podneska od 26.11.2024. (očitovanje na nalaz vještaka) 200,00 eura Tbr. 8.1

– sastav podneska od 26.7.2025. (očitovanje na dopunu nalaza vještaka) 200,00 eura Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 6.11. 2022. 200,00 eura Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 5. 9.2022. 200,00 eura Tbr. 9.1.

sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 1.200,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.500,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška u visini plaćene pristojbe na tužbu (53,09 eura) i predujma za vještačenje od 421,24 eura, sveukupno 1.974,33 eura. Tužitelju ne pripada naknada troška za sastav podneska kojim je predložio prekid postupka jer se takva odluka ne donosi po prijedlogu stranke pa se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice. Ne pripada mu ni naknada troška za pristup na ročištu za objavu odluke jer na isto nije pristupio. Konačno, nije mu odmjeren niti trošak sudske pristojbe na presudu jer je prema Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.) oslobođen od plaćanja daljnjih sudskih pristojbi u ovom postupku. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

44. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 18. rujna 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku