REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] H 5

Poslovni broj: Us I-419/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja HČ iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II-224- 04/23-01/57, URBROJ: 511-01-203-25-2 od 22. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem Policijske uprave karlovačke, Policijske postaje Duga Resa, broj: 511-05-08-95-UP/I-4/17/1-2022 od 8. studenoga 2022. odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva pozivom na odredbu čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine broj 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15., 102/19., 138/21.; dalje: Zakon o hrvatskom državljanstvu). U obrazloženju se navodi da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu hrvatskih državljana jer nije bilo sporazuma roditelja podnositelja zahtjeva da mu se po rođenju odredi hrvatsko republičko državljanstvo, a naknadno mu je (1997.) utvrđeno da je podrijetlom stekao Republike Srbije.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-224-04/23-01/57, URBROJ: 511-01-203-25-2 od 22. veljače 2025. odbijena kao neosnovana.

3. Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je tuženik pogrešno tumači odredbu čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu prilikom odlučivanja o njegovu zahtjevu za stjecanje državljanstva podrijetlom te da takvo tumačenje predstavlja diskriminaciju. Činjenica da je upisan kao državljanin Republike Srbije da se ne može se vezati za pravilo kontinuiteta u inozemstvu, već da se odnosi samo na osobe upisane u knjigama državljana SR Hrvatske, prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, budući da je 8. listopada 1991. postao stranac u Republici Hrvatskoj. Smatra da ispunjava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva, tuženik je pogrešno primijenio odredbu čl. 30. st. 1. relevantnog Zakona te predlaže sudu poništiti tuženikovo rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu u cijelosti te ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Ističe da je odredba čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu osnova za primjenu prijašnjih zakona koji više nisu na snazi, ali su važili u vrijeme rođenja osobe koja traži utvrđivanje hrvatskog državljanstva, te da temeljem naveden odredbe tužitelj ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Zahtjev je odbijen jer je samo jedan roditelj bio hrvatski državljanin u vrijeme rođenja tužitelja, prebivalište roditelja nije bilo na području Hrvatske, niti je činjenica tužiteljevog rođenja upisana u maticu rođenih na području Hrvatske, a nadležno tijelo mu je naknadno utvrdilo da je stekao državljanstvo SR Srbije. Ukazuje na ustaljenu i dosljednu upravnosudsku i ustavnosudsku praksu prema kojoj se razlikuje kada se primjenjuju pravne osnove upisa u evidenciju hrvatskih državljana temeljem podrijetla (odredbe čl. 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu), a kada se utvrđuje je li osoba stekla hrvatsko državljanstvo po propisima važećim do 8. listopada 1991. i vrši naknadni upis u evidenciju hrvatskih državljana temeljem čl. 30. st. 1. istoga Zakona. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Među strankama je sporna primjena materijalnog prava, odnosno jesu li u postupku donošenja osporenog rješenja pravilno primijenjene relevantne zakonske odredbe. Konkretnije, primjenjuje li se na tužitelja odredba čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu kao na osobu rođenu prije **.**.1991.

6. Kako sukladno odredbi čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS) stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, a činjenice odlučne za rješavanje ovog spora su nesporne, uz primjenu načela učinkovitosti iz čl. 8. ZUS-a prema kojoj je sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, sud je ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

7. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Upravni postupak je pokrenut zahtjevom tužitelja za utvrđivanjem hrvatskog državljanstva podnesenim 13. kolovoza 2021. putem Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu, Republika Srbija.

9. U postupku je utvrđeno, a kako to proizlazi i iz dokumentacije u spisu (uvjerenja nadležne službe Grada Beograda od 13. srpnja 2021., obrasca prijave rođenja djeteta od 18. ožujka 1979., rješenja nadležne službe Općine Zemun od 4. rujna 1997.), da je tužitelj rođen **.**.1979. u Zemunu (Republika Srbija), da je državljanin Republike Srbije (upisan u Knjigu državljana Republike Srbije za matično područje Beograd za 1979. godinu pod rednim brojem 1863/163), da ima prebivalište u [adresa], da je majka tužitelja PČ državljanka Republike Srbije, otac ŠČ hrvatski državljanin podrijetlom, da su roditelji tužitelja sklopili brak 1974. u Zemunu u kojem im je bilo i prebivalište u vrijeme tužiteljeva rođenja, da su se roditelji sporazumjeli o upisu djeteta u knjigu državljana Zemun.

10. Negativna rješenja javnopravnih tijela donesena povodom zahtjeva utemeljena su na odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu kojom je uređeno načelo pravnog kontinuiteta državljanstva. Tom odredbom je propisano da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je hrvatsko državljanstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu tog Zakona tj. do 8. listopada 1991.

11. U vrijeme rođenja tužitelja (1979.) se državljanstvo stjecalo prema odredbama Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske (Narodne novine broj 32/77.). Prema odredbi čl. 4. navedenoga Zakona hrvatsko državljanstvo porijeklom stječe dijete: 1. ako su oba roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljani; 2. ako je jedan od hrvatski roditelja državljanin, a drugi državljanin druge republike bivše SFRJ, ako se roditelji o tome sporazume; 3. ako nema sporazuma roditelja o državljanstvu djeteta, dijete je hrvatski državljanin: ako u trenutku rođenja djeteta roditelji imaju prebivalište u [adresa], ako u trenutku rođenja djeteta roditelji nemaju zajedničko prebivalište u [adresa], državljanstvo stječe pod uvjetom da je upisano u matičnu knjigu rođenih u [adresa].

12. Ujedno, u trenutku tužiteljeva rođenja važio je i Zakon o državljanstvu SFRJ (Službeni list SFRJ broj 58/76.) kojim je bilo je propisano da se republičko državljanstvo djetetu određuje prema zakonu republike čije državljanstvo imaju oba roditelja u trenutku njegova rođenja, dok je odredba stavka 2. istog članka propisivala da će dijete čiji roditelji imaju različito republičko državljanstvo, steći državljanstvo prema zakonu republike na čijem je području rođen ako to republičko državljanstvo ima jedan roditelj (čl. 22. st. 1. i 2.).

13. S obzirom na u postupku utvrđeno činjenično stanje, a koje tužitelj nije ni osporavao, odnosno da je tužitelj rođen na području Republike Srbije, na kojem su tada imali prebivalište i njegovi roditelji, te uvažavajući činjenicu da se roditelji tužitelja (različitog državljanstva) nisu sporazumjeli da dijete ima hrvatsko državljanstvo, to tužitelj nije mogao podrijetlom steći hrvatsko državljanstvo prema tada važećem propisu o stjecanju hrvatskog državljanstva. Stoga su tijela utemeljeno zaključila da tužitelj ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske temeljem čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu pri čemu su za svoju odluku dali valjane, pravno prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

14. U odnosu na tužbene navode da je pri odlučivanju o zahtjevu za utvrđivanje hrvatskog državljanstva podrijetlom trebalo primijeniti čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, ukazuje se tužitelju da se ta odredba primjenjuje samo na osobe rođene nakon **.**.1991., odnosno rođene nakon stupanja na snagu toga Zakona. Kraj činjenice da je tužitelj rođen 1979. godine, na istog navedena odredba nije primjenjiva pri čemu je, suprotno njegovim navodima, irelevantno da li je rođen u inozemstvu ili ne. Navedeni stav je prošao i ustavnosudsku provjeru (primjerice odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1895/01, U-III-16125/09 i dr.)

15. Stoga, a kako u konkretnom slučaju nije ostvaren kontinuitet hrvatskog državljanstva kakav ima u vidu odredba čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koja nije mijenjana niti brisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine broj 102/19., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020.), i upravo ta odredba predstavlja granicu za primjenu odredbi čl. 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, to ovaj sud nije našao osnovanim tužbene navode usmjerene na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

16. S tim u svezi valja ukazati da bi načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva, koje je jedno od najvažnijih načela na kojima se temelji Zakon o hrvatskom državljanstvu, tužiteljevim tumačenjem odredbe čl. 5. st. 2. rečenog Zakona zapravo bilo poništeno, odnosno izgubilo bi svaku svrhu. O tome je stav zauzela i brojna praksa Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2380/22-4 od 26. siječnja 2023., poslovni broj Usž-3463/2024-2 od 12. prosinca 2024.).

17. Također, tužitelj se u konkretnom slučaju neosnovano poziva na diskriminaciju obzirom na pravni temelj stjecanja hrvatskog državljanstva jer u svakom zakonu o državljanstvu bilo koje države, pa tako i u Zakonu o hrvatskom državljanstvu, postoji više pravnih osnova po kojima osobe mogu steći državljanstvo iste države ukoliko ispune propisane uvjete pa ne može biti riječ ni o kakvoj diskriminaciji, ako se u provedenom postupku utvrdi da osoba ne ispunjava propisane uvjete. Dakle, u postupku koji se provodi temeljem odredbe čl. 30. st. 1. Zakona imaju se u vidu odredbe kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, ali onog zakona koji je važio u vrijeme rođenja osobe čije se državljanstvo utvrđuje. Sud podsjeća da u opća obilježja diskriminacije pripadaju, između ostalog, nejednakost u uživanju prava, u pravilu uz povredu materijalnog prava, a sud, zbog svega prethodno iznesenog, ne nalazi da su ovdje ispunjena spomenuta obilježja, a tužitelj nije učinio ni vjerojatnim da je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale osobe koji uz iste uvjete traže utvrđivanje hrvatskog državljanstva, odnosno u konkretnom slučaju nije došlo do povrede čl. 2. Zakona o diskriminaciji (Narodne novine br. 85/08., 112/12.).

18. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje je ocijenjeno zakonitim te je sud, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 18. rujna 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).