Poslovni broj: P-407/2025-53

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Nives Grubišić Đogić, u pravnoj stvari tužiteljice UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv I. tuženika Credo banke d.d. u stečaju, OIB:94141384086, zastupanog po punomoćniku Domagoju Javoroviću, odvjetniku u Zagrebu i II. tuženice DE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi nedopuštenosti ovrhe, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika I. tuženika, 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.) Proglašava se nedopuštenom ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj Ovr-85/11 od 7. veljače 2011. na ½ suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ovog suda u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to k. č. br. [katastarska čestica], što u naravi predstavlja visokoprizemna obiteljska stambena zgrada u [adresa], U broj 36 i dvorište, ukupne površine 717 m2.

II.) Nalaže se I. tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.312,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 18. rujna 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 13. svibnja 2011. protiv I. i II. tuženika tvrdi da je rješenjem Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj Ovr-85/11 od 26. travnja 2011. upućena da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja se kod tog suda provodi pod poslovnim brojem Ovr-85/11 po prijedlogu I. tuženika, kao ovrhovoditelja protiv II. tuženika, kao ovršenika. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj Ovr-85/11 od 7. veljače 2011. određena je ovrha na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na k. č. br. [katastarska čestica] u naravi visokoprizemna obiteljska stambena zgrada u [adresa] i dvorište ukupne površine 717 m2. Predmetna nekretnina je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo II. tuženice, iako je ista u naravi suvlasništvo tužiteljice i II. tuženice, svaka u ½ dijela. Tužiteljica je bila upisana kao suvlasnica predmetne nekretnine od 11. srpnja 2000. kada je upis njenog prava vlasništva proveden pod brojem Z-15116/00. Zemljišnoknjižni odjel je 19. rujna 2000. pod brojem Z-19778/00 temeljem Aneksa Ugovora o kreditu zaključen između tužiteljice i Hypo Alpe Adria bank d.d. izvršio na njenom suvlasničkom dijelu upis prava vlasništva radi osiguranja u korist banke. Nakon što je navedeni dug po kreditu podmiren, zk odjel istog suda je 21. studenog 2003. pod brojem Z-102451/03 izvršio povrat, odnosno ponovnu uknjižbu prava vlasništva temeljem brisovnog očitovanja Hypo Alpe Adria bank d.d. Međutim, kod uknjižbe prava vlasništva dogodila se omaška na način da je samo AE (II. tuženica) upisana kao vlasnik na predmetnoj nekretnini, odnosno zk odjel je propustio tužiteljicu upisati kao suvlasnicu u ½ dijela. Navedeno je potvrđeno dopisom zk odjela od 13. ožujka 2011. u kojem priznaje povredu kod vršenja upisa. I. tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer nije provjerio stanje u zemljišnim knjigama pa se ne može pozivati na zaštitu svog prava temeljem načela povjerenja u zemljišne knjige (čl 122. i 123. ZVDSP-a). I. tuženik je trebao provjeriti zemljišnoknjižno stanje na način da izvrši uvid u povijesni zemljišnoknjižni izvadak. Osim toga, ističe da nije postojala suglasnost tužiteljice kao suvlasnika predmetne nekretnine za davanje u zalog iste, a što je propisano čl. 306. st. 2. ZVDSP-a. Stoga je predmetna ovrha nedopuštena.

2. I. tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je založno pravo stekao temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je sklopljen s II. tuženicom. Tuženica je u navedenom Sporazumu potvrdila da je isključivi vlasnik predmetne nekretnine i da ne postoji pravo treće osobe koje isključuje, umanjuje ili ograničava njeno pravo. Osim toga, iz tada važećeg izvatka iz zemljišne knjige je bilo vidljivo da je II. tuženica isključivi vlasnik predmetne nekretnine. Založno pravo je upisano na predmetnoj nekretnini od 12. siječnja 2005., dakle više od 7 godina do podnošenja ove tužbe iz čega proizlazi da tužiteljica nije poduzela nikakve radnje da zaštiti svoje pravo vlasništva. I. tuženik je kod zaključenja pravnog posla i upisa u zemljišne knjige postupao u dobroj vjeri rukovodeći se načelom povjerenja u zemljišne knjige. Stoga je isti, bez obzira na pravo treće osobe, stekao založno pravo prema stanju kakvo je postojalo u zemljišnim knjigama u trenutku upisa. Prigovara vrijednosti predmeta spora (10.100,00 kuna) jer je ovrha određena radi naplate iznosa od 147.836,28 EUR, uvećano za kamate i druga sporedna potraživanja.

II. tuženica je priznala tužbeni zahtjev.

3. Sud je rješenjem na ročištu 22. studenog 2011. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 90.000,00 kuna.

4. Sud je rješenjem od 16. veljače 2011. utvrdio prekid postupka jer je nad I. tuženikom otvoren stečaj. Postupak je nastavljen s Credo banka d.d. u stečaju.

5. U međuvremenu je na snagu stupio Zakon o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine broj 128/14) kojim je 1. travnja 2015. ustanovljen Općinski sud u Novom Zagrebu koji je preuzeo dio nadležnosti kao i dio predmeta Općinskog suda u Zaprešiću, uključujući i ovaj predmet.

6. Sud je presudom poslovni broj P-761/2024 od 8. travnja 2025. djelomično prihvatio tužbeni zahtjev jer je zaključio da je upis hipoteke na ½ suvlasničkog dijela nekretnine neistinit budući da je tužiteljica zajedno sa založnim dužnikom (II. tuženicom) suvlasnik nekretnine svaka u ½ dijela. Sud nije prihvatio tvrdnje I. tuženika o stjecanju založnog prava povjerenjem u zemljišne knjige jer se to pravo ne primjenjuje budući da je stjecanje stvarnih prava po tom osnovu odgođeno za nekretnine na kojima je do 1. siječnja 1997. bilo upisano društveno vlasništvo ako do stjecanja dođe prije 1. siječnja 2017. Obzirom na navedeno, I. tuženika ne štiti to načelo pa je ovrha na suvlasničkom dijelu tužiteljice nedopuštena. Odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na preostali suvlasnički dio predmetne nekretnine koji je upisan u korist II. tuženice.

7. Županijski sud u Zagrebu je rješenjem od 8. travnja 2025. ukinuo presudu u dijelu kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev i u odluci o trošku uz obrazloženje da nije pravilan pravni stav ovog suda da I. tuženika ne štiti povjerenje u zemljišne knjige. To stoga što je u trenutku upisa založnog prava kao samovlasnica nekretnine bila upisana založna dužnica (II. tuženica), a iz zemljišnoknjižnog izvatka nije bilo sumnje u istinitost takvog upisa. Povrh toga tu činjenicu je potpisivanjem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini potvrdila i sama II. tuženica. Prema tome, okolnost da je nekretnina u trenutku stupanja na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17- dalje: ZVDSP (1. siječnja 1997.)) bila upisana kao društveno vlasništvo sama za sebe nije odlučna i ne predstavlja okolnost koja ne bi štitila povjerenje u zemljišne knjige kod I. tuženika. Ukazuje na potrebu saslušanja svjedoka na okolnost savjesnosti parničnih stranaka. U preostalom dijelu (odbijajući dio tužbenog zahtjeva) presuda ovog suda je postala pravomoćna.

8. U nastavku postupka sud je izveo sve dokaze po uputi Županijskog suda u Zagrebu.

9. Sud je pročitao povijesni prikaz zemljišno knjižnog izvatka (list 6-15, 114- 120), izvadak iz zemljišne knjige (list 16-17), dopis zk odjela od 30. ožujka 2011. (list 18), izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i II. tuženice i svjedoka ĐE (list 164-166).

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07; 84/08; 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22 – dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenjem nedopuštenom ovrhe na nekretnini za koju tvrdi da je u njezinom izvanknjižnom vlasništvu te da je ista neistinito upisana kao isključivo vlasništvo II. tuženice.

12. Iz tijekom postupka izvedenih dokaza sud je utvrdio:

- da je predmetna nekretnina 1. siječnja 1997. bila upisana kao društveno vlasništvo,

- da je tužiteljica 2000. bila upisana kao suvlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela, dok je u preostalom dijelu bila upisana II. tuženica,

- da su tužiteljica i II. tuženica dopustile upis fiducijarnog vlasništva u korist Hypo Alpe Adria Bank radi osiguranja kredita koji je njihova prijateljica ĐE podignula kod navedene banke radi financiranja poslovanja svog društva Euromago d.o.o. (Z-19778/00),

- da je ĐE od 2001. prebacila financiranje kod I. tuženika te je s tim kreditima zatvorila svoje obveze kod Hypo Alpe Adria Bank d.o.o. (vidi stranu drugu i treću Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i iskaz svjedoka),

- da je nakon podmirenja kredita Hypo Alpe Adria bank d.d. izdao brisovno očitovanje te je zemljišnoknjižni odjel pod brojem Z-102451/03 od 21. studenog 2003. izvršio brisanje prava vlasništva Hypo Alpe Adria bank d.d. i upis povrat predmetne nekretnine na ime II. tuženice,

- da je bila riječ o omašci u upisu obzirom da je upis trebalo djelomično izvršiti u odnosu na tužiteljicu, a što je zemljišnoknjižni odjel potvrdio dopisom od 30. ožujka 2011.,

- da je II. tuženica, kao založni dužnik, sklopila s Credo banka d.d. Split Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 15. prosinca 2004. te je I. tuženik 22. studenog 2004. upisao pravo vlasništva u zemljišne knjige,

- da je II. tuženica prilikom sklapanja navedenog ugovora vjerovala da opterećuje samo svoj suvlasnički dio nekretnine jer nije bila svjesna da se prilikom brisanja fiducija dogodila omaška,

- da tužiteljica nije znala da je predmet osiguranja njezin suvlasnički dio nekretnine jer nije bila svjesna omaške prilikom brisanja fiducija,

- da je I. tuženik podnio prijedlog za ovrhu 3. veljače 2011. na nekretnini II. tuženice te je sud rješenjem o ovrsi Ovr-85/11 od 7. veljače 2011. odredio ovrhu radi namirenja tražbine iz Ugovora o kreditu koji je bio osiguran zalogom,

- da je protiv rješenja o ovrsi II. tuženica podnijela žalbu i prijedlog za odgodu ovrhe, a tužiteljica prigovor treće osobe povodom kojeg je rješenjem ovog suda od 26. travnja 2011. upućena u parnicu radi dokazivanja da ima pravo koje sprječava ovrhu.

13. Sud je ocijenio istinitim iskaz II. tuženice, tužiteljice i svjedoka ĐE koje suglasno iskazuju da nisu bile svjesne činjenice da je predmet osiguranja bio suvlasnički dio tužiteljice jer iste nisu znale da je Hypo Alpe Adria Bank d.d. napravila grešku kod uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja jer bi u suprotnom bilo logično i životno da od Banke traže da takvu pogrešku ispravi. Pri tome je sud imao u vidu i dopis Banke kojom priznaje da je kod brisanja fiducija napravljena pogreška. Okolnost da je II. tuženica potpisala Sporazum o osiguranju u kojem piše da dopušta osnivanje založnog prava na cijeloj nekretnini nije sama za sebe dostatna za zaključak da je imala saznanja da daje u zalog čitavu nekretninu. Pri tome je sud vodio računa da se radi o opsežnom Sporazumu u kojem se spominje veći broj ugovora i aneksa ugovora i veći broj nekretnina sa svrhom osiguranja tražbine. Pritom sud vjeruje svjedoku ĐE kad kaže da je dala banci podatke o nekretninama iz ranijeg ugovora koji je bio sklopljen s Hypo Alpe Adria Bank d.d. te da je banka sama prikupila zemljišnoknjižne izvatke i oznake nekretnina prepisala u Sporazum. Takav iskaz je sudu logičan i životan uzimajući u obzir kontekst razdoblja u kojem je sklopljen sporazum u kojem je po znanju suda iz drugih postupaka protiv banaka takav način postupanja bio uobičajen. Osim toga, da je II. tuženica banci dostavila zemljišnoknjižni izvadak za nekretninu onda bi zasigurno uočila pogrešku te bi se ranijoj banci obratila sa zahtjevom za ispravak zemljišnoknjižnog stanja.

14. Glede zahtjeva za proglašenjem ovrhe nedopuštenom ističe se da je čl. 55. Ovršnog zakona (Narodne novine 139/2010) propisano da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tvrdeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom.

15. Iz utvrđenog činjeničnog stanja sud je zaključio da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela te da je neistinit upis II. tuženice kao vlasnice predmetne nekretnine u cijelosti. Do pogrešnog upisa došlo je pod brojem Z- 102451/03 kada je kod brisanja fiducijarnog prava vlasništva Hypo Alpe Adria Bank d.d. umjesto na tužiteljicu vlasništvo upisano u cijelosti na II. tuženicu.

16. Budući da II. tuženica nije vlasnik nekretnine u cijelosti ista nije mogla na ½ dijela nekretnine u suvlasništvu tužiteljice zasnovati založno pravo u korist I. tuženika, slijedom čega je upisa založnog prava neistinit u pogledu suvlasničkog dijela tužiteljice. Stoga, Credo banka d.d. nije nositelj založnog prava na odnosnoj nekretnini u tom dijelu pa ne može iz tog prava izvoditi pravo na prisilnu naplatu tražbine na suvlasničkom dijelu tužiteljice.

17. Što se tiče stjecanja založnog prava povjerenjem u zemljišne knjige sud ostaje kod svog stava da I. tuženika ne štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige iz razloga što je zaštita povjerenje u zemljišne knjige bila odgođena kad su u pitanju određene nekretnine.

18. Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZVDSP-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.

19. Prema odredbi čl. 123. st. 1. ZVDSP stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti.

20. Međutim, odredbom čl. 388. st. 5. ZVDSP odgođena je zaštita povjerenja kod određenih nekretnina u bivšem društvenom vlasništvu jer u odnosu na te nekretnine zakonodavac ocijenio da je zemljišnoknjižno stanje i suviše neusklađeno da bi moglo uživati povjerenje svih.

21. Prema odredbi čl. 388. st. 5. ZVDSP zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim Zakonom neće se primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu.

22. Iz navedene odredbe proizlazi odgoda povjerenja u zemljišne knjige ako se radi o stjecanju nekretnina na kojima je 1. siječnja 1997. bilo upisano društveno vlasništvo ako do stjecanje dođe prije 1. siječnja 2017. Takva odgoda je apsolutna kad se ispune određene pretpostavke i sud nije u mogućnosti diskreciono odstupiti od toga i pružiti zaštitu stjecatelju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev-x 90/2018 od 30. listopada 2018., Rev x 555/2016 od 16. srpnja 2019. i Rev 2551/10 od 10. srpnja 2013.)

23. Stoga stjecatelj u dobroj vjeri ne uživa zaštitu glede stjecanja prava vlasništva nekretnina na kojima je 1. siječnja 1997. bilo upisano društveno vlasništvo ako do stjecanja dođe prije 1. siječnja 2017.

24. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, s obzirom na odgodu iz čl. 388. st. 5. ZVDSP, ne može se primijeniti zaštita povjerenja u zemljišne knjige, budući da je predmetna nekretnina na dan 1. siječnja 1997. bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo.

25. Prema tome, obzirom je tužiteljica u ovom postupku dokazala svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a I. tuženik nije dokazao da je založno pravo na njenom suvlasničkom dijelu nekretnini stekao po drugoj pravnoj osnovi to je ocijenjeno da tužiteljica ima pravo koje sprječava ovrhu u odnosu na ½ suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini.

26. Odluka o parničnom trošku temelji na odredbi članka 154. stavak 3. i članka 155. ZPP. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR. U odnosu na suvlasnički dio II. tuženice za koji je odbijen tužbeni zahtjev nisu izvođeni dokazi niti se raspravljalo tijekom postupka, slijedom čega odbijajući dio tužbenog zahtjeva ne utječe na odluku o parničnom trošku.

27. Tužitelju je dosuđen trošak u iznosu od 2.312,50 EUR, a isti se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr.7/1), podneska od 8. kolovoza 2011. i 14. studenog 2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1), zastupanja na ročištu 22. studenog 2011., 7. listopada 2024., 25. studenog 2024., 10. siječnja 2025., 3. srpnja 2025. i 9. rujna 2025. u iznosu od 100 bodova za svako (Tbr. 9/1), sastava podneska od 14. ožujka 2023. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8/3), uvećano za PDV.

28. Tužiteljici nije priznat sastav podneska od 16. prosinca 2011. jer je tužbeni zahtjev trebala urediti već u tužbi.

29. Plaćanje parničnog troška je naloženo I. tuženiku jer II. tuženica nije dala povoda tužbi budući je već u odgovoru na tužbu priznala tužbeni zahtjev.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. rujna 2025.

S u d a c :

Nives Grubišić Đogić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku 15 dana od dana dostave ove odluke.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. I. tuženika

- II. tuženici