REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM

Ante Starčevića 23

21260 Imotski

P-666/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj – Stalna služba u Imotskom po sucu toga suda Mate Kukavici kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupana po punomoćniku Branimiru Zubčiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, a nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. kolovoza 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Zvonimira Perkušića, odvjetnika u Imotskom, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika,18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužiteljici PD iznos od 653,49 € sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to

- na iznos od 4,19 eura počevši od 02.11.2007.,

- na iznos od 4,23 eura počevši od 02.12.2007.,

- na iznos od 4,23 eura počevši od 02.01.2008.,

- na iznos od 4,30 eura počevši od 02.02.2008.,

- na iznos od 8,53 eura počevši od 02.03.2008.,

- na iznos od 8,65 eura počevši od 02.04.2008.,

- na iznos od 8,40 eura počevši od 02.05.2008.,

- na iznos od 8,31 eura počevši od 02.06.2008.,

- na iznos od 8,42 eura počevši od 02.07.2008.,

- na iznos od 8,24 eura počevši od 02.08.2008.,

- na iznos od 8,27 eura počevši od 02.09.2008.,

- na iznos od 8,39 eura počevši od 02.10.2008.,

- na iznos od 9,12 eura počevši od 02.11.2008.,

- na iznos od 8,69 eura počevši od 23.12.2008.,

- na iznos od 9,24 eura počevši od 21.01.2009.,

- na iznos od 9,41 eura počevši od 19.02.2009.,

- na iznos od 9,03 eura počevši od 21.03.2009.,

- na iznos od 9,09 eura počevši od 18.04.2009.,

- na iznos od 9,10 eura počevši od 22.05.2009.,

- na iznos od 9,02 eura počevši od 20.06.2009.,

- na iznos od 9,01 eura počevši od 22.07.2009.,

- na iznos od 11,20 eura počevši od 20.08.2009.,

- na iznos od 11,26 eura počevši od 18.09.2009.,

- na iznos od 11,27 eura počevši od 17.11.2009.,

- na iznos od 11,39 eura počevši od 23.12.2009.,

- na iznos od 11,48 eura počevši od 31.12.2009.,

- na iznos od 11,58 eura počevši od 29.01.2010.,

- na iznos od 11,64 eura počevši od 18.02.2010.,

- na iznos od 11,67 eura počevši od 18.03.2010.,

- na iznos od 11,82 eura počevši od 20.04.2010.,

- na iznos od 11,80 eura počevši od 02.05.2010.,

- na iznos od 12,08 eura počevši od 17.06.2010.,

- na iznos od 12,55 eura počevši od 17.07.2010.,

- na iznos od 12,67 eura počevši od 18.08.2010.,

- na iznos od 13,06 eura počevši od 17.09.2010.,

- na iznos od 12,81 eura počevši od 02.10.2010.,

- na iznos od 13,03 eura počevši od 26.11.2010.,

- na iznos od 13,51 eura počevši od 21.12.2010.,

- na iznos od 13,42 eura počevši od 20.01.2011.,

- na iznos od 13,27 eura počevši od 18.02.2011.,

- na iznos od 13,33 eura počevši od 08.03.2011.,

- na iznos od 13,32 eura počevši od 19.04.2011.,

- na iznos od 13,50 eura počevši od 07.05.2011., te

- na iznos od 215,96 eura počevši od 28.05.2011., kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 1.432,43 €, a sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se preostali dio zahtjeva tužiteljice PD za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 1.402,55 €.

III/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d. za naknadom troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 10. listopada 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 7103342851, a na temelju kojeg ugovora joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa svrhom adaptacije kuće.

1.1. Međutim, tužiteljica ukazuje da nije valjana odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope na način da se ista mijenja jednostranom odlukom tuženika, što je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što ima za posljedicu ništetnost sukladno tom propisu.

1.2. Osim toga, tužiteljica tijekom postupka ukazuje i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 te presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13, a koje presude su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača gdje je jedan od tuženika bio i tuženik iz ovog spora, pa time ukazuje na to da su sudovi vezani utvrđenjima iz tih odluka a u postupcima koje potrošač osobno pokrene protiv jednog od tuženika, a posebno jer su iste i potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.

1.3. Kako tvrdi da je u utuženom razdoblju plaćala rate kredita upravo na temelju ništetne odredbe, tužiteljica smatra da je s obzirom na sve navedeno tuženiku platila i više nego što je trebala, pa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtjeva isplatu ukupnog iznosa od 653,49 eura s pripadajućom zateznom kamatom, i to sve uz naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazujući da nije razvidno je li upravo tužiteljica plaćala rate kredita. Osporava tužiteljici status potrošača, a time i ugovoru karakter potrošačkog ugovora. Osim toga, navodi da se tužitelj neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode te se ne odnose na konkretnog potrošača, ovdje tužiteljicu. Osporava i početak tijeka zatezne kamate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid u presliku ugovora o namjenskom kreditu od 10. listopada 2006., presliku pregleda promjena kamatnih stopa, presliku otplatnog plana i prometa po kreditu, a osim navedenog izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stjepana Kolovrata, kao i dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - nadalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da su obveze po ugovoru o kreditu ispunjavane tako što su plaćane rate sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a nije sporno niti to da je u spornom razdoblju plaćen veći iznos nego što bi bio plaćen da je obveza plaćanja rate kredita plaćana na temelju početno ugovorene kamate.

5.1. Nadalje, između stranaka nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12, a koji je pravomoćno okončan, a sve povodom tužbe udruge Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, time da je predmet tog spora upravo bila valjanost načina promjene kamatne stope ugovornih kamata (kao i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu, a što nije predmet ovog spora) u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

6. Između stranaka je sporno je li tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, je li tužiteljica u kontekstu predmetnog ugovora imala status potrošača pa da bi se mogla pozivati na pravo potrošača, ima li i u kojoj mjeri, odluka suda iz spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača učinka na ovaj postupak, a sporno je i je li nastupila zastara tražbine u konkretnom slučaju, te jesu li uopće ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao i početak tijeka zatezne kamate.

7. U pogledu prigovora tuženika koji se odnosi na nedostatak aktivne legitimacije tužiteljice, valja ukazati da isti nije osnovan. Naime, razvidno je iz preslike ugovora o namjenskom kreditu od 10. listopada 2006. (list 13-17 spisa) da je upravo tuženica korisnica kredita, a iz preslike prometa po kreditu (list 22-26 spisa) nije razvidno da bi bilo tko drugi osim korisnika kredita vršio uplate na račun kredita. Kada se tome pridoda i to da je iz iskaza tužiteljice sud utvrdio da je otplaćivala kredit administrativnom zabranom na plaći, a pored toga i dodatnim uplatama, razvidno je da istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.

7.1. Pri tome je za ukazati da sud prihvaća iskaz tužiteljice kao vjerodostojan s obzirom da je životan i logičan, a tuženik ga niti nije pokušao osporiti, a pored toga njen iskaz je sukladan ispravama koje prileže u spisu.

8. Što se tiče pitanja je li u konkretnom slučaju tužiteljica imala status potrošača odnosno može li se predmetni ugovor o kreditu smatrati potrošačkim ugovorom, valja reći da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da se radi o namjenskom kreditu za adaptaciju i dovršetak izgradnje kuće te da je novac od kredita utrošen upravo za to, a da joj kuća služi isključivo za stanovanje. Da je ugovor doista namjenski s namjenom adaptacije kuće utvrđeno je i uvidom u članak 6. predmetnog ugovora pa je iskaz tužiteljice i u tom dijelu sukladan ispravi koja prileži spisu.

8.1. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da je u konkretnom slučaju tužiteljica doista potrošač i da predmetni ugovor doista ima karakter potrošačkog ugovora, a u smislu odredbe članka 2. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16).

9. Nadalje, a što se tiče učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, valja reći da nisu osnovani prigovori tuženika, te je mišljenje ovog suda da predmetna odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo tako što je sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, a sve u vezi s odredbom članka 122. ZZP-a.

9.1. Naime, prije svega, odlučno je da je predmet spora povodom navedene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bila ugovorna odredba koja uređuje način promjene ugovorne kamatne stope, a u kontekstu da se radi o nepoštenoj odredbi kojom su povrijeđena prava i interesi potrošača, pa stoga ovaj sud shvaća smisao navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZPP-a koje reguliraju takvu tužbu i njen učinak na posebne parnice na način da odluka iz tog postupka ima utjecaja na sve posebne parnice u kojima se kao prethodno pitanje javlja pitanje valjanosti tih odredbi.

9.2. U tom smislu je bitno istaknuti da u posebnim parnicama ugovorne odredbe nije ispravno tumačiti doslovno već isključivo polazeći od smisla odredbi koji mora biti jednak smislu odredbi koje su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bile predmet rasprave u kontekstu njihove valjanosti.

9.3. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine broj 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj (kojem je povrijeđeno pravo i kada je to utvrđeno takvom odlukom iz spora povodom te tužbe) traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla.

10. U ovom postupku, a kako je već naznačeno, tužiteljica tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način da se ista mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a da osim toga nisu utvrđeni niti podaci na temelju kojih bi se ugovorna kamatna stopa mijenjala, pa da je u tom smislu činidba i neodrediva.

10.1. Kako je sud vezan utvrđenjima iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a kako je već argumentirano, valja ukazati da je Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, presudio da je ovdje tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka, ovdje tuženik, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.2. U tom postupku, a u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate je osim navedenog, između ostalog i pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

10.3. Kako je, dakle, utvrđeno da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate radilo o odredbama koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovarano, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom i člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 nadalje: ZOO) potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zaključak je sudova iz tog postupka da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, i to pored već spomenutog načela savjesnosti i poštenja i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, a sve u smislu odredbi članka 3., članka 5. i članka 6. ZOO-a.

10.4. Za ukazati je također da je takav stav iz odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prošao i kontrolu viših sudova i to Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske o čemu se isti očitovao i potvrdio takav stav presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, a isto je učinio i Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije presudom i rješenjem pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.

10.5. Razmatrajući dio ugovorne odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a koja regulira upravo ugovornu kamatu, utvrđeno je da je ugovorom utvrđena samo kamatna stopa na dan sklapanja ugovora uz naznaku da je ista promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke banke. Slijedom toga, jasno je da nema nikakvih parametara niti kriterija po kojima će se kamata mijenjati jer navođenje općenite formulacije "u skladu s promjenama tržišnih uvjeta" i prepuštanje da o tome donese odluku banka se ne može smatrati egzaktnim kriterijem ili parametrom odnosno metodom kojom se dolazi do takvog rezultata u vidu promjene kamatne stope. Stoga je jasno da se radi upravo o odredbi koja je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

11. Slijedom svega navedenog, a ponovno ukazujući da je ovaj sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke, a sve sukladno navedenim odredbama.

11.1. Pored svega navedenog, i iz iskaza tužiteljice, a koji iskaz sud prihvaća kao vjerodostojan iz naprijed navedenih razloga, utvrđeno je da su joj upravo iz banke ukazivali da je ovakav kredit najpovoljnije opcija za nju, i to baš zbog valute i niske kamate, a da ista niti na koji način nije mogla intervenirati da bi neka odredba bila drugačija, kao i da nije bilo nikakvih parametara niti pojašnjenja od strane banke o čemu ovisi promjena kamatne stope, pa je utvrđeno da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru od strane banke gdje tužiteljici kao potrošaču nije bilo razvidno o čemu konkretno ovisi promjena kamatne stope.

12. Kako je odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe članka 324. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platila na temelju ništetnog dijela odredbi.

13. Glede prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, valja reći da isti nije osnovan. Naime, pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo je do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 04. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora i to 13. lipnja 2014. (prema odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. ali i u pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odražene 30. siječnja 2020.

14. S obzirom da se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku sukladno odredbi članka 225. ZOO-a, razvidno je da je podnošenjem tužbe 12. lipnja 2019. tužiteljica podnijela tužbu unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

15. U pogledu temelja za obračun tražbine, ispravan je pravni stav tužiteljice da je potrebno uzeti u obzir ugovornu kamatnu stopu koja je između stranaka vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora u odnosu na ono što je tijekom otplate plaćala, a budući da je to jedini parametar odnosno jedina kamatna stopa po kojoj bi se mogla obračunati obveza tužiteljice ako se zanemari ništetan dio odredbe, posebno uzimajući u obzir da sud ništetan dio odredbe ne može mijenjati nekom drugom odredbom već ugovor može ostati na snazi bez ništetnog dijela ili je alternativa ništetnost cijelog ugovora, a sve u kontekstu odredbe članka 324. ZOO-a.

15.1. U kontekstu svega naprijed navedenog, poanta obračuna je da se utvrdi je li došlo do preplate sukladno istaknutim parametrima, pa je stoga sud uzeo u obzir obračun iz nalaza i mišljenja vještaka koji je kao temelj za izračun upravo uzeo u obzir preplaćene iznose kada je kamatna stopa rasla.

16. Sukladno navedenom, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stjepanu Kolovratu, te je iz tog dokaza utvrđeno da po navedenoj osnovi razlika obveza za cijelo utuženo razdoblje uzevši u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu za razdoblje otplate kredita iznosi ukupno 653,49 eura.

16.1. Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje kao stručno i objektivno, a za ukazati je da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.

17. U skladu sa svim navedenim, a kako je tužiteljica postavila svoj tužbeni zahtjev točno prema nalazu i mišljenju vještaka, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, pa je i odlučeno kao u izreci ove presude.

18. Početak tijeka zatezne kamate utvrđen je uvidom u otplatni plan te nalaz i mišljenje vještaka, a u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a i u vezi s odredbom članka 29. stavak 1. ZOO-a, time da je stopa zatezne kamate dosuđena sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate, te sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a. Što se tiče navoda tuženika o njegovoj savjesnosti odnosno nesavjesnosti ili poštenju u kontekstu navedene odredbe, za ukazati je da je s obzirom na razloge nevaljanosti predmetnih odredbi a koji razlozi su detaljno objašnjeni kako u navedenim presudama povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, tako ponovljeni i u obrazloženju ove presude, razvidno je da od samog početka postoji nesavjesnost na strani tuženika jer je utvrđeno da se nije pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama te da je u tom kontekstu upravo tuženik nametnuo odredbe koje su bitno povoljnije za njega nego za drugu ugovornu stranu i koje su time zbog iskazanih razloga nevaljane, a ti razlozi su od samog početka bili poznati tuženiku.

19. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, naloženo je tuženiku naknaditi mu trošak parničnog postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, pa je tako temeljem Tbr. 7. - 9. i 10. točka 5., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 148/09 i 142/12; dalje Tarife) tužiteljici dosuđeno po 100,00 eura za sastav tužbe i za sastav podneska od 15.05.2025., te isti iznos za zastupanje na ročištima od 25.10.2019., 20.11.2019., 20.03.2025. i 29.08.2025., te po 50,00 eura za zastupanje na ročištu od 22.05.2025., te za sastav žalbe protiv rješenja od 07.01.2020. što sveukupno s pripadajućim PDV-om iznosi 875,00 €, na što je valjalo pridodati i trošak s naslova predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 530,89 €, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 €, pa je i odlučeno kao u izreci pod točkom I.

20. Sud tužitelju nije dosudio trošak sastava podnesaka od 10.03.2025. jer isti nije bila potrebna radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a. Nadalje, sud tužiteljici nije dosudio trošak sudske pristojbe u cjelokupno zahtijevanom iznosu (53,09 eura) već polovicu zatraženog iznosa (26,54 eura) iz razloga jer je ista imala mogućnost platiti pristojbu upravo u polovici zatraženog iznosa. Osim toga, sud je uzeo u obzir vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa je slijedom svega navedenog odlučeno kao u izreci pod točkom II.

21. Glede navoda tuženika kako sniženje tužbenog zahtjeva tužiteljice nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, pa da bi time tuženik imao pravo na srazmjerni dio troška pristajući na to djelomično povlačenje tužbe, valja reći da takvi navodi tuženika nisu osnovani. Naime, razmatrajući smisao odredbe čl. 193. ZPP-a, u ovom slučaju se ne radi od djelomičnom povlačenju tužbe, budući da tužiteljica traži isplatu po jednakoj osnovi u odnosu na jednako razdoblje. Činjenica da traži manji iznos po mjesecima nakon izračuna vještaka ne znači sama po sebi da to ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, a ovaj stav proizlazi iz suštinskog razlikovanja tužbe i tužbenog zahtjeva.

22. S obzirom da je u cijelosti izgubio parnicu, u cijelosti je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 18. rujna 2025.

Sudac

Mate Kukavica

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda na županijski sud pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.

Žalba se može izjaviti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.